REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 76/2018-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice B. B. pok. F. iz V., OIB:…, II-tužitelja I. B. pok. M. iz Z., OIB:… i III-tužiteljice M. B. pok. M. iz Z., OIB:…, koje sve zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika M. M. pok. F. iz Z., OIB:… i II-tuženice A. P. iz Z., koje oboje zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Z., III- tuženika M. M. pok. M. iz Z., IV-tuženice M. J. pok. M. iz M. S., V-tuženice K. M. pok. M. iz Z. G., te slijednika iza pok, VI-tuženice C. M. pok. M. iz S., sada u Z., VII- tuženice K. P. iz Z. G., VIII-tuženika M. J. iz J., i IX-tuženika M. M. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti oporuke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-812/17-2 od 5. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-620/2016-34 od 27. lipnja 2017., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 812/17-2 od 5. rujna 2017. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-620/2016-34 od 27. lipnja 2017. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je oporuka pok. F. M. od 23. listopada 1984. ništetna te kao takva ne proizvodi pravne učinke pa se imovina raspoređena temeljem iste ima rasporediti na sve zakonske nasljednike pok. F. M..“ (toč. I. izreke).

1.1. Tužiteljima pod I-III je naloženo solidarno naknaditi tuženicima pod I. i II. parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev ovih tuženika odbija kao neosnovan. (toč. II. izreke).

2. Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-812/17-2 od 5. rujna 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja ništetnom gore navedene oporuke pok. F. M., za koju tužitelji tvrde da je puna netočnih podataka kao i da je sačinjena u vrijeme kad oporučitelj zbog teškog zdravstvenog stanja i korištenja morfija nije mogao shvatiti značaj svojih postupaka.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), kojom pobijaju presudu zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka. iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji su naveli da odluka u sporu ovisi o rješenju više pravnih pitanja naznačenih u reviziji, te su predložili da Vrhovni sud RH prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

6. Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti ispitalo njenu dopuštenost imajući na umu da su tužitelji podnijeli izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. ZPP, koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude u slučaju kad ne mogu podnijeti redovnu reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

6.1. U ovom slučaju je protiv drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 200.001,00 kuna), a taj iznos se ne dijeli po odredbi čl. 37. ZPP na više stranaka u postupku. Riječ je naime o jedinstvenim suparničarima u smislu odredbe čl. 201. ZPP, jer se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima.

7. Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju uzeo u razmatranje kao redovnu reviziju, imajući na umu cjelokupni sadržaj revizije, pa je presuda ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Revizija je neosnovana.

9. Predmet posra je utvrđenje ništetnom gore navedene oporuke pok. F. M., za koju tužitelji tvrde da je puna netočnih podataka kao i da je sačinjena u vrijeme kad oporučitelj zbog teškog zdravstvenog stanja i korištenja morfija nije mogao shvatiti značaj svojih postupaka, te zahtjev da se imovina raspoređena temeljem navedene oporuke ima rasporediti na sve zakonske nasljednike pok. F. M..

10. Sporna je i u revizijskom stupnju postupka ništetnost oporuke, a sporno je i kakav je učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u odnosu na osobe koje su sudjelovale u ostavinskom postupku, a nisu upućene na parnicu radi utvrđenja ništavom oporuke na temelju koje je raspoređen dio imovine ostavitelja.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- sada pokojni F. M., koji je sačinio spornu oporuku, rođen je …, a umro je …;

-njegovi zakonski nasljednici su djeca, sinovi M. i M. M., te kćeri M. B. i B. B.;

- sada pokojni F. M. je oporučno raspolagao dijelom svoje imovine sudskom oporukom …, koja je proglašena u ostavinskom postupku na ročištu 23. listopada 1984.;

-oporukom je svoj dio kuće u V. zajedno sa zemljištem i dvorištem koje pripada toj kući, vrtom te zemljištima zv. „O. J.“ i „O. P.“ ostavio sinu M. i njegovoj supruzi A. na jednake dijelove, a sve ostale nekretnine djeci na četiri jednaka dijela.:

- na tom ročištu su nasljednici – ovdje tužiteljica pod I., koja je ujedno i pravna prednica tužitelja pod II. i III., te M. M., koji je pravni prednik tuženika pod III-IX, dali nasljedničke izjave u kojima su istakli da otac nije mogao svojevoljno sastaviti takvu oporuku i da je na sastav iste sigurno bio prisiljen, te da je po dolasku iz bolnice bio dugo liječen i prilično bolestan, pa nije mogao sastaviti takvu oporuku. S druge strane, M. M. i A. P. priznali su oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu te su se prihvatili nasljedstva koje ih temeljem iste pripada,

- naknadno, na ročištima od 15. ožujka 1985. i 4. lipnja 1985., su nasljednici M. M., B. B. i M. B. dali nasljedničku izjavu kojom priznaju oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu,

-dana 13. prosinca 1985. doneseno je rješenje o nasljeđivanju iza smrti F. i D. M., koje je međutim, po žalbama M. i M. M. te A. P. ukinuto odlukom Okružnog suda u Zadru broj Gž-623/88 od 27. siječnja 1988. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja donio je novo rješenje o nasljeđivanju broj O-124/88 od 15. rujna 2006. protiv kojeg su ovdje tužitelji izjavili žalbu u kojoj međutim nisu osporili utvrđenje suda da su oporuku priznali pravovaljanom, već su žalbu podnijeli iz drugih, tamo navedenih razloga;

- Rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-1441/10 od 21. rujna 2010. ukinuto je i to rješenje o nasljeđivanju i predmet vraćen na ponovan postupak uz uputu da se utvrdi od kada je počeo teći zastarni rok iz čl. 144. Zakona o nasljeđivanju u pogledu zahtjeva za izdvajanje suvlasničkog dijela na kući koji predstavlja bračnu stečevinu pok. D. M.. Po provedenom postupku, 28. ožujka 2011., doneseno je rješenje o nasljeđivanju broj O-1345/10 kojim su na imovini ostavitelja F. M. proglašeni nasljednici na temelju oporuke i zakona, i koje rješenje je uredno dostavljeno svim strankama;

- protiv tog rješenja ovdje su tužitelji 27. lipnja 2011. izjavili su žalbu u kojoj, pored ostalog, ističu da je oporuka ostavitelja ništava zbog toga što ju je isti kao teški bolesnik sačinio pod utjecajem morfija, ili je pak bio prisiljen sačiniti je od strane M. M. i A. P.. Žalbu su protiv citiranog rješenja izjavili i ovdje tuženici pod 1) i 2);

- odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-2979/11 od 23. kolovoza 2012., koju su sve stranke uredno primile, djelomično je potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenje suda prvog stupnja i to, pored ostalog, u pogledu suvlasničkog udjela pok. F. M. na obiteljskoj kući koji je utvrđen u 5/8 dijela. Iz obrazloženja drugostupanjskog suda slijedi da je neosnovan žalbeni navod da je oporuka ništava, s obzirom da su nasljednici – ovdje tužitelji u nasljedničkim izjavama priznali oporuku kao istinitu i pravovaljanu. Revizija ovdje dvaju tužitelja protiv navedenog rješenja suda drugog stupnja odbačena je kao nedopuštena, a odbačena je i Ustavna tužba.

11.1. Iz navedenog ostavinskog spisa nižestupanjski sudovi su zaključili da je ostavinski postupak iza pok. F. M., u kojem su i tužitelji i tuženici uredno sudjelovali, pravomoćno dovršen, imovina je raspoređena na zakonske i oporučne nasljednike, između ostalog i na tužitelje, te je dakle u ostavinskom postupku u cijelosti riješeno pitanje pravne valjanosti oporuke ostavitelja od 8. lipnja 1981. koja je proglašena na zapisniku od 23. listopada 1984., a čiju valjanost osporavaju tužitelji u ovoj parnici.

12. Imajući na umu navedena utvrđenja odbijen je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 234. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00; dalje u tekstu: ZN), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, s obzirom na odredbu čl. 253. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05). Prema toj odredbi pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici (navedena je i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2543/86, Rev-1711/86, Rev-2396/86, Rev-2232/86).

12.1. Sudovi su se osvrnuli i na slučajeve kad je iznimno, unatoč pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, moguće neko pravo ostvariti u parnici i to u slučajevima: 1) ako stranke do dovršetka ostavinske rasprave nisu pokrenule parnicu ili upravni postupak na koji su bile upućene, 2) ako je ostavinski sud raspravio ostavinu a propustio je uputiti na parnicu stranke koje su istakle određene zahtjeve koji su bili sporni, 3) ako se pronađe nova oporuka, a neka osoba temelji svoje pravo na toj novopronađenoj oporuci, 4) ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prijavi novi nasljednik, tj. osoba koja nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi i 5) ako postoje uvjeti za ponavljanje postupka.

12.2. U konkretnom slučaju tužiteljima, koji su sudjelovali u ostavinskom postupku, nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici u smislu odredbe čl. 234. ZN, budući da su tužiteljica pod 1) i pravna prednica tužitelja pod 2) i 3) u svojim nasljedničkim izjavama priznali oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu, a osporili su je tek u žalbi od 27. lipnja 2011. Nadalje, nije riječ o novim okolnostima ili činjenicama koje nisu bile poznate u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju zbog čega bi tužitelji imali pravo parnicom ostvarivati prava koja proizlaze iz tih okolnosti i činjenica.

12.3. U obrazloženju je navedeno i da je nastupila zastara predmetne tražbine po odredbi čl. 66. ZN prema kojoj poništenje oporuke zbog oporučiteljeve nesposobnosti za rasuđivanje, ili zbog toga što oporučitelj nije imao 16 godina, kao i poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredaba zbog prijetnje ili sile, prevare ili zablude, može tražiti samo osoba koja ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka ništavosti, a najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke. Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Poništenje oporuke prema nesavjesnoj osobi može se tražiti za 20 godina od proglašenja oporuke.

12.3.1. U konkretnom slučaju tužitelji kao zakonski nasljednici pok. F. M., dakle, osobe kojima bi makar djelomično pripalo ono što je tom oporukom namijenjeno oporučnom nasljedniku nedvojbeno imaju pravni interes u smislu odredbe čl. 66. st.

1. ZN. Za traženje poništenja oporuke zbog materijalnopravnih nedostataka postoje 3 zastarna roka: godinu, 10 i 20 godina. Za početak roka od godinu dana (subjektivni rok) mjerodavan je najprije objektivni moment, a to je dan proglašenja oporuke – u konkretnom slučaju 23. listopada 1984. (čl. 207. ZN). Drugi moment je subjektivne prirode i odnosi se na saznanje postojanja uzroka ništavosti, a što je ovdje najkasnije 23. listopada 1984. kako to proizlazi iz prvotnih nasljedničkih izjava tužiteljice pod 1) i pravne prednice tužitelja pod 2) i 3). Pritom je navedeno da je subjektivni moment vezan uz objektivni, jer rok od godinu dana od kada je osoba koja ima pravni interes doznala za postojanje uzroka ništavosti ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Rokovi od 10 i 20 godina su objektivni rokovi koji počinju teći od dana proglašenja oporuke.

12.3.2. Navedeni rokovi su zastarni rokovi, pa prema tome na njih djeluju uzroci sprečavanja i prekida zastarijevanja, a sud ne pazi po službenoj dužnosti na njihovo održavanje, već na prigovor protivne stranke, koji prigovor su tuženici pod 1) i 2) u konkretnom slučaju istakli već u odgovoru na tužbu.

12.3.3. Pobijana oporuka ostavitelja proglašena je na ročištu od 23. listopada 1984. na kojem su bili tužiteljica (pravna prednica tužitelja pod II. i III), dok je predmetna tužba podnesena tek 10. studenog 2014., dakle, protekom subjektivnog zastarnog roka iz čl. 66. st. 1. i 2. ZN. Pored toga, kraj činjenice da je i subjektivni i objektivni rok u konkretnom slučaju počeo teći 23. listopada 1984., te da do podnošenja predmetne tužbe nije došlo do prekida zastare, to je pored subjektivnog, istekao i objektivni rok, i to kako onaj od 10, tako i onaj od 20 godina, te je u ovom slučaju nastupila zastara u smislu odredbe čl. 66. ZN.

12.4. Stoga je postavljeni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan uz upućivanje na odgovarajuću sudsku praksu (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1232/1991, Rev-2483/1993).

13. Tužitelji u reviziji tvrde da u ostavinskom postupku vođenom iza pokojnog F. M. nisu upućeni na parnicu radi utvrđenja ništetnosti oporuke, iako su osporili njezinu valjanost, iz čega bi slijedilo da ukazuju na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354, st. 1. ZPP u vezi s čl. 231. ZN, počinjenu u ostavinskom postupku. Međutim tužitelji su mogli u ostavinskom postupku žalbom pobijati rješenje o nasljeđivanju zbog bitnih povreda odredaba postupka učinjenih u tom postupku, ali navodne bitne povrede počinjene u ostavinskom postupku nisu dopušten revizijski razlog u ovom parničnom postupku.

13.1. Osim toga, sve i da je moguće presudu u ovoj parnici pobijati zbog propusta suda u ostavinskom postupku, valja naglasiti da se pobijana presuda temelji na utvrđenju (prema sadržaju ostavinskog spisa), da je tužiteljica pod I., koja je ujedno i pravna prednica tužitelja pod II. i III., na ročištu 23. listopada 1984. dala nasljedničku izjavu u kojoj je istakla da otac nije mogao svojevoljno sastaviti takvu oporuku i da je na sastav iste sigurno bio prisiljen, te da po dolasku iz bolnice, a bio je dugo liječen i prilično bolestan, nije mogao sastaviti takvu oporuku. Naknadno, na ročištima od 15. ožujka 1985. i 4. lipnja 1985., su nasljednici M. M., B. B. i M. B. dali nasljedničke izjave kojima priznaju oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu.

14. Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 231. ZN.

15. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji prema odredbi čl. 365. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

16. Pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, potvrđene drugostupanjskom presudom, prihvaća i ovaj sud.

17. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

18. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revidenti se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuju na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

19. Pobijana presuda je donesena u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje je ukazano u reviziji, a nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.