REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2481/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z., protiv tužene V. M. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & J. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-621/16-4 od 11. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5503/14-12 od 25. veljače 2016., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-621/16-4 od 11. siječnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5503/14-12 od 25. veljače 2016.

r i j e š i o  j e:

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-621/16-4 od 11. siječnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5503/14-12 od 25. veljače 2016.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici isplatiti tužitelju iznos od 612.875,00 kuna i 67.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 53.125,00 kuna, sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.

6. U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog toga što je morao snositi troškove neophodne radi sređivanja imovinskopravnih odnosa vezano za nekretninu, koja je bila predmetom Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. prosinca 2007. zaključenog između tužiteljice i društva M. d.o.o.

8. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelj nije legitimiran za postavljanje predmetnog zahtjeva za naknadu štete, obzirom nije bio ugovorna strana predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine 27. prosinca 2007. kojega su zaključili tuženica, kao prodavateljica, i društvo M. d.o.o., kao kupac, a koji kupac je sada u zemljišnim knjigama i upisan kao vlasnik nekretnine koja je bila predmetom kupoprodaje. Nadalje sudovi zaključuju da je stranka u sudskim postupcima, koji su vođeni za predmetnu nekretninu, bilo društvo M. d.o.o., a ne tužitelj, koji nije niti dokazao da je podmirio predmetni račun koji glasi na tužiteljicu. Također sudovi ocjenjuju da ne postoji neki drugi ugovorni odnos između stranaka, koji bi opravdao zaključak o postojanju legitimacije tužitelja za postavljanje predmetnog zahtjeva prema tuženici.

9. Iz sadržaja tužiteljeve revizije proizlazi da je reviziju podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st.1 ZPP.

10. Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu.

11. Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident upire u reviziji.

12. Slijedom navedenog proizlazi da tijekom postupka pred sudovima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident ukazuje u reviziji.

13. Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

14. Tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu štete koju tužitelj potražuje pozivom na odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08

- dalje: ZOO).

15. Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu (odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice).

16. U ovom slučaju iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nisu ispunjene osnovne pretpostavke za naknadu štete.

17. Tužitelj temelji zahtjev na tvrdnji da je pretrpio štetu radi sređivanja imovinskopravnih odnosa u pogledu nekretnine koja je bila predmet Ugovora o kupoprodaji, a koji je tuženica potpisala sa društvom M. d.o.o. Međutim već iz navoda same tužbe, a što se potvrdilo u dokaznom postupku, proizlazi da tužitelj nije ugovorna strana predmetnog Ugovora o kupoprodaji, kao i da u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

18. Kako tužitelj s tuženicom nije u ugovornom odnosu, odgovornost za štetu ne može se zasnivati na povredi kakve ugovorne obveze od strane tuženika.

19. Osim toga tužitelj nije dokazao ni postojanje pretpostavki za izvanugovornu odgovornost tuženice prema tužitelju.

20. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čini revident u ovom predmetu. Tužitelj pri tome iznosi navode kojima osporava pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučne činjenice (da je podmirio račun koji je izdan na ime tuženice). Također, revident u reviziji iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iz toga izvodi vlastite činjenične zaključke, suprotne onima koje izvode nižestupanjski sudovi u postupku.

21. Na takve navode, prije svega treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu od značaja, niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova.

22. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

23. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

24. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

25. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.