REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3298/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. J.., OIB … i 2. T. J., OIB … , oboje iz P., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnica u S., protiv tuženika G. H. d.d., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-729/2018-2 od 9. svibnja 2018. ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj Gž-729/2018-5 od 17. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj Pn-697/15 od 29. prosinca 2017., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja glede odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

II. Tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja glede odluke o naknadi parničnih troškova odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelji su protiv drugostupanjske presude, kojom je njihova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvoga stupnja u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu 442.752,88 kn sa zateznim kamatama i prihvaćenjem tuženikove žalbe preinačena u dijelu odluke o naknadi parničnog troška, podnijeli reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložili su ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se ona odbije kao neosnovana i tužitelje obveže da mu nadoknade trošak sastava toga podneska.

3. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelji revizijom i pobijaju, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske štete koju su pretrpjeli 18. prosinca 2008. na njihovoj imovini, stanovima, uslijed požara izazvanog u poslovnom prostoru susjednom njihovim stanovima, od tuženika kao osiguratelja prema ugovoru o osiguranju imovine sklopljenom s ugovarateljem osiguranja S. B. d.o.o. Nižestupanjski su sudovi zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva donijeli nakon što je u postupku utvrđena činjenica da je S. B. d.o.o. s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju imovine, poslovnog prostora u kojem je nastao požar u kojem su oštećeni i stanovi tužitelja, a da se ne radi o ugovoru o osiguranju od odgovornosti za štetu trećim osobama, pa ni tužiteljima, zbog čega niti su tužitelji aktivno legitimirani zahtijevati naknadu štete na njihovoj imovini od tuženika kao osiguratelja, niti je tuženik pasivno legitimiran za naknadu te štete.

6. Tužitelji u reviziji navode kako drugostupanjsku presudu pobijaju zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2., i to:

- one iz t. 4. toga stavka, ustvrdivši da je protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP „sud 2. stupnja svoju presudu utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima – dispozicijama tuženika“,

- one iz t. 6. toga stavka, ustvrdivši „da je tužiteljima nezakonitim postupanjem – propuštanjem dostave police osiguranja na koju se poziva tuženik, oduzeta mogućnost da raspravljaju pred sudom“,

Osim toga, tužitelji drugostupanjsku presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

7. Shvaćanje tužitelja o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 4. i 6. ZPP posljedica je isključivo njihova nerazumijevanja značenja postupovnih pravila na koje se pozivaju, odnosno nerazumijevanja da ove povrede nisu mogle biti počinjene postupcima suda i tuženika na koje se pozivaju obrazlažući ove revizijske razloge. Tužitelji, naime, polaze od tvrdnje, i to čini najveći dio sadržaja njihove revizije, da im tuženik nije već u odgovoru na tužbu, kako to tvrde nižestupanjski sudovi, nego tek kasnije tijekom postupka, dostavio, i to u nedovoljnom broju primjeraka, policu osiguranja na koju se pozvao kao dokaz da njome nije obuhvaćen osigurani slučaj zbog kojeg bi bio u obvezi prema tužiteljima. Osim što ta tvrdnja nije točna, niti je tuženik tim postupkom poduzeo neko raspolaganje protivno prisilnim propisima ili pravilima javnoga morala, tako da bi sud uvažavanjem takvog raspolaganja protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP, mogao počiniti bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. t. 4. toga Zakona, niti takvo postupanje ima značaj propuštanja dostave tužiteljima u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6., za što ta odredba veže postojanje (apsolutno) bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, osim što tužitelji ne osporavaju da im je polica osiguranja o kojoj je riječ dostavljena, pri čemu smatraju da im je trebala biti dostavljena prije nego što oni tvrde da im je dostavljena, odlučno je to, kako to pravilno ističe tuženik u odgovoru na reviziju, da ako su sami tužitelji pošli od toga kako je tuženik kao osiguratelj s ugovarateljem osiguranja sklopio ugovor o osiguranju koji bi im dao aktivnu legitimaciju potraživati naknadu štete, onda su oni bili dužni dostaviti policu na koju se pozivaju, a ne tuženik, koji je tvrdio da takvo osiguranje ne postoji. Tužitelji se, naime, ne pozivaju na pravila o ediciji isprava iz odredbe čl. 230. ZPP i ne tvrde da ne mogu na drugi način doći do isprave već da je potrebno tuženika pozvati na dostavu isprave.

8. Tvrdnja o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP počinjenoj pred drugostupanjskim sudom potpuno je nejasna, jer taj sud niti je izvodio neke dokaze, niti je drukčije ocijenio neke dokaze koje je izveo sud prvoga stupnja.

9. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji obrazlažu jedino pozivanjem na tvrdnju kako je, s obzirom na to da je uzrok požara kvar na električnoj instalaciji u poslovnom prostoru u kojem je izbio požar, „električna instalacija sama po sebi opasna stvar i za štetu nastalu uslijed kvara na njoj odgovara njezin imatelj, po principu objektivne odgovornosti bez obzira na krivnju, sukladno čl. 1063. i 1064. ZOO-a“. Pritom nije objašnjeno zašto bi tuženik odgovarao kao imatelj opasne stvari kada nije sporno da tuženik kao osiguratelj nije imatelj opasne stvari – električne instalacije u objektu za koji je kao osiguratelj sklopio ugovor o osiguranju imovine prema kojem se osigurava samo naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika (što tužitelji nisu) zbog nastupanja osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. ZOO).

11. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

12. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu (t. I. izreke presude).

13. U dijelu u kojem tužitelji drugostupanjsku presudu pobijaju glede odluke o naknadi parničnih troškova revizija nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer takva odluka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st.

1. ZPP. Zato je u tome dijelu reviziju valjalo na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. II. izreke presude) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o njoj (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.