Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-373/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ivana Tironija predsjednika vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. K. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. G. K., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O., P. & P. iz Z., radi utvrđenja da nije dopušten otkaz ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 4 Pr-8354/2020-23 od 28. siječnja 2022., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 4 Pr-8354/2020-23 od 28. siječnja 2022. u pobijanim dijelovima u točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao što se potvrđuje i u točkama IV. i V. izreke, koji sadrže odluke o troškovima postupka.
II. Odbijaju se zahtjev stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, Klasa: 112-01/20-01/2, Ur. broj: 311-02-02-00-20-23 od 17. kolovoza 2020. nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice i tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj I-1-425/4 od 1. kolovoza 2016. nije prestao (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da vratiti tužiteljicu na poslove radnog mjesta Samostalne savjetnice, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Tom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za vraćanjem na poslove Glavne tajnice I. H. za Hrvatski nacionalni odbor M. T. G. – I. pri tuženiku (točka III. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2022. pa do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).
2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, i u točkama IV. i V. izreke, koji sadrže odluke o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi, podredno, da se ukine i predmet u to dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.
2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode tuženika kao neosnovane te je predložila da se žalba kao takva odbije, a njoj da se dosude troškovi žalbenog postupka.
2.2. Žalba nije osnovana.
3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
3.2. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što žalitelj smatra da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to on čini.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika od 17. kolovoza 2020. o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev za povratak na posao.
5. Među strankama nije sporno da je tuženik svojom odlukom o otkazu od 17. kolovoza 2020. otkazao ugovor o radu tužiteljici, da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke i da se tuženik nije očitovao na taj zahtjev, kao što nije sporno ni da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu, a sve kako je to propisano odredbama članka 133. stavkom 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR).
6. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da iz ugovora o radu proizlazi kako je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Samostalne savjetnice,
- da je tužiteljica sukladno odluci tuženika o imenovanju od 3. svibnja 2016. obavljala poslove Glavne tajnice I. H. za Hrvatski nacionalni odbor M. T. K. – I. pri tuženiku, a na mandatno razdoblje od 2016.-2020.,
- da iz odluke o izmjenama i dopunama odluke o imenovanju od 17. lipnja 2020. proizlazi kako je tužiteljica imenovana za Glavnu tajnicu I. H. za razdoblje od 2016. do 31. prosinca 2020.,
- da je odlukom o razrješenju tužiteljica s funkcije Glavne tajnice razriješena 10. prosinca 2020.,
- da iz odluke o otkazu od 17. kolovoza 2020. proizlazi kako je tuženik ugovor o radu tužiteljici otkazao zbog gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),
- da iz obrazloženja te odluke o otkazu proizlazi kako se gospodarski razlozi odnose na značajan pad prihoda tuženika koji je posljedica pandemije COVID-19 i poremećaja na globalnom i domicilnom tržištu s posljedicom otkazivanja čitavog niza aktivnosti; da je Skupština tuženika 2. srpnja 2020. usvojila Izmjene i dopune Financijskog plana za 2020. kojim je predviđeno smanjivanje ukupnih rashoda tuženika zbog pada planiranih prihoda u ukupnom iznosu od 20%; da je smanjenje financijskih sredstava i smanjenje poslovnih aktivnosti uzrokovalo nastanak viška radnika; da se tehnološki razlozi odnose na novu organizaciju procesa rada uslijed dovršetka projekata D. K: i digitalizacije što uzrokuje potrebu daljnje transformacije, racionalizacije i reorganizacije poslovnih procesa i aktivnosti tuženika, a time i prestankom potrebe za radom dijela radnika; da se organizacijski razlozi odnose na donošenje Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada stručne službe tuženika te ukidanje odnosno spajanje pojedinih odjela čime je prestala potreba za radom dijela radnika,
- da iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako je obavljala poslove Samostalne savjetnice i Glavne tajnice kod tuženika; da je I. H. specifična organizacijska jedinica unutar tuženika, koja predstavlja M. T. K. u Hrvatskoj; da je njezin mandat Glavne tajnicu trebao trajati od 2016. do 2020. u toj organizaciji; da je kod tuženika poslove Samostalnog savjetnika obavljalo mnogo radnika, s time što su neki dobili otkaz, a neki su ostali raditi, iako su neki bili mlađi i s manje iskustva od nje; da tuženik nikoga nije uspoređivao; da se poslovi Glavnog tajnika i Samostalnog savjetnika i dalje obavljaju kod tuženika; da digitalizacija poslovanja kod tuženika ni na koji način nije utjecala na poslove koje je ona obavljala (migracije), jer da se digitalizacija odnosi na digitaliziranje administrativnih poslova; da su njezini poslovi bili intelektualni poslovi i silna komunikacija koja na bilo koji način ne može biti zamijenjena digitalizacijom; da je radnica tuženika A. M. T. obavljala je poslove niže složenosti, uglavnom administrativne poslove; da je niže stručne spreme u odnosu na nju i posjeduje manje iskustvo, te je mlađa od nje i kraće radi; da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu imala dva uzdržavana člana obitelji, i to supruga koji je par mjeseci prije toga izgubio posao i mlađeg sina studenta, a tuženik da je naveo da nema uzdržavanih članova obitelji; da u to vrijeme još nije ostvarivala uvjete za mirovinu; gospođa M. R. da nije ocjenjivala njezin rad, jer ona njoj nije bila niti nadležna, a da je nitko nikada kod tuženika po socijalnim kriterijima i radnim rezultatima i svim drugim kriterijima koji su navedeni u odluci o otkazu nije usporedio s nekim drugim radnicima, osobito s radnicima koji su obavljali poslove Samostalnog savjetnika,
- da iz iskaza svjedokinje M. R. u bitnom proizlazi da tužiteljica u razdoblju od 2016. do 2020., odnosno za vrijeme obavljanja mandata glavne tajnice, nije obavljala poslove Samostalne savjetnice; da je kod tuženika bio predviđen ukupan broj izvršitelja svih radnih mjesta, dok nije bio predviđen broj izvršitelja za pojedino radno mjesto; kod tuženika da je ugovor o radu za radno mjesto Samostalnog savjetnika imalo više radnika i u drugim organizacijskim jedinicama; da se tuženik osim socijalnih kriterija rukovodio i dodatnim radnim kriterijem, a to je, je li radno vrijeme radnika bilo ispunjeno u cijelosti, pogotovo uzimajući u obzir da je na administrativnim poslovima u I. radila i A. M. T. i da su s digitalizacijom procesa u kompletu papirnati dio prebacili na digitalni što je smanjilo vrijeme izvršavanja radnji i poslovnih procesa; da je gđa. T. preuzela na sebe cjelokupni dio tih novih digitalnih procesa i pokazala inicijativu da se i članice I. inkorporiraju u članstvo D. K., što da uzelo u obzir prilikom ocjenjivanja, kao i sklonost i predanost učenju novih procesa gđe. T.; da je za radno mjesto gđe. T. bila predviđena niža plaća i da je ista imala dvoje malodobne djece; da su prije donošenja odluke o otkazu tužiteljici u organizacijskoj jedinici I. bile su zaposlene tužiteljica i A. M. T., a da tužiteljica nije obavljala nikakve druge poslove koje bi izlazile izvan okvira I. i da je prije donošenja odluke tuženik, tužiteljicu u pogledu utroška radnog vremena i socijalnih kriterija komparirao sa ostalim samostalnim referentima,
- da je tužiteljica u trenutku donošenja odluke o otkazu imala 62 godine života.
7. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik svojim internim aktima, prvenstveno Pravilnikom o ustrojstvu i načinu rada i predmetnim izmjenama i dopunama, ustrojio sektore, odjele i stručne službe, dok nije ustrojio koja radna mjesta i koliki broj izvršitelja potpadaju pod određeni sektor, odjel ili stručnu službu, pa je shodno tome zaključio kako nije bilo moguće utvrditi niti smanjenje obujma poslova radnog mjesta tužiteljice, ili cjelokupni prestanak potrebe za njihovim obavljanjem, i da se nisu ispunili uvjeti iz odredbe članka 115. stavka 1. točke 1. ZR- a, kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
7.1. Isto tako, prvostupanjski je sud smatrao da tuženik nije dokazao da je zbog navedenih okolnosti prestala potreba za obavljanjem poslova Samostalne savjetnice, a na kojima je temeljem ugovora o radu sklopljenim s tuženikom bila zaposlena tužiteljica, pri čemu je naveo da iz iskaza svjedokinje M. R. i tužiteljice proizlazi kako je na radnom mjestu Samostalnog savjetnika bilo zaposleno više radnika (G. M., S. S. K., I. S.). Također je prvostupanjski sud istakao kako je tuženik u odluci od otkazu naveo da je u odnosu na kriterije izbora radnika za čijim je radom prestaje potreba svoj izbor temeljio na ocjeni rukovoditelja organizacijskih jedinica o najoptimalnijem broju i strukturi potrebnih radnika za postizanje ekonomičnosti i efikasnosti rada organizacijskih jedinica u svezi sa reorganizacijom procesa rada i poslova organizacijske jedinice i da je vodio računa i o socijalnim kriterijima, pritom navodeći da to ne proizlazi iz utvrđenja tijekom postupka.
8. Imajući na umu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud smatrao utvrđenim da tuženik nije dokazao da je imao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, bez obzira što je kod tuženika došlo do pada planiranih prihoda, digitalizacije poslovnih procesa i organizacijskih promjena u pogledu sektora, odjela i stručni službi, jer nije ustrojio koja radna mjesta i koliki broj izvršitelja potpadaju pod određeni sektor, odjel ili stručnu službu, pa je shodno tome pravilno zaključio kako nije bilo moguće utvrditi niti smanjenje obujma poslova radnog mjesta tužiteljice, ili cjelokupni prestanak potrebe za njihovim obavljanjem.
9. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno naveo, a ne osporavajući pravo tuženiku da kao dodatni kriterij uvede ocjenu rukovoditelja, da je u situaciji kada je na radnom mjestu Samostalnog savjetnika (za koje je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu i koji joj je otkazan) bilo zaposleno više radnika, tuženik trebao prilikom izbora radnika kojeg će utvrditi viškom, tužiteljicu usporediti sa svim radnicima koji su bili zaposleni na radnom mjestu Samostalnog radnika, i to kako po socijalnim kriterijima, tako i po ocjeni rukovoditelja kao dodatnom kriteriju. Budući da to tuženik nije učinio, već je tužiteljicu usporedio samo s radnicom A. M. T. koja je bila zaposlena na radnom mjestu Više stručne suradnice i kojoj je na temelju očitovanja svjedokinje M. R. dana prednost u odnosu na tužiteljicu, to je pravilno taj sud zaključio da opisana usporedba i opisana primjena kriterija nije u skladu s odredbom članka 115. stavkom 2. ZR-a, kojom je propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, osim ako zapošljava manje od dvadeset radnika prema stavku 3. toga članka, a o čemu nije riječ u ovom slučaju jer tuženik nesporno zapošljava više od dvadeset radnika.
9.1. Znači, da poslodavac kada otkazuje ugovore o radu više od dvadeset zaposlenih radnika zbog poslovno uvjetovanih razloga mora utvrditi koji radnici, imenom i prezimenom, na kojim radnim mjestima, čine usporednu skupinu radnika i među njima treba izvršiti usporedbu, vodeći se kriterijima koje nalaže zakon i uz to, onima koje je sam odredio, pri čemu je autonomno pravo poslodavca odrediti i koji će od kriterija biti odlučan za prevagu u odluci tko će od radnika dobiti otkaz, tako da provedena usporedba mora biti izvršena na način da se njezina pravilnost može provjeriti u sudskom postupku koji će eventualno određeni radnik pokrenuti protiv odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.
9.2. Dakle, uz zakonske kriterije poslodavca ima autonomiju u obzir uzeti i druge kriterije, kojima prilikom donošenja odluke o otkazu ima pravo dati prevagu u odnosu na one propisane zakonom, s time što je pravilno prvostupanjski sud otklonio tvrdnje tuženika, koje ponavlja i u žalbi, da je tužiteljica obavljala isključivo poslove vezane za mandat u I. H. skupa s radnicom A. M. T., slijedom čega da nije bio u obvezi tužiteljicu uspoređivati i sa Samostalnim savjetnicima iz drugih službi, kada je tužiteljica temeljem ugovora o radu bila zaposlena na radnom mjestu Samostalne savjetnice kod tuženika, a ne na radnom mjestu Glavne tajnice u I. H. za Hrvatski nacionalni odbor M. T. K. – I. pri tuženiku. Kako je tužiteljici taj ugovor o radu otkazan, to je tuženik prilikom izbora radnika kojeg će utvrditi viškom tužiteljicu trebao usporediti sa svim radnicima koji su bili zaposleni na radnom mjestu Samostalnog savjetnika kod tuženika, i to kako po socijalnim kriterijima, tako i po ocjeni rukovoditelja kao dodatnom kriteriju, a kako tuženik nije postupio.
9.3. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je sindikalni povjerenik po okončanom postupku savjetovanja 30. srpnja 2020. tuženiku dostavio svoje očitovanje o predmetnom savjetovanju koje sadrži i prethodnu suglasnost za otkazivanje ugovora o radu onim radnicima koji su utvrđeni kolektivnim viškom, a imaju navršenih 60 godina života, pri čemu je naveo da sukladno odredbi članka 151. stavku 1. točki 4. ZR-a poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku starijem od šezdeset godina.
9.4. Kako je tužiteljica je u trenutku donošenja odluke o otkazu imala šezdeset dvije (62) godine života, pravilno je prvostupanjski sud naveo da je tuženik sukladno citiranoj odredbi članka 151. stavku 1. točki 4. ZR-a prije donošenja odluke o otkazu bio dužan pribaviti suglasnost radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika, kao što je pravilno zaključio, i da očitovanje od 30. srpnja 2020. sindikalnog povjerenika u kojem je navedeno da je za osobe koje su starije od šezdeset godina, a čiji su podaci navedeni u priloženoj tablici, prihvatljivo predloženo rješenje i to ne samo zbog otpremnine, već i zbog nemogućnosti tuženika da na drugi način razriješi njihov status i da je suglasan s odlukom poslodavca slijedom čega nema primjedbi i prijedloga na njegove odluke, ne predstavlja postupak suodlučivanja kojeg u slučaju tužiteljice kao zaštićene kategorije radnika propisuje odredba članka 151. stavka 1. točke 4. ZR-a, iz razloga što je u odnosu na tužiteljicu izostao pojedinačni postupak suodlučivanja, i zbog toga što je predmetnim uskraćivanjem suglasnosti onemogućena zaštita tužiteljice u pogledu prava na traženje nadomještanja suglasnosti.
9.5. Budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, jer tuženik nije dokazao da je imao opravdan razlog za otkazivanje i da prilikom donošenja iste poštivao odredbe članka 115. stavka 2. ZR-a i članka 151. stavka 1. točke 4. ZR-a, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i kada je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem ugovora o radu nije prestao, i kada je na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a, naložio tuženiku da vratiti tužiteljicu na poslove radnog mjesta samostalne savjetnice za koje je imala sklopljen ugovor o radu, zbog čega je suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilnom primjenom prava zakonito odlučio kada je donio pobijanu odluku.
10. Stoga se u odnosu na žalbene navode ističe kako je u predmetnom slučaju u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je tuženik izbor radnika za čijim radom prestaje potreba temeljio na ocjeni rukovoditelja organizacijskih jedinica o najoptimalnijem broju i strukturi potrebnih radnika za postizanje ekonomičnosti i efikasnosti rada organizacijskih jedinica u vezi s reorganizacijom procesa rada i poslova organizacijske jedinice i da je to bio odlučujući kriterij, ali je voditelj kod donošenja svoga mišljenja (ocjene) trebao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o potrebi radnika za postizanje ekonomičnosti i efikasnosti rada organizacijskih jedinica u vezi s reorganizacijom procesa rada i poslova organizacijske jedinice radnog mjesta za koji je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu i koji joj je otkazan, a to je Samostalni savjetnik.
10.1. Kako u odluci o otkazu nije navedeno tko je činio usporednu grupu radnika s tužiteljicom po nijednom kriteriju, a nije obrazloženo ni na temelju čega je poslodavac uopće mogao ocijeniti da je M. R. uzela u obzir sve prethodno navedene elemente za procjenu kada je kao rukovoditeljica davala svoju ocjenu jer u formi tablice u kojoj se navodi samo ime radnika, radno mjesto, školska sprema, organizacijska jedinica i kratak opis poslova, a ne i način i kriteriji kako se došlo do pojedinog imena radnika, a u ovom slučaju samo A. M. T., koju se predlaže zadržati u radnom odnosu, pa kako i iz iskaza M. R. koja je saslušana kao svjedokinja, proizlazi da se o rečenom nije vodio računa, već je vodio računa o kvaliteti rada, osobnoj motiviranosti i osobnoj odgovornosti, bez detaljnijeg obrazlaganja kako je svaku od tih kvaliteta ocijenila i zašto je u toj usporedbi tužiteljica bila ta koja se nije našla na popisu radnika koje treba zadržati na radu, unatoč tome što na rad tužiteljice, njezinu osobnu motiviranost i odgovornost nije imala primjedbi, što proizlazi iz stanja spisa, to je očito da tuženik nije poštovao propisane kriterije kod donošenja odluke o otkazu.
10.2. U takvim okolnostima konkretnog slučaju, u kojima nije moguće prihvatiti da je mišljenje voditelja napravljeno na stručan i nepristran način, uz uvažavanje za poslodavca bitnih elemenata za davanje mišljenja, tada se pozivanjem na to mišljenje, kao kriterij koji je imao prevagu kod otkazivanja ugovora o radu tužiteljice, odluka o otkazu ukazuje nedopuštenom, zbog čega radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i postoji obveza tuženika vratiti tužiteljicu na poslove radnog mjesta za koje je imala sklopljen ugovor o radu.
10.3. Pri tome tuženiku valja odgovoriti da se time ne umanjuje njegova autonomija, već ga se samo disciplinira da kao poslodavac (posebno imajući na umu ozbiljnost posljedica do kojih dovodi odluka kakva je sporna), sve kriterije pa i one koje je sam odredio razmotri ozbiljno i savjesno na način koji će se moći provjeriti i time utvrditi je li odluka dopuštena ili ne.
11. Inače, ni ostali žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, a koji su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
12. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).
13. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP- a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanim dijelovima te odlučiti kao u točki I. izreke, ove odluke.
14. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka, i to tuženika za sastavljanje žalbe, taj je zahtjev ovaj sud odbio jer nije uspio sa svojom žalbom, pa mu ne pripadaju troškovi na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok trošak tužiteljice za sastavljanje odgovora na žalbu prema mišljenju ovoga suda nije bio potreban za vođenje ove parnice na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, ove odluke.
U Splitu 5. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Ivan Tironi, v. r.
