Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž-978/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz J., O., OIB: …, zastupan po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., te umješača na strani tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-483/17-187 od 16. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 5. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-483/17- 187 od 16. listopada 2020.

II. Odbijaju se tuženik i umješač na strani tuženika sa zahtjevima za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete s naslova izgubljene zarade isplati iznos od 237.392,53 kn sa zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. 1.), naloženo je tuženiku plaćati tužitelju na ime rente za izgubljenu zaradu mjesečni iznos od 1.771,45 kn počam od 1. studenog 2014. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti (toč. 2.), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 202.870,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2020. do isplate (toč. 3).

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Gž-6294/16-2 od 17. veljače 2017., sud prvog stupnja izveo je sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj sud, čime je postupio sukladno odredbi čl. 377 st.1 ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, tj. za vrijeme bolovanja na kojem se nalazio zbog posljedica prometne nezgode - ozljede na radu od 3. studenog 2000., zatim, za isplatu izgubljene zarade na ime razlike između potencijalne plaće i ostvarene mirovine, te isplatu mjesečne rente na ime izgubljene zarade.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč. 11 ZPP-a, na koju ukazuju žalitelji, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 9 ZPP na koju ukazuju žalitelji, navodeći da je odlučeno o dijelu zahtjeva o kojem je već pravomoćno presuđeno jer da je odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn- 1277/10 od 15. lipnja 2010. ukinuta samo toč. I. izreke presude suda prvog stupnja posl. broj Pn-2050/05 od 15. lipnja 2008., kojom je naloženo tuženiku isplatiti na ime naknade štete s naslova izgubljene zarade iznos od 57.748,16 kn, te na ime rente za izgubljenu zaradu iznos od 1.526,90 kn počam od 1. siječnja 2006., dok je toč. II. izreke navedene presude kojom se tužitelj odbija s viškom tužbenog zahtjeva iznad mjesečne rente od 1.526,90 kn i to za iznos od 48,10 kn presuda postala pravomoćna, pa tužitelj više ne može zahtijevati izgubljenu zaradu za period počam od 1. siječnja 2006., odnosno, mjesečnu rentu u iznosu većem od 1.526,90 kn.

9. Žalitelji neosnovano ukazuju na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer da je ponovno odlučeno o dijelu zahtjeva o kojem je već pravomoćno presuđeno presudom suda prvog stupnja posl. broj Pn-2050/05 od 15. lipnja 2008.

10. Ovo iz razloga jer je točkom 2. pobijane presude naloženo tuženiku plaćati mjesečnu rentu za izgubljenu zaradu počam od 2014., a ne od 2006., dakle, za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno ranijim nalazima vještaka I. T., tako da je vještak u svom dopunskom pisanom očitovanju od 28. 10. 2013. izračunao da bi mjesečna renta na ime izgubljene zarade počam od 1.5.2013. pa nadalje iznosila 1.953,69 kn neto te je izračunata na ime prosjeka od siječnja do lipnja 2013. U svom usmenom dopunskom pisanom očitovanju od 27.11.2014. vještak se očitovao o visini rente u odnosu na daljnje razdoblje od 1.11.2014., u kojem mjesečna renta iznosi 1.771,45 kn, kako je to i zatražio tužitelj, dakle isti iznos ne odnosi se na ranije razdoblje od 2006. niti je isto razdoblje (od 2014.), pa do davanja dopunskog nalaza i mišljenja, bilo obuhvaćeno ranijim nalazom i mišljenjem vještaka.

11. Stoga neosnovano žalitelji ukazuju na to da za razdoblje nakon 1. lipnja 2006. ne može zahtijevati izgubljenu zaradu za period počam od 1. siječnja 2006., odnosno, mjesečnu rentu, u iznosu većem od 1.526,90 kn, jer je za iznos od 48,10 kn mjesečno presuda suda prvog stupnja Pn-2050/05 od 15. lipnja 2008. postala pravomoćna.

12. Nakon navedenog ukidnog rješenja ovoga suda Gžn-1277/10 od 15. lipnja 2010., provedena je i dopuna vještačenja po financijskom vještaku, na način da je utvrđena izgubljena zarada za razdoblje od 1. lipnja 2006. pa nadalje, a sve temeljem naknadno dostavljenih podataka i promjena u visini kako potencijalne plaće tako i mirovine koju je tužitelj ostvario u tom razdoblju.

13. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja oba žalitelja kao ni opravdanja dana za njega.

14. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan o ovaj sud:

- da je do prometne nesreće došlo dana 03.11.2000. te da je u istoj nastradao tužitelj koji je bio putnik u vozilu ZD … te kojim je upravljao vozač N. M., te da je do same prometne nesreće došlo na način da je vozač M. išao iz smjera P. prema Z., a iz suprotnog smjera je naišla D. G. K. koja je svojim vozilom reg. oznake ZD … obilazila traktor i izravno se sudarila s vozilom u kojem je tužitelj bio suvozač, da je vozilo ZD … bilo osigurano kod C. o. d.d., a vozilo ZD … kod E. o. d.d., na sam dan predmetnog štetnog događaja.

- da je uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru K-477/01 od 03. travnja 2003. utvrđeno da je D. G. K. oglašena krivom za navedenu prometnu nesreću

- da je sud prvog stupnja utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja, pasivnu legitimaciju tuženika po suputništvu, nastanak štetnog događaja te odgovornost tuženika po suputništvu sukladno čl. 178 st. 4 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO)

- da je sud sukladno odredbi čl. 12 st. 3 ZPP vezan pravomoćnom osuđujućom presudom, koja je postala pravomoćna 3. travnja 2003., da je tužba tužitelja podnesena tom sudu preporučenom pošiljkom dana 04.04.2005., to se sukladno odredbi čl. 377 ZOO-a zastarni rok ponovo počinje računati od dana pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude, te do zastare potraživanja tužitelja za izgubljenom zaradom nije došlo

- da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio vezan sigurnosnim pojasom,

- da je uvidom u privremeno rješenje HZMO-a od 15.09.2004. utvrđeno da je njime tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i da je rješenjem HZMO-a od 24.04.2007. utvrđeno da je tim rješenjem i dalje priznato tužitelju pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad

- da je vještačenjem temeljenim na zakonskim propisima iz mirovinskog osiguranja i to zakona o mirovinskom osiguranju djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba po vještaku medicine rada dr. N. T., čiji nalaz i mišljenje i dopunu istog je sud prihvatio kao temelj svoje odluke, utvrđeno da je isključivi razlog umirovljenja tužitelja V. B., koji je isti u času stradavanja bio ovlaštena službena osoba, ozljeda na radu od 03.11.2000.

- da je vještak dr. N. T. na ročištu koje je održano dana 23. travnja 2014. izjavila da je tužitelj vještačen pri mirovinskom osiguranju kao ovlaštenoj službenoj osobi prema tom zakonu OSO koju je zdravstvena komisija prema osiguranju DVO i OSO

MUP-a proglasila nesposobnom za obavljanje poslova OSO stječe automatsko pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a takva ocjena donosi se i u slučaju izuzetno malog poremećaja pri zdravstvenom stanju koje je u koliziji sa strogim pravilima pravilnika koji moraju udovoljavati OSO, tužitelj je stradao u prometnoj nezgodi, zadobio ozbiljne ozljede s posljedicama i kognitivnim smetnjama funkcioniranja ogranka etiologije što ga je činilo nepodesnim za vid profesionalne rehabilitacije koje uvažavajući ranije navedene kriterije za DVO i OSO sukladno zakonu u njega utvrđena opća nesposobnost za rad; tužitelj je umirovljen zbog ozljeda iz predmetnog štetnog događaja te je uzrok utvrđene invalidnosti tužitelja 100% ozljeda na radu budući je do tada kao OSO bio redovito pregledavan jednom godišnje po pravilniku zbog posebnih uvjeta rada, a do tog događaja bio je sposoban za poslove OSO, te tužitelj nije sposoban za poslove policajca ( u prijavi za ozljedu na radu napisano da ima SSS - policajac)

- da iz opisa objektivnih mogućnosti koje su ostale kod tužitelja iza predmetne prometne nesreće jasno je vidljivo da isti ne može samostalno obavljati nekakav rad kojim bi privređivao za svoj život, odnosno da kod istog nije zaostala nikakva radna sposobnost u smislu da bi mogao obavljani neki plaćeni posao, te je stoga sud utvrdio postojanje uzročno posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i gubitka opće radne sposobnosti kod tužitelja zbog kojeg je isti otišao u invalidsku mirovinu te zbog čega gubi na zaradi

- da sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka te dopunama istog, proizlazi da izgubljena zarada za cijelo utuženo cijelo razdoblje od 01.12.2000. do 31.10.2014. iznosi 237.392,53 kune te da mjesečna renta za izgubljenu zaradu iznosi od 01.11.2014. godine 1.771,45 kuna mjesečno, kako je tužitelj zatražio, a sve sukladno čl. 195 ZOO-a

- da nije osnovan prigovor tuženika i umješača na strani tuženika nagođene stvari koji se pozivaju na izvansudsku nagodbu koju su sklopili tužitelj zastupan po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., s jedne strane te tuženika C. o. d.d. s druge strane dana 23.08.2001. godine pod poslovnim brojem tuženika S-14/01. uvidom u koju je utvrđeno da se ista odnosi na predmetnu prometnu nezgodu od dana 03.11.2000. koja se dogodila u P. te da je istu prouzročio N. M.; u toč. 2. navedene Nagodbe navodi se da je u predmetnoj prometnoj nesreći došlo do štete koja se sastoji od materijalne i nematerijalne štete dok se u toč. 3. navodi da je zahtjev osnovan do iznosa od 88.975,00 kuna te na ime troška iznos od 2.175,00 kuna; odmah ispod navođenja tih iznosa dolazi tekst koji glasi: "… za potpuno podmirenje svih zahtjeva oštećene stranke iz nezgode opisane u toč. I. Nagodbe, u koju svotu su uključene i sve eventualne buduće štetne posljedice iz istog događaja, kao i troškovi.“; zatim, iza ovog teksta dolazi tekst koji glasi: „Oštećeni V. B. po punomoćniku odvj. J. B. izjavljuje da će primitkom iznosa iz toč. II. Nagodbe biti podmireni svi zahtjevi, te da nakon toga u svezi s tom nezgodnom neće imati nikakvih daljnjih zahtjeva niti od C. o. d.d. P. Z. niti od bilo koje fizičke ili pravne osobe; isto tako je u Nagodbi ugovoreno da se stranke neće koristiti pravima iz spora Pn-646/01 koji se vodi na Općinskom sudu u Zagrebu te da će sav novac biti doznačen na račun odvjetnika J. B.; na dnu stranice se nalaze vlastoručni potpisi i štambilji odvjetnika J. B. za tužitelja te M. V. ispred tuženika.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio, odbivši prigovor nagođene stvari, kod kojeg žalitelji neosnovano ustraju i u žalbama.

16. Odredbe čl. 99 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) određuju da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.

Odredbom čl. 99 st. 2 ZOO-a je određeno da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih ovim zakonom.

Odredbom čl. 1092 st. 1 ZOO-a određeno je da predmet nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati.

17. Iz iskaza svjedoka odvjetnika J. B., koji je zastupao tužitelja u parnici pod brojem Pn-646/01 te je imao punomoć samo za zastupanje vezano uz tu parnicu, utvrđeno je da je tamo predmet spora bila nematerijalna šteta te tuđa pomoć i njega od materijalne štete, te nakon što je sklopljena nagodba nastavio je korespondenciju sa C. o. kako bi se riješio i ostatak štete koju tužitelj trpi, a koja se sastojala od izgubljene zarade, ali je morao ustati ovom tužbom da ne bi došlo do zastare. Naglasio je da za vrijeme trajanja razgovora oko moguće nagodbe sa tuženikom vezano uz izgubljenu zaradu nije bilo nikakvih govora o presuđenoj odnosno nagođenoj stvari. Bio je apsolutno uvjeren da se nagađa samo za nagođeni iznos i samo za parnicu koja se u nagodbi i spominje. Ponavlja da se navedena nagodba nije odnosila na izgubljenu zaradu te da je on po novoj punomoći istu zatražio 2002. g. te da se po tome pregovaralo sa tuženikom i da je skoro došlo do zaključenja nagodbe.

18. U ovom predmetu je dana 05.04.2016. donijeta presuda Pn-3720/10-133, kojom je odbijen tužbeni zahtjev jer je sud prvog stupnja prihvatio prigovor nagođene stvari, a koja je ukinuta presudom ovog suda Gž-6294/16-2 od 07.02.2017., uz napomenu da je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj, dok opstoji navedena izvansudska nagodba od 23. kolovoza 2001., ne bi mogao, uz ispunjenje određenih pretpostavki, zahtijevati naknadu štete koja mu je nastala zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja nakon sklapanja nagodbe, kao posljedica povreda zadobivenih u navedenoj prometnoj nezgodi 3. studenog 2000. To zato, jer se po pravnom shvaćanju ovoga suda, tužitelj u vrijeme sklapanja navedene izvansudske nagodbe, mogao nagoditi s tuženom samo o onoj šteti koja je tada postojala i tužitelju bila poznata, a ne i o takovoj budućoj šteti glede koje, što se tiče saznanja tužitelja, navedene pretpostavke nisu bile ispunjene. Naime, nagodbom o naknadi štete koju oštećeni trpi zbog tjelesne povrede obuhvaćena je samo odšteta samo za one štetne posljedice koje su za stranke bile predvidive u vrijeme sklapanja nagodbe. Ako je nakon toga došlo do nepredviđenog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, on može tražiti naknadu štete koju zbog toga trpi, bez obzira na to što se nagodbom odrekao prava da traži daljnju štetu u svezi s tim štetnim dogadjajem.

19. Uputa ovoga suda je bila da je u postupku bilo potrebno raspraviti, uz to da je pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja u uzročnoj vezi sa zadobivenim povredama u navedenoj prometnoj nezgodi i da je tužitelj umirovljen zbog takovog pogoršanja zdravlja, što je sud raspravio, još i to da li se to pogoršanje zdravlja, koje će dovesti do nesposobnosti za rad i umirovljenja tužitelja, moglo predvidjeti već u vrijeme sklapanja nagodbe, od kakvog je utjecaja na ishod ovog postupka, sadržaj spisa tuženika 18 AOF 4/03, nalaz cenzora tuženika od 22. siječnja 2003. iz kojeg da slijedi da je iz nove medicinske dokumentacije vidljivo da je došlo do pogoršanja zdravlja tužitelja (list 504), te provedena vještačenja po vještaku medicine rada 2007., radi utvrđenja radne sposobnosti tužitelja.

20. Sud prvog stupnja je na okolnost razjašnjenja istog proveo medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada dr. J. M. sa zadatkom da li su ozljede koje je pretrpio tužitelj V. B. u štetnom događaju koji se dogodio dana 03.11.2000. godine, te nastale posljedice (razdor i odstranjenje slezene, oštećenje jetre, natučenje bubrega i pluća, serijski prijelom rebara sa zaostalim smanjenjem kapaciteta pluća i teških respiratornih smetnji i dr., koje se navode u spisu) bile kontraindikacija za poslove tužitelja kao policajca odnosno za one poslove koje je tužitelj prije štetnog događaja obavljao, a u smislu Pravilnika o psihofizičkim, fizičkim i zdravstvenim sposobnostima koji moraju ispunjavati ovlaštene službene osobe MUP-a RH (NN 8/93) te da li su sve te posljedice već bile vidljive do dana 23.08.2001. godine.

21. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u prometnoj nesreći koja se dogodila 03.11.2000. godine zadobio teške tjelesne povrede prsnog koša i trbuha, uključujući krvarenje u prsnu i trbušnu šupljinu, serijski prijelom rebara lijevo, nagnječenje pluća, puknuće slezene i ligamenata između jetre i duodenuma, te nagnječenje bubrega. Nakon provedenog liječenja i proteka vremena kod tužitelja su zaostale trajne posljedice uslijed ovih ozljeda u vidu smanjenja ventilacijske funkcije pluća, tj. smanjenja vitalnog kapaciteta pluća za oko 30 %, blažeg oštećenja funkcije bubrega, stanja nakon opsežnog operativnog zahvata u trbušnoj šupljini sa odstranjenjem slezene, te blažeg kroničnog neurotskog poremećaja sa anksiozno depresivnom slikom i početnim znakovima slabljenja kognitivnih funkcija, prvenstveno pamćenja. Navedeno trajno oštećenje funkcije pluća i bubrega, sa stanjem nakon operativnog zahvata na prsnom košu i trbuhu čine tužitelja trajno nesposobnim za rad na poslovima policijskog službenika prema Pravilniku o psihičkim, fizičkim i zdravstvenim sposobnostima koje moraju ispunjavati izvršitelji na poslovima ovlaštene službene osobe i vatrogasci u MUP-u (Narodne novine, br. 8/93 i 88/94).

22. Trajno oštećenje funkcije pluća i bubrega, uz stanje nakon operativnog zahvata na prsnom košu i trbuhu bili su kod tužitelja utvrđeni u kontrolnim nalazima pulmologa i interniste iz studenog i prosinca 2002. godine, tj. dvije godine nakon ozljeđivanja, kada je bio opravdano ocijeniti trajno smanjenje njegove radne sposobnosti pri nadležnim tijelima.

23. Zaključno je ovim vještačenjem utvrđeno da su ozljede koje je pretrpio tužitelj u štetnom događaju od 03.11.2000. godine te nastale posljedice bile kontraindikacija za poslove tužitelja kao policajca, odnosno za one poslove koje je tužitelj prije štetnog događaja obavljao, te su sve posljedice bile utvrđene s danom 16.12.2002. godine.

24. Povodom prigovora na nalaz i mišljenje koje su iznijeli tuženik i umješač na strani tuženika, u svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 20. studenog 2019., dr. J. M. je u bitnom iskazala da u travnju 2001., tj. 5 mjeseci nakon ozljeđivanja proces sanacije ozljeda još nije bio dovršen i trajne funkcijske posljedice se tada nisu mogle procjenjivati. Ovome u prilog govori i činjenica da je radna sposobnost tužitelja od strane nadležne liječničke komisije MUP-a procjenjivana tek u rujnu 2003. godine, a tada je I. stup. komisija MUP-a zaključila da tužitelj nije sposoban za obavljanje poslova policijskog službenika te ga je poslala na vještačenje radne sposobnosti HZMO-a dopisom iz lipnja 2003.g. U tom dopisu se navodi da u periodu oporavka koji traje već 3. godinu isti se nije psihofizički oporavio iako pokazuje znatan napredak u odnosu na protekli period, a mišljenja je kako i dalje može raditi na radnom mjestu policijskog službenika uz kraći period poštede. Umanjenje plućne funkcije i smanjenje vitalnog kapaciteta pluća od 30% razvidno je u medicinskoj dokumentaciji od travnja 2001. pa nadalje. Kod tužitelja je došlo do pogoršanja naprijed opisanog stanja iz travnja 2001., a nova činjenica je vidljiva u nalazu iz prosinca 2002. g. kada se iza RTG snimanja utvrđuje nastanak promjene u vidu ožiljnog tkiva na plućima nakon povrede rebara 23.04.2001., obzirom na svoje stanje tužitelj u toj fazi liječenja nije mogao biti još siguran u sam ishod liječenja.

25. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetna sudska nagodba zaključena između tužitelja i tuženika u mirnom postupku samo u odnosu na onu štetu koja se u tom trenutku mogla predvidjeti te da se nije odnosila na izgubljenu zaradu.

26. Naime, iz preslike tužbe podnesene Općinskom sudu u Zagrebu broj Pn-646/01 od 22.02.2000. godine (list 435-436 spisa) jasno je vidljivo koji su vidovi štete utuženi iz predmetnog štetnog događaja od 03.11.2000. godine, a u kojem je ozlijeđen tužitelj kao suputnik. U činjeničnim navodima tužbe je jasno vidljivo da se potražuje naknada za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljeni strah, za duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti, ta tuđu pomoć i njegu te za naruženost. Nigdje se u toj tužbi ne navodi izgubljena zarada pa kako je sud vezan činjeničnim navodima tužbe, to izgubljena zarada u tom predmetu niti nije raspravljena.

27. U nagodbi (list 345 spisa) se jasno navodi da su stranke predmet spora konačno riješile tom nagodbom pa da se neće koristiti pravima iz spora Pn-646/01. Obzirom da je tuženik svoju ponudu za izgubljenu zaradu za period od prosinca 2000. godine pa do prosinca 2002. godine dao tek u svom dopisu od 18.03.2005. godine te je utvrdio da se tim dopisom izričito navodi da za taj period izgubljena zarada iznosi 14.174,72 kn, jasno dokazuje da izgubljena zarada nije bila predmet nagodbe.

28. Naime, da je izgubljena zarada bila predmet nagodbe tuženik ne bi dopisom od 18,03.2005. godine ponovo nudio isplatu iznosa koji je već obuhvaćen nagodbom.

29. Da izgubljena zarada nije bila predmet nagodbe vidljivo je i iz provedenih vještačenja iz kojih je jasno utvrđeno da su posljedice iz štetnog događaja po zdravlje tužitelja bile takve da isti više neće moći obavljati poslove policajca koje je do tada obavljao, a te su posljedice postale poznate tužitelju tek 16.12.2002. godine, dakle nakon sklapanja predmetne nagodbe, te u vrijeme sklapanja nagodbe tužitelju nisu bile poznate sve medicinske posljedice koje će tužitelj trpjeti u daljnjem životu, o istima se niti nije moglo pregovarati.

30. Pravilno je stoga postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio prigovor nagođene stvari u ovom predmetu, pri čemu je na dostavljenu sudsku praksu odnosno brojne odluke glede izgubljene zarade i rente, kojom se sud prvog stupnja prema navodima iz obrazloženja nije koristio, za navesti je da iste ne predstavljaju dokaz temeljem pozitivnih pravnih propisa, već djeluju na treće osobe samo snagom svoje pravne uvjerljivosti.

31. Odredbom čl. 195 st. 1 ZOO-a određeno je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Odredbom čl. 195 st. 2 ZOO-a određeno je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

32. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je u više navrata proveo osnovno i dopunska financijska vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr. I. T., koji se u svom nalazu i mišljenju i dopunama istog koristio metodom usporednih radnika jer se na taj način dobivaju najobjektivniji podaci o izgubljenoj zaradi tužitelja, slijedom čega je sud pravilno utvrdio da je izgubljena zarada za period od prosinca 2000. godine do studenog 2014. godine iznosila 237.392,53 kune te da mjesečna renta za izgubljenu zaradu iznosi od 01.11.2014. godine 1.771,45 kuna mjesečno. Mjesečni iznosi su utvrđeni financijskim vještačenjem te odgovaraju zatraženim iznosima u toč. I. izreke pobijane presude, kako ih je tužitelj zatražio, a sve sukladno čl. 195 ZOO-a.

33. Vezano uz dospijeća da, kao korisnici državnog proračuna, djelatnici Ministarstva obrane te Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske dobivaju prvi plaću i to prvog u mjesecu za prethodni mjesec, pa je stoga i opravdan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog u mjesecu za prethodni mjesec.

34. Na navedene pojedinačne mjesečne iznose tužitelj ima pravo ostvariti i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi temeljem odredbe čl. 277 ZOO-a, Zakona o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO – Narodne novine, br. 35/05.

35. Vezano uz prigovor zastare koju je istaknuo tuženik u svom odgovoru na tužbu, za period izgubljene zarade od prosinca 2000. godine do 04.04.2002. godine jer se odnosi na period koji izlazi izvan roka od 3 godine (a koliko iznosi rok zastare izvan ugovorne štete), sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 18.03.2005. godine te je utvrdio da se tim dopisom izričito navodi da za taj period izgubljena zarada iznosi 14.174,72 kune (list 519 spisa).

36. Nadalje, sud je izvršio uvid i u dopis tuženika do 08.04.2005. godine (list 515 spisa) u kojim se, između ostalog, navodi da je tuženik tužitelju ponudu za razdoblje do 12. mjeseca 2002. godine uputio tužitelju 18.03.2005. godine. Stoga sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je tim dopisom tuženik priznao tužitelju postojanje izgubljene zarade te dao tužitelju ponudu za plaćanje iste, čime je prekinuo rok zastare sukladno odredbi čl. 387 ZOO-a pa stoga navedeni prigovor tuženika nije usvojio.

37. Žalitelji u žalbi ustraju kod svih navoda I prigovora koje su iznijeli i tijekom postupka, koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

38. Radi navedenog temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP odlučeno je kao u izreci (toč. I).

39. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja tužitelja putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora o kojem je odlučio sud prvog stupnja, te imajući pritom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12).

40. S obzirom na to da je tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom u cijelosti, i to kako u osnovi tako i u visini, to je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju trošak parničnog postupka, visini kojeg žalitelji određeno niti ne prigovaraju, u cijelosti na teret tuženika.

41. Odbijeni su tuženik i umješač na strani tuženika sa zahtjevima za naknadu troška žalbenog postupka, jer u istom nisu uspjeli (čl. 154 st. 1 ZPP).

U Zagrebu 5. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.