REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1165/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H. L. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. P. P., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-965/17-3 od 17. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-375/16-18 od 28. veljače 2017., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
I/ Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 800.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 2. veljače 2016. do isplate (stavak I. izreke); naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 50.000,00 kn s kamatama od 28. veljače 2017. do isplate (stavak II. izreke); a umješaču u iznosu od 30.000,00 kn (stavak III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja (stavak I. izreke); ujedno su odbijeni zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova odgovora na žalbu (stavak II izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te ga obvezati na naknadu troška sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. U postupku koji je prethodio reviziji nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, a u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.
7. Tužitelj u reviziji ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. i 5. ZPP.
7.1. Naime, drugostupanjski se je sud, pozivom na odredbu članka 375. stavak 5. ZPP, u obrazloženju svoje odluke, umjesto posebnog obrazloženja glede odlučnih činjenica i materijalnog prava, pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude, otklonivši prethodno sve bitne postupovne povrede na koje je tužitelj ukazivao u svojoj žalbi.
7.2. Prema odredbi članka 375. stavak 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
7.3. Iznimno od navedenog pravila, člankom 375. stavkom 5. ZPP, propisano je ovlaštenje drugostupanjskog suda, ako presudom žalbu odbija, da posebno ne obrazlaže svoju presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.
7.4. U konkretnom slučaju, koristeći se upravo ovlaštenjem iz članka 375. stavak 5. ZPP, drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja te se u obrazloženju svoje presude pozvao na razloge prvostupanjske presude u pogledu svih onih odlučnih činjenica u primjeni materijalnog prava iz članka 1045. stavak 1. i 2., članka 1049. i 964. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) u vezi članka 7. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 – dalje: Zakon o odvjetništvu), pa kako je obrazloženje pobijane presude sačinjeno u skladu s odredbama članka 375. stavak 1. i 5. ZPP, nije ostvaren revizijski razlog iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. i 5. ZPP.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog propusta osiguranika tuženika, ovdje umješača, u zastupanju tužitelja u radnom sporu koji se kod Općinskog građanskog suda vodio pod poslovnim brojem Pr-3652/11.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelju, Odlukom poslodavca od 19. kolovoza 2011., izvanredno otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj, zastupan po umješaču, svom poslodavcu pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, kojeg je uputio preporučenom pošiljkom 7. rujna 2011.,
- da je poslodavac tužitelja taj zahtjev zaprimio 8. rujna 2011.,
- da poslodavac tužitelja nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava,
- da je tužitelj, zastupan po umješaču, sudsku zaštitu zatražio podnošenjem tužbe Općinskom građanskom sudu Zagrebu 10. listopada 2011.,
- da je prvostupanjski sud u tom predmetu, koji se vodio pod poslovnim brojem Pr-3652/11, u dijelu kojim je zahtijevano utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanje na rad, tužbu odbacio, zaključivši da je ista podnesena izvan prekluzivnog roka iz članka 129. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 6/11 – dalje: ZR), koje shvaćanje je prihvatio i sud drugog stupnja,
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući u tom postupku povodom revizije tužitelja, u svojoj odluci broj Revr-1088/14-2 od 19. svibnja 2015., potvrdio shvaćanje nižestupanjskih sudova o nepravovremenosti tužbe, računajući početak roka za traženje sudske zaštite iz članka 129. stavak 2. ZR od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom (7. rujna 2011.), a ne od dana kada je poslodavac primio taj zahtjev (8. rujna 2011.),
- da je u spornom razdoblju postojala dvojaka praksa sudova oko načina računanja početka tijeka roka u primjeni odredbe članka 129. stavak 2. ZR, slijedom čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske na četvrtoj sjednici Građanskog odjela koja je održana 16. studenoga 2015., zauzeo shvaćanje da se pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite prava sukladno roku iz članka 129. stavak 2. ZR, u slučaju kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku poštom preporučeno i kada je iz povratnice moguće utvrditi podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava.
10. Polazeći od tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da u postupanju umješača ne postoji protupravnost, jer isti nije postupao protivno svojoj obvezi savjesnog pružanja pravne pomoći kako to propisuje odredba članka 7. Zakona o odvjetništvu (objektivni element protupravnosti), niti u njegovom postupanju ima elemenata krivnje (subjektivni element protupravnosti), čime je isključena i odgovornost tuženika, kao osiguratelja, da tužitelju naknadi štetu.
11. Uz to, sudovi zaključuju da nije dokazana niti uzročno posljedična veza između radnje/propusta umješača i eventualne štete koja je tužitelju tom radnjom/propustom učinjena, jer tužitelj nije dokazao da bi u parnici radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sve da je njegova tužba ocijenjena kao pravovremena, uspio na način da bi njegov tužbeni zahtjev bio prihvaćen. Naime, iz dokaza koje je tužitelj priložio u spis i predložio tijekom postupka nije bilo moguće utvrditi da je tužitelju nastala šteta u iznosu koji potražuje ovom tužbom.
12. Revident smatra kako je upravo propustom umješača došlo do odbačaja tužbe u predmetu Općinskog građanskog suda broj Pr-3652/11 te da se neujednačena sudska praksa u pogledu računanja roka iz članka 129. stavak 2. ZR ne može sada ponovo tumačiti na štetu tužitelja koji je za zaštitu svog prava opunomoćio odvjetnika, kao stručnu osobu.
13. Iako je u spornom razdoblju u pogledu računanja roka iz članka 129. stavak 2. ZR, u slučaju kada je zahtjev za zaštitu prava radnik poslodavcu predao preporučenom pošiljkom, prevladavalo shvaćanje da se danom dostave poslodavcu smatra dan predaje pošti preporučene pošiljke, a ne dan kad je poslodavac zaista zaprimio zahtjev za zaštitu prava, o tom je pitanju sudska praksa bila neujednačena i nejedinstvena, a ista je ujednačena tek nakon četvrte sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., na kojoj je u pogledu računanja roka iz članka 129. stavak 2. ZR zauzeto identično shvaćanje onom koje je umješač imao u parnici u kojoj je zastupao tužitelja (….da se u slučaju predaje zahtjeva poslodavcu preporučenom pošiljkom, kada je iz javne isprave (povratnice) moguće utvrditi kada je poslodavac primio zahtjev radnika, pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite računa od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava….).
13.1. U kontekstu takve (nejedinstvene i dvojbene) sudske prakse, ne može se umješaču, zato što se opredijelio za jedan način računanja roka (od dana kada je poslodavac primio zahtjev za ostvarenje povrijeđenog prava), takvo postupanje staviti na teret do te mjere da se isto okarakterizira kao protupravno postupanje koje bi onda opravdavalo dosudu naknade štete zbog propusta u zastupanju tužitelja u parnici radi zaštite povrijeđenog prava.
13.2. Osim toga, pravilno su nižestupanjski sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP, utvrdili nedokazanom i uzročnu vezu između radnje (propusta) umješača i konačnog neuspjeha tužitelja u radnom sporu.
13.3. Naime, čak i da je utvrđen propust umješača u zastupanju, on sam po sebi ne znači da bi zahtjev tužitelja u radnom sporu protiv poslodavca bio prihvaćen, pa je tužitelj bio dužan dokazati da bi, da je njegova tužba u radnom sporu bila pravovremena, on u tom sporu i uspio.
13.4. Prigovori revidenta kojima pobija ovakav zaključak nižestupanjskih sudova svode se na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, jer tužitelj u bitnome osporava način na koji su sudovi primijenili pravilo o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP), odnosno način na koji su cijenili izvedene dokaze (članak 8. ZPP).
13.5. Takvi prigovori revidenta su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, obzirom na to da prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud u revizijskom stupnju postupka nije ovlašten preispitivati (članak 385. stavak 1. ZPP).
14. Slijedom svega navedenoga, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, već je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1045. stavak 1., 1049. te 965. stavak 1. ZOO, odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguratelj, naknadi štetu u visini od 800.000,00 kn.
15. Slijedom svega navedenoga, valjalo je reviziju tužitelja, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.
16. Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.
Zagreb, 5. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.
