REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1921/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trgovački Centar Zagreb d.o.o., OIB 57136792631, Jablanovec, Zaprešićka 2, kojeg zastupa punomoćnik Davor Plišo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka, podnesenim protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7211/2016-5 od 6. veljače 2019., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3451/2013 od 7. srpnja 2016., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika podnesena protiv točke I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7211/2016-5 od 6. veljače 2019., se odbija, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv točke II. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7211/2016-5 od 6. veljače 2019., kao nedopuštena.

II. Odbacuje se revizija tuženika podnesena u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka III. izreke), kao i revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka II. 3. Izreke), obje kao nedopuštene.

III. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.380.511,90 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate.

1.2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.833,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2013. do isplate.

1.3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 92.112,10 kn sa zateznim kamatama.

2.1. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I izreke, kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 988.713,58 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 30.113,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2.2. U točki II. 1. izreke preinačena je navedena prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke I., u točki II. i dijelu točke III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio isplatu iznosa od 391.798,32 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate, u točki II. 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio isplatu iznosa od 10.833,33 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2013. do isplate, kao neosnovan, te je u točki II. 3. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 61.998,14 kn, kao neosnovan.

3. U točki III. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 103.135,92 kn, kao neosnovan.

4. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnije obje stranke, i to tužitelj u odnosu na točku II. u cijelosti, a tuženik u odnosu na točku I. i III. izreke, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 uz RS 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obje stranke predlaže preinačenje pobijanih dijelova presude u skladu s navodima revizije, podredno obje predlažu ukidanje pobijane presuda i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je u odgovoru na reviziju tužitelja istu ocijenio nedopuštenom, odnosno neosnovanom, te predlaže istu odbaciti, podredno odbiti, te mu dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja.

6. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

7. Revizija tuženika je dijelom neosnovana, a dijelom nedopuštena, dok je revizija tužitelja nedopuštena.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na isplatu 181.433,98 EUR u protuvrijednosti kuna u iznosu od 1.380.511,90 kn i iznosa od 10.833,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate sa zateznim kamatama s osnove naknade štete zbog raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a, ako se radi presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa i radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a sukladno odredbi čl. 497.a ZPP-a, u trgovačkom sporu, reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude prelazi 500.000,00 kn.

10. Budući da pobijana presuda nije donesena primjenom čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, da se ne radi o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, za ocjenu dopuštenosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a odlučan je jedino imovinski kriterij.

11. U konkretnom slučaju, tužitelj je podnio reviziju na točku II. izreke koja se odnosi na nedosuđene kamate te na odbijeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 391.798,32 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate, te u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 10.833,33 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2013. do isplate.

12. Kad tužitelj tijekom postupka umjesto strane valute zatraži isplatu njezine kunske protuvrijednosti na dan isplate, vrijednost predmeta spora utvrđuje se prema kunskoj protuvrijednosti tog iznosa strane valute u vrijeme podnošenja tužbe. Takvo pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovoj situaciji kada je tužbeni zahtjev postavljen u stranoj valuti (tako i u Rev-1556/2019-2 od 13. travnja 2021., Rev-845/05 od 13. 10. 2005. - IO 1/06-135 i dr.).

13. Člankom 35. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da je, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u tom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev. Prema toj odredbi, dakle, zahtjev za isplatu kamata istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice iz koje proizlazi ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako u Rev 96/82 od 14. 9. 1982. - PSP 22/145; Revr 558/04 od 17. 11. 2004. - IO 1/05-209), a o čemu se i radi u ovom slučaju. Jedino zahtjev za isplatu kamata istaknut kao glavni zahtjev uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako u Rev 7/82 od 17. 2. 1982. - PSP 21/185), a o toj situaciji se ovdje ne radi.

14. Dopuštenosti revizije tužitelja u ovom slučaju utvrđuje se sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a prema kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa od 10.833,33 eura na dan podnošenja tužbe, tj. na dan 6. prosinca 2013., zbrojen s preostalim novčanim zahtjevom s kojim je odbijen. Na navedeni dan srednji tečaj HNB-e za euro je iznosio 7.613836 kn, pa je VPS-a za taj dio zahtjeva u to vrijeme iznosio 82.483,98 kn, kao kunska protuvrijednost 10.833,33 eura, koji iznos zajedno s iznosom od 391.798,32 kn daje iznos od 474.282,30 kn, što je mjerodavna vrijednost spora za ocjenu dopuštenosti revizije.

15. Slijedom iznesenog, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po reviziji tužitelja je iznos od 474.282,30 kn, pa kako vrijednost predmeta spora ne prelazi granični iznos za dopuštenost revizije od 500.000,00 kn, revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nije dopuštena, jer se ne radi ni o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, niti radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, zbog čega je u ovom slučaju dopuštena samo izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, posljedično čemu je u ovom slučaju tužiteljeva revizija razmatrana temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a.

16. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve navedene pretpostavke za dopuštenost revizije moraju biti kumulativno ispunjene.

18. Prema navedenom, da bi se moglo pristupiti prosudbi je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u svezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

19. Pitanje je određeno naznačeno tek onda kada je individualizirano do mjere koja ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, s tim da revizijski sud nije ovlašten sam ispitivati krije li se u navodima revidenta (ili se pak nazire) pravno pitanje važno za odluku u sporu.

20. U reviziji nisu uopće određeno naznačena, a pogotovo se može reći da nisu individualizirana pravna pitanja zbog kojeg je podnesena, a što je tužitelj bio dužan učiniti prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 382. st. 3. ZPP-a da bi se revizija uzela u razmatranje, već je osporio pravilnost primjene materijalnog prava, polemizirajući sa iznesenim pravnim shvaćanjima nižestupanjskih sudova. Stoga, ne ulazeći u sadržaj preostalog dijela podnesene revizije, niti u pravilnost iznesenih pravnih shvaćanja, s obzirom da ona ne ispunjava minimum uvjeta propisanih čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a i riješiti kao u točki II. izreke rješenja.

21. Revizija tužitelja, kao i revizija tuženika podnesene su i u odnosu na troškove parničnog postupka, te se u odnosu na podnesene revizije u tom dijelu ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

22. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

23. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a i u odnosu na obje podnesene revizije glede troškova postupka valjalo odbaciti.

24. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP-a). U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

25. I u revizijskoj fazi postupka sporno je, je li riječ o otkazu ugovora o zakupu ili o raskidu ugovora prije isteka roka obveznog trajanja ugovora od pet godina u smislu odredbe članka 6.3. stavka 2. predmetnog Ugovora.

18. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su stranke 29. kolovoza 2007. zaključile Ugovor o zakupu poslovnog prostora u objektu Shopping centar Zagreb s tim da je u vrijeme zaključenja ugovora navedeni trgovački centar još bio u gradnji,

- da je ugovor zaključen na rok od deset godina, a njim se tuženik obvezao tužitelju plaćati zakupninu, sporedne troškove i doprinose za promidžbu prema ugovorenim iznosima,

- da je čl. 5. Ugovora određeno da se zakupni odnos zasniva u trenutku predaje predmeta zakupa, da zakup traje 10 godina, a da završava krajem onog mjeseca u kojem je zasnovan odnos zakupa,

- da je predmet zakupa, prema zapisniku o primopredaji, predan tuženiku (zakupcu) 25.kolovoza 2009.,

- da je čl. 6. Ugovora regulirano pitanje izvanrednog otkazivanje Ugovora od strane zakupodavca, kao i zakupnika koji ima mogućnost otkazivanja ukoliko mu zakupodavac onemogućuje redovno poslovanje,

- da su odredbom čl. 6.3. Ugovora stranke ugovorile tužiteljevo pravo na naknadu štete kao posljedice raskida ugovora,

- da je u točki 6.3 pod nazivom "Posljedice otkaza" ugovoreno: "kod prijevremenog raskida Ugovora koji se može pripisati zakupniku, ovaj odgovara za izgubljenu zakupninu, sporedne troškove i ostala davanja, za to vrijeme za koje je ugovor bio zaključen kao i za svaku daljnju štetu koju zakupodavac pretrpi uslijed prijevremenog prestanka. Otkaz ugovora od strane zakupnika, nakon trajanja od pet godina ugovora o zakupu svakako ne obavezuje na plaćanje troškova izgubljene zakupnine, sporednih troškova i ostalih davanja. Zakupnik će se na primjereni način pobrinuti za umanjenje štete ukoliko takvo rješenje njemu bude moguće.",

- da je ugovor raskinut 13 mjeseci prije isteka obveznog trajanja (pet godina), da prema odredbama 7.3. Ugovora mjesečna zakupnina iznosi 9.995,49 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju,

- da su stranke zaključile i Dodatak Ugovora o zakupu, kojim su uredile sufinanciranje uređenja predmetnog poslovnog prostora od strane tužitelja u visini od 50.000,00 EUR-a i način vraćanja uloženog,

- da je tuženik 25. travnja 2013. pismenim dopisom obavijestio tužitelja o otkazu ugovora s otkaznim rokom od tri mjeseca, tj. s 31. srpnja 2013., kada je između stranaka i sačinjen primopredajni zapisnik, te da je navedeni prostor vraćen zakupodavcu 31. srpnja 2013.

19.1. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud iznosi pravno shvaćanje prema kojem je predmetni zakup poslovnog prostora započeo s danom predaje predmeta zakupa (25. kolovoza 2009.), od kojeg datuma se računa ugovoreni rok trajanja zakupa od deset godina, smatrajući to danom početka važenja Ugovora o zakupu, te zaključuje da je do dana otkaza, odnosno isteka otkaznog roka i primopredaje (31. srpnja 2013.) navedeni Ugovor od strane tuženika otkazan prije isteka roka od pet godina, odnosno po proteku tri godine i jedanaest mjeseci od početka važenja Ugovora o zakupu.

19.2. Cijeneći da je ugovor raskinut od strane tuženika kao zakupnika, povredom ugovorne obveze, ujedno smatra da tužitelju pripada pravo na naknadu nastale mu štete, u vidu izgubljene zakupnine za 13 mjeseci, s PDV-om u ugovorenoj visini, primjenom točke 6.3 Ugovora o zakupu poslovnog prostora, kao i prema odredbama čl. 342. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO). Nadalje smatra da je prijevremenim raskidom ugovora tužitelju nastala šteta i u vidu neplaćanja ugovorenih sporednih troškova sa važećim PDV-om i doprinosima za promidžbu tijekom vremena trajanja zakupa uvećan za PDV (točka 9.3 Ugovora), kao i u vidu nevraćenih iznosa sufinanciranja uređenja poslovnog prostora tuženiku (u visini od 50.000,00 EUR-a+PDV, prema čl. 2 zaključenog Dodatka ugovora o zakupu), koji iznos sufinanciranja tuženik je bio dužan namiriti tužitelju kroz plaćenu ugovorenu zakupninu, a kako je došlo do prijevremenog raskida ugovora to je, po mišljenju suda, od strane tuženika vraćen samo dio iznosa od tri godine i jedanaest mjeseci, pa je i dalje preostala obaveza tuženika za podmirenje dijela iznosa za preostalih 13 mjeseci, računajući do mogućnosti raskida ugovora nakon proteka pet godina bez ikakve obaveze naknade štete tužitelju, slijedom čega je priznao tužitelju i štetu nepodmirenog dijela troškova sufinanciranja u uređenje poslovnog prostora, kako je to specificirano u točki II. izreke. Na iznos navedene štete tužitelju je dosuđena i zatezna kamata, u smislu odredbe čl. 29 st. 1. i 2. ZOO-a u svezi sa čl. 22 st. 4 ZOO-a.

20.1. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor sklopljen s određenim rokom trajanja od deset godina, i da je prestao 31. srpnja 2013., jednostranim raskidom od strane tuženika, da je predmetni zakup poslovnog prostora započeo s danom predaje predmeta zakupa (25. kolovoza 2009.), te da je tuženik jednostrano raskinuto ugovor 13 mjeseci prije isteka roka obveznog trajanja ugovora od pet godina, a s obzirom da je Ugovor sklopljen 29. kolovoza 2007., da su za odluku o tužbenom zahtjevu mjerodavne odredbe predmetnog ugovora i Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09). U vezi s navedenim, neosnovanim je ocijenio tuženikovo pravno shvaćanje da je prvostupanjski sud s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u sporu trebao primijeniti odredbu čl. 320. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, jer je odredba čl. 6. 3. Ugovora jasna te je nije potrebno tumačiti.

20.2. Cijeneći da se radi o naknadi štete zbog prijevremenog raskida ugovora te da je tuženik nesporno u zakašnjenju s isplatom iznosa od 988.713,58 kn, potvrđuje pobijanu presudu do tog iznosa, dok smatra da tužitelju na navedeni iznos ne pripada pravo na PDV iz razloga što prema odredbama čl. 25. st. 1. i 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18 i 1/19) u vezi s čl. 4. st.1. t.1. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/14, 115/16 i 106/18) na iznos naknade štete PDV se ne obračunava, pa tužitelju na iznos od 988.713,58 kn ne pripada pravo na PDV 25%. Ujedno tužitelju na temelju čl. 29. stavka 2. ZOO-a, priznaje samo zatezne kamate koje na taj iznos od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi za ostale odnose, ne po stopi za trgovačke ugovore, kako je sudio prvostupanjski sud, slijedom čega na temelju odredbe članka 368. ZPP-a presuđuje kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

20.3. Nadalje, smatra da tužitelju ne pripada ni pravo na pravo na naknadu sporednih troškova u iznosu od 118.338,40 kn i doprinosa za promidžbu u iznosu od 26.294,51 kn, budući da je tuženik predao prostor tužitelju 31. srpnja 2013., a da tužitelj nije dokazao da su mu navedeni troškovi nastali u utuženom iznosu nakon raskida ugovora i nakon što mu je tuženik predao poslovni prostor, odnosno da je pretrpio štetu u vidu navedenih troškova.

20.4. Vezano za ulaganja u predmetni poslovni prostor u iznosu od 10.833,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti drugostupanjski sud smatra da tužitelj neosnovano potražuje i taj iznos na ime štete iz razloga što je tužitelj sredstva u navedenom iznosu uložio u svoju nekretninu pa se tako uloženi novčani iznos ne može smatrati štetom u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, zbog čega nije ispunjena zakonska pretpostavka da mu je time nastala šteta.

21.1. Tuženik u reviziji navodi da je ugovor o zakupu otkazao u cijelosti u skladu s ugovornim odredbama (čl. 6.3. ugovora), kao i odredbama ZZPPP i ZOO-a, a za takav način otkazivanja ugovora nije predviđena ni ugovorom ni navedenim zakonima bilo kakva odgovornost tuženika za nastanak štete, a pogotovo što tužitelj nije ni na koji način dokazao postojanje osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu. Ujedno smatra da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pogrešno primjenjeno materijalno pravo vezano za način tumačenja odredbi predmetnog ugovora i Zakona, a da je time počinjena i bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je zbog navedenog pobijana presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, te da je proturječna sama sebi i argumentima iznesenim u obrazloženju.

21.2. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama. Time što je drugostupanjski sud provedene dokaze cijenio na naprijed navedeni način i što ocjena dokaza po tome sudu nije podudarna s ocjenom tih dokaza po tuženiku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je u odnosu za iznesenu ocjenu dokaza iznio jasne razloge, pa pobijana presuda nije nerazumljiva i može se ispitati, te nije proturječna sama sebi i argumentima iznesenim u obrazloženju.

22.1. Tuženik u preostalom dijelu revizije, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, neosnovano navodi da predmetni ugovor o zakupu nije prijevremeno raskinuo, da se razlikuje pojam zasnivanja zakupnog odnosa od pojma trajanja ugovora, te po njemu čl. 6.3. Ugovora treba tumačiti na način da se radi o otkazu "nakon trajanja 5. godina Ugovora o zakupu, a ne nakon 5. godina trajanja od zasnivanja zakupnog odnosa", te da sukladno tome ugovor nije raskinut prije isteka 5. godina trajanja od zasnivanja zakupnog odnosa, pogotovo što se prema čl. 4. ZZPPP-a zasniva ugovorom o zakupu i što je to dan potpisa ugovora, od kojeg trenutka se i računaju rokovi i od kada počinju prava i obveze stranaka iz tog ugovora. To stoga što je odredbom čl. 5. Ugovora jasno određeno da se odnos zakupa zasniva u trenutku predaje predmeta zakupa, da zakup traje 10 godina, te završava krajem onog mjeseca u kojem je zasnovan odnos zakupa, da prema odredbi članka 6.3. stavka 2. Ugovora tuženik, ako otkaže ugovor nakon pet godina trajanja ugovora, nije dužan platiti tužitelju izgubljenu zakupninu, sporedne troškove i ostala davanja, kao i činjenicu da je predmet ugovora tuženiku predan 25. kolovoza 2009., da je tuženik jednostrano raskinuto ugovor 13 mjeseci prije isteka roka obveznog trajanja ugovora od pet godina.

22.2. Prema općem pravilu za tumačenje ugovora (čl. 319. st. 1. ZOO-a) odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, te kada je odredbom članka 6.3. stavka 1. Ugovora jasno određeno da tuženik u slučaju prijevremenog raskida ugovora koji se može pripisati njemu odgovara tužitelju za izgubljenu zakupninu, sporedne troškove i ostala davanja za to vrijeme za koje je Ugovor zaključen kao i za svaku daljnju štetu koju tužitelj pretrpi uslijed prijevremenog prestanka ugovora, tada, ni po ovome sudu, nema mjesta primjeni odredbe čl. 320. st. 1. ZOO-a. Jasne odredbe ugovora nije potrebno tumačiti, pa prihvaćanje suprotnog shvaćanja bilo bio protivno načelu o slobodnom uređivanju obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a.

23. Neosnovano tuženik smatra da, u situaciji kada je ugovor prijevremeno raskinut "šteta" nije mogla biti unaprijed određenja ugovorom o zakupu jer bi se tada radilo o ugovornoj kazni zbog neispunjenja ugovorne obveze na plaćanje zakupnine, što je po njemu protivno čl. 350. ZOO-a, te da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer štetu koju potražuje nije dokazao, jer je ovdje riječ o naknadi štete zbog raskida ugovora, a budući da su odredbom članka 6.3. Ugovora stranke ugovorile upravo tužiteljevo pravo na naknadu štete kao posljedice raskida ugovora, jer je riječ o dopuštenoj dispoziciji ugovornih strana kojom su slobodno uredile svoj obveznopravni odnos, nije se radilo o ugovornoj kazni zbog neispunjenja ugovorne obveze na plaćanje zakupnine, što bi bilo protivno čl. 350. ZOO-a, a kako je ugovor raskinut 13 mjeseci prije isteka obveznog trajanja, i kako prema odredbi čl. 7.3. Ugovora mjesečna zakupnina iznosi 9.995,49 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju, te kako tuženik nije osporio pravilnost obračuna tih iznosa, ocjena je i ovoga suda da je drugostupanjski sud odlukom u točki I. izreke pobijane presude pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 988.713,58 kn koji se odnosi na štetu koju je tužitelj pretrpio uslijed prijevremenog raskida ugovora u vidu izgubljene dobiti u visini mjesečnih zakupnina za 13 mjeseci prije isteka roka obveznog trajanja tog ugovora.

24. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj bio u mogućnosti nakon raskida ugovora poslovni prostor dati u zakup drugom zakupniku, a da se njegovo pasivno držanje i nepoduzimanje daljnjih radnji za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora ne može pripisati tuženiku u vidu prouzročenja štete, niti se takva šteta može dosuditi bez ispitivanja zakonskih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete, koju je dužan dokazati upravo tužitelj, ističe se da je tužitelj prema navodima iz odgovora na žalbu tuženika i u podnesku od 22. ožujka 2016. detaljno obrazložio da je nakon vraćanja poslovnog prostora isti morao prenamjeniti, izvršiti određene građevinske radove, sve kako bi ga mogao dati u zakup novom zakupoprimcu, što je i učinio nakon utuženog razdoblja, a vezano za koje tvrdnje je u spis i priložio odgovarajuće dokaze, čime se i navedeni prigovori tuženika ukazuju neosnovanim.

25. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika u navedenom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP- a.

26. Tuženiku nije dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju tužitelja jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić

Broj zapisa: eb309-09748

Kontrolni broj: 00790-abca0-33fdb

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VIKTORIJA LOVRIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.