REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 142/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženice O. D., koju zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u D., radi trpljenja uknjižbe stečenog prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž - 1337/14 od 9. studenog 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P - 581/06 od 31. srpnja 2014., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice nad nekretninama položenim u k.o. S., B., T., V., S., M. D., M. G., I., T., Č., T., O. i D., a sve kako je to precizno određeno izrekom pod t. I. prvostupanjske presude, dok je prvostupanjska presuda preinačena na način kojim je prihvaćen i daljnji zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženici trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice nad nekretninama položenim u k.o. S., B., D., V. i T., kako je to precizno označeno izrekom pod t. b. drugostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka tuženica je obvezana naknaditi tužiteljici 101.000,00 kuna.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženica. Naime, suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženici trpjeti uknjižbu pretvorbom stečenog prava vlasništva nad nekretninama pobliže određenim izrekom nižestupanjskih presuda.
8. Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužiteljice temeljem činjeničnih utvrđenja: - da su se predmetne nekretnine vodile u šumskogospodarskoj osnovi na način da su kao šume i šumsko zemljište obuhvaćene Programom za gospodarenje šumama i šumskim zemljištem Dubrovačkog užeg područja krša za razdoblje od 1981. do 1990., - da nije proveden postupak izdvajanja predmetne nekretnine iz šumsko gospodarske osnove, - da su predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. (na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama /"Narodne novine" broj 41/90 – dalje: ZID ZŠ/) predstavljale šume ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu, kako je to bilo upisano i u zemljišnim knjigama, te – da se tuženica upisala kao vlasnica predmetnih nekretnina na temelju odluke komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. kojom je raspoređena imovina bivše O. D. na novonastale jedinice lokalne samouprave.
9. Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidentice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.
10. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen zahtjev tužiteljice. Naime, shodno odredbi čl. 6. ZID ZŠ šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u vlasništvu su Republike Hrvatske (izmijenjeni čl. 18. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 54/83, 32/87, 47/89 – dalje: ZŠ). U tom smislu prema shvaćanju ovog suda (iznijetom u više odluka: Rev – 450/11 od 11. siječnja 2012., Rev – 2247/10 od 23. listopada 2013., Rev – 461/11 od 4. studenog 2014. i dalje), šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo R. H.. U konkretnom slučaju predmetne nekretnine nalazile su se i u šumsko gospodarskoj osnovi, te sukladno čl. 17. ZŠ nad njima nikad nije proveden postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove. Nije stoga prihvatljiva tvrdnja tuženice da su sukladno odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93, 117/97 – dalje: ZLSU) jedinice lokalne samouprave i uprave postale vlasnicima predmetnih nekretnina. Naime pretvorba društvenog vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16. listopada 1990., te se od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu postala vlasništvo R. H.. Zbog toga niti ZLSU, koji je donesen 1992., nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina – šuma i šumskog zemljišta. Osim toga, niti jednom odredbom ZLSU nije određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog područja postala vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi. Dakle, nije odlučno je li zemljište Prostornim planom predviđeno za gradnju, time da provedba prostornih planova može biti razlog za izdvajanje iz šumsko gospodarskog područja, ali samim Prostornim planom ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, jer to ne predviđa ZŠ kao specijalni propis, a niti je predviđeno kao temelj za stjecanje vlasništva odnosno promjena u pravnom statusu zemljišta. U skladu s navedenim pravnim shvaćanjem treba tumačiti i pravne posljedice koje proizlaze iz odluke komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997.
11. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 5. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.
