REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 318/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. G. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik P. O., odvjetnik u R., protiv tuženice L. Š. iz R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 3505/2015-2 od 18. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj P - 3927/15-18 od 21. srpnja 2015., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom je primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) preinačena prvostupanjska presuda na način kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu 80.926,01 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te zahtjev radi predaje u posjed kataloga tvrtke P. d.o.o. Z. i tvrtke A. d.o.o. Z.. Odlukom o troškovima postupka tužiteljica je obvezana naknaditi tuženici 8.437,50 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Posebno, s obzirom na prigovor tužiteljice, treba reći da pobijana presuda sadrži jasne razloge i u odnosu na zahtjev radi predaje u posjed kataloga tvrtke P. d.o.o. Z. i tvrtke A. d.o.o. Z. s obzirom na razloge pobijane odluke koji se odnose na pravne subjekte pravnog odnosa na kojeg se tužiteljica poziva u činjeničnim navodima tužbe (ugovorni odnos s trgovačkim društvom, a ne s tuženicom osobno). Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove koji u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a izvedene dokaze prosuđuju prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revidentica da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revidentica. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužiteljice, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 80.926,01 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te zahtjev radi predaje u posjed kataloga, koje zahtjeve tužiteljica temelji na ugovornom (ugovor o nalogu) i izvanugovornom (stečene koristi izvršenom radnjom) obveznopravnom odnosu. Naime svoj tužbeni zahtjev (prema tuženici te trgovačkom društvu H. d.o.o. O., u odnosu na koje trgovačko društvo je zahtjev tužiteljice pravomoćno i prihvaćen) tužiteljica temelji na činjeničnom osnovu da su tvrtke R. K. d.o.o. i K. d.o.o s tvrtkom H. d.o.o. sklopili ugovor radi izrade projektne dokumentacije za okoliš i objekt V. M. u I., koji su i odrađeni. Međutim, prema daljnjim činjeničnim navodima tužiteljice, izvan ugovorenih poslova s citiranim tvrtkama u kojima je tužiteljica radila kao zaposlenik da su tvrtka H. d.o.o. i tuženica s tužiteljicom osobno sklopili usmeni ugovor o nalogu za poslove konzaltinga, izdavanja lokacijske i građevinske dozvole za rekonstrukciju, adaptaciju, sanaciju i prenamjenu V. M., kontrolu glavnog projekta, izradu idejnog rješenja dopune i izmjene glavnog projekta za rekonstrukciju objekta.

8. Pobijana presuda temelji se na činjeničnom utvrđenju: - da je između tužiteljice i trgovačkog društva H. d.o.o. O. sklopljen usmeni ugovor o nalogu radi obavljanja prethodno navedenih stručnih poslova na koje se poziva tužiteljica u činjeničnim navodima na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, - da je tuženica s trenutkom sklapanja ovog ugovora bila vlasnica V. M. u I., - da je prema sklopljenim ugovorima o izradi projektne dokumentacije (između tvrtke R. K. d.o.o. i tvrtke H. d.o.o., te tvrtke K. d.o.o. i tvrtke H. d.o.o.) naručitelj posla tvrtka H. d.o.o., a ne i tuženica osobno, jer je poslove sklapala kao zakonski zastupnik a ne u svoje ime (tvrtka H. d.o.o. je jedini nalogodavac), tako da između tužiteljice i tuženice nije sklopljen ugovor o nalogu, - da usluge i rezultat usluge koje je tužiteljica pružila tvrtki H. d.o.o. ne predstavljaju vrijednost koja bi ušla u imovinu tuženice u smislu odredbe čl. 210. st 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), te – da je tvrtka H. d.o.o. svoje obveze prema tvrtkama R. K. d.o.o. i K. d.o.o podmirila, dok nisu utvrđene niti druge pretpostavke odgovornosti tuženice kao člana trgovačkog društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19 – dalje: ZTD).

9. Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidentice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

10. Temeljem prethodno navedenog utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužiteljice. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskog suda, između tužiteljice i tuženice nije sklopljen ugovor o nalogu, pa tuženica u odnosu prema tužiteljici nema obvezu isplate naknade nakon obavljenog posla u smislu odredbi čl. 749, st. 3. ZOO- a, te čl. 761. i čl. 762. ZOO-a, jer nisu bile u obveznopravnom odnosu nalogodavca i nalogoprimca. Kako je ugovor o nalogu sklopljen s tvrtkom H. d.o.o., to je ova tvrtka u obvezi prema zahtjevima koji su nastali ispunjenjem ovog ugovora, a ne tuženica (predaja kataloga). Isto tako, prema daljnjem utvrđenju nižestupanjskog suda, usluge i rezultat usluge koje je tužiteljica pružila tvrtki H. d.o.o. ne predstavljaju vrijednost koja bi ušla u imovinu tuženice. Kako nije došlo do stjecanja koristi izvršenom radnjom, to nisu ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. st. 1. i 2. ZOO-a. S obzirom na odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a treba reći da je jedno od temeljnih obilježja društva kapitala je da članovi društva ne odgovaraju za obveze društva (u konkretnom slučaju društva s ograničenom odgovornošću). Njihov rizik je ograničen samo na ono što su uložili u društvo, ili što su u njega obvezani uložiti (u društvima kapitala članovi društva su odvojene osobe od društva i imaju od njega odvojenu imovinu), ako nisu preuzeli odgovornost za obveze društva nekim pravnim poslom npr. ugovorom o jamstvu, davanjem garancije, pristupanjem dugu, preuzimanjem duga (čl. 385. st. 2. ZTD-a), a koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu dokazane. Iznimku predstavljaju okolnosti iz odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a koja propisuje da se članovi društva koji zlouporabe okolnost da po zakonu ne odgovaraju za obveze trgovačkog društva ne mogu pozvati na to da po zakonu ne odgovaraju za te obveze. Prema odredbi čl. 10. st. 4. ZTD-a, smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva naročito: - ako član društva koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, - ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnika, - ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, te - ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. Ta se odredba primjenjuje i na članove društva s ograničenom odgovornošću, i u ovim okolnostima nastala bi njihova odgovornost za te obveze koja je solidarna. Međutim, teret dokaza da je riječ o zloporabi je na vjerovniku, tj. u konkretnom slučaju na tužiteljici. Ona treba dokazati činjenice na kojima se temelji odgovornost člana društva. Kako prema utvrđenju nižestupanjskog suda tužiteljica tijekom postupka nije dokazala činjenice u kojima bi shodno prethodno iznijetim odredbama ZTD-a tuženica bila odgovorna, to je nižestupanjski sud i po ovom osnovu pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužiteljice.

11. Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.