REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-3961/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja GRAD Z., Z., OIB ..., protiv tuženika E. N. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 165.306,05 kn odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1781/2017 od 23. srpnja 2020., 5. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Grad Z., Z. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1781/2017 od 23. srpnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-61/17, kojeg je 6. veljače 2017. donio javni bilježnik S. Š. iz Z., te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 12.750,00 kn, u roku od osam dana (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 14.353,00 kn (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude u točkama I. i II. njene izreke žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, a podredno ukine. Tužitelj potražuje troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 165.306,05 kn za bespravno korištenje poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi u Z., na adresi K. 4, u razdoblju od prosinca 2014. do rujna 2016. godine, obračunate u visini zakupnine koju Grad Z. zaračunava zakupcima na temelju Zaključaka o kriterijima za određivanje zakupnine i Zaključaka o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovne prostore istih karakteristika sukladno odredbi čl. 1111. u vezi s odredbom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

6. Suprotno navodima žalbe, izreka pobijane presude je potpuna i razumljiva te neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalba.

7. Nadalje, pobijana presuda izrađena je sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, te je iz sadržaja pobijane odluke razvidno na kojim je dokazima prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, a slijedom čega nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj.

8. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Iz sadržaja obrazloženja pobijane odluke proizlazi kako je nesporno:

- da je tužitelj u trenutku pokretanja postupka upisan kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja predmetnom nekretninom, odnosno da iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 101.-103. spisa) za k. č. br. 2961/1, k.o. Grad Z., upisanu u zk. ul. br. 257, u naravi kuća pop. broj 4543 u K. ul. br. 4 i dvorište, proizlazi da je na dan 30. ožujka 2018. u vlastovnici za navedenu nekretninu upisana općenarodna imovina, te da je Republika Hrvatska tijekom parničnog postupka stekla vlasništvo predmetnog poslovnog prostora,

- da je tužitelj, kao zakupodavac, s društvom G. d.o.o., kao zakupoprimcem, 8. prosinca 2008. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora ovjeren kod javnog bilježnika S. Š. pod brojem OV-20109/08, za poslovni prostor na adresi K. 4, površine 159,60 m2, a koji se sastoji od dvije prostorije (od kojih je jedna knaufom pregrađena u četiri cjeline), hodnika, čajne kuhinje i WC-a te galerije u prizemlju ulične zgrade,

- da je tužitelj, kao zakupodavac, s društvom G. d.o.o., kao zakupoprimcem 8. prosinca 2008. sklopio i Ugovor o zakupu poslovnog prostora, ovjeren kod javnog bilježnika S. Š. pod brojem OV-20108/08, predmet kojeg ugovora je poslovni prostor na adresi K. 4, površine 89,28 m2, a koji se sastoji od dvije manje i jedne veće prostorije u podrumu ulične zgrade,

- da je tuženik, kao zakupoprimac, s društvom G. d.o.o, kao zakupodavcem, 30. kolovoza 2004. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora, predmet kojeg je bio poslovni prostor u prizemlju stambeno - poslovne zgrade na adresi K. 4, površine 30 m2 i skladišnog prostora u podrumu površine 12 m2, kao i da su navedene stranke 18. ožujka 2010. sklopile i Ugovor o korištenju prostora i opreme, kojim ugovorom se G. d.o.o. obvezuje dati na povremeno korištenje tuženiku poslovni prostor na adresi Z., K. 4, koji se sastoji od 4 prostorije površine 89,28 m2 uz mogućnost korištenja sanitarnog čvora i kuhinje te u kojem ugovoru ugovorne strane ujedno konstatiraju da će zajednički, nakon sklapanja ovog ugovora, od Grada Z., koji je vlasnik predmetnog prostora, zatražiti zajednički zakup predmetnog prostora,

- da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je sklopio tužitelj, kao zakupodavac, s društvom G. d.o.o., kao zakupoprimcem ovjeren kod javnog bilježnika S. Š. pod brojem OV-20109/08, za poslovni prostor na adresi K. 4, tadašnje površine 159,60 m2, otkazan Zaključkom tužitelja od 1. kolovoza 2013.,

- da se tuženik nalazi u posjedu prostora neodređene površine na adresi K. 4, Z.,

- da iz izvatka iz sudskog registra prvostupanjskog suda za društvo G. d.o.o. proizlazi da je rješenjem poslovni broj Tt-14/2300-20 od 16. prosinca 2014. to društvo brisano iz sudskog registra.

10. Okolnost da se upravo tuženik prije, za vrijeme i nakon utuženog razdoblja nalazio u posjedu prostora na adresi K. 4, u prizemlju s lijeve strane, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uvidom u zapisnik Gradskog ureda za imovinsko – pravne poslove i imovinu Grada od 11. srpnja 2013. u kojem je navedeno da prostor površine 89,28 m2 koristi tuženik temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji s društvom G. d.o.o., koji zapisnik je ujedno i potpisan i pečatiran od strane tuženika, zatim iz zapisnika o očevidu Općinskog građanskog suda u Z., poslovni broj OVRS- 391/13 od 19. prosinca 2014. u kojem je konstatirano da su u prostoru na predmetnoj adresi zatečene djelatnice društva tuženika, kao i tadašnji zakonski zastupnik D. L. te iz zapisnika o očevidu Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva od 28. ožujka 2017. kojim je također konstatirano da je tuženik korisnik poslovnog prostora ukupne površine 66,47 m2. Nadalje, i očevidom u ovom postupku je utvrđeno da tuženik koristi prostor određene površine na adresi K. 4, u prizemlju s lijeve strane, iako je ostala nedokazana točna površina prostora koju tuženik zaista koristi jer prilikom očevida nije bilo moguće pristupiti u sve dijelove predmetnog prostora, osobito zbog okolnosti da su nekadašnji prostor površine 159,60 m2 u prizemlju i onaj površine 89,28 m2 građevinski pregrađeni. Radi utvrđivanja točne površine prostora koji tuženik koristi za obavljanje poslovne djelatnosti na adresi K. 4, Z., sud je 10. travnja 2014. proveo dokaz očevidom na licu mjesta u nazočnosti stalnog sudskog vještaka dipl. ing. građevine M. P. iz M. P. j.d.o.o. (dalje: vještak) te utvrdio površinu samo jednog dijela prostora koji koristi tuženik.

11. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije, koje se ocijene žalbom ne dovode u pitanje, a čija pravilnost proizlazi iz odredbe čl. 5. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) kojom je propisano da se odredbe tog Zakona odnose na imovinu koju su općine, gradovi i županije preuzeli na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/02, 94/03 i 117/03), a koja imovina je prenesena u društveno vlasništvo na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. tog Zakona u vezi s čl. 67. i 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi i čl.13. st. 1. i 33. Zakona o gradu Zagrebu („Narodne novine" broj 90/92), a u vezi s odredbom čl. 41. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine" broj: 125/11), kojom je propisano da temeljem citiranog Zakona, Grad Z., gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Z., gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka.

12. Za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu mjerodavna je odredba čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVSP), a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, na koje se poziva tužitelj kao niti odredbe istog Zakona o uporabi tuđe stvari u svoju korist, kao posebnog oblika stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1120. tog Zakona.

13. Osim toga, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanje primjene i tumačenja odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeo pravno shvaćanje: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

14. Dakle, odredba čl. 1120. ZOO-a regulira prava vlasnika kada naturalna restitucija nije moguća jer je stvar potrošena ili je promijenila identitet, što ovdje nesporno nije slučaj, a tužitelj niti ne tvrdi da je stvar potrošena ili je promijenila identitet. Stoga je žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe čl. 1111. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima neosnovan.

15. Sporno je stoga je li tuženik kao posjednik predmetne nekretnine dužan platiti tužitelju naknadu koristi za koju tužitelj tvrdi da ju je tuženik imao od uporabe predmetne nekretnine u razdoblju od mjeseca prosinca 2014. do rujna 2016. godine.

16. Prije svega valja navesti da odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a propisuju pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika jer je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari.

17. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

18. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je st. 6. tog čl. propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok prema st. 4. tog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

20. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u utuženom razdoblju bez pravne osnove koristio poslovni prostor u vlasništvu tužitelja.

21. S druge strane, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik postao nepošten posjednik poslovnog prostora, a kojeg je tuženik imao u podzakupu temeljem ugovora s G. d.o.o., Z., u trenutku otkaza Ugovora o zakupu između tužitelja i G. d.o.o., Z. i kada je društvo G. d.o.o., Z. brisano iz sudskog registra ali kako predmetni poslovni prostor tuženik nije vratio tužitelju to je tužiteljevo potraživanje nedospjelo i zbog toga odbija tužbeni zahtjev.

22. Međutim, ovakav pravni stav prvostupanjskog suda je po ocjeni ovoga suda pogrešan.

23. Naime, iz stanja spisa proizlazi nespornim da tužitelj nije tuženika pozvao na plaćanje zakupnine i predaje u posjed nekretnina, odnosno nije ga na odgovarajući način pozvao na predaju stvari prije pokretanja ovog postupka za isplatom za bespravno korištenje poslovnog prostora. Kako u vremenskom razdoblju od otkaza zakupa 1. kolovoza 2013., te slijedom toga i otkaza podzakupa u smislu odredbe čl. 540. ZOO-a, kao i upisa brisanja društva G. d.o.o., Z., u sudskom registru (rješenje poslovni broj Tt-14/2300-20 od 16. prosinca 2014.) nitko nije ometao tuženika u posjedovanju predmetnih nekretnina, a da tužitelj u vremenskom razdoblju od preko tri godine nije poduzimao nikakve radnje kojima bi tuženika obavijestio o svom pravu te da tužitelj od tuženika kao posjednika te nekretnine nikada nije tražio posjed iste, niti je pokrenuo bilo kakav postupak radi predaje u posjed nekretnine ovaj sud, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, zaključuje da bi tuženik bio pošteni posjednik predmetnih nekretnina u smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP-a u vremenskom razdoblju do 19. siječnja 2017. (podnošenje prijedloga za ovrhom na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku), slijedom čega, tuženik ne bi bio u obvezi isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos u visini zakupnine koja bi trebala biti plaćena za predmetne nekretnine za utuženo razdoblje od prosinca 2014. do 2016. godine.

24. Osim toga, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. zauzeto pravno shvaćanje: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“ „U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članaka 164. i 165. ZVDSP-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

25. Stoga utuženi novčani iznos u visini zakupnine koja bi trebala biti plaćena za predmetne nekretnine, predstavlja korist koju bi tuženik imao za vrijeme svog neovlaštenog posjedovanja tih nekretnina, pa bi bio obvezan tužitelju nadoknaditi tu korist u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a, međutim, pravilnom primjenom materijalnoga prava (koje se odnosi na neispunjenje pretpostavki za isplatu) trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

26. Slijedom izloženoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 5. travnja 2022.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović, v.r.