REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 292/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika A. M. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2020. broj K-23/2019-29, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika A. M. i branitelja optuženika H. K., odvjetnika iz odvjetničkog društva „P. i partneri“ d.o.o., sa sjedištem u S.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženik A. M., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. i stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba optuženika A. M. u cijelosti, a žalba državnog odvjetnika u preostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2020. broj K- 23/2019-29 optuženik A. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6. KZ/11., činjenično opisanog u izreci te presude pa je na temelju tog članka osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11.

I Kž 292/2020-7

izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 8.611,00 kuna te trošak paušala u iznosu od 2.000,00 kuna.

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalbu je pravovremeno podnio i optuženik po branitelju H. K., odvjetniku iz odvjetničkog društva „P. i partneri“ d.o.o., sa sjedištem u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o imovinskopravnom zahtjevu, odluke o kaznenopravnoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu „na način da okrivljenik bude oslobođen od optužbe, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje i raspravljanje“. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice na kojoj će se odlučivati o podnesenoj žalbi, čemu je udovoljeno.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na sjednicu vijeća nije pristupio državni odvjetnik pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

8. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik u žalbi ne navodi o kojoj bi se povredi radilo, iako tvrdnjom da je prvostupanjski sud „propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, navodeći pritom samo provedene dokaze, bez da daje ocjenu dokaza i na temelju kojih je dokaza donesen zaključak kako glede krivnje, tako i postojanja kaznenog djela“, ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja povreda, međutim, nije ostvarena. To iz razloga što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na sve odlučne činjenice dao jasne i potpune razloge, kako u odnosu na objektivna, tako i u odnosu na subjektivna obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

I Kž 292/2020-7

10. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (koju povredu optuženik ističe u žalbi, ali je ne obrazlaže).

11. Isto tako, treba reći da optuženik u žalbi pobija prvostupanjsku presudu zbog „odluke o imovinskopravnom zahtjevu“, iako izreka prvostupanjske presude ne sadrži odluku o imovinskopravnom zahtjevu jer takav zahtjev u tijeku postupka nije ni postavljen. Također, optuženik uvodno u žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka, ali tu žalbenu osnovu u nastavku žalbe ne obrazlaže pa o toj žalbenoj osnovi ovaj sud nije ni mogao odlučivati.

12. Žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama ističu i državni odvjetnik i optuženik, pri čemu optuženik uvodno ističe i žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koju u nastavku žalbe ne obrazlaže.

12.1. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda državni odvjetnik u žalbi navodi da je „okrivljenik izazvao prometnu nesreću u cestovnom prometu postupajući s neizravnom namjerom“ jer da je „vozio na pravcu koji je pregledan“, da je „na udaljenosti od 40 metara, a približavajući se pješačkom prijelazu, okrivljenik mogao vidjeti pješake koji stupaju na kolnik“, da je kritičnog dana „bila kiša pa je svoju vožnju okrivljenik trebao prilagoditi i stanju na cesti“, da je „mogao uočiti i drugo vozilo koje se ispred pješačkog prijelaza nalazilo zaustavljeno kako bi propustilo pješakinju koja je s kišobranom u ruci prelazila prometnicu“ te da je optuženik „upravo zbog neprilagođene vožnje, želeći izbjeći udar u pješakinju, napravio manevar svojim vozilom u lijevo i unatoč tome nije se uspio zaustaviti, već je pješakinju oborio na kolnik“. Upravo zbog tih okolnosti državni odvjetnik smatra da optuženik „nije postupao nehajno, već s neizravnom namjerom“. Međutim, okolnosti koje državni odvjetnik ističe u prilog tezi da je optuženik, suprotno utvrđenjima u pobijanoj presudi, postupao s oblikom krivnje koji se naziva neizravna namjera, zapravo su od značaja za ostvarenje bitnih objektivnih, a ne subjektivnih elemenata terećenog kaznenog djela.

12.2. Optuženik u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da „iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, ne bi proizlazilo da je okrivljenik počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu niti iz nehaja“. Navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti činjenicu da se u desnoj prometnoj traci u smjeru njegovog kretanja nalazilo furgon vozilo „marke ...“ koje je zaklanjalo vidik optuženiku „prema nogostupu kojim se kreću pješaci, a samim time i prilaz pješačkom prijelazu“, o čemu su iskazivali i svjedoci L. P. i M. V., koji su svjedočili da su „pješakinju prvi put vidjeli, tek nakon što se ona stvorila u prometnoj traci kojom se kretalo vozilo kojim je upravljao okrivljenik“. Međutim, žalbeni prigovor optuženika nema uporišta u izvedenim dokazima pa tako ni u iskazima svjedoka na koje se u žalbi poziva optuženik, a pogotovo u nalazu i mišljenju prometnog vještaka dipl. ing. I. F. koji je naveo da je vozač mogao uočiti pješakinju u namjeri prelaska preko obilježenog pješačkog prijelaza na udaljenosti od 40 metara, bez obzira na

I Kž 292/2020-7

zaustavljeno vozilo pred obilježenim pješačkim prijelazom, jer se pješakinja nalazila 15 cm iznad kolnika plus apsolutna visina s kišobranom u ruci koja je veća od prosječne visine srednjeeuropskog vozila od kolnika do vrha krova.

12.3. Neprihvatljiva je, također, tvrdnja optuženika istaknuta u žalbi da je „učinio baš sve što je realno i objektivno mogao učiniti da do nesreće niti ne dođe“ te da u konkretnom slučaju „nema doprinosa okrivljenika nastanku predmetne nezgode“.

12.4. Upravo suprotno takvim žalbenim navodima, ocjena je i ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik, iz nehaja, a ne s neizravnom namjerom, kako to pogrešno tvrdi državni odvjetnik, kršenjem dvije odredbe iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10. i 74/11. - pročišćeni tekst - dalje: ZOSPC), tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt druge osobe.

12.5. Naime, u postupku je provedeno prometno-tehničko vještačenje te je stalni sudski vještak prometne struke dipl. ing. I. F. utvrdio da je ograničenje brzine na mjestu prometne nesreće 50 km/h, da je brzina kretanja vozila optuženika u trenutku reakcije kočenjem iznosila 46 km/h, a u trenutku naleta na pješakinju brzina je iznosila 23 km/h. Analizirajući mogućnost izbjegavanja prometne nesreće, ovaj vještak je utvrdio da bi se optuženik pri istovjetnoj reakciji kakvu je imao kritične zgode, vozilom zaustavio i izbjegao nalet da je upravljao brzinom ne većom od 39 km/h, što znači da u konkretnom slučaju optuženik, vodeći računa o činjenici da je kolnik bio mokar i padala je kiša te da se optuženik vozilom približavao obilježenom pješačkom prijelazu u kojem slučaju treba upravljati vozilom s povećanim oprezom i brzinom primjerenom stanju i uvjetima na kolniku, nije poduzeo sve što je mogao učiniti da do prometne nesreće ne dođe, kako to on neutemeljeno tvrdi u žalbi, već upravo suprotno, postupio je suprotno odredbama članka 38. stavaka 1. i 2. i članka 51. stavka 1. ZOSPC i takvim ponašanjem je prouzročio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba smrtno stradala, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12.6. Stoga je potpuno neprimjereno pozivanje optuženika u žalbi na doprinos pokojne pješakinje u nastanku ove prometne nesreće jer, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, takvog doprinosa nije bilo s obzirom na to da je pješakinja prelazila kolnik na mjestu gdje se nalazi obilježeni pješački prijelaz, pri čemu je pješakinja, protivno navodima žalbe, itekako vodila računa o kretanju vozila koja su se nalazila na tom kolniku Tim više što se u desnoj prometnoj traci navedenog kolnika pred obilježenim pješačkim prijelazom, radi propuštanja pješakinje, na vrijeme zaustavilo vozilo kojim je upravljala svjedokinja M. B. i koja je posvjedočila da je, zaustavivši se radi propuštanja pješakinje, u unutarnjem retrovizoru iza sebe u istoj prometnoj traci vidjela vozilo optuženika koje joj se približavalo većom brzinom i naglo prešlo u lijevu prometnu traku, ali se nije uspjelo zaustaviti već je udarilo u pješakinju koja je od siline udarca odletjela u zrak i pala na poklopac motora vozila optuženika, a potom na kolnik. Na taj je način, i prema ocjeni ovog suda, optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 2. i 1. istog članka KZ/11. za koje djelo je prvostupanjski sud optuženika pravilno proglasio krivim i osudio po zakonu.

I Kž 292/2020-7

12.7. Slijedom iznijetoga, neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. U pravu je, međutim, državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni navodeći da nije bilo mjesta primjeni uvjetne osude, jer je prvostupanjski sud, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima (mlađa punoljetnost optuženika tempore criminis, pomaganje žrtvi nakon prometne nesreće, prekršajna i kaznena neosuđivanost optuženika) dao preveliki značaj, propustivši pri tome cijeniti značaj i težinu kaznenog djela i njegovu društvenu opasnost koja se ogleda u činjenici da je optuženikovo ponašanje, protivno dvjema blanketnim normama ZOSPC, predstavljalo ozbiljno kršenje prometnih propisa, pri čemu je posebno važno naglasiti da je smrt pješakinje nastupila bez ikakvog njenog doprinosa nastanku prometne nezgode, a radi se o posebno ranjivoj skupini sudionika u prometu koja je iz tog razloga pod posebnom zakonskom zaštitom.

13.1. Cijeneći ovako utvrđene okolnosti, a vodeći računa i o tome da je optuženik proglašen krivim za nehajno postupanje, dakle, blaži oblike krivnje, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju jedne godine, kao minimalna zakonom zapriječena kazna za ovo kazneno djelo, primjerena je okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena sankcija sadržava dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

14. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci presude na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08.

Zagreb, 5. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.