Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-1226/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Đerđa, člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice D. R. OIB: … iz O. G., zastupana po punomoćniku J. G., odvjetniku u S., protiv tuženika E. M. d.o.o. OIB: … iz Z., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & Š. K. j.t.d. iz Z., radi isplate i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 19. srpnja 2021. poslovni broj P-960/2020, u sjednici vijeća održanoj dana 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tužiteljice D.R. te se:

a) djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 19. srpnja 2021. poslovni broj P-960/2020 u točki I. podtočka I. njezine izreke tako da se nalaže tuženiku E. M. d.o.o.da u roku od 15 dana isplati tužiteljici ukupan iznos od 7.272,38 kuna sa za zateznim kamatama koje na iznos od:

- 1,37 kuna od 5. studenog 2018. do isplate,

- 1.250,00 kuna od 20. prosinca 2018. do isplate,

- 1.250,00 kuna teku 19. lipnja 2019. do isplate,

- 21,01 kuna teku 8. studenog 2019. do isplate,

- 4.750,00 kuna teku 27. prosinca 2019. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

b) djelomično potvrđuje prvostupanjska presuda u točki I. podtočka II. izreke koji se odnosi na predaju u posjed zadužnice broj OV-4945/07 od 15. lipnja 2007. na kojoj je ovjeren potpis tužiteljice dana 19. lipnja 2007.

c) preinačuje u preostalom dijelu prvostupanjska presuda u kojem je sadržana odluka o trošku tako da svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku E. M. d.o.o., OIB: …, da tužiteljici D. R., OIB: …., u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 7.272,38 kuna uvećan za zatezne kamate koje na iznos od:

- 1,37 kuna teku od 5. studenog 2018. g. do isplate

- 1.250,00 kuna teku od 20. prosinca 2018. g. do isplate

- 1.250,00 kuna teku od 19. lipnja 2019. g. do isplate

- 21,01 kuna teku od 8. studenog 2019. g. do isplate

- 4.750,00 kuna teku od 27. prosinca 2019. g. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku E. M. d.o.o., OIB: …, da tužiteljici D. R., OIB: …., u roku od 15 dana preda u samostalan i neposredan posjed zadužnicu broj OV-4945/07 od 15. lipnja 2007. g. na kojoj je ovjeren potpis tužiteljice dana 19. lipnja 2007. g.

III. Nalaže se tuženiku E. M. d.o.o., OIB: …, da tužiteljici D. R., OIB: …., u roku od 15 dana preda u samostalan i neposredan posjed izjavu o suglasnosti na zapljenu cijele plaće/mirovine/drugog stalnog novčanog primanja sastavljenu dana 15. lipnja 2007. g.''

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 63.412,50 kuna, sve u roku od 15 dana."«

2. Protiv gornje odluke žalbu je izjavila tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,pogrešne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana odluka preinači ili ukine.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je, u bitnom, ponovio navode iznijete tijekom prvostupanjskog postupka i osporio žalbene prigovore predloživši odbijanje žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

5.1. Da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi isplate te predaje u posjed zadužnice broj OV-4945/07. od 15. lipnja 2007. s izjavom o suglasnosti na zapljenu cijele plaće/mirovine/drugog stalnog novčanog primanja koja je sastavljena dana 15. lipnja 2007. gdje je tužiteljica sudužnik po Ugovoru o kreditu broj 216-215/2007 od 15. lipnja 2007. i Aneksu tog ugovora.

5.2. Da se zadužnica može prenijeti na treću osobu, a prijenosom treća osoba stječe prava iz zadužnice koja su pripadala vjerovniku. Prijenos se vrši na način da vjerovnik - imatelj zadužnice sačini ispravu u kojoj će izjaviti da svoja prava iz zadužnice prenosi na drugu osobu. Takva izjava množe biti u samoj zadužnici ili pak u posebnoj ispravi. Za valjani prijenos zadužnice su tri uvjeta, izjava o prijenosu, ovjera potpisa i fizička predaja zadužnice. Tuženik je cesionar prema sklopljenom Ugovoru o cesiji njega i A. d.d. od 25. siječnja 2018. (list spisa 26-30), a tražbina koja mu se ustupa je Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 od 15. lipnja 2007. te Aneks tog ugovora i instrumenti osiguranja. Ugovor je potpisan i na njemu se nalaze ovjereni potpisi ovlaštenih osoba.

5.3. Da iz Ugovora o kreditu broj 216-215/2007 od 15. lipnja 2007.slijedida je H. A. A.-B. kao banka sklopila ugovor sa Z. R. kao korisnikom kredita, D. R. kao sudužnikom i A. K. kao založnim dužnikom s Aneksom 1 od 15. lipnja 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran 15. prosinca 2010. da je kao instrument osiguranja navedena i zadužnica sudužnika po kreditu (tužiteljica). Pregledom zadužnice od 15. lipnja 2007. proizlazi da tuženica daje suglasnost H. A.-A.-B. d.d. Z. da radi naplate kredita br. 216- 215/2007 od 15. lipnja 2007. u iznosu od 244.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. Z. za CHF na dan plaćanja uvećano za redovne i zatezne kamate svi računi i to kunski i devizni koji su otvoreni ili budu otvoreni na ime dužnika u bilo kojoj banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa te da pravna osoba novac s tih računa izravno isplati na račun vjerovnika do potpunog namirenja vjerovnika, isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zabranjuje tražbina po svim računima dužnika i prenosi na vjerovnika radi naplate, uz uvjet javnobilježničke ovjere potpisa dužnika, dužnik ovlašćuje vjerovnika da radi naplate po ovoj zadužnici postupi sukladno čl. 183. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 139/2010, 125/2011, 150/2011, 154/2011, 12/2012, 70/2012, 80/2012, 112/2012, dalje - OZ/10) i da je zadužnica potpisana od tužiteljice te ovjerena od strane Javnog bilježnika Z. P. pod brojem OV-4945/2007 od 19. lipnja 2007.

5.4. Da se na zadužnicu primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a što se tiče vremena potrebnog za zastaru tražbine iz zadužnice do donošenja i stupanja na snagu odredbi OZ/10 o zadužnici su trajale rasprave i česte dvojbe o dužini zastarnog roka u pogledu tražbine iz zadužnice. Obzirom na to da je zadužnica i prije donošenja OZ/10 kao i dan danas imala značaj ovršne isprave i rješenja o ovrsi moglo bi se a priori zaključiti da treba primijeniti zastarni rok propisan odredbom čl. 233. st. 1. (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/09, 125/11, 78/15, 29/18i 126/21, dalje - ZOO), prema kojem sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje je zakonom inače predviđen kraći zastarni rok. No, treba naglasiti da je do donošenja OZ/10 zadužnica predstavljala privatnu ispravu na kojoj je samo javno ovjerovljen potpis izdavatelja zadužnice radi čega nije mogla biti izjednačena s javnobilježničkim aktom pozivom na odredbu čl. 59. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu («Narodne novine», broj 78/3, 29/4, 162/8, 16/07, 75/09 i 120/16) pa se na takvu zadužnicu ne može primijeniti zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, već opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

5.5. Da je sporno između parničnih stranaka od kada taj rok počinje teći budući u odnosu na potraživanja iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja to se u odnosu na ta potraživanje primjenjuju opći instituti obveznog prava pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

5.6.Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 2. kolovoza 2013. (list spisa 61) pa je sukladno citiranoj odredbi najkasnije 3. kolovoza 2013. tuženik je kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom. Zahtjev za izravnu naplatu Fini podnesen je dana 14. listopada 2015. (list spisa 69), dakle, unutar propisanog petogodišnjeg roka zastare.

5.7.Zahtjev tužitelja za predaju u posjed zadužnice broj OV-4945/07. od 15. lipnja 2007. i izjave o suglasnosti na zapljenu cijele plaće/mirovine/drugog stalnog novčanog primanja koja je sastavljena dana 15. lipnja 2007. također je neosnovan. Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, a ovo sukladno čl. 336. st. 1. ZOO-a. U čl. 9. Ugovora jasno su naznačeni svi instrumenti osiguranja naplate tražbine između ugovornih strana i tužiteljice kao sudužnika pa je tako između ostalog navedena i predmetna zadužnica od 15. lipnja 2007. kao i izjava o zapljeni primanja. U čl. 9. st. 2. sudužnik kredita (tužiteljica) izričito pristaje na mogućnost naplate dospjelih tražbina preko instrumenata osiguranja i to prema slobodnom izboru kreditora-banke. Slijedom izloženog je zahtjev za predaju u posjed tih instrumenata naplate neosnovan. Slijedom izloženog je odlučeno kao u točki I izreke presude.

5.8. Sud će postupak prekinuti ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju sukladno čl. 213. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP). Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može odlučiti sam riješiti to pitanje ako posebnim propisom nije drukčije određeno (čl.12. st.1. ZPP-a). Pročitan je spis ovog suda posl. broj P-5064/2019 u kojem tužiteljica D. R. u tom spisu tuži A. B. d.d. radi ništetnosti predmetnog Ugovora. Ništetnost Ugovora o kreditu u CHF zbog promjena valutne klauzule nije

prethodno

pitanje

obzirom

na

postavljeni

tužbeni

zahtjev. I u slučaju ništetnosti korisnik kredita/sudužnik morali bi banci izvršiti povrat njenih kreditnih sredstava. Ostali dokazi mimo obrazloženih ukazali su se suvišnim.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni ona iz točke 11. na koju se sadržajno upire u žalbi jer odluka nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Glede primjene materijalnog prava u žalbi se navodi da bi nastupila zastara potraživanja na temelju sporne zadužnice, međutim, prema stabilnoj sudskoj praksi (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2260/2017) zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" nego tek dostavom iste banci, odnosno Fini proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje niti je javnobilježnički akt ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a. Budući u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja to se u odnosu na ta potraživanje primjenjuju opći instituti obveznog prava pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 2. kolovoza 2013. pa je sukladno citiranoj odredbi najkasnije 2. kolovoza 2018. tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom. Zahtjev za izravnu naplatu Fini podnesen je dana 6. srpnja 2012. što bi značilo da je zadužnica aktivirana i prije raskida ugovora pa po naravi stvari nije moglo doći do isteka propisanog petogodišnjeg roka zastare iz čl. 225. ZOO-a.

8. Međutim, kako se, uz naprijed navedeno, zadužnica nalazi kod Fine radi izravne naplate nije moguće naložiti tuženiku predaju zadužnice u posjed tužiteljici (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 28/2011, Revt 128/2007 i Revt 300/2018), kako je to opravdano odlučeno pod točkom I. podtočka II. pravorijeka pobijane presude.

9. Što se pak tiče ništetnosti Ugovora o kreditu broj … od 15. lipnja 2007. kojeg je prednik tuženika H. A. A.-B. kao kreditor sklopio sa Z. R. kao korisnikom kredita i D. R. (tužiteljicom) kao sudužnikom treba reći da o ništetnosti tog potrošačkog ugovora po službenoj dužnosti mora voditi računa posebno ovršni sud, sukladno priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. ožujka 2022. koje glasi „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“

10. Stoga u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14) vezanost sudova za utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu pa ne može postojati utvrđena ništetnost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu i da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018).

11. Kako je u konkretnom slučaju sporni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. to se na njega imaju neposredno primijeniti pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila po toj osnovi. Sukladno toj odredbi obveza vraćanja ne može se temeljiti na odredbama ništavog ugovora već se ta obveza može temeljiti samo na navedenoj zakonskoj odredbi koja propisuje restituciju (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1787/2016).

13. Tužiteljica je u ovom sporu dokazala visinu svog restitucijskog zahtjeva, tj. da joj je putem Fine na temelju ništetnih odredbi naplaćen iznos 7.272,38 kuna, dok tuženik nije na ime nevraćenog kredita postavio zahtjev u ovoj parnici putem protutužbe niti putem prigovora radi prijeboja (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 231/2016), već se vodi kod istog prvostupanjskog

suda

parnica

pod

poslovnim brojem P-5064/2019 koju je tužiteljica pokrenula protiv ovrhovoditelja i prije nego je rješenjem Ovr-920/2020 od 23. kolovoza 2021. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 31. siječnja 2022. broj Gž-Ovr-771/2021 upućena na parnicu radi proglašenja nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa u kom postupku bi se moralo utvrditi potraživanje ovrhovoditelja umanjeno za eventualno preplaćeni kredit po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamati i/li valutnoj klauzuli.

14. Glede žalbenih navoda koji se odnose ne raskid ugovora o kreditu kazati je da iz spisa predmeta proizlazi da je prednik tuženika isti valjano raskinuo 2. kolovoza 2013. (list spisa 61), a što se tiče potvrde pravomoćnosti i ovršnosti javnog bilježnika i naplate potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja ti navodi mogu biti relevantni u navedenom parničnom postupku.

15. Kraj navedenog stanja stvari valjalo je žalbu tužiteljice djelomično uvažiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a, s time da je odluka o trošku preinačena sukladno konačnom uspjehu stranaka u sporu temeljem odredbi čl. 166. st. 1. u svezi čl. 152. st. 4. ZPP-a.

U Zadru, 5. travnja 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Katija Hrabrov