REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: 8 Gž-253/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Dikanović Terzić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao izvjestitelja i člana vijeća i Dubravke Šimić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz S., protiv tuženika pod 1) A. L. osiguranje d.d. sa sjedištem u Z., .OIB: … i pod 2) Ured sa sjedištem u Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku OD G. i partneri iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Pn-134/2021 od 23. prosinca 2021., dana 5. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja I. R. odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika ured djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu Pn-134/2021 od 23. prosinca 2021. preinačava u točki I. u dijelu kojim je određen tijek kamata na iznos od 4.920,00 kn od 5. prosinca 2011. na način da na iznos od 4.920,00 kn kamate teku od 12. ožujka 2015., a presuda se potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke, te u točkama III., IV i V.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Dužan je tuženik pod 2) Ured sa sjedištem u Z., OIB: … isplatiti tužitelju I. R. iz S., OIb: …u roku od 15 dana iznos od 59.920,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 55.000,00 kuna od presuđenja pa do isplate, a na iznos od 4.920,00 kuna od 5.prosinca 2011. pa do isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 60.000,00 kuna po osnovi neimovinske štete sa zateznim kamatama, te za iznos od 80,00 kuna po osnovi imovinske štete sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1) A. L. osiguranje d.d. kao neosnovan.

IV. Dužan je tuženik pod 2) ured isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 22.671,90 kuna, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku pod 1) A. L. O. d.d. parnični trošak u iznosu od 16.875,00 kuna u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija u točki III. i IV. izreke tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tuženik može biti samo Hrvatski ured za osiguranje jer da to ne proizlazi iz odredbi Zakona o osiguranju (NN 151/05, 87/08, 82/09, 54/13 – dalje: ZO) koji je bio na snazi u trenutku podnošenja tužbe.

Predlaže da se pobijana točka III. a posljedično i točka V. izreke preinači, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Pravodobnu žalbu podnosi i II. tuženik (dalje: tuženik) zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka. Pobija točku I. izreke (dosuđenu naknadu štete) i točku IV. (odluku o parničnim troškovima) navodeći u žalbi da odluke prvostupanjskog suda po svim spornim pitanjima, počevši od osnove odgovornosti po prigovoru zastare te enormno dosuđene visine štete, nije utemeljeno na jednakopravnoj ocjeni dokaza i činjenica koje su dvoje predmnjevano ravnopravne stranke prezentirale sudu, nego se svode na puko pronalaženje razloga kada tužitelju dosuditi naknadu štete.

3.1. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio osnovanost podnesenog prigovora zastare, u kojem pravcu tužitelj nije dokazao da zahtjev nije zastario, nadalje da je pogrešno ocijenio osnovu odgovornosti, jer da postoji krivnja tuženika za nastalu štetu i u tom pravcu da su prihvaćeni iskazi svjedoka koji nisu imali relevantna saznanja o dinamici nastanka štetnog događaja, a da nije prihvaćen iskaz svjedoka B. i Č..

3.2. Također da se presuda temelji na dokazima koji nisu smjeli biti uzeti u obzir (traumatološko vještačenje predloženo nakon zaključenja prethodnog postupka, kao i dokaz medicinskim vještačenjem koje nije predložio u tužbi).

3.3. Tuženik osporava i visinu dosuđene štete smatrajući da je dosuđena van okvira uobičajenih i predloženih kriterija sudske prakse.

3.4. Nastavno pobija i odluku o tijeku kamata na dosuđenu naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege, navodeći da ista ne može teći od samog dana štetnog događaja, već samo od presuđenja.

3.5. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda. Traži troškove podnesene žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima ističući da je saznao za štetnika iz pravomoćne presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu temeljem koje je doznao da za nezgodu nije on kriv, već je kriva osoba koja je upravljala motornim vozilom, da nije kriv za nastanak prometne nezgode, kao i da je provođenje vještačenja bilo nužno radi utvrđivanja svih spornih činjenica. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi dana 5. prosinca 2011. u S. na raskrižju ulice …. kada je kao pješak oboren osobnim vozilom marke VW Golf reg. oznake K 24- J-398 koje vozilo je osigurano kod B. S. osiguranja i kojom prilikom je pretrpio povredu prava osobnosti kao i imovinsku štetu. U nezgodi da je zadobio teške tjelesne ozljede.

8. Prvostupanjski sud je utvrđenja da se prema odredbi članka 92. Zakona o osiguranju (dalje: ZO) odštetni zahtjev za štetu nanesenu uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava, ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, podnosi se Hrvatskom uredu za osiguranje (HUO), da HUO obradu i isplatu takve štete može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama, a u slučaju da osoba kojoj je obrada povjerena ne isplati naknadu štete u roku 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti tužbu protiv HUO-a, pa da Zakon o osiguranju u članka 92. stavka 3. određuje da oštećeni može tužiti samo HUO, pa da se povjeravanje obrade i isplate štete nekom od članova ili specijaliziranih organizacija na koju (sukladno odredbama međunarodnih sporazuma) upućuje odredba stavka 2. istog članka, odnosi se samo na davanje punomoći, tako da osoba kojoj je povjerena obrada odštetnog zahtjeva radi u ime i za račun HUO-a, tako da ne može biti pasivno legitimiran u parnici za naknadu štete u slučaju isteka propisanog roka za obradu takvog zahtjeva (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1175/99, od 14. srpnja 1999.). Slijedom toga je osnovan prigovor tuženika pod 1) te se u odnosu na istog tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, da je do nezgode došlo krivnjom tužitelja, pa je, stoga, proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke koji navodi kako je predmetnog dana prilikom prelaska preko pješačkog prijelaza, a koji je bio reguliran prometnom signalizacijom za pješake, te na kojem je u trenutku nezgode bilo upaljeno zeleno svjetlo za pješake kada je na istog naletjelo vozilo, da je L. T. bio svjedok predmetnog događaja te opisuje da je čuo škripu guma i vidio da je golf bosanskih registracija udario momka na pješačkom prijelazu, da je bilo upaljeno crveno za vozača golfa te da je do njega stajao drugi automobil. Nadalje, navodi da su dva momka pridigla pješaka te ga unijela u automobil. Nadalje, da je J. B. bio suvozač vozača Golfa kojim je upravljao J. Ć., da su se spuštali niz ulicu, da su vozili svojim trakom te da je na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo za vozila kada su na raskrižju vidjeli pješaka koji je krenuo prelaziti cestu pa se počeo vraćati unazad, da je Č. kočio, ali kako je bilo sklisko da je vozilo proklizalo te udarilo pješaka. Navodi da je pješak sam ušao u njihov automobil te da su ga odveli na hitnu, da je bio pri svijesti, da je policija izašla na lice mjesta povodom dojave policijskog službenika, da je očevid započet u 16.00 sati, da je na mjestu događaja na kolniku zapadne kolničke lijeve trake pronađen trag kočenja OA Golf u dužini od 13,50 m.

Nadalje, valja primijeniti odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67,08 i 48/10) dalje u tekstu ZOSPC kojom se u članku 38. stavak 1. navodi da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, a prema stavku 2. kad prilazi obilježenome pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Nadalje, prema odredbi članka 51. stavak 1. prema kojoj je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Također, sukladno članku 58. stavak 1. ZOSPC vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju, a sukladno odredbi članka 133. ZOSPC ako se prometom na obilježenome pješačkom prijelazu upravlja prometnim svjetlima ili znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan svoje vozilo zaustaviti ispred pješačkog prijelaza kad mu je danim znakom zabranjen prolaz, te da prema članku 130. ZOSPC na obilježenome pješačkom prijelazu na kojem se prometom pješaka upravlja prometnim svjetlima za pješake, odnosno na raskrižju, pješak je dužan postupiti prema tim znakovima, da je tužitelj prelazio predmetno raskrižje u trenutku kada je za pješake bilo upaljeno zeleno svjetlo, da je jedno vozilo bilo zaustavljeno na semaforu (kada je na semaforu za vozila bilo upaljeno crveno svjetlo) dok se vozilo Golf kretalo svojim trakom (krajnjom, bliže nogostupu) kada se začula škripa kočnica odnosno kada je predmetno vozilo udarilo tužitelja koji je stupio na pješački prijelaz, da je tužitelj prelazio predmetno raskrižje u trenutku kada je za pješake bilo upaljeno zeleno svjetlo, da je jedno vozilo bilo zaustavljeno na semaforu (kada je na semaforu za vozila bilo upaljeno crveno svjetlo) dok se vozilo Golf kretalo svojim trakom (krajnjom, bliže nogostupu) kada se začula škripa kočnica odnosno kada je predmetno vozilo udarilo tužitelja koji je stupio na pješački prijelaz, da je do predmetne prometne nezgode došlo tako što je na tužitelja na raskrižju dok je prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza kada je za pješake na semaforu bio upaljeno zeleno svjetlo naletjelo osobno vozilo, da je prometna nezgoda prouzročena ponašanjem vozača osobnog vozila Golf koji je postupio suprotno odredbi članka 133. ZOSPC, da je tužitelj u prekršajnom postupku oslobođen optužbe da bi kritičnog dana izazvao prometnu nezgodu tako što je prelazio pješački prijelaz dok je bilo upaljeno crveno svjetlo za pješake, da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi doživio prijelom lijeve lakatne kosti, višekomadni, prijelom lijeve palčane kosti, natučenje glave, potres mozga, natučenje desne potkoljenice, nadalje, da je operacija učinjena na način da su reponirani ulomci koliko je to bilo moguće i fiksirani, da je u prijemnom statusu navedeno da je tužitelj bio prisvjestan, dezorijentiran, da je lijeva ruka u laktu natečena sa krvnim podljevom, da je neurocirkulacijski status udova normalan, da je snimljen rendgen kostiju lubanje na kojem nema znakova koštane traume i rendgen zigomatične kosti na kojem nema traumatskih promjena, da nema neuroloških ispada te je preporučena neurokirurška kontrola 10-ak dana nakon otpusta, da slijedi nekoliko nalaza neurokirurga kojem se tužitelj javlja zbog glavobolja, da je provedena fizikalna terapija, da je 11. travnja 2013. ponovno operiran radi vađenja osteosintetskog materijala u lijevom laktu te da je 29.srpnja 2013. neurološki pregledan radi naglo nastale slabosti lijeve ruke, da je na tom nalazu ostavljena dolzifleksija (savijanje nadlaktice prema gore ), ostali nalazi uredni, postavljena dijagnoza djelomične kljenuti (pareze) lijevog palčanog živca, da je preporučena fizikalna terapija i EMNG obrada, da je vještak mišljenja da je tužitelj zadobio potres mozga koji je verificiran uvjetima bolničkog liječenja, te da je zbog glavobolja koje su dio poslijekomocijskog sindroma tužitelj bio na pregledima te da je ostala trajan posljedica smanjenja životne aktivnosti 2 %. Nadalje, da kljenut lijevog palčanog živca nije u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, da je tužitelj bio oboren kao pješak te da se isti dan na Hitnom kirurškom prijemu učinila žurna klinička laboratorijska i radiološka obrada gdje se utvrdio prijelom olekranona u lijevom laktu i to višeiverni prijelom i prijelom glavice palčane kosti lijevog lakta, zatim udarac u glavu, potres mozga, udarac u desnu potkoljenicu, a operacija je učinjena isti dan tzv. krvava repozicija ulomaka u lijevom laktu, da je boravio u bolnici 8 dana kontroliran od strane neurologa i psihijatra, da je nakon godinu i po odstranjen osteosintetski materijal iz lijevog lakta, da je provodio fizikalnu terapiju po preporuci liječnika, da je utvrđena pareza djelomična kljenut radijalnog živca pa je savjetovana fizikalna i vitaminska terapija, da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio tešku tjelesnu ozljedu što se odnosi na koštane prijelome i potres mozga, da je jaka bol trajala 4 sata do operacijskog zahvata i tri sata nakon operacije, da je srednje jaka bol trajala 14 dana i blaga bol još dva mjeseca koji uključuje i vrijeme fizikalne terapije, da je nakon druge operacije jaka bol trajala tri sata nakon operacije, srednje jaka bol sljedeća dva dana i blaga bol još 10 dana, da zbog ožiljka na stražnjoj strani lakta postoji naruženost blagog stupnja, a očituje se u vrijeme kada se nosi košulja ili majica kratkih rukava, da su tužitelju bili potrebna tuđa pomoć i njega nakon izlaska iz bolnice zbog pripomoći tijekom osobne higijene i zbog odlaska na fizikalnu terapiju bila je ista potrebna prvih 14 dana 6 sati dnevno, sljedećih 14 dana 3 sata dnevno te do kraja fizikalne terapije dva mjeseca po 2 sata dnevno, da zbog lakšeg ograničenja u lijevom laktu daje 5 % umanjenja životne aktivnosti, da iz priloženih nalaza sa Klinike dr. D. opisuje poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju tužitelja posebice u situacijama prelaska preko pješačkog prijelaza te je kao dijagnozu postavio poteškoće adaptacije, da u slijedećem nalazu psihijatar opisuje istu simptomatologiju, a kao dijagnozu postavlja anksiozno stanje, da je u trenutku ozljeđivanja tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 minute, nastavio se sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, a tu je pribrojeno trpljenje jakog straha zbog dva operativna zahvata, da je strah srednjeg intenziteta tužitelj mogao trpjeti iduća dva tjedna, a strah blagog intenziteta ili plašnja će trajati cijeli život ali to je subsumirano u trajnu povredu duševnog integriteta što procjenjuje da je lakog stupnja do 5%, da je povreda duševnog intengriteta 5%.

9. Ocjenjujući osnovanost osnove tužbe prvostupanjski sud je stajališta da za odgovornost drugotuženika valja primijeniti odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67,08 i 48/10) dalje u tekstu ZOSPC) prema kojima se navodi u članku 38. stavak 1) vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, a prema stavku 2) kad prilazi obilježenome pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Nadalje, odredba članka 51. stavak 1. prema kojoj vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Također, da sukladno članku 58. stavak 1. ZOSPC vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju, a sukladno odredbi članka 133. ZOSPC ako se prometom na obilježenome pješačkom prijelazu upravlja prometnim svjetlima ili znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan svoje vozilo zaustaviti ispred pješačkog prijelaza kad mu je danim znakom zabranjen prolaz, te da prema članku 130. ZOSPC na obilježenome pješačkom prijelazu na kojem se prometom pješaka upravlja prometnim svjetlima za pješake, odnosno na raskrižju, pješak je dužan postupiti prema tim znakovima.

9.1. Prvostupanjski sud navodi da tuženik odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti te smatra da nema pretpostavki za primjenu odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), budući je iz zapisnika o očevidu, kao i provedenih dokaza utvrđeno da je tuženik odgovoran za naknadu štetu.

9.2. U odnosu na pravni osnov isti nalazi u odredbi članka 1045. ZOO kojim je propisano da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Također, kako je kod tužitelja povrijeđeno pravo osobnosti iz članka 19. ZOO pravičnu novčanu naknadu dosuđuje na temelju članka 1100. stavka 1. ZOO, a imovinsku na temelju članka 1086. ZOO te članka 1095. ZOO.

9.3. Na ime neimovinske štete prvostupanjski sud na ime smanjenih životnih aktivnosti dosuđuje iznos od 5.000,00 kn, pretrpljenih bolova iznos od 20.000,00 kn, pretrpljeni strah iznos od 25.000,00 kn te naruženosti iznos od 5.000,00 kn, ukupno 55.000,00 kn.

9.4. Na ime tuđe pomoći i njege, imajući u vidu trajanje potrebe za takvom pomoći i njegom, prvostupanjski sud je dosudio iznos od 4.920,00 kn uzimajući kao primjeren iznos cijenu sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 20,00 kn.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud navodi kako se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok iz članka 230. ZOO koji se računa od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te da su opseg i visina obveze odredivi u trenutku dovršetka liječenja, pa kako je liječenje završeno 13. travnja 2013., a tužba podnesena 6. travnja 2016. da zastara nije nastupila.

10.1. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud navodi da se prema odredbi članka 92. Zakona o osiguranju (dalje: ZO) odštetni zahtjev za štetu nanesenu uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava, ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, podnosi se Hrvatskom uredu za osiguranje (HUO), da HUO obradu i isplatu takve štete može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama, a u slučaju da osoba kojoj je obrada povjerena ne isplati naknadu štete u roku 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti tužbu protiv HUO-a, pa da Zakon o osiguranju u članku 92. stavka 3. određuje da oštećeni može tužiti samo HUO a da se povjeravanja obrade i isplate štete nekom od članova ili specijaliziranih organizacija na koju (sukladno odredbama međunarodnih sporazuma) upućuje odredba st. 2. istog članka, odnosi se samo na davanje punomoći, tako da osoba kojoj je povjerena obrada odštetnog zahtjeva radi u ime i za račun HUO-a, tako da ne može biti pasivno legitimiran u parnici za naknadu štete u slučaju isteka propisanog roka za obradu takvog zahtjeva. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1175/99, od 14. srpnja 1999.). Stoga je osnovan je prigovor tuženika pod 1) te se u odnosu na istog tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

11. Ovakav materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 12. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima (I., III., IV i V.) u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koje se ističu u obje žalbe, ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu.

Prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama.

12.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP od onih na koje se u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

13. Žalbenim navodima tuženika niti činjenično stanje se ne dovodi u sumnju. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbe, osnovanosti visine kao i istaknutih prigovora zastare, podijeljene odgovornosti te pasivne legitimacije potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju. Žalitelji u žalbi ne ističu određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojega je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu tim više što se iz sadržaja žalbi može zaključiti da žalitelji u bitnome osporavaju pravilnu primjenu materijalnog prava.

13.1. U odnosu na prihvaćeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije I. tuženika A. L. pravilno prvostupanjski sud tumači i citira odredbe Zakona o osiguranju (dalje: ZO) članka 92. ali Zakona iz 1997. godine, no pasivna legitimacija drugotuženika, te pravilno prihvaćen prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženika proizlazi iz odredbe članka 272. Zakona o osiguranju (NN 151/05, 87/08, 82/09 i 54/13) a kojom je odredbom propisano koji su poslovi Hrvatskog ureda za osiguranje u prometu, ali i odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) koji je u članku 34. regulirao pravo na naknadu štete oštećenoj osobi kojoj je u RH nanesena šteta uporabom vozila inozemne registracije i u kojem je izričito navedeno da se zahtjev podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje. Stoga je i neosnovana žalba tužitelja da je presudu valjalo potvrditi u točkama koje pobija tužitelj, i to odluka o glavnom zahtjevu u odnosu na tuženika A. L. te odluci o troškovima koje je tužitelj dužan naknaditi prvotuženiku A. L., a koja se (točka V.) žalbom paušalno pobija ovisno o odluci o glavnom zahtjevu, no, o kojima je prvostupanjski sud, kako po osnovi, tako i visini pravilno odlučio.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika ovaj sud također ih smatra neosnovanima, te suprotno žalbi smatra da je prvostupanjski sud dio prvostupanjske presude koju pobija tuženik donio jednakopravnom ocjenom dokaza i činjenica koje su stranke prezentirale sudu dajući jasne razloge zašto poklanja vjeru iskazima svjedoka, te na temelju čega je zasnovao svoja utvrđenja.

14.1. U odnosu na podneseni prigovor zastare i po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud odbio takav prigovor utvrđujući da je tužitelj za opseg i visinu štete saznao kada je liječenje završeno utvrđujući da je ono završeno 13. travnja 2013., pa kako je tužba podnesena 6. travnja 2013., a primjenjuje se trogodišnji zastarni rok, to zastara nije nastupila. To tim više što tuženik nije dokazao da utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu vremena dovršetka liječenja nije pravilno, te da bi zastarni rok trebao početi teći ranije. Trogodišnji rok je, nadalje, nedvojbeno unutar objektivnog roka od 5 godina, budući je dan štetnog događaja 5. 12. 2011. godine.

14.2. Što se tiče prigovora podijeljene odgovornosti, odnosno tvrdnji da je tužitelj isključivo kriv za nastanak predmetne prometne nezgode, ovaj sud je stajališta da su takve tvrdnje također neosnovane. Naime, navodi tuženika da je dokazao kako je tužitelj odgovoran za nastalu štetu suprotne su zaključku prvostupanjskog suda koji je dao valjane razloge o mehanizmu nastanka prometne nezgode, navodeći da tuženik nije dokazao okolnosti odnosno pretpostavke za oslobađanje odgovornosti, a da je suprotno navodima tuženika tužitelj pravomoćno oslobođen u prekršajnom postupku iz kojeg proizlazi da nije prelazio pješački prijelaz dok je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo za pješake, a svjedoci na koje se u žalbi poziva tuženik su vozač vozila te suvozač koji su suprotno žalbenim navodima po ocjeni ovoga suda zainteresirani da tuženik uspije u postupku.

14.3. Što se tiče tvrdnji tuženika da je presuda utemeljena na dokazima koji se nisu smjeli uzeti u obzir (vještačenja nakon zaključenja prethodnog postupka), budući ista nisu predložena u tužbi, te da odredba članka 299. stavka 2. ZPP predstavlja iznimku. U konkretnom slučaju ocjena je ovoga suda da sporno vještačenje koje je tužitelj predložio po zaključenju prethodnog postupka upravo predstavlja iznimku te osnovano dovodi do primjene odredbe članka 299. stavka 2. ZPP, budući takvo vještačenje tužitelj nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a odlučno je radi utvrđivanja činjenica od kojih ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Stoga je i u tom pravcu žalba tuženika neosnovana.

14.4. Konačno, s obzirom na tvrdnje tuženika da je visina dosuđenog previsoko odmjerena, ovaj sud smatra da je suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosuđujući pravičnu novčanu naknadu temeljem članka 1100. ZOO za neimovinsku štetu imajući u vidu sve okolnosti slučaja, stupanj trajnog oštećenja zdravlja tužitelja, trajnost posljedica te njihove brojne pojavne oblike, kako u fizičkoj sferi života gdje je tužitelj uslijed nezgode ostao ograničenih kretnji u lakatnom zglobu, zatim zaostale naruženosti zbog operacijskog ožiljka, zaostalih glavobolja, tako i u psihičkoj sferi života što se očituje u posljedicama koje ometaju tužitelja u svakodnevnom funkcioniranju u vidu tjeskobe koju tužitelj osjeća prilikom prelaska ulice te u tome što će trpjeti cijeli život blagi strah (plašnju), zbog nastalih ograničenja u kretnjama lijevom rukom koje do nezgode tužitelj nije imao, a kako je u pitanju mlada osoba isti je ograničen u brojnim aktivnostima kojima se mogao baviti da nije bilo predmetne nezgode. Nadalje, da će izvjesno ulagati napore u kretnjama lijevom rukom koje do predmetne nezgode nije morao ulagati, zatim osjećati nelagodu zbog izloženosti pogledima operacijskog ožiljka za vrijeme ljetnih mjeseci, te trpjeti posljedice u vidu trajnog straha u prometu koji će tužitelj osjećati cijeli život zbog predmetne nezgode koju je doživio obzirom je osoba mlađe životne dobi (u trenutku nezgode 20 godina). Također je imao u vidu jačinu i trajanje bolova kako su opisani u nalazu i mišljenju liječnika vještaka, da je tužitelj bio podvrgnut dvije operacije, trpio bolove jakog intenziteta četiri sata prije i tri poslije operacije, zatim srednjeg intenziteta 14 dana te blagu bol dva mjeseca nakon prve operacije te ponovno kod druge operacije trpio jaku bol tri sata nakon operacije, srednje jaku bol dva dana te blagu bol još 10 dana, da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta 2-3 minute, sekundarni strah jakog intenziteta od tri dana s tim da je u strah jakog intenziteta uključen strah koji je tužitelj trpio kod operacija, strah srednjeg intenziteta koji je tužitelj trpio dva tjedna te strah blagog intenziteta koji će trpjeti cijeli život, a koji je povezan uz prelaženje preko ulice te osjećaj tjeskobe.

Dosuđeni iznosi, po ocjeni ovoga suda su primjereni te ne odudaraju od Orijentacijskih kriterija te važeće sudske prakse, pa je žalba i u odnosu na visinu neimovinske štete neosnovana.

14.5. Također, s obzirom na vrijeme trajanja te potrebe za tuđom pomoći i njegom prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, dosuđujući navedenu imovinsku štetu temeljem članka 1095. stavka 1. ZPP uz primjenu članka 223. ZPP.

14.6. Osnovano, međutim, tuženik upire na dosuđeni tijek kamata na dosuđenu naknadu imovinske štete po osnovi tuđe njege i pomoći. Odredbom članka 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da u slučaju neizvršenja obveze naknade štete ili isplate nespornog iznosa u rokovima iz stavka 1. članka 12. oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete odnosno nesporni iznos ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od podnošenja odštetnog zahtjeva.

Iz predmetnog spisa je razvidno da je odštetni zahtjev podnesen 12.3.2015. (strana lista 9), pa je, prema tome, valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti prvostupanjsku presudu u tijelu točke I. i to u odnosu na tijek dosuđene kamate na iznos naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 4.920,00 kn koji teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

15. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I. izreke (odluka o glavnom zahtjevu), ali i u točki IV. izreke (odluka o troškovima koji su, kako po osnovi, tako i visini pravilno odmjereni, a žalbama se pobijaju paušalno ovisno o odluci o glavnom zahtjevu).

16. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

17. Odluka o zatraženim troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP u svezi članka 154. stavka 5. ZPP, budući je tuženik uspio u neznatnom dijelu sa žalbom.

18. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 5. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić