REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. 8 P-322/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji tog suda Emi Brdovčak v.r., u pravnoj stvari tužitelja E. – M. d.o.o. C., OIB.:, protiv tužene R. H., OIB.: koju astupa Ž. D. odvjetništvo u R., radi isplate, nakon održane javne glavne z

rasprave zaključene 17. veljače 2022., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv- 25912/2019 od 24. srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženoj R. H., OIB: …, platiti tužitelju E. – M. d.o.o. C., OIB: , iznos od 31.859,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 23. srpnja 2019. do isplate te troškove ovršnog postupka u iznosu od 898,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 24. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-25912/2019 od 24. srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženoj platiti tužitelju predvidivi ošak postupka u iznosu od 82,50 kn te u dijelu kojim joj je naloženo platiti tr

zakonske zatezne kamate na glavnicu koje prelaze stopu koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj R. H., OIB:… , naknaditi tužitelju E. – M. d.o.o. OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 669,00 kn (šesto šezdeset i devet una) u roku od 8 dana.

k

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-25912/2019 od 24. srpnja 2019. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 31.859,36 kn zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine" broj 108/12, 4/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15; dalje: ZFPPN) te troškove ovršnog postupka u iznosu od 898,24 kn i predvidive troškove postupka u iznosu od 82,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO).

2. Protiv ovog rješenja tužena je podnijela prigovor ističući mjesnu nenadležnosti javnog bilježnika kojemu je prijedlog podnesen te ukazujući na nadležnost javnog bilježnika u V. sukladno odredbi čl. 287. Ovršnog zakona. Tužena je ukazala i na nepotpunost prijedloga za ovrhu. Osporila je i osnovanost utužene tražbine ističući prigovor zastare te ukazujući na nedostatak aktivne legitimacije i promašenost pasivne legitimacije. Navela je kako nije u ugovornom odnosu s tužiteljem.

3. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 5005/19-2 od 26. svibnja 2020. taj sud se oglasio stvarno nenadležnim te je nakon pravomoćnosti predmet ustupljen Trgovačkom sudu u Zagrebu. Potom je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1406/2020 od 31. ožujka 2021. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-25912/2019 od 24. srpnja 2019., postupak je u dijelu kojim je naloženo plaćanje nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga i stranke su pozvane postupiti sukladno odredbama čl. 461. a st. 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku. Navedenim rješenjem Trgovački sud u Zagrebu oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje te je predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. Podneskom od 24. kolovoza 2021. tužitelj je pojasnio pravnu i činjeničnu osnovu svoje tražbine. Naveo je kako je tužena u evidencijama tužitelja u utuženom emenskom razdoblju bila evidentirana kao vlasnica nekretnine na adresi G. š. vr

Tužitelj je sve do primitka suglasnosti Državnih nekretnina od 7. rujna 2017. kao korisnika javnih usluga vodio i račune izdavao na tuženu, a nakon primitka navedene suglasnosti i zahtjeva D. C., mjesečne račune za javnu uslugu za predmetnu nekretninu prestao je fakturirati tuženoj te je u svojim evidencijama zadužio stvarnog korisnika D. C.. Tužena je u evidencijama tužitelja u utuženom vremenskom razdoblju bila evidentirana i kao korisnik javne usluge za objekt K. U. S. te apartmana i soba i kao korisnik javne (komunalne) usluge za nekretninu na adresi (Odmaralište V. „I.“). Tužitelj se pozvao na odgovarajuće odredbe Zakona o održavanju gospodarskog otpada te je pojasnio način obračuna komunalne usluge sakupljanja i odvoza komunalnog otpada čija je naknada predmet ovog postupka, ističući kako se taj obračun sastoji od fiksne naknade za pokriće troškova održavanja sustava i varijabilnog dijela, a kako to proizlazi iz Zakona o održivom gospodarenju otpadom i Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge. Predložio je da sud održi na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika u cijelosti.

5. Podneskom od 13. listopada 2021. tužena je navela kako u prijedlogu za ovrhu tužena nije pravilno označena jer je naveden OIB Ministarstva… koje je tijelo državne uprave te ne može biti nositelj prava i obveza. U odnosu na tražbinu koja se odnosi na stambeni prostor u C., navela je kako tom nekretninom upravljaju Državne nekretnine d.o.o. od 21. srpnja 2015. te predmetnom nekretninom nije upravljalo Ministarstvo… Iz navedenog proizlazi osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije. Navela je kako je tužitelj u odnosu na predmetnu nekretninu komunicirao s Državnim nekretninama d.o.o., slijedom čega je bio upoznat s činjenicom tko je njezin upravitelj. Osporavala je visinu te tražbine i ukazivala na nastupanje zastare uslijed proteka jednogodišnjeg zastarnog roka, a s obzirom na to da se ovdje radi o isporuci za potrebe kućanstva. U odnosu na tražbinu koja se odnosi na objekt u S . tužena je ukazala na Ugovor… broj 397- 03/2018 od 2. kolovoza 2018. kojim je sukladno čl. 7. st. 1. zakupnik D. D. preuzeo obvezu plaćanja svih troškova koji proizlaze iz predmeta zakupa. Predmetni Ugovor je raskinut 19. svibnja 2020. kada je R. H. preuzela posjed te nekretnine. Dakle, u utuženom razdoblju od siječnja do ožujka 2019. godine obveznik plaćanja je tadašnji zakupnik nekretnine D. D.. Zato je i u odnosu na ovo potraživanje osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije. Konačno, a u odnosu na tražbinu koja se odnosi na O. V…., tužena je navela kako u utuženom razdoblju (siječanj – svibanj 2019.) više nije bila vlasnik premetne nekretnine, slijedom čega ne može biti pasivno legitimirana u ovom postupku. Vlasnik te nekretnine je trgovačko društvo T.P.M… d.o.o. koje se temeljem ugovora broj 22705/2017 i tabularne izjave od 30. kolovoza 2017., uknjižilo kao vlasnik te nekretnine još 7. prosinca 2017. Zato je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. U nastavku postupka stranke su ustrajale kod svojih navoda. Tužitelj je pojašnjavao kako u odnosu na sve tri nekretnine nije bio pravovremeno upoznat s njenicom promjene korisnika nekretnine od strane njenog vlasnika (ovdje tužene), či

odnosno da je stvarnog korisnika pojedine nekretnine teretio za naknadu za komunalne usluge po zaprimljenoj obavijesti o prijenosu obveze plaćanja na novog korisnika. Tužena je, s druge strane, tvrdila da je tužitelj znao za promjene korisnika te zato neovlašteno tereti tuženu za neplaćenu komunalnu naknadu.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom

– „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, postupku

2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog postupka je naknada za pružanje javne usluge prikupljanja otpada, a koju naknadu tužitelj potražuje od tužene na temelju odredbe čl. 30. st .1. i čl. 33. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17; dalje: ZOGO), sukladno Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“ broj 50/17; dalje: Uredba), na temelju Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge (Službene novine G. C. broj 21 od 15. svibnja 2013.) i Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (Službene novine G. C. od 2. veljače 2018.). Tužitelj potražuje naknadu za nekretninu na adresi C. koja u naravi predstavlja stan od 31,94 m2 i to po računima broj 113693 za prosinac 2016. u visini od 72,00 kn, te u iznosu od po 65,09 kn za razdoblje od siječnja 2017. do rujna 2017., a kako to proizlazi iz financijske kartice za utuženje na dan 17. srpnja 2019. (stranica 4 spisa) te iz računa na stranicama 65 do 73 spisa. Dakle, za nekretninu u C., tužitelj potražuje naknadu u ukupnom iznosu od 657,81 kn na ime glavnice. Nadalje, tužitelj potražuje naknadu za odvoz komunalnog otpada za nekretninu koja se nalazi u S., i to u iznosu od po 5.817,24 kn po računu broj 111749 za studeni 2018., po računu broj 112815 za prosinac 2018., po računu broj 74 za siječanj 2019., po računu broj 1018 za veljaču 2019. i po računu broj 2663 za ožujak 2019. (stranica 78 do 82 spisa). Dakle, za ovu nekretninu (objekt u kampu Uvala Slana), tužitelj potražuje ukupan iznos od 29.086,20 kn. Konačno, tužitelj potražuje i iznos od po 423,07 kn na ime naknade za odvoz komunalnog otpada u odnosu na nekretninu u C., i to po računima broj 896 za siječanj 2019., 1280 za veljaču 2019., 2102. za ožujak 2019., 3124 za travanj 2019. i 4595 za svibanj 2019. (stranica 85 do 89 spisa). Dakle, za ovu nekretninu potražuje naknadu u ukupnom iznosu od 2.115,35 kn.

10. Neosnovano je tužena prigovarala aktivnoj legitimaciji tužitelja. Naime, tužiteljevo ovlaštenje na naplatu komunalnih usluga na području G. C. proizlazi iz odredbe čl. 11. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (Službene novine G. C. broj 42 od 2. veljače 2018. -stranica 39 spisa).

11. Neosnovano je tužena isticala prigovor zastare utužene tražbine. Ovdje se prije svega napominje da obveza plaćanja utuženog iznosa na ime komunalne usluge odvoza komunalnog otpada proizlazi iz zakona (a ne iz trgovačkog ugovora sklopljenog među strankama) pa se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastrani rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Zastarni rok od jedne godine na koji ukazuje tužena, a u odnosu na nekretninu koja predstavlja stan na adresi C. ne primjenjuje se jer se jednogodišnji rok zastare iz čl. 232. ZOO-a, među ostalim, primjenjuje na tražbine naknade za održavanje čistoće kada je usluga obavljena za potrebe kućanstva. Međutim, u ovom postupku tužena nije dokazala da je u utuženom razdoblju predmetni stan (od prosinca 2016. do rujna 2017.) predstavljao kućanstvo. U tom kontekstu se napominje da sama namjena nekretnine odnosno činjenica da se radi o stanu ne znači sama za sebe i da se istovremeno radi o kućanstvu jer kućanstvo podrazumijeva zajednicu osoba u određenom stambenom prostoru o čemu za utuženo razdoblje ne postoje dokazi. S obzirom na navedeno, a kako je najstarija utužena tražbina u konkretnom slučaju dospjela na naplatu 31. siječnja 2017. (po računu broj 113693 na stranici 65 spisa), a prijedlog za ovrhu je podnesen javnom bilježniku 23. srpnja 2019. (stranica 1 spisa), jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na zastaru utužene tražbine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a u vezi sa čl. 215. st. 1. i čl. 216. ZOO-a.

12. Neosnovan je i tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, korisnik usluge koji je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Više korisnika mogu na zahtjev, sukladno međusobnom sporazumu, zajednički nastupati prema davatelju usluge, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 30. st. 5. ZOGO-a. Dakle, da bi korisnik nekretnine koji ujedno nije i njezin vlasnik bio obveznik plaćanja naknade za pruženu komunalnu uslugu, bno je i da je o tome obavijestio davatelja usluge, u konkretnom slučaju tužitelja, potre

a kako to proizlazi iz mjerodavnih odredbi ZOGO-a te iz odredbe čl. 3. Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge. U odnosu na nekretninu na adresi u C. napominje se da je točno kako iz isprava u spisu proizlazi da je tom nekretninom upravljalo trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o. Z. (stranica 76 spisa), međutim, iz dostavljenih isprava ne proizlazi i da je tužitelj bio obaviješten o tome da nekretninom upravlja treća osoba (različita od tužene koja je njezin vlasnik) pa je tužitelj ispravno u utuženom razdoblju za tu nekretninu (od prosinca 2016. do rujna 2017.) račune ispostavljao tuženoj kao vlasnici nekretnine. Prema ispravama u spisu tužitelj je saznao za promjenu korisnika nekretnine 20. rujna 2017. (kako to proizlazi iz zapisnika na stranici 77 spisa) iz čega proizlazi da je i posljednju utuženu fakturu za ovu nekretninu (koja se odnosi na rujan 2017.) zakonito ispostavio tuženoj.

13. U odnosu na naknadu koja se tiče nekretnine u S.,a koja tražbina se odnosi na razdoblje od studenoga 2018. do ožujka 2019. također se napominje da e točno da je 2. kolovoza 2018. treća osoba – D. D. s tuženom sklopio Ugovor j

…(stranica 98 do 100 spisa), kao i da je taj Ugovor sporazumno raskinut 19. svibnja 2020. (stranica 178 do 180 spisa), međutim, iz isprava u spisu ne proizlazi da je tužitelj o toj promjeni korisnika bio obaviješten u trenutku sklapanja Ugovora … odnosno u razdoblju koje se odnosi na utuženu tražbinu. Ovdje se napominje da je sud prihvatio kao vjerodostojne navode tužitelja prema kojima nije bio obaviješten o promjeni korisnika predmetnog prostora do 25. travnja 2019., a s obzirom na to da su ti navodi sukladni dokumentaciji u spisu i to prije svega zapisniku broj 238/2019 o utvrđivanju površine poslovnog prostora od 25. travnja 2019. (stranica 126 spisa) iz kojeg se može zaključiti da je tužitelj upravo 25. travnja 2019. bio obaviješten o promjeni korisnika predmetne nekretnine (D. D.) jer je tog dana s novim korisnikom na zapisnik utvrdio površinu poslovnog prostora na koji se odnosi komunalna naknada. Osim toga, iz dopisa trgovačkog društva A. K. d.o.o. na stranici 128 spisa proizlazi da je tom društvu 31. listopada 2018. istekao Sporazum s Ministarstvom te da navedeno društvo od tog datuma više neće biti upravitelj apartmana i soba na adresi S. i da od toga dana obvezu snošenja troškova za predmetnu nekretninu preuzima Republika Hrvatska što također ukazuje na osnovanost tužiteljeve tražbine prema tuženoj i za tu nekretninu u razdoblju od raskida Ugovora između tužene i A. K. d.o.o. do obavijesti o novom orisniku nekretnine (25. travnja 2019.). Tužena nije predložila dokaze iz kojih bi k

se moglo utvrditi da je tužitelj prije 25. travnja 2019. obaviješten o promjeni korisnika na navedenoj nekretnini pa je sud ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije i za dio tražbine koji se odnosi na nekretninu na adresi … (čl. 30. st. 5. ZOGO-a u vezi sa čl. 219. st. 1. ZPP-a). Ovdje se dodatno napominje da prijedlog tužene za obavijest treće osobe (D. D.) o ovoj parnici dan na ročištu od 17. veljače 2022. nije utjecao na tijek ovog postupka u smislu odredbe čl. 211. st. 3. ZPP-a.

14. Što se tiče komunalne naknade za razdoblje od siječnja do svibnja 2019. koju tužitelj potražuje za nekretninu na adresi u C. Napominje se da iz isprava u spisu također ne proizlazi da je tužitelj bio obaviješten od strane tužene (kao vlasnice te nekretnine) o promjeni vlasnika te nekretnine u utuženom razdoblju (a do koje je promjene očito došlo sukladno Ugovoru od 15. svibnja 2017. na stranici 116 spisa). Osim toga, iz Financijske kartice koja se odnosi na predmetnu nekretninu (stranica 141 spisa) proizlazi da je tužena i nakon prodaje predmetne nekretnine trećoj osobi – trgovačkom društvu T. P. M. d.o.o. plaćala tužitelju račune za komunalne usluge za predmetnu nekretninu što također ukazuje na nepostojanje tužiteljevog saznanja o tome da je došlo do promjene stvarnog korisnika nekretnine kojemu bi tužitelj sukladno odredbi čl. 30. st. 5. ZOGO-a trebao ispostavljati račune. Prema tome, i u odnosu na ovu nekretninu neosnovano je tužena prigovarala svojoj pasivnoj legitimaciji.

15. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, odnosno način obračuna naknade, napominje se da tužena nije osporavala način obračuna i kriterije kojima se tužitelj odio u odnosu na predmetni obračun prema kojem je tužitelj za sva tri objekta v

tuženoj obračunavao fiksnu naknadu prema zaduženoj posudi sukladno čl. 33. st. 4. ZOGO-a i na temelju Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada od 30. siječnja 2018. te na temelju Cjenika od 1. lipnja 2018., a kako je to tužitelj pojasnio podneskom 24. a 2021. Tužena nije osporila ispravnost takvog kriterija obračuna, slijedom kolovoz

čega je sud visinu naknade za pružene usluge utvrdio na temelju vjerodostojnih isprava koje su dostavljene u spis (računi – stranica 65 do 89 spisa i financijske kartice za utuženje na stranicama 4 do 6 spisa). Prigovor tužene iz podneska od 13. listopada 2021. u kojem je isticala kako je tužitelj utužio naknadu u visini od 12.292,29 kn u odnosu na nekretninu na adresi u C., navodeći da je ta naknada obračunata u previsokom iznosu s obzirom na površinu nekretnine, tužitelj je otklonio podneskom od 27. listopada 2021., ističući da se taj dio tražbine (među ostalim) odnosi na objekt u S. , a što proizlazi i iz ostalih isprava u spisu.

16. Slijedom navedenog, a kako iz provedenih dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj pružao tuženoj uslugu odvoza komunalnog otpada, ali da tužena nije platila naknadu za tu uslugu u odnosu na sve tri nekretnine u utuženom razdoblju, niti je obavijestila tužitelja o promjeni korisnika u smislu odredbe čl. 30. st. 5. ZOGO-a koja promjena bi obuhvaćala utuženo razdoblje, sud je primjenom odredbe čl. 33. st. 3. t. 3. ZOGO-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 451. st. 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (točka I. izreke). Ovdje se dodatno napominje da činjenica što je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu u prijedlogu bio označen pogrešan OIB tužene (kako je to tužena isticala) ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari, a s obzirom na to da je tužitelj podneskom od 27. listopada 2021. ispravio OIB tužene.

17. Tužena je pala u zakašnjenje jer nije ispunila obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a te je zakonska zatezna kamata tužitelju dosuđena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (koja je predviđena za tzv. ostale odnose). Naime, tužitelj je u odnosu na glavnicu postavio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi propisanoj ZFPPN-om, međutim, kako se ovdje ne radi o poslovnoj transakciji među poduzetnicima, tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dok je u dijelu koji prelazi navedenu stopu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke), a s obzirom na okolnost prema kojoj je stopa zatezne kamate prema ZFPPN-u viša od stope propisane ZOO-om koja se primjenjuje u konkretnom slučaju (na ostale odnose).

18. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, sud je u točki I. izreke presude tužitelju priznao dosuđene nastale troškove ovršnog postupka koje je odredio javni bilježnik u iznosu 898,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja od

rješenja o ovrsi (24. srpnja 2019.) do isplate. Navedeni trošak odnosi se na trošak javnobilježničke nagrade u visini od 835,74 kn s pripadajućim PDV-om i paušalni trošak javnog bilježnika u visini od 37,50 kn s PDV-om (čl. 3. i čl. 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku – „Narodne novine“ broj 8/11 i 114/12) te materijalni trošak (poštarina) u visini od 25,00 kn. Odluku o kamatama na trošak ovršnog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje: OZ) i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Sud je u dijelu u kojem je javni bilježnik odredio predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 82,50 kn ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, budući da navedeni trošak nije niti nastao jer je tuženik podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi (točka II. izreke presude).

19. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju sukladno vrijednosti predmeta spora od 31.859,36 priznao parnični trošak u iznosu od 669,00 kn, a isti se odnosi na trošak sudske kn

pristojbe na presudu u tom iznosu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18). Zato je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 4. travnja 2022.

Sutkinja

Ema Brdovčak v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu ojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. na k

Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda ili rješenje kojim se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.

2. toč. 1., 2., 4.,5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog st.

pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba ne odgađa ovrhu (čl.467.a ZPP-a).