REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-57/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja D. G. iz P., N. D. 12, zastupan po opunomoćeniku D. P., odvjetniku u Z., F. 2A, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na dohodak, 4. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/20-01/52, URBROJ: 513-04-21-3 od 29. studenog 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471- 02/18-01/70, URBROJ: 513-07-18-19-09 od 4. studenog 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/18-01/70, URBROJ: 513-07-18-19-09 od 4. studenog 2019., poništeno je porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/18-01/70, URBROJ: 513-07-18- 18-1 od 10. svibnja 2018., te je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006. u iznosu od 271.282,49 kuna.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/20-01/52, URBROJ: 513-04-21- 3 od 29. studenoga 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi i moli da se tužbi dade odgodni učinak budući da bi provedbom poreznog rješenja za tužitelja nastala nenadoknadiva šteta u vidu gubitka značajnog djela imovine, čime bi tužitelju i njegovoj obitelji bila ugrožena sama egzistencija i ističe da odgoda nije protivna javnom interesu budući je riječ o pozajmicama. Ističe kako je prvostupanjskom tijelu dostavio vjerodostojnu dokumentaciju koja je potpuna i sastavljena u skladu s pozitivnim propisima i ističe kako je primio pozajmice od J. N. iz N. te N. P. iz R. i to temeljem ugovora o pozajmicama koje su sklopljene u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i da ti ugovori predstavljaju volju ugovornih strana i budući sadrže sve elemente propisane zakonom, da su vjerodostojni, a da je službena osoba te dokaze ocijenila arbitrarno i protivno pravilima logičkog zaključivanja, te se poziva na odredbu članka 499. Zakona o obveznim odnosima, kao i na članak mr. sc. J. Č.. Navodi kako je naznačeno da kod ugovora o zajmu stranke ne moraju odrediti svrhu zajma, ali mogu u konkretnom ugovoru odrediti i svrhu za koju se daje zajam, te je u tom slučaju zajmoprimac obvezan koristiti zajam u skladu s ugovorenom svrhom, a J. N. i N. P. da su dali pozajmice tužitelju u svrhu pokretanja društva R. S . S. d. o. o. i da ih je tužitelj koristio isključivo u tu svrhu, te ističe kako je osnova obveza zajmoprimca vračanje zajma i to u vrijeme kako je to određeno ugovorom o zajmu, odnosno ukoliko stranke nisu odredile rok, a rok se ne može odrediti iz okolnosti zajma, da je onda zajmoprimac dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva, a prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo da zanemaruju činjenicu da zajmoprimatelj može vratiti, a zajmodavatelj može tražiti povrat stvari i kada je nastupila zastara potraživanja, a isto tako suugovaratelji mogu odrediti i drugi rok povrata pozajmice, da su ugovorne strane poslovni partneri koji svoju imovinu ulažu u pokretanje poslovanja društva, posljedično tomu da njihov odnos nije toliko formalan kao kod uobičajenih zajmova. Dalje citira odredbe članka 70. Zakona o općem upravnom postupku i navodi kako su porezna tijela trebala iskaz svjedoka prihvatiti obzirom da je tužitelj učinio vjerojatnim da su zajmodavatelji imali dovoljno sredstava da daju pozajmice i da je dokazani i interes za davanje pozajmica, odnosno da su zajmodavatelji i tužitelji poslovni partneri koji su radili na pokretanju poslovanja društva R. S. S. d. o. o. i koje pozajmice su dane upravno za pokretanje tog društva. Dalje ističe kako nije prihvaćen iznos od 250.000,00 kuna kao štednja od razdoblja prije 1. siječnja 2005. i ističe kako činjenica o postojanju ušteđevine, da ide u korist tužitelja kada ide u korist da ju ne priznaju, u drugom trenutku da se priznaje ušteđevina kako bi se opravdalo obrazloženje o odbijanju priznanja pozajmica. U odnosu na uplate na devizne račune ističe kako je riječ o uplatama na račune poslovnih banaka koje su učinjene isti dan ili na kratki rok nakon uplate i da se radi o istim novcima koji su podizani i ponovno uplaćivani u svrhu kako bi tužitelj oplodio svoj novac kupnjom i prodavanjem raznih valuta i da je prvostupanjsko tijelo pogrešno postupilo kada je sve uplate zbrojilo kumulativno i uvrstilo u izdatke i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 28. ožujka 2022., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te posebno ističe kako se radi o slobodnoj procjeni voditelja upravnog postupka, koji je ocijenio da priloženi dokazi nisu dostatni, nisu vjerodostojni dokumenti, a iz same dokumentacije i priloženih ugovora je vidljivo da su sve te transakcije zakonite, a što proizlazi i iz samih izjava davatelja pozajmica kojima je bilo u interesu sklapanje navedenih ugovora, navodi da obzirom da smatra kako je u prvostupanjskom postupku trebalo provesti vještačenje, smatra da je takvo rješenje nezakonito i traži od Suda sudsku zaštitu da se poništi navedeno rješenje, te predlaže da se sasluša tužitelj u ovom sporu.

7. Tužitelj se pridružio navodima iz tužbe i napominje kako se radi o pozajmicama za koje su sklapani ugovori čiju vjerodostojnost su potvrdile i same osobe koje su i pozajmile novac svojim izjavama ovjerenim kod javnog bilježnika i smatra kako porezno tijelo nije uzelo početno stanje kada je vršeni nadzor, te ističe kako je posjedovao devizna sredstva na banci koja datiraju puno ranije od započetog nadzora i puno ranije od 2006.

8. Opunomoćenik tužitelja ističe da uzimajući u obzir radno mjesto tužitelja, da je moguće da je isti raspolagao, odnosno imao takvu ušteđevinu.

9. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika Sud je proveo dokaz uvidom u spis upravnog postupka te spis predmetnog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem tužitelja, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

10. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, u daljnjem tekstu ZPD), propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Nadalje, odredbom članka 6. stavak 1. ZPD-a propisano je da je osnovica poreza na dohodak rezidenta ukupni iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti prema stavku 3. ovoga članka, dohotka od imovine i imovinskih prava, dohotka od kapitala, dohotka od osiguranja i drugog dohotka, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka), a umanjen za osobni odbitak iz članka 36. i/ili članka 54. ovoga Zakona.

12. Odredbom članka 63. ZPD-a, propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (stavak 5.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.).

13. Odredbom članka 94. stavka 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13; u daljnjem tekstu OPZ), propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Nadalje, odredbom članka 108. stavkom 1. novog Općeg poreznog zakona („Narodne novine br. 115/16, u daljnjem tekstu novi OPZ) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

14. Odredbom članka 99. novog OPZ-a propisano je da ako se rješenje o utvrđivanju poreza donosi na temelju podataka iskazanih u poreznoj prijavi poreznog obveznika, a porezno tijelo nije prethodno provelo postupak provjere činjenica bitnih za donošenje toga rješenja, takvo je rješenje privremeno (stavak 1.). Porezno tijelo može izvršiti naknadnu provjeru vjerodostojnosti podataka iskazanih u poreznoj prijavi poreznog obveznika. Ako porezno tijelo na temelju naknadno izvršene provjere utvrdi da postoji osnova za izmjenu porezne obveze utvrđene privremenim poreznim rješenjem, porezno tijelo će zamijeniti privremeno porezno rješenje novim rješenjem (stavak 5.).

15. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor ispitivanja izvora imovine za 2006. o čemu je sastavljen zapisnik 14. srpnja 2015., na temelju kojeg je prvostupanjsko porezno tijelo 4. studenog 2019. donijelo pobijano rješenje, kojim je poništeno porezno rješenje od 10. svibnja 2018., te je žalitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak za 2006.

16. Temeljem prikupljene dokumentacije i obavijesti, analizom uplata i isplata sa osobnih bankovnih računa, izvršena je usporedba svih legalnih i zakonito ostvarenih izvora imovine sa izdacima za stjecanje imovine. Korišteni su podaci iz Informacijskog sustava Porezne uprave, podaci iz evidencije OIB sustava, podaci iz evidencije Podataka bitnih za oporezivanje, podaci dostavljeni od strane tužitelja, podaci od banaka, te podaci prikupljeni od drugih nadležnih institucija i fizičkih osoba. Tijekom postupka tužitelju je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama bitnim za oporezivanje, kao i da dostavi potrebnu dokumentaciju kojom potkrepljuje svoje navode.

17. U odnosu na primjene pozajmice od strane J. N. i N. P., porezno tijelo je utvrdilo da postoji neusklađenost u primljenim obavijestima, obzirom da je J. N. izjavio kako su novčana sredstva tužitelju uručena u Republici Sloveniji, u njegovoj kući na B., a Ugovori o pozajmicama da su potpisani kasnije u Poreču, pa je stoga tužitelj i pozvan da predoči dokumentaciju koja svjedoči prijavi primljenog novca carinskoj upravi, što je bio dužan učiniti, a što nije učinio iskazujući da nije niti unosio gotovinu u carinski prostor Republike Hrvatske. U odnosu na primljene pozajmice od strane N. P., utvrđeno je da isti tužitelju dao pozajmice u 2004., 2005. i 2006. i to u gotovini u Poreču, a usporedbom podizanja gotovine tijekom navedenih godina, utvrđeno je kako se iznosi ne podudaraju sa iznosima navedenim u Ugovorima. Iako je tužitelj dostavio izvode banaka da je u 2016. izvršio uplate na račun N. P.., porezno tijelo je posumnjalo da se radi o povratu pozajmica iz naprijed navedenih godina, što predstavlja povrat nakon 10-12 godina, a i zajmodavac i zajmoprimac su izjavili da su pozajmice dobivene u gotovini na ruke, da bi sada bile vraćene preko račun, a tužitelj nije učinio vjerojatnim niti primanje niti vraćanje pozajmica, čime nije utvrđen tijek novca.

18. Što se tiče iznosa ušteđevina tužitelja od 250.000,00 kuna, tužitelj nije dokumentirao uplate na svoje osobne račune niti je dokazao porijeklo uplata, već je iskazao da se radi o podizanju novca s jednog računa i uplati na drugi račun, ali se iznosi i datumi isplata i uplata na račune ne poklapaju, odnosno nije učinjeno vjerojatnim da se radi o istom novcu, sve kako je opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

19. Dakle, tužitelj nije dokazao porijeklo uplata, koji iznos predstavlja razliku između primitaka i izdataka za 2006., zbog čega je porezno tijelo pravilno utvrdilo da su ta sredstva nedokazani izvor sredstava i utvrđen je porez na dohodak za istu godinu.

20. Slijedom navedenog, s obzirom da je utvrđeno da u provedenom postupku nije bilo nedostataka, te da je prvostupanjskim rješenjem tužitelj pravilno i zakonito zadužen za platež utvrđene porezne obveze, a drugostupanjskim rješenjem tuženika zakonito odbijena podnesena žalba, to je na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci.

21. Tužitelj je u okviru tužbe podnio zahtjev za odgodom izvršenja osporavanoga rješenja tuženika. Međutim, budući da je tužbeni zahtjev odbijen, to se prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe ukazuje bespredmetnim, pa je stoga isti kao takav valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

22. Odluka o troškovima spora je zasnovana na članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora, budući da je spor u cijelosti izgubio.

U Rijeci 4. travnja 2022.

S u t k i n j a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja D. P., odvjetniku u Z., F. 2A

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1