Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u parničnom postupku tužitelja: 1. G. D., iz F., 19 R. de la R., 62410

H., 2. A. D., iz F., 3. R. S.

lannoy, 62320 R., 3. E. D., O.:14788058122, iz F., 42

C. du M., 59840 P., 4. M. B. D.,

iz F., R. les S., U. 13, app. 9, 62710

C. (P.-de C.) i 5. C. M. D., iz

F., 138 R. P. B., E. D. L., svi zastupani po

punomoćniku I. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. A. D.,

iz S.. L., S. 16B i 2. M. D.,

iz S.. L., S. 16B, oboje zastupani po punomoćniku

D. K., odvjetniku iz P., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. veljače 2022. godine u prisutnosti prvotužitelja osobno i punomoćnika svih tužitelja, te drugotuženika osobno i punomoćnika oba tuženika, dana 04. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su tužitelji G. D., iz F.,

19 R. de la R., 62410 H., A. D., iz

F., 3. R. S. lannoy, 62320 R., E. D.,

iz F., 42 C. du M., 59840 P., M.

B. D., iz F., R. les S., U. 13,

app. 9, 62710 C. (P.-de C.) i C. M. D.,

iz F., 138 R. P. B., E. D. L.,

nasljeđivanjem i diobom, stekli suvlasništvo, svaki u 1/5 dijela na nekretnini označena kao k.č.br. 4689, oranica, površine 1050 m2, upisana u z.k.ul.br. 1016 u k.o. Lovreč, pa se nalaže brisanje upisanoga prava vlasništva u korist tuženika A. D., iz S.. L., S. 16B i M. D.,

iz S.. L., S. 16B, na temelju Ugovora o darovanju od

11. srpnja 2016. godine OV-4664/16 kod Đ. P., javnog bilježnika u P., uspostavlja se ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije upisa, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 4689, upisanu u z.k.ul.br. 1016 u k.o. Lovreč, u korist tužitelja, svakog u 1/5 dijela.

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

II Dužni su tuženici naknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.390,80 kn (osamnaesttisućatristodevedesetkunaiosamdesetlipa) roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika radi donošenja presude u sadržaju kao u izreci. U bitnome ističu da su tuženici upisani suvlasnici k.č. 4689 površine 1050 m2 i k.č. 4690 površine 100 m2 u z.k.ul. 1016 k.o. Lovreč, svaki u ½ dijela. Predmetne nekretnine da su stekli na temelju Ugovora o darovanju sklopljen između tuženika kao daroprimatelja i I. D. kao darovatelja. I. D. da je "stekao" u vlasništvo k.č. 4689 u površini od 1050 m2 k.o. Lovreč na temelju Ugovora o prodaji nekretnine od 14. travnja 1996. godine sklopljen između njega kao kupca i B. D. iz U., D. A. 16 kao prodavatelja. U tom

Ugovoru da se ugovorne strane pozivaju na izvadak iz posjedovnog lista broj 41, te da je predmet Ugovora prodaja 3/5 dijela predmetne nekretnine u površini od 1050 m2 i to "koji je dio u naravi i u skici diobe od 29.06.1989. godine izrađenoj od poduzeća G. Poreč, koja je sastavni dio ovog Ugovora, označen sa "B" ".

Otac B. D. da je bio B. D. pok. A. koji će nekretnine kasnije

darovati svom sinu, a koji je bio brat pok. I. D. pok. A., pravnog prednika tužitelja, koji je umro i iza kojeg je vođen ostavinski postupak, te su tužitelji proglašeni njegovim nasljednicima odnosno kasnije i nasljednicima iza pok. majke R. D., umrle 30. svibnja 2007. godine. I. D. pok. A.

(pravni prednik tužitelja) i brat B. D. pok. A. da su 03. srpnja 1989.

godine učinili diobu kojom su podijelili i nekretninu "vrta", označen kao k.č. 4698 u k.o. Lovreč na način da B. D. pripada u suvlasništvo 2/5 dijela, a pravnom predniku tužitelja pok. Ivanu Dodiću 3/5 dijela. D. B. od B. i tužitelji kao pravni prednici pok. I. D. pok. A. (tada još živa R. D.,

E. D., B. D. M., M. D. C., G. D. i

A. D.) dana 07. kolovoza 1998. godine sklopili su Ugovor o diobi kojim je nasljednicima pok. I. D. i tužiteljima, između ostalih, pripala u suvlasništvo i k.č. 4689 u površini od 1050 m2. U točki VI Ugovora o diobi ugovorne strane su suglasno utvrdile da je očito omaškom u Ugovoru od 03. srpnja 1989. godine k.č. 4689 označena kao k.č. "4698 zvana vrt" , pa su tim Ugovorom ispravili učinjenu pogrešku tako da D. B. u. d. k. 4. u. k. L. i. t. 1. m2

nasljednicima D. I. J., kako je to navedeno u prijavnom listu koji je sastavni dio ovog Ugovora, a kako stranke smatraju da je i bila volja njihovih predaka, navedena u naprijed navedenom Ugovoru od 03.07.1989. godine". Stoga, da su tužitelji kao pravni slijednici pok. I. D. - J. pok. A. na temelju diobe od 03.07.1989. godine i Ugovora o diobi od 07. kolovoza 1998. godine stekli u suvlasništvo k.č. 4689 k.o. Lovreč u površini od 1050 m2. Dalje navodi da iz Ugovora o prodaji nekretnine od 14. travnja 1996. godine sklopljen između B. D. kao prodavatelja, te I. D. kao kupca,

proizlazi da je prodavatelj prodao, a kupac kupio 3/5 dijela k.č. 4689 k.o. Lovreč točno označeni dio u skici diobe od 29. lipnja 1989. godine oznakom "B", iako je upravo taj dio u diobi (1989. godine) pripao I. D., dok je B. D.

zapravo pripao dio oznake A. u površini od 700 m2, što znači da je B. D.

prodao suvlasnički dio od I. D. u 3/5 dijela - 1050 m2, a ne svoj dio u 2/5 dijela - 700 m2 kako je to u skici diobe od 29. lipnja 1989. godine. Tužiteljima

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

i nasljednicima pok. I. D. pok. Antonia je Ugovorom o diobi od 07.

kolovoza 1998. godine u cijelosti pripala k.č. 4689 k.o. Lovreč površine 1050 m2. Za sve navedeno tužitelji se pozivaju na spise Općinskog suda u Poreču Zp-70/89, Zp-41/97, Zp-141/02, Z-2511/08, te isprave priložene u navedenim spisima. Konačno, ističe da zemljišne knjige za k.o. Lovreč nisu postojale i da je očigledno učinjena pogreška kod upisa u zemljišnu knjigu, te da je pravni prednik tuženika I. D. pogrešno upisan kao samovlasnik k.č. 4689 k.o. Lovreč u površini od 1050 m2, koji je zatim predmetnu nekretninu darovao tuženicima.

2. U odgovoru na tužbu tuženici se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističu prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije jer da tužitelji nisu naslijedili predmetnu nekretninu od pok. I. - J. D., te prigovor promašene

pasivne legitimacije budući da pravo zahtijevati ostavinu izvan nasljednog postupka može se tražiti samo prema osobi koja se također smatra nasljednikom istog prednika, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj. Konačno, ističu da su tužitelji prekludirani u postavljanju takvog zahtjeva. Tuženici se pozivaju na odredbe čl. 123. st. 2., čl. 119., čl. 120. st. 4., čl. 122. i čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV-a). Tuženici ističu da je predmetna nekretnina dio dvorišta kuće tuženika. Ističu i prigovor presuđene stvari.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (10), Ugovor o darovanju (11-12), Ugovor o prodaji nekretnine (13-14), situaciju - skicu diobe (14 iza), diobu (15-16), potvrdu o nasljeđivanju (18-19), Ugovor o diobi nekretnina (20-23), prijedlog (24-25), Rješenja (26-32), Prijavni list (33-35), Rješenje Ureda za katastar (44), orto foto snimku (54), skicu premjeravanja (55), fotografije (58-59), izvršen je očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke, izvršen je uvid u spise Općinskog suda u Poreču Zp-70/89, Zp-41/97, Zp- 99/02, Zp-141/02, Z-2511/08 i O-90/97, te su saslušani svjedoci I. D., I. B., Z. Č., te prvotužitelj i drugotuženik kao parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Očevidom lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke utvrđeno je da k.č.br. 4689 k.o. Lovreč s površinom prema službenom katastarskom stanju od 1050 m2 je u naravi oranica s nekoliko stabala voćaka. Sa sjeverne strane ista je omeđena pročeljima zgrada u nizu, te dijelom žičanom ogradom. Sa istočne strane omeđena je betonsko žičanom ogradom, žičanom ogradom i živicom. Sa južne strane omeđena je betonskim ogradnim zidom, dok sa zapadne strane nije vidljiva fizička međa (fotografija na listu 59 spisa). Predmetna nekretnina odgovara oznakama B na skici iz 29.6.1989. godine i to dio kat. čestice označen sa B neposredno ispod broja kat. čestice i oznake B u sjeveroistočnom dijelu neposredno uz pročelja zgrada u nizu. Kuća i okućnica tuženika nalazi se na k.č. 4693/2, a tuženici su suvlasnici i k.č. 4690 k.o. Lovreč.

6. Svjedok I. D., otac drugotuženika, iskazao je da je predmetna nekretnina sada vlasništvo tuženika, a prije da je bila njegovo vlasništvo jer je istu kupio od D. B., koji je umro. I sin od sada pok. D. B. da se također zove B.. Prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji sada pok. B. D.

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

pokazao je i njemu i R. P. (koji je sada pokojni) na licu mjesta što prodaje i pokazao im je točno predmetnu parcelu k.č. 4689, a i preostali dio koji je travnata površina pa sve dalje do zida (k.č. 4693/4). Za predmetnu kupoprodaju u njegovo ime da je sve radio R. P.. Ne sjeća se da li su tada na licu mjesta imali bilo koje papire bilo iz katastra ili iz gruntovnice. Ne sjeća da se da mu se prvotužitelj obraćao govoreći da je to njegova parcela tj. tužiteljeva, a niti se sjeća da je u vezi predmetne parcele bio kod odvjetnika P.. Sjeća se damo da je bio kod odvjetnika B.. Plaćanje predmetne nekretnine da je izvršio R. P., a u to vrijeme I. D. radio je kod R. P. u gostioni. R. P. da mu je

pozajmio novac za kupnju predmetne nekretnine i za izgradnju kata na kući k.č. 4693/2 k.o. Lovreč. Nakon kupnje parcele istu je počeo koristiti.

Iz iskaza I. D. sud je utvrdio da je isti pristran, iz razloga jer u ukupnosti ostalih provedenih dokaza, posebno iz iskaza drugotuženika i tužitelja proizlazi da je I. D. bio kod odvjetnika I. P., po prijedlogu prvotužitelja u cilju da međusobno razriješe problem vlasništva predmetne nekretnine, a u svom iskazu je I. D. ponavljao da se ne sjeća i to na sva pitanja vezana za pristupanje njega i prvotužitelja kod odvjetnika P., pa u tom smislu sud zaključuje da je njegov iskaz posebice u tom dijelu subjektivan s obzirom da su tuženici njegov sin i bivša supruga. Također, iskaz I. D. je konfuzan posebice u dijelu kada je iskazao da je predmetnu parcelu platio R. P., da je u njegovo ime za predmetnu kupoprodaju sve radio R. P., pa je zatim iskazao da mu je R. P. pozajmio novac za predmetnu parcelu i za gradnju kata na kući izgrađenoj na k.č. 4693/2 k.o. Lovreč.

7. Svjedok I. B. iskazao je da drugotuženika poznaje najmanje 20

godina, da su prijatelji, da je dolazio kod drugotuženika kući, a kuća da je u neposrednoj blizini sporne parcele. Još kao djeca da su se igrali na parceli, nekada da je parcela bila njiva na kojoj se sadilo, a kasnije da je predstavljala livadu. Nikada ih nitko nije tjerao sa predmetne parcele dok su se igrali kao djeca.

8. Svjedok Z. Č. iskazao je da drugotuženika poznaje oko 25 godina,

da su prijatelji, da su se na predmetnoj parceli igrali kao prijatelji za vrijeme dok su bili u osnovnoj i srednjoj školi, da su se na predmetnoj parceli cijepala drva, da je predmetnu parcelu koristila obitelj D..

9. Iskazi svjedoka I. B. i Z. Č. sud je prihvatio

vjerodostojnima, jer iz njihovih iskaza proizlazi da su se oni kao djeca zajedno sa drugotuženikom igrali na predmetnoj parceli, da je predmetna parcela bila njiva, kasnije livada, da su se na njoj cijepala drva, a navedeno tužitelj ni ne čini spornim.

10. Tužitelj G. D. je iskazao da su i I. D. i tuženici bili kod odvjetnika I. P. u njegovom odvjetničkom uredu radi rješenja ovog problema koji je predmet spora. I. D. da je prvi puta bio u uredu kod odvjetnika I. P. 2007. godine i to upravo radi rješavanja ovog problema. Tada da su razgovarali, između ostaloga i (jer je njegova majka bila upravo umrla) o prijenosu nekretnina sa majke na tužitelje i o spornoj parceli i to točno u vezi onoga što je predmet ovog spora. Svi tj. i I. D. su se tada složili da je bila pogreška (za predmetnu nekretninu) i da postoje indikacije da se ta pogreška riješi. Dalje je iskazao da je postojao dokument B. D. - otac i B. D. - sin i taj dokument da je postojao prije nego je umrla majka R. D.. U dokumentu da je

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

konstatirano da postoji greška kako je i opisana u tužbi. Ivica Džojić da se složio da treba ispraviti grešku tako da umjesto 3/5 da treba ispravno pisati 2/5, odnosno umjesto B da treba pisati A. Tada da se sastavio i zapisnik da tu pogrešku treba riješiti. Kontaktirali su geometra K. da na licu mjesta premjeri i da se ta pogreška riješi. Tužitelj je iskazao da je rođen u Francuskoj, ali da je svake godine dolazio u roditeljsku kuću svojih roditelja. Od 1988. godine pa nadalje dolazio je redovito i boravio u roditeljskoj kući u mjestu Stranići kod Lovreča. Svake godine kada je dolazio kontaktirao je I. D. radi rješenja tog problema i I. D. i drugotuženik da su bili upoznati o predmetnoj grešci. Od strane Ureda za katastar da se utvrdilo da se zaista radi o grešci i tada da su I. D. i on upućeni da se obrate odvjetniku za riješiti tu grešku i zato da su I. D. i on 2007. godine otišli kod odvjetnika I. P.. Drugi puta ili treći puta da su također išli kod odvjetnika u ured, a sa I. da je bila i njegova žena, prvotužena. U svakom slučaju tri puta da su bili kod odvjetnika, ali da je moguće da je treći puta kod odvjetnika bila prisutna samo prvotužena. Prvi puta su u odvjetničkom uredu bili 2007. godine, a zadnji treći puta 2016. ili 2017. godine. Ivica Džojić i njegova supruga da su kod odvjetnika govorili da će se to riješiti, a kada odvjetnika nije bilo blizu da su se oglušivali na njegove molbe da se to riješi.

Iskaz prvotužitelja sud je prihvatio vjerodostojnim jer je isti sukladan sa materijalnim dokazima u spisu, posebice u dijelu kada je iskazivao da je došlo do pogreške prilikom provedbe diobe k.č. 4689 k.o. Lovreč i kada su se pravni prednici stranaka, koji su međusobno bili braća i koji su se podijelili na način da je pravnom predniku tužitelja D. I.-J. pripao dio k.č. 4689 označen

oznakom B -3/5 dijela - 1050 m2, a pravnom predniku tuženika D. B. pripao dio k.č. 4689 označen oznakom A - 2/5 dijela - 700 m2 i to Skici od 29. lipnja 1989. godine izrađene od poduzeća G. P..

11. Tuženik M. D. iskazao je da su njegovi roditelji I. D. i A.

D. 1996. godine kupili zemljište kada je on imao 8 godina, da su kupili sve u komadu, pa tako i predmetnu nekretninu koja je tada bila njiva, a koja je sada njihovo dvorište, koje da su i ogradili. Njegovi roditelji da su to kupili od sada pok. B. D. i od vremena kupnje nikada da im nitko nije ništa branio niti potraživao, pa tako ni spornu nekretninu. Njegovi roditelji da su se razveli 2016. godine i tom prilikom su njegova majka i on Ugovorom o darovanju sklopljenog sa I. D. dobili sve što posjeduju u Stranićima kod Lovreča tj. i spornu nekretninu. Prvotužitelja je vidio prvi put pred otprilike 15 godina, nikada se nisu posvađali, kao susjedi su se pozdravljali. Iskazao je da nije točan iskaz prvotužitelja da je 2007. godine vozio prvotužitelja kod svog tate u restoran, jer da tada nije imao vozačku dozvolu. Otac da mu nikada nije govorio o problemu koji je predmet ovog postupka. tj. da nije bio upoznat da bi se radilo o greški. Ni on, ni njegova majka da nisu ništa znali kada je Ivica Džojić kupio predmetnu nekretninu, a niti da im je ikada itko branio da rade na nekretnini. Dalje je iskazao da je poznavao barbu prvotužitelja, koji je bio brat od oca tužitelja i koji je živio u kući tužitelja i barba prvotužitelja da je vidio da oni ograđuju dvorište, da zidaju zidove, a čak da im je pomagao. A barba tužitelja da se zvao B. D., sada pokojni. Dalje je iskazao da su on i njegova majka i prvotužitelj bili u uredu odvjetnika I. P., 2016. godine. Kada su on i njegova majka već postali vlasnici na temelju Darovnog ugovora od 2016. godine i kada je prvotužitelj došao iz F. u Straniće, a to je moglo biti u ljetnim mjesecima, pozdravili su se na međi gdje je bila žica i tom prilikom prvotužitelj da je rekao da mu fali otprilike 100 m2 i da bi tuženici trebali ići

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

s njim kod odvjetnika I. P. u vezi toga. Otišli su kod odvjetnika I. P.

2016. i kod njega da je prvotužitelj ponovio da mu nedostaje cca 100 m2. Međutim, tuženici da nemaju veze s time. Odvjetnik da je pogledao papire, te da je rekao da će im se javiti ako bude problema, ali odvjetnik da im se nije javio. Kada je geometar iz G. P. bio i snimio stanje na terenu, tada da se utvrdilo da je jedna stara terasica od tužitelja površine otprilike 30 m2 izgrađena nelegalno prije 25 godina i da se nalazi na nekretnini u vlasništvu tuženika. Tada da je na licu mjesta bio i odvjetnik P., koji je rekao da tužitelji imaju problem vezan za pristup u njihovo dvorište, a koji pristup da je zazidan sa dva zida i dvije kapije. Da se radi o starom putu, ali zapravo da izgleda kao da ide iz jednog dvorišta svoje kuće u drugo dvorište također svoje kuće. Odvjetnik da je predložio da tuženici tužitelju daju put preko njihovog zemljišta kako bi tužitelj imao pristup u svoje dvorište, jer da tužitelj ima problema sa svojom susjedom vezano za pristup u dvorište tužitelja. Međutim, tuženici da za sve to nisu ništa krivi. A prvotužitelj da je maknuo žicu i na taj način da je ušao u posjed tuženika zbog čega je došla i policija koju je drugotuženik pozvao.

Iz iskaza drugotuženika proizlazi da isti smatra da se nije radilo o nikakvoj pogrešci prilikom upisa predmetne nekretnine u zemljišnu knjigu, da je njegov otac kupio predmetnu nekretninu koju je 2016. godine darovao tuženicima i da tuženici nisu ništa krivi vezano za predmetnu nekretninu, a zapravo da je prvotužitelj maknuvši žicu ušao u posjed dijela predmetne nekretnine.

12. Provedenim dokazima utvrđeno je:

- da je k.č. 4689 upisana u z.k.ul. 1016 k.o. Lovreč, sa površinom od 1050 m2, u suvlasništvu tuženika svakog u ½ dijela,

- da su predmetnu nekretninu tuženici stekli temeljem Ugovora o darovanju od 11. srpnja 2016. godine sklopljenog između njih kao daroprimatelja i Ivice Džojića (bivšeg supruga prvotužene i oca drugotuženika) kao darodavatelja,

- da je Ivica Džojić predmetnu nekretninu stekao temeljem Ugovora o prodaji nekretnina od 14.4.1996. godine sklopljenog između njega kao kupca i Bruna Dodića iz Umaga (sada pokojnog) kao prodavatelja,

- da su I. D. i B. D. u Ugovoru o prodaji od 14.4.1996. godine u točki I utvrdili da "Predmet ovog Ugovora o prodaji je 3/5 dijela parcele na k.č.br. 4689, u površini od 1050 m2, koji je dio u naravi i u Skici diobe od 29.06.1989. godine izrađenoj od poduzeća G. Poreč, koja je sastavni dio ovog

Ugovora, označen sa "B". Kupac je upoznat sa pravom prolaza kojim je opterećena predmetna nekretnina, a koje je utvrđeno Ugovorom o diobi posjeda pok. A. D. iz S. 7, od 03.07.1989. godine.",

- da su D. I. (D. G., I. J. - vidi Zp-70/89) pravni prednik tužitelja i D. B. (pravni prednik tuženika) dana 03. srpnja 1989. godine izvršili diobu između ostalih i k.č. 4689 (kasnije suglasnošću ugovornih strana utvrđeno je da je u Ugovoru omaškom upisana k.č. 4698 umjesto ispravno k.č. 4689) kojom je D. B. dobio 2/5 dijela, a D. I. 3/5 dijela k.č. 4689 k.o. Lovreč,

- da je Općinski sud u Poreču donio Rješenje Zp-70/89 kojim se dozvoljava polaganje Ugovora o diobi od 03.07.1989. godine u svrhu stjecanja uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine u korist D. B. pok. A. u 2/5 dijela i

D. I. pok. A. u 3/5 dijela,

- da je sastavni dio Ugovora o prodaji i prijedloga za upis (vidi Zp-41/97), bila Situacija - Skica diobe od 29.06.1989. godine izrađena od G. P. u

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

kojoj je jasno označen dio "A" i "B" i nedvosmisleno označeno da D. B. ( pravnom predniku tuženika) pripada dio označen "A" – 2/5 dijela - 700 m2 na k.č. 4689 k.o. Lovreč, a D. I. (pravnom predniku tužitelja) pripada dio "B" – 3/5

dijela – 1050 m2 na k.č. 4689 k.o.Lovreč,

- da su tužitelji djeca od I. J. D. pok. A. (rođen 24. prosinca 1926. godine, umro 11. srpnja 1995. godine),

- da je D. B. pok. Antonia (rođen 25. travnja 1933. godine, umro 11. svibnja 2001. godine) bio brat od I. J. D. pok. A.,

- da su D. B. od B. i nasljednici pok. D. I. – J. dana

07. kolovoza 1998. godine zaključili Ugovor o diobi nekretnina kojim su, između ostalog, konstatirali ispravak k.č. 4689 (koja greška je nastala u Ugovoru od 03.07.1989. godine kada je očito omaškom upisana k.č. 4698),

- da je 22. srpnja 1996. godine od strane G. sastavljen Prijavni list (vidi Zp- 141/02) kojim je cijepana k.č. 4689, te je osnovana nova k.č. 4689 sa površinom 1050 m2, a preostali dio k.č. pripojen je k.č. 4693/4 k.o. Lovreč,

- da je temeljem Ugovora o diobi i Prijavnog lista Rješenjem Zp-141/02 dozvoljeno polaganje navedenih isprava u svrhu uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tužitelja (tada uključujući i D. R. udovicu pok. D. I. – J.),

- da je D. B. rođen 14.5.1963. godine (vidi Zp-2511/08) podnio prijedlog Zemljišnoknjižnom odjelu da se na temelju Ugovora o diobi od 07. kolovoza 1998. godine i Prijavnog lista od 22. srpnja 1996. godine provede uknjižba prava vlasništva i to na njegovo ime (k.č.zgr. 239/3, zgr. 233/1, 4688/2 i 4693/4), a na ime nasljednika od D. I. – J. (D. R. i tužitelje) k.č.zgr. 239/4 i

k.č. 4689 k.o. Lovreč.

13. U ovoj pravnoj stvari od izuzetne važnosti je naglasiti da su zemljišne knjige za k.o. Lovreč bile spaljene neposredno nakon Drugog svjetskog rata, da je postupak osnivanja zemljišne knjige počeo se voditi 2004. godine, pod brojem Z- 1756/2004, te je Ministar pravosuđa dana 28. travnja 2005. godine donijela odluku o otvaranju zemljišne knjige za k.o. Lovreč sa danom 28. travnja 2005. godine.

14. U postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. Lovreč dana 20. kolovoza 2004. godine pristupio je D. I., te mu je predočen posjedovni list broj 944, te je izjavio da stanje posjeda odgovara i stvarnom stanju, te da je imovinu (k.č. 4689

– 1503 m2, k.č. 4690 – 100 m2 i k.č. 4693/2 – 623 m2) stekao Ugovorom o kupoprodaji od D. I. i D. B., te da predlaže upis prava vlasništva sukladno stanju u posjedovnom listu. Tom prilikom je D. I. upisan kao vlasnik k.č. 4689 – 1503 m2, k.č. 4690 – 100 m2 i k.č. 4693/2 – 623 m2 u novo osnovani z.k.ul. 1016 k.o. Lovreč.

Međutim, utvrđeno je da I. D. nije nikada prodao I. D. k.č. 4689, niti u dijelu, pa I. D. nije nikada ni mogao ništa kupiti od I. D..

15. Uvidom u spis posl.br. O-90/97 utvrđeno je da su tužitelji djeca pok. D. I. – J. od A.. Stoga, nije osnovan prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije, a činjenica da tužitelji na temelju Rješenja o nasljeđivanju nisu naslijedili svog oca i glede predmetne nekretnine, ne predstavlja nedostatak aktivne legitimacije tužitelja.

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

16. Nije osnovan ni prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji, jer s obzirom na zahtjev tužitelja za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, zahtjev može i mora biti usmjeren na upisane zemljišnoknjižne vlasnika, a tuženici to jesu.

17. Nakon što je dio k.č. 4689 i to dio označen oznakom A - 700 m2 pripao k.č. 4693/4, kojoj je dakle povećana površina, prema tvrdnjama tuženika proizlazilo bi da D. I. - J. nije pripalo ništa od izvorne k.č. 4689,

a u stvarnosti on (D. I.-J.) je u diobi sa svojim bratom (1989. godine)

dobio 1050 m2 - dio označen oznakom B – 3/5 dijela, i to upravio dio koji sada predstavlja predmetnu nekretninu.

18. Uvidom u Z-2511/08 utvrđeno je da je D. B. od B. sam predlagao da se k.č. 4689 upiše u vlasništvo nasljednika pok. D. I., to znači da je D. B. i sam bio svjestan da njegovom ocu D. B. od

A. nije pripadala sporna nekretnina, pa ju nije mogao ni prodati D. I..

19. Dakle, D. B. od A. u vrijeme sklapanja Ugovora o prodaji nekretnine sa I. D. nije ni bio vlasnik predmetne nekretnine tj. predmetna nekretnina nije bila vlasništvo otuđivatelja, a vlasništvo nekretnine može na temelju pravnog posla prijeći na stjecatelja samo ako je otuđivatelj vlasnik nekretnine i to samo u granicama njegove ovlasti da raspolaže tom nekretninom. Samo onaj tko je zaista vlasnik nekretnine može na temelju svojeg pravnog posla prenijeti svoje pravo vlasništva nekretnine na drugu osobu.

20. Upis u zemljišne knjige može se izvršiti samo protiv knjižnog prednika tj. osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis upisana kao vlasnik. A pravni prednik tuženika B. D. nije bio u pisan u zemljišne knjige, a niti je bio u poziciji da omogući upis vlasništva na I. D. jer su prije toga u zemljišne knjige položene isprave za uknjižbu prava vlasništva (dioba od 03. srpnja 1989. godine - Skica od 29. lipnja 1989. godine izrađena od G. i Prijavni list), a sve to je znao I. D., budući da su u Ugovoru o prodaji nekretnina od 14. travnja 1996. godine kojeg je sam potpisao ugovorne strane izričito upisale da je sastavni dio Ugovora Skica diobe od 29. lipnja 1989. godine izrađena od poduzeća G. P., a u navedenoj skici Diobe nesporno stoji upisano da D.

B. pripada dio označen sa A i to 2/5 dijela - 700 m2, a Dodić Ivanu (iz Francuske) dio označen sa B i to 3/5 dijela - 1050 m2.

21. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da su tuženici u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju znali odnosno morali znati da I. D. nije kupio od

B. D. upravo spornu nekretninu, a s obzirom i na utvrđenje da su tuženici

o tome upoznati i u odvjetničkom uredu odvjetnika I. P. u smislu da se radi o pogrešci (jer D. B. od A. koji je D. I. prodao nekretninu (3/5 dijela k.č. 4689 dio označen oznakom B) nije ni bio vlasnik tog dijela, pa prodavatelj nije ni mogao na kupca prenijeti više prava nego što ga je sam imao odnosno nije mogao prenijeti vlasništvo nečega čega nije ni bio vlasnik. A prije nego je I. D. položio isprave (Ugovor o prodaji od 14. travnja 1996., pod brojem Zp-41/97) u zemljišnoknjižnom odjelu već je bila položena isprava (dioba između D. I. i D. B. od 03. srpnja 1989. godine pod brojem Zp-70/89). A prilikom osnivanja

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

zemljišne knjige za k.o. Lovreč trebalo je provesti položene isprave redoslijedom kako su i položene.

22. S obzirom na sve naprijed utvrđeno, sud smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o brisanju upisa u smislu kako to tuženici iznose u odgovoru na tužbu pozivajući se na odredbe čl. 119., 120. st. 4., 122., 123. st. 2. i 127. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV-a) jer zemljišna knjiga za k.o. Lovreč u vrijeme izvršene diobe, a potom i sklapanja Ugovora, nije postojala (osnov sačinjenja tih isprava bio je posjedovni list), pa zato je valjalo cijeniti redoslijed polaganja isprava za uknjižbu prava vlasništva. Zato sud smatra da nije osnovan prigovor tuženika da su tužitelji prekludirani u podnošenju predmetne tužbe, jer da su davno istekli rokovi iz čl. 123. st. 2. ZV-a.

23. Tuženici tvrde da su zajedno sa svojim pravnim prednicima u samostalnom, mirnom, poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetne nekretnine više od 20 godina, pa da su stekli vlasništvo predmetne nekretnine i redovnom i izvanrednom dosjelošću sukladno čl. 159. ZV-a.

24. Temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio da se tuženici ne mogu smatrati savjesnim posjednicima predmetne nekretnine budući da su znali ili morali znati da predmetna nekretnina nije i stvarno vlasništvo njih odnosno njihovog pravnog prednika (I. D.) koji je predmetnu nekretninu stekao od nevlasnika.

25. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da posjed tuženika na predmetnoj nekretnini nije ni savjestan, ni zakonit.

26. Tužitelji su dokazali nesavjesnost posjeda tuženika na predmetnoj nekretnini. Zato tuženici nisu dokazali da su predmetnu nekretninu stekli dosjedanjem.

27. Kroz posjedovanje predmetne nekretnine u primjeni je bio ZOVO, a konačno sada i važeći ZV. Svi navedeni zakoni propisivali su savjesnost, odnosno poštenje posjeda nekretnine, te da se savjesnost odnosno poštenje posjednika presumira sve dok se ne dokaže suprotno. Odredbom čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, a tužitelji su dokazali da tuženici nisu savjesni posjednici.

28. Slijedom svega naprijed navedeno valjalo je presuditi kao u izreci.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelji su u cijelosti uspjeli u ovom postupku, te su im tuženici dužni naknaditi parnični trošak. Tuženici je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 14. siječnja 2021., 31. kolovoza 2021., 24. veljače 2022., za svaku radnju po 2.500,00 kn, plus 40% temeljem Tarifnog broja 36. za zastupanje četiri tužitelja što ukupno iznosi 4.000,00 kn, trošak očevida u iznosu od 1.340,80 kn, trošak tumača u iznosu od 330,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu 1.360,00 kn i sudske pristojbe na presudu 1.360,00 kn, a što sveukupno iznosi 18.390,80 kn.

Posl. broj: 31 P-499/2020-22

Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 9. i 36. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

30. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 04. travnja 2022. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove Presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.