Poslovni broj: UsI-2716/19-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: P. u. d.o.o. Z., zastupan po opunomoćeniku D. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Državni inspektorat, Z., radi poništavanja rješenja, 04. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-336-02/19-01/02, URBROJ: 443-01-01/2-19-1 od 09. srpnja 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 09. srpnja 2019. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 11. ožujka 2019. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je trgovačkom društvu S. D. d.o.o. zabranjena nepoštena (zavaravajuća) poslovna praksa, odnosno korištenje naziva proizvoda „protecto jamstvo“ te isticanje informacija o osnovnim obilježjima tog proizvoda, kojeg je navedeno društvo prodavalo kao jamstvo čiji je izdavatelj tužitelj. Prvostupanjsko tijelo je navelo da se u nazivu proizvoda koristi termin „jamstvo“, iako se radi o obećanju usluge treće osobe te o zasebnom proizvodu. Ovo tijelo ističe da se stvara dojam kako se usluga može koristiti već od kupnje proizvoda, a zapravo se može koristiti tek po isteku jamstvenog roka proizvođača mobitela (kao osnovne kupljene stvari).

Tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju navodi da tužitelj nije prodavatelj te da se radi o posebnom proizvodu, zbog čega se ne može raditi o jamstvu. Tuženik ističe da su sporni rokovi važenja „protecto jamstva“ te ukazuje na to da je domaće zakonodavstvo postavilo strože kriterije od minimalnih standarda propisanih na razini EU, pa stoga u Republici Hrvatskoj (RH) jamstvo može dati samo prodavatelj ili proizvođač.

Tužitelj u tužbi navodi da tuženik ne razumije pravnu prirodu proizvoda „protecto jamstvo“, institut jamstva i pojam trgovca. Ističe da njegov proizvod „protecto jamstvo“ treba smatrati komercijalnim, zakonski nereguliranim jamstvom, u smislu Direktive 2011/83/EU, i da se stoga ne može izjednačiti sa zakonskim jamstvom, odnosno jamstvom sukladnosti (jamstvom za ispravnost prodane stvari). Zato smatra da je prodaja „protecto jamstva“ općenito dopuštena jer se radi o jamstvu koje je dobrovoljno i nije zabranjeno; nakon ispunjenja zakonskog minimuma u vidu davanja jamstva za ispravnost prodane stvari, nije zabranjeno da bilo koja treća strana preuzme na sebe ispunjenje nekog oblika jamstva prema potrošačima. Tužitelj se dalje poziva na činjenicu da uredno posluje i prodaje sporni proizvod u pet država članica EU, da u RH ima značajan broj izdanih „protecto jamstava“ i da je samo u 2017. godini isplatio 1.626.605,68 kn na ime štete pokrivene tim proizvodom. Osim toga, smatra da u konkretnom slučaju ne bi bilo osnove za aktivaciju jamstva jer je šteta na mobitelu potrošača nastala uslijed kvara mehaničke prirode, a od prosječnog potrošača se može osnovano očekivati da je upoznat s time da jamstvo ne pokriva mehanički kvar. Tužitelj ističe da tuženik osporenim rješenjem odstupa od odluke koju je donio u drugoj istovjetnoj situaciji, u kojoj je nije zabranjeno korištenje naziva i informacija, nego prodaja „protecto jamstva“. Smatra da se zabrana može odnositi samo na potrošače, a ne i na kupce - pravne osobe. Navodi da mu u upravnom postupku nije bilo omogućeno očitovanje o svim relevantnim činjenicama i pravnim pitanjima.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je Z. D. kao kupac 09. kolovoza 2016. godine u prostorijama trgovačkog društva S. D. d.o.o. kupio mobitel i - kao poseban proizvod na računu (sa 100% popusta) - „protecto jamstvo - produljenje garancije 3 godine ukupno“, čiji je izdavatelj tužitelj.

U obrascu tog jamstva (s potpisom i pečatom tužitelja) stoji da traje 36 mjeseci te da počinje važiti na dan kupnje uređaja. U općim uvjetima tog jamstva je navedeno da se radi - pored „zakonskog jamstva“ - o „ugovornom jamstvu“ i da ono pokriva „štete“ nastale „po isteku jamstva proizvođača“, da to jamstvo vrijedi od jedne do pet godina i samo supsidijarno - ukoliko ne postoji drugo „osigurateljno“ pokriće - te da se prodaje kao poseban proizvod koji mora biti naznačen na računu.

Z. D.-u je tokom 2017. godine ovlašteni servis mobitela naveo da mu je uređaj mehanički oštećen, ali i to da od tužitelja nije dobio pozitivan odgovor za pokriće troškova po „protecto jamstvu“, jer mu se „osiguranje ne javlja“.

Z. D. je potom 27. listopada 2017. godine podnio predstavku nadležnoj inspekciji, koja je 28. studenog 2017. godine provela inspekcijski nadzor u društvu S. D. d.o.o., a nakon obnove upravnog postupka je 15. veljače 2019. godine zapisnik o inspekcijskom nadzoru sastavljen i kod tužitelja, nakon čega su uslijedila rješenja donesena u ovoj upravnoj stvari.

S obzirom na to da u ovoj pravnoj stvari očito postoji terminološko nerazumijevanje između tužitelja i upravnih tijela po pitanju korištenja termina „jamstva“, sud prvenstveno napominje da treba razlikovati jamstvo od ugovora o jamstvu.

Ugovor o jamstvu je reguliran u čl. 104. i 105. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - ZOO). Imajući u vidu te odredbe, u ovom se slučaju ne radi o ugovoru o jamstvu jer je Z. D. nastupio kao potrošač, a ne kao vjerovnik te se ne može smatrati da je u nastaloj pravnoj situaciji postojao dužnik niti uopće da je sklopljen ugovor o jamstvu kojim se jamac u pisanom obliku obvezao nekom vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu nekog dužnika. Suprotno tome, ZOO u čl. 400. st. 1. najprije regulira prodavateljevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari, što se u pravnoj teoriji često naziva „zakonskim jamstvom“, jer zakon (ZOO) do kraja regulira sve pravne odnose vezane uz taj pravni institut, ne ostavljajući slobodu njegovog drukčijeg uređenja prodavatelju i kupcu. Ovom institutu se ponekad daje i naziv „jamstva sukladnosti“, kako stoji i u tekstu ministarstva nadležnog za gospodarstvo namijenjenom potrošačima, a koji je sâm tužitelj dostavio u spis (str. 34 spisa).

No, osim toga ZOO u općim crtama propisuje i „jamstvo“, kao garanciju za ispravnost stvari u određenom vremenu, koju mogu i ne moraju dati proizvođač ili prodavatelj (čl. 423. st. 1. i 2. ZOO-a). To je ono što se u pravnoj teoriji ali i u praksi zove „komercijalno jamstvo“ ili „garancija“. I ovaj pravni institut je generalno propisan zakonom pa bi se (i samo u tom smislu) moglo reći da i on predstavlja „zakonsko jamstvo“, ali upotreba termina „zakonskog jamstva“ u ovom kontekstu nije pravilna jer je njegova upotreba uobičajeno rezervirana za prodavateljevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari, odnosno za tzv. jamstvo sukladnosti. U okviru instituta komercijalnog jamstva proizvođač i/ili prodavatelj prvenstveno imaju potpunu slobodu njegovog davanja ili nedavanja, a onda i slobodu navođenja njegovog trajanja. Prema tome, ne postoji neko drugo (ZOO-om neregulirano, ali inače dopušteno) jamstvo izvan komercijalnog jamstva (garancije), niti je u smislu potrošačkog prava dopušteno navoditi termin „jamstvo“ izvan tog konteksta, jer i čl. 5. t. 4. te čl. 43. st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19 - ZZP) pojmu „jamstva“ daju isti sadržaj kao što ZOO u čl. 423. st. 1. i 2. daje komercijalnom jamstvu (garanciji). S obzirom na to da ZOO govori o jamstvu proizvođača ili prodavatelja, a ZZP o jamstvu proizvođača ili trgovca - sud smatra nespornim da ZZP ovdje pod pojmom „trgovca“ zapravo ima u vidu prodavatelja stvari (robe). Inače, i ZZP u čl. 43. st. 2. i 3. također jasno razlikuje odgovornost za materijalne nedostatke stvari (dakle, zakonsko jamstvo, odnosno jamstvo sukladnosti) od jamstva za ispravnost prodane stvari (znači, od komercijalnog jamstva - garancije).

Dakle, i ZOO i ZZP termin „jamstva“ (izvan ovdje neprimjenjivih odredbi o ugovoru o jamstvu) koriste za označavanje komercijalnog jamstva (garancije) koje može dati samo proizvođač ili prodavatelj (trgovac). Nesporno je pak da u ovoj pravnoj stvari tužitelj (kao izdavatelj „protecto jamstva“), ne figurira ni kao proizvođač mobitela kojeg je kupio potrošač, a ni kao njegov prodavatelj (to je bilo društvo S. D. d.o.o.). Stoga se on ne može pozivati na opću slobodu ugovaranja obveznopravnih odnosa i na mogućnost da kao treća osoba preko trgovca (prodavatelja određenog proizvoda) nudi bilo kakvo „jamstvo“, jer je u smislu potrošačkog i obveznog prava taj termin rezerviran za komercijalno jamstvo (garanciju) koju mogu dati samo proizvođač i/ili prodavatelj (trgovac).

Nadalje, smisao komercijalnog jamstva je u davanju posebne izjave ili akta proizvođača ili prodavatelja o jamstvu za konkretnu stvar (robu) koja se prodaje, što znači da to jamstvo ima strogo akcesornu ulogu pa nije moguće ni dopustivo prodavati ga kao poseban „proizvod“ i na taj način zasebno ga iskazivati na računu, pa ni kao „proizvod“ na koji se primjenjuje 100% popusta. Naime, upravo je primjena 100%-tnog popusta na „proizvod“ „protecto jamstva“ mogla utjecati na to da potrošač donese odluku o kupnji konkretnog mobitela koju bez toga možda ne bi donio. Tužitelj je u konkretnom slučaju kao izdavatelj „protecto jamstva - produljenja garancije 3 godine ukupno“ u obrascu tog „jamstva“ naveo da traje 36 mjeseci te da počinje važiti na dan kupnje uređaja (što zapravo znači da se - ovisno o eventualno istovremeno danom komercijalnom jamstvu - uopće ni ne mora raditi ni o kakvom produljenju garancije); istovremeno je pak u općim uvjetima tog „jamstva“ naveo da ono pokriva „štete“ nastale tek „po isteku jamstva proizvođača“ - pa iz perspektive prosječnog potrošača (a i suda) ostaje potpuno nejasno započinje li tužiteljeva obveza s danom potrošačeve kupnje mobitela ili s danom isteka eventualno danog (pravog) komercijalnog jamstva proizvođača ili trgovca (prodavatelja).

Činjenica je također da se „protecto jamstvo“ prodavalo kao „proizvod“ po određenoj cijeni (na koju je primijenjen popust od 100%). Sâmo postojanje cijene za dodatno dano dobrovoljno „jamstvo“ ukazuje na to da ne može biti riječ o jamstvu u smislu čl. 423. st. 1. i 2. ZOO-a, odnosno čl. 5. t. 4. ZZP-a, jer to jamstvo nikako ne može dodatno koštati potrošača.

Zbog svega navedenog se ovdje doista radi o zabranjenoj nepoštenoj (zavaravajućoj) poslovnoj praksi (čl. 31. i čl. 32. st. 4. t. 1. ZZP-a).

Naime, društvo S. D. d.o.o. je kao trgovac (prodavatelj) prodavalo tužiteljev „proizvod“ „protecto jamstva“, kao da je riječ o jamstvu iz čl. 423. st. 1. i 2. ZOO-a odnosno čl. 5. t. 4. ZZP-a, iako on to nije po svojim bitnim obilježjima te iako potrošaču ne osigurava prava koja bi se mogla smatrati jamstvom, čime se utjecalo na ekonomsko ponašanje potrošača.

Prema prosječnom potrošaču se u cilju utjecaja na njegovo ekonomsko ponašanje i donošenje odluke o kupnji proizvoda (mobitela) stvaralo uvjerenje da se radi o zakonom reguliranom (komercijalnom) jamstvu, iako „protecto jamstvo“ ne daje ista prava potrošaču kao i jamstvo iz čl. 423. ZOO-a. Na primjer, prava po osnovi „protecto jamstva“ se općenito vežu uz onu štetu koja je za korisnika nepredvidiva i iznenadna (čl. 2. općih uvjeta), što nije predviđeno u čl. 423. ZOO-a; pravo na zamjenu neispravne stvari ne nastaje ako se u razumnom roku ne popravi stvar već tek ako nastane potpuna šteta (čl. 6. općih uvjeta), što se razlikuje od prava potrošača u smislu čl. 423. st. 1. i 2. ZOO-a; za potrošača nema mogućnosti ponovnog toka jamstvenog roka nakon izvršenog (bitnog) popravka, dok u slučaju zamjene stvari jamstvo prestaje (čl. 9. općih uvjeta), što je suprotno čl. 425. ZOO-a. Nadalje, iz općih uvjeta proizlazi da se pod obvezama iz „protecto jamstva“ definiraju i određene obveze koje odudaraju od onog što se uobičajeno od strane potrošača može smatrati jamstvom, koje podrazumijeva garanciju da će proizvod ispunjavati određene zahtjeve. Primjerice, iz općih uvjeta proizlazi da su „protecto jamstvom“ pokrivene i takve štete koje uopće nemaju izravne veze s bilo kakvim zahtjevima u pogledu prodane stvari, kao što je pokriće štete koja nastane na stvari provalnom krađom ili nepažnjom korisnika (čl. 2. općih uvjeta). Navedeno je karakteristično za institut osiguranja od nastanka štete na imovini (čl. 948. - 965. ZOO-a), naročito kada se ima u vidu da odredbe općih uvjeta „protecto jamstva“ kontinuirano koriste pojmove uobičajene i za taj institut („rizik“, „šteta“, „djelomična šteta“, „potpuna šteta“, „osigurateljno pokriće“).

Stoga je u konkretnom slučaju upitno i sâmo postojanje „proizvoda“ „protecto jamstva“ u smislu čl. 33. st. 2. t. 1. ZZP-a, kao što je upitno postojanje odgovarajuće postprodajne pomoći potrošaču (čl. 33. st. 2. t. 2. ZZP-a), opseg prava trgovca, motivi poslovne prakse i priroda postupka prodaje (čl. 33. st. 2. t. 3. ZZP-a) te prava potrošača (čl. 33. st. 2. t. 7. ZZP-a), a što sve zajedno ukazuje na zavaravajuću poslovnu praksu, propisanu u čl. 33. st. 1. i 2. ZZP-a.

Na temelju čl. 34. st. 1. ZZP-a poslovna praksa se smatra zavaravajućom i ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, kao i ograničenja konkretnog sredstva komunikacije, ne sadrži važne obavijesti koje su, ovisno o kontekstu, potrebne prosječnom potrošaču kako bi mogao donijeti odluku o kupnji utemeljenu na potpunoj obavijesti i time ga navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Na temelju čl. 34. st. 2. t. 1. ZZP-a zavaravajućim se propuštanjem isto tako smatra pružanje nejasnih, nerazumljivih ili dvosmislenih obavijesti trgovca potrošaču, a već je objašnjeno zbog čega su u ovom slučaju pružene bitne informacije potrošaču bile nejasne, nerazumljive, odnosno dvosmislene.

Na ocjenu o pravilnosti donesenih rješenja u upravnom postupku i o postojanju zavaravajuće poslovne prakse ne utječu općeniti podaci o poslovanju tužitelja, isplaćenim iznosima i prihvaćenosti njegovog „proizvoda“. Isto tako, nisu odlučni navodi tužitelja vezani za to da je prosječnom potrošaču poznato da kvar mehaničke prirode nije pokriven jamstvom, jer pitanje postojanja naknadnog kvara ne utječe na postojanje i ocjenu zabranjene nepoštene (zavaravajuće) poslovne prakse u trenutku nuđenja (kupnje) mobitela i „protecto jamstva“.

Donesena rješenja su pravilna i zakonita i bez obzira na činjenicu da je prvostupanjsko upravno tijelo pogrešno zaključilo da bi se radilo o obećanju usluge treće osobe. „Protecto jamstvo“ je zaista izdao tužitelj, pa se ne može raditi o obećanju za treću osobu u smislu čl. 341. st. 1. ZZP-a. Tužitelj može potrošaču dati jednostranu izjavu o svojim obvezama, ali je zavaravajuće ako ovakav svoj „proizvod“ nazove „jamstvom“.

Neosnovano tužitelj ističe da tuženik osporenim rješenjem odstupa od odluke koju je donio u drugoj istovjetnoj situaciji, u kojoj nije zabranjeno korištenje naziva i informacija, nego prodaja „protecto jamstva“. U ovoj se pravnoj stvari odlučuje o pravilnosti i zakonitosti rješenja donesenih u konkretnoj upravnoj stvari, a ne o pravilnosti i zakonitosti nekih drugih rješenja (inače, u toj drugoj istovrsnoj pravnoj stvari istog tužitelja je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Usž- 109/21 od 20. listopada 2021. godine odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu ovog suda UsI-2717/19 od 08. listopada 2020. godine, kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev također odbijen).

Isto tako neosnovano tužitelj smatra da bi se zabrana mogla odnositi samo na potrošače, a ne i na kupce - pravne osobe. Niti tužitelj kao izdavatelj „protecto jamstva“, a niti društvo S. D. d.o.o. kao njegov prodavatelj objektivno nisu u mogućnosti realno razdvojiti postupke prodaje prema potrošačima u smislu ZZP-a i prema pravnim osobama; barem takva tvrdnja i njezino detaljno pojašnjenje nisu dani u ovoj upravnoj stvari, u kojoj se oba donesena rješenja jasno referiraju na predmet zaštite potrošača i na propise o zaštiti potrošača.

Irelevantna su tužiteljeva pozivanja na pojam prosječnog potrošača. Prosječan potrošač je u razumnoj mjeri kritičan, svjestan i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, zbog čega proizlazi da taj pojam nije potrebno posebno utvrđivati. Također, tužitelj ne navodi ništa što bi dovelo u sumnju da potrošač Z. D. (na čiju je predstavku proveden inspekcijski nadzor) ne bi predstavljao prosječnog potrošača. Tužitelj navodi da mu u upravnom postupku nije bilo omogućeno očitovanje o svim relevantnim činjenicama i pravnim pitanjima, ali takav prigovor može imati samo relativno bitan značaj, jer sud u upravnom sporu (kao sporu pune jurisdikcije) može samostalno raspravljati sva bitna činjenična i pravna pitanja koje se pred njega postave.

Zbog svega navedenog je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen, a onda je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a kao neosnovan odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troška, jer je tužitelj ovaj upravni spor u cijelosti izgubio.

Tužitelj je podnio prijedlog za saslušanje (svog direktora) na okolnosti broja izdanih i realiziranih „protecto jamstava“ u RH. S obzirom na to da navedene činjenice nisu odlučne za rješavanje ove upravne stvari te na to da su bitne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene na temelju dostupnih podataka u postojećoj materijalnoj dokumentaciji, sud je na raspravnom ročištu odbio navedeni prijedlog, ocijenivši ga neadekvatnim i nepotrebnim, posebno u situaciji u kojoj su bitna sporna samo pitanja pravne naravi.

U Zagrebu, 04. travnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.