P-4313/2016

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex.Vojarna Sv. Križ, Dračevac,

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljani Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. L., OIB:…,zastupan popunomoćniku M. C., odvjetnik u V., protiv tuženika O. B. d.d.Z., OIB:…, zastupan po OD A.& p. , radi isplate,nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21.siječnja 2022 g. presudom donesenom i objavljenom 1.travnja 2022 g.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

1.Nalaže se tuženiku O. B. d.d. S.,OIB:…, da tužitelju Ž. B., L.,OIB:..., isplati iznos od 6.784,96 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2016 g. pa do isplate po stopi sukladno čl.29 st.2 Zakona o obveznim odnosima.

2.Odbija tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata

- na iznos od 80,77 KN od dana 11.08.2008.g., do isplate,

- na iznos od 79,83 KN od dana 11.09.2008.g., do isplate,

- na iznos od 79,73 KN od dana 11.10.2008.g., do isplate,

- na iznos od 79,92 KN od dana 11.11.2008.g., do isplate,

- na iznos od 80,49 KN od dana 11.12.2008.g., do isplate,

- na iznos od 81,78 KN od dana 11.01.2009.g., do isplate,

- na iznos od 83,06 KN od dana 11.02.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,92 KN od dana 11.03.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,97 KN od dana 11.04.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,37 KN od dana 11.05.2009.g., do isplate,

- na iznos od 81,93 KN od dana 11.06.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,10 KN od dana 11.07.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,10 KN od dana 11.08.2009.g., do isplate,

- na iznos od 82,01 KN od dana 11.09.2009.g., do isplate,

- na iznos od 81,17 KN od dana 11.10.2009.g., do isplate,

- na iznos od 81,29 KN od dana 11.11.2009.g., do isplate,

- na iznos od 81,42 KN od dana 11.12.2009.g., do isplate,

- na iznos od 81,56 KN od dana 11.01.2010.g., do isplate, - na iznos od 81,90 KN od dana 11.02.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,22 KN od dana 11.03.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,31 KN od dana 11.04.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,11 KN od dana 11.05.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,10 KN od dana 11.06.2010.g., do isplate,

- na iznos od 80,40 KN od dana 11.07.2010.g., do isplate,

- na iznos od 80,81 KN od dana 11.08.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,46 KN od dana 11.09.2010.g., do isplate,

- na iznos od 81,84 KN od dana 11.10.2010.g., do isplate,

- na iznos od 82,19 KN od dana 11.11.2010.g., do isplate,

- na iznos od 82,57 KN od dana 11.12.2010.g., do isplate,

- na iznos od 82,71 KN od dana 11.01.2011.g., do isplate,

- na iznos od 82,95 KN od dana 11.02.2011.g., do isplate,

- na iznos od 82,81 KN od dana 11.03.2011.g., do isplate,

- na iznos od 82,42 KN od dana 11.04.2011.g., do isplate,

- na iznos od 82,50 KN od dana 11.05.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,18 KN od dana 11.06.2011.g., do isplate,

- na iznos od 82,80 KN od dana 11.07.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,29 KN od dana 11.08.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,78 KN od dana 11.09.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,92 KN od dana 11.10.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,82 KN od dana 11.11.2011.g., do isplate,

- na iznos od 83,93 KN od dana 11.12.2011.g., do isplate,

- na iznos od 84,17 KN od dana 11.01.2012.g., do isplate,

- na iznos od 84,79 KN od dana 11.02.2012.g., do isplate, - na

iznos od 84,56 KN od dana 11.03.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,66 KN od dana 11.04.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,95 KN od dana 11.05.2012.g., do isplate,

- na iznos od 84,65 KN od dana 11.06.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,81 KN od dana 11.07.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,90 KN od dana 11.08.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,35 KN od dana 11.09.2012.g., do isplate,

- na iznos od 83,63 KN od dana 11.10.2012.g., do isplate,

- na iznos od 84,28 KN od dana 11.11.2012.g., do isplate,

- na iznos od 84,22 KN od dana 11.12.2012.g., do isplate,

- na iznos od 84,71 KN od dana 11.01.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,82 KN od dana 11.02.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,91 KN od dana 11.03.2013.g., do isplate,

- na iznos od 85,10 KN od dana 11.04.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,67 KN od dana 11.05.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,15 KN od dana 11.06.2013.g., do isplate,

- na iznos od 83,83 KN od dana 11.07.2013.g., do isplate,

- na iznos od 82,16 KN od dana 11.08.2013.g., do isplate,

- na iznos od 83,66 KN od dana 11.09.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,13 KN od dana 11.10.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,17 KN od dana 11.11.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,19 KN od dana 11.12.2013.g., do isplate,

- na iznos od 84,18 KN od dana 11.01.2014.g., do isplate,

- na iznos od 76,19 KN od dana 11.02.2014.g., do isplate,

- na iznos od 79,08 KN od dana 11.03.2014.g., do isplate,

- na iznos od 78,85 KN od dana 11.04.2014.g., do isplate,

- na iznos od78,35 KN od dana 11.05.2014.g., do isplate,

- na iznos od 78,29 KN od dana 11.06.2014.g., do isplate,

- na iznos od 78,41 KN od dana 11.07.2014.g., do isplate,

- na iznos od 73,60 KN od dana 11.08.2014.g., do isplate,

- na iznos od 72,38 KN od dana 11.09.2014.g., do isplate,

- na iznos od 78,13 KN od dana 11.10.2014.g., do isplate,

- na iznos od 72,79 KN od dana 11.11.2014.g., do isplate,

- na iznos od 72,85 KN od dana 11.12.2014.g., do isplate,

- na iznos od 72,86 KN od dana 11.01.2015.g., do isplate,

- na iznos od 69,39 KN od dana 11.02.2015.g., do isplate,

- na iznos od 68,13 KN od dana 11.03.2015.g., do isplate,

- na iznos od 67,94 KN od dana 11.04.2015.g., do isplate,

- na iznos od 67,65 KN od dana 11.05.2015.g., do isplate,

- na iznos od 67,39 KN od dana 11.06.2015.g., do isplate,

- na iznos od 67,59 KN od dana 11.07.2015.g., do isplate,

.

3. Nalaže se tuženiku O. B. d.d. S., OIB:.., da tužitelju Ž. B.,

L.,OIB:.., isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu 10.972,00 kn zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku presuđenja 4. travnja 2022 g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se protutužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

1 Utvrđuje se da je odredba članka 3.1 Ugovora o kreditu br.08042121689 od 15. travnja 2008 g. pravno valjana.

2 Dužna je tužiteljica – protužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku- protužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi tužitelj navodi stranke su zaključile Ugovor o kreditu, tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik O. b. d.d. kao B. (kreditor).U razdoblju od početka korištenja do prijenosa kredita u otplatu. B. obračunava inter-kalarnu kamatu, u visini ugovorena kamata koja se plaća jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjena i dopunama Odluke o kamatama B. na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Konkretno znači da tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora,ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita Na ovaj način, prebacivajući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je navedena odredba ništetna.

Isto je utvrđeno i detaljno argumentirano presudom Visokog trgovačkog suda u Z. u predmetu br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014 g. povodom kolektivne tužbe udruge F.. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je koristio nestručnost i neznanje tužitelja, namečući ništetnu odredbu, kojom je naknadno pravdao povećanje kamatne stope kredita, povećavajući istu u više navrata . Tužitelj potražuje povrat neosnovano naplaćenih iznosa razlike povećane kamatne stope u razdoblju do isplate kredita dana 10.07.2015.g. Naime, zahtjev za zastaru preplaćena kamate teče od 14.06.2014.g., kada je Visoki trgovački sud RH donio presudu kolektivnoj tužbi. Podneskom od dana 29.srpnja 2021 g tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev

2.U odgovoru na tužbu tuženik tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan. Glede procesnih nedostataka ove tužbe valja nadalje istaknuti da se tužbeni zahtjev radi isplate temelji na institutu stjecanja bez osnove, jer tužitelj traži povrat navodno neosnovano plaćene razlike kamata. Kako stjecanje bez osnova podrazumijeva prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe, što bi u ovom konkretnom slučaju podrazumijevalo plaćanje novčanih sredstava tužiteljice u korist tuženika na ime povrata kredita. Kada tužiteljica tvrdi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna pa je postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a što bi bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju činidba je odrediva, Ugovorom o kreditu ugovoreno je na koji način se činidba utvrđuje u skladu s Općim uvjetima tuženika, izmjenama i dopunama Odluka o kamatama, a s kojom ugovornom odredbom se tužiteljica suglasila i bezuvjetno pristala na njenu primjenu. Kako je to uvodno istaknuto Ugovor o kreditu sklopljen je u skladu s tuženikovim Općim uvjetima i Odlukom o kamatama s kojima je tužiteljica također bila upoznata i suglasna s njihovom primjenom.

Odredbom članka 11.1. Općih uvjeta, tuženik je odredio parametra za donošenje odluke o promjenama kamatnih stopa, te je odredio parametre za donošenje odluke o promjenama kamatnih stopa, te je odredio da se visina kamatne stope utvrđuje ovisno o visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa ( LIBOR; EURIBOR i sl.),te prihodima i rashodima poslovanja. Dakle, iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik niti jednim zakonskim propisom nije bio obvezan da promjenu kamatnih stopa veže uz određene elemente, on je to ipak učinio, a sve njegove odluke o promjenama kamatnih stopa bile su utemeljene na kretanju naprijed citiranih parametara. Kada tužiteljica tvrdi da je odredba članka 3 st.3. Ugovora o kreditu ništetna, onda bi to značilo da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom od 5,49 % što bi bilo suprotno volji ugovornih stranaka koje su sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom.

Na razrješenje odnosa između stranaka imaju se kao mjerodavno pravo primijeniti odredbe zakona važećih u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dakle u travnju 2008 g.,ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica.

Tužiteljica potpuno gubi iz vida da se u skladu s odredbom članka 1165 ZOO- a ZOO-a u vezi s člankom 1164 st.2. ZOO-a odredbe glede stope ugovornih kamata iz članka 26 st.1. do 3 ZOO-a imaju primjenjivati od 01.01.2008.g., a do tog vremena trebale su se primjenjivati odredbe Zakona o kamatama (NN br.94/04) i to baš odreba članka 5 Zakona o kamatama. Kako je Zakon o kamatama prestao važiti dana 31.12.2007.g. od tog trenutka imaju se primjenjivati odredbe članka 26.st.1. do 3. ZOO-a. Odredbom članka 26 st.1. ZOO-a propisan je da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Od trenutka sklapanja pa za svo vrijeme važenja spornog Ugovora o kreditu stopa ugovornih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata. Tuženik nije zlouporabio niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, niti zakonske odredbe, te je promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, na koju je tužiteljica pristala, bila u skladu s internim aktima tuženika s kojima je tužiteljica bila upoznata, ali i u skladu s kretanjima kamatnih stopa, pa stoga tuženik ništa nije stekao bez osnova, niti je tužiteljica pretrpila bilo kakvu štetu.

Za razrješenje odnosa među strankama, mjerodavne su i odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009 dalje ZPK/09) iako on nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u travnju 2008.g. budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010..g. Međutim, odredba članka 11 ovog Zakona obvezivala je tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljicu. I prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona tuženik je obavještavao tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa uz dostavu novog otplatnog lista, a što tužiteljica i ne osporava.

Tuženik je svoje poslovanje uvijek usklađivao sa zakonskim propisima pa tako i s izmjenama i dopunama ZPK, pa je stoga za razrješenje odnosa među strankama mjerodavna i odredba članka 11 a ZPK,koju odredbu će tuženik citirati uz naznaku njenog stupanja na snagu, što je važno s aspekta primjene mjerodavnog prava, pri čemu su nebitni dijelovi izostavljeni, a pojedini dijelovi bitni za njeno razumijevanje i tumačenje su povećani i/ili podcrtani i/ili boldirani od strane tuženika).Članak 11 a Zakona o potrošačkom kreditiranju (1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope,vjerovnik je dužan:a)definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima…(ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar) (2) Parametar iz stavka I ovoga članka je jedna od sljedećih varijabli:EURIBOR.LIBOR; NRS…(ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar)(3) stavak 3 ispustio kao nebitan za ovu pravnu stvar.(4) Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1 ovog članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.(5) Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze,vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od sljedećih varijabli:referentnu kamatnu stopu (EURIBOR; LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope… ostalo ispustio kao nebitno za ovu pravnu stvar.(6) stavak 6 ispustio kao nebitan za ovu pravnu stvar.

Odredbe članka 11 a stavak 1.2.3.4. unesene su ZPK člankom 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12-dalje:ZID ZPK/2012) i stupile su na snagu 09.01.2013.g.Ne bi trebalo biti sporno da se odredbe članka 11 a stavak 1.2.3 i 4. ZPK odnose na ugovore o kreditu koji će biti sklopljeni nakon 09.01.2013.g. dakle pro futuro. Nakon što je zakonodavac uvidio da donošenjem ZID ZPK/2012 nije obuhvatio ugovore u kreditima koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ovog Zakona, donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 143/13-dalje:ZID ZPK/2013) kojim je u ZPK unesena gore citirana odredba stavka 5 koja je stupila na snagu 01.01.2014.g. Dakle, ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka 11 a st.5 odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 01.01.2014.g.

Iz naprijed navedenoga je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2008.g., tuženik nije bio obvezan definirati parametre u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 11 a st 5 ZPK. Međutim, i prije nego što mu je zakonodavac nametnuo tu obvezu donošenjem ZID ZPK/2013, tuženik je postupajući u skladu s odredbama čl.5 ZID ZPK/2012, u prosincu 2012.g. usvojio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, koja je stupila na snagu dana 09.01.2013.g., dakle istog dana kada je na pravnu snagu stupila i odredba članka 5. ZID ZPK/2012.Sukladno odredbi članka 5 ZID ZPK/2012 tuženik je Politikom mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, jasno i određeno definirao parametre koje će pratiti u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope,utjecaj tih parametara na visinu promjenjive kamatne stope i odredio razdoblje u kojem se to razmatra, a koja Politika se sukladno odredbi članka 4,2.4. odnosi i na postojeći kreditni porfelj, dakle i na ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom.

U odnosu na kredite s valutnom klauzulom u EUR, kakav je sklopljen i s tužiteljicom, kao parametar je određena Nacionalna referentna stopa (NRS1), a kao vremensko razdoblje koristi se šestomjesečni NRS1. Inače nacionalnu referentnu stopu izračunava HNB. Šestomjesečni NRS1 za valutu EUR kretao se kako dalje slijedi:- siječanj 2013.g.3,27%,- srpanj 2013.g. 3,23%,- siječanj 2014.g. 3,03 %,- srpanj 2014.g. 2,77 %, -siječanj 2015.g. 2,56 %, -srpanj 2015.g. 2,36 %, -siječanj 2016.g. 2,14 %, Slijedom naprijed navedenoga, a računajući od 09. siječnja 2013.g. pa nadalje, kamatna stopa utvrđena je u skladu s odredbama ZPK na temelju jasno definiranih parametara, i tako utvrđena kamatna stopa mijenjala se u zavisnosti od promjene parametra, kako je to naprijed navedeno, a tuženik je o svakoj promjeni parametra još time i kamatne stope pisanim putem obavještavao tužiteljicu. Dosljedno naprijed navedenome, kada je tuženik u skladu s odredbama ZPK i prije nego što je to bio dužan učiniti, svojim općim aktom definirao parametar, onda su ti opći uvjeti pa i parametri koje je banka definirala postali sastavnim dijelom već sklopljenih ugovora o kreditima, jer odredba članka 295.st.1 Zakona o obveznim odnosima, opće uvjete definira kao ugovorne odredbe koje dopunjuju posebne pogodbe i u pravilu obvezuju kao ove, čime opći uvjeti postaju sastavnim dijelom ugovora o kreditima. Tako i HNB kao institucija nadležna za superviziju i nadzor banaka u svom priopćenju za javnost od 16.03.2015.g. potvrđuje da su sve kreditne institucije, pa tako i tuženik, svoje opće akte uskladile s odredbama ZPK. Ukoliko se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. po kojoj bi odredba članka 3 Ugovora o kreditu bila ništetna, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku, i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljiva i stoga neodrživa.

Slijedom naprijed navedenoga presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž.7129/13 od 13.06.2014.g. nije ustanovila subjektivno pravo za tužiteljicu koje bi joj dalo "osnovu za podizanje ove tužbe", jer se ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku temelji na ugovoru o kreditu sklopljenom s valutnom klauzulom u EUR, a ne o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka. Osim toga donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe U. P.. bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužiteljicu ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi je oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda i baš na stranicama 45 i 46 dana je vrlo jasna definicija razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica, pa se tako navodi i sljedeće:" Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpljeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja konkretnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač,dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača".Iz naprijed navedenoga je jasno da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužiteljica poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda dala mjesta primjeni stavka 3 gore spomenutog članka 1111 ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba.

Ponovno se naglašava, presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužiteljici, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje osnove i visine tužbenog zahtjeva. Pri tome je bitno istaknuti da utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, a u kojem je VTS donio pravomoćnu presudu broj:Pž- 7129/13, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi članka 220.st.1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (članak 221 ZPP-a). sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, ai na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8 ZPP- a).

Konačno,ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesena u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221 a ZPP-a u svezi s člankom 81.st.4 ZZP (NN 96/03).Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužiteljica potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja plasiranja kredita, a tužiteljica smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita po podlozi kamatne stope od 5,49 % koja ja važila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati, jer je prava volja ugovornih stranaka bila sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Da bi se pravilno shvatilo značenje pravomoćne presude VTS-a treba istaknuti da je ovom presudom pod točkom 1.2. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev protiv tužene S.… da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom S.…"Ovako je sud postupio jer je utvrdio da je

S. pravo na jednostranu promjenu kamatne stope vezao uz tromjesečni libor za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i maržu kreditora. Iz naprijed navedenoga nedvojbeno proizlazi da niti je ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetno, niti je ništetna odredba o promjeni kamatne stope jednostranom odluke banke. Kako je to uvodno istaknuto Ugovor o kreditu sklopljen je u skladu s tuženikovim Općim uvjetima (Odlukom o kamatama s kojima je tužiteljica bila upoznata i suglasna s njihovom primjenom. Ovim općim aktima i prije nego što mu je zakonodavac nametnuo tu obvezu tuženik je definirao parametre za donošenje odluke o promjenama kamatnih stopa, a s tim aktima tužiteljica je bila upoznata i pristala je na njihovu primjenu. Dakle, iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik niti jednim zakonskim propisom nije bio obvezan da promjenu kamatnih stopa veže uz određene elemente, on je ipak učinio, a sve njegove odluke o promjenama kamatnih stopa bile su utemeljene na kretanju naprijed citiranih parametara.

Sve kada bi se utvrđenje iz točke II izreke presude Pž-7129/13 kojom se smatraju ništetnima odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju sklopljenih "u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo," i "preslikalo" na ovu konkretnu parnicu, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti:da se radi o ugovoru sklopljenom od 10.09.2003 do 31.12.2008.g., da je tim ugovorom ugovoreno da je kamatna stopa redovna koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (makar je iz sadržaja točke II izreke nedovoljno jasno odnosi li se obveza pregovaranja na jednostranu odluku banke ili na ugovornu odredbu,da se utvrdi da je odredba 1/ili nejasna,i/ili teško razumljiva,i/ili teško uočljiva te naposljetku, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Dakle, ukoliko su prva dva uvjeta u ovom slučaju nesporna, jer se radi o ugovoru o kreditu sklopljenom 2008.g. s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, ostala tri nisu ispunjena, slijedom čega i nije otpala osnova za stjecanje utuženih anuiteta, pa se ne može primijeniti niti odredba članka 1111 st.3. ZOO-a. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Tužiteljica je bila upoznata s Općim uvjetima i Odlukom o kamatama temeljem kojih je ovaj Ugovor sklopljen i temeljem kojih je uslijedila promjena kamatnih stopa, te izrijekom suglasila s njihovom primjenom (odredba članka 17.5,17.6.,17.7.,17.8 Ugovora o kreditu), pa stoga ovi akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužiteljice kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa Opći uvjeti i ostali vezani akti obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenoga, obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika je da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužiteljicu, u cijelosti je ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 3 Ugovora o kreditu.

Sukladno odredbi članka 84 ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe u predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba članka 3 Ugovora o kreditu za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Da je ova odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva proizlazi iz stipulacije članka 3 Ugovora, koja ne ostavlja nikakve dileme glede njenog tumačenja i primjene. Dakle, ne radi se o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, nego o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, koja se mijenja Odlukama tuženika u skladu sa zadanim parametrima. Nužno je na ovom mjestu uputiti i na odredbu članka 83 ZZP/03 kojom je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i ostale ugovorne odredbe. S tim u svezi mora se voditi računa da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom i na rok od 10 godina pod uvjetima i rokovima koji su rezultat suglasne volje ugovornih stranaka, a tužiteljica se suglasila kako s valutnom klauzulom tako i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, kao i svim drugim uvjetima i rokovima pod kojima je kredit sklopljen.

Svakom prosječnom čovjeku koji postupa s pažnjom dobrog domaćina jasno je da može doći do promjene tečaja valute u kojoj je izražena obveza u odnosu na domaću valutu, kao i mogućnost promjene kamatnih stopa kod činjenice da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pa je to redovan rizik kod ovakvog načina ugovaranja obveza, a na što je tužiteljica dobrovoljno pristala. Slijedom naprijed navedenoga kako je odredba članka 3 Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik kao osobito značajno ističe da se u smislu odredbi ZZP nepoštenom može smatrati samo ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,ako je kumulativno ispunjen i slijedeći uvjet, da je ta ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača-ovdje tužiteljice.

Postavlja se osnovano pitanje da li je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve i kada bi bila nepoštena, a nije, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ako bi promjene kamatnih stopa bile jednake kao i u slučaju da je tuženik koristio ugovornu odredbu koju je primjenjivala S., a za koju je presudom VTS-a utvrđeno da je bila pravno valjana.

Međutim, i bez obzira na to, tuženik je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita postupao savjesno i nije zlorabio niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, niti zakonske odredbe, pa stoga promjene kamatnih stopa niti su bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja, niti su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužiteljice, niti je sklapanjem ovog ugovora narušena ravnopravnost sudionika u ovom ugovornom odnosu. Promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika,na koju je tužiteljica pristala, bila je u skladu s internim aktima tuženika s kojima je tužiteljica bila upoznata, ali i u skladu s kretanjima kamatnih stopa na tržištu za koje je u spornom razdoblju bio prisutan rast kamatnih stopa, pa stoga tuženik ništa nije stekao bez osnova, niti je tužiteljica pretrpila bilo kakvu štetu. Budući da nije sporno da je tužbeni zahtjev protiv S. radi utvrđenja da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom S., pravomoćno odbijen kao neosnovan, da bi se utvrdilo da li je tuženik postupao savjesno, te da li je odredba članka 3.3. Ugovora o kreditu uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača-ovdje tužiteljice, neka se od S. zatraže podaci o visini kamatnih stopa koje je u spornom razdoblju imala upravo S.. Na kraju, ali ne i kao najmanje važno, valja ukazati da glede valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postoji različita praksa redovnih sudova u Republici Hrvatskoj, pa stoga tuženik upućuje i na pravna shvaćanja zauzeta u presudi Županijskog suda u Puli broj:Gž-2658/12 od 11.11.2013.g. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj:P-324/11, a u kojem predmetu je odbačena i revizija tužitelja. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli broj:Gž-2658/12 od 11. studenog 2013 godine navodi i slijedeće: "Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, " Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4,6 i 7 tog Zakona. Naime spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovore ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi". Vrhovni sud RH odlučujući po reviziji tužitelja protiv naprijed navedene presude Županijskog suda u Puli, u svojoj odluci broj:Rev-360/13 od 01.12.2015.g. zauzeo je slijedeće shvaćanje:"Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama B., stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju niže stupanjski sudovi. "(podcrtao tuženik). Inače, radi se o parnici koja se temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i ova parnica, a isti je i tuženik. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03 gdje se navodi i slijedeće:"Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993 godine ugovorena je promjenjiva kamatna topa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenjiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama B..

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa pripadajućom dokumentacijom i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..

. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Protutužbeni zahtjev nije osnovan.

Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, sudski vještak dipl. oecc. M. T. u svom nalazu i mišljenju od 8.kolovoza 2019.

godine navodi da je tužiteljica po Ugovoru o kreditu br 080421216189 SV u razdoblju od 10. kolovoza 2008 do 10 srpnja 2015 g u odnosu na obvezu utvrđenu uz obračun kamata po ugovorenoj stopi od 5,49%više platila 1.132,01 EUR što preračunato po srednjem tečaju HNB za EUR na dan dospijeća anuiteta iznosi 8.398,31 kn. Vještak se očitovao o prigovorima tuženika u razdoblju od 10 lipnja 2008 g do 10 srpnja 2015 g razlika između obveze tužiteljice po Ugovoru obračunate po početnoj ugovorenoj kamtnoj stopi 5,49% i plaćenih iznosa po promjenjivim kamtanim stopama preračunata u kune po srednjem tečaju HNB na dan dospjeća svakog anuiteta iznosi ukupno 6.784,96 kn od čega 1.613,10 kn manje plaćene glavnice , 8.398,13 kn više plaćenih kamata sve po anitetima kako je to prikazano u tabelarnom prikazu list (155-158 spisa).

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda, prigovor zastare.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Z.agrebu, koji je pokrenut po tužbi H. s. u. z. z. p.-P. protiv sedam banaka,

predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", kao i odredbu čl.3. trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a,

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 3 kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,49 % .

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila. Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu..Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju stečeno bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare trebalo je primijeniti odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a .Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Na iznos glavnice tužiteljica je su zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 6.lipnja 2016. do isplate. Tužiteljica je nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe nije ukazivala na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi stranke posebno pregovarale o navedenoj odredbi prije nego je sporni ugovor zaključen., stranke nisu ugovorile uvjete pod kojima će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, a niti je tuženik u svojim uvjetima i odlukama odredio kriterije za takvu promjenu promjenjive kamatne stope. Stoga tuženik nije mogao jednostrano određivati visinu promjenjive kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija koji bi tužitelju bile poznate i da tužitelj na te kriterije pristane, odnosno o bilo kakvim kriterijima za eventualnu promjenu kamatne stope stranke nisu niti pregovarale. Kamata se sastoji od eurribor koji zavisi od promjena na tržištu kapitala i marže koji pripadaju tuženiku kao banci koja bi uvijek trebala biti ista pa vrijeme trajanja cijelog ugovora dakle, kao što je to ugovoreno u početnoj kamatnoj stopi kod zaključena navedenog ugovora. Tuženik nije mogao jednostrano povećavati kamatnu stopu, posebno na taj način povećavajući svoju maržu i zaradu, a na štetu tužitelja. Stoga je navedena odredba nepoštena i kao takva ništava, stoga je odbijen protutužbeni zahtjev.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.3. ZPP-a sastav odštetnog zahtjeva tužbe, zastupanja na osam ročišta po 750,00 kn, sastava pet podnesaka 187,50 kn, uvećano za PDV-e iznosi 8.672,00 kn, ovom iznosu je dodani troškovi vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn sudska pristojba na presudu u iznosu od 300,00 kn što sveukupno iznosi 10.972,00 kn koliko je tužiteljici dosuđeno. U Splitu 01. travnja 2022.g.

SUDAC

LJILJANA MUSTAPIĆ, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.