REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-1501/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića i Danijele Romanik Bacanović, u upravnom sporu tužitelja B. K., kojeg zastupa opunomoćenica M. B., odvjetnica, protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi prestanka važenja privremenog boravka, 1. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Poreč - Parenzo, broj: 511- 0827/4-UP/I-132-2021 od 29. studenog 2021., radi obustave upravnog postupka, te radi radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, broj: 511-08-27/4-UP/I-132-2021 od 29. studenog 2021., prestaje važiti privremeni boravak odobren tužitelju (državljaninu Savezne Republike Njemačke) u razdoblju od 17. srpnja 2021. do 17. srpnja 2031. u druge svrhe. Navedeno rješenje sadržava i ostale prateće odluke, uključujući protjerivanje iz Republike Hrvatske te zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj na vrijeme od četiri godine računajući od istake roka za napuštanje Hrvatske. Rješenje je doneseno pozivom na negativno mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije (u nastavku teksta: Agencija) o nastavku privremenog boravka tužitelju.

2. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Prilikom izjašnjavanja u upravnom postupku tužitelju je praktički sadržajno predočeno ono što je i navedeno u obrazloženju odluke, bez predočavanja dokaza i podataka na kojima se temelji zaključak o njegovoj pripadnosti međunarodnome kriminalnom miljeu. Time je tužitelju ograničeno pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno na djelotvorno pobijanje zaključaka Agencije, te pravo na pristup sudu. Tuženik je ujedno postupio protivno europskom pravu (Direktivi 2004/38/EZ) i europskoj sudskoj praksi te njome naglašenoj dužnosti restriktivnog tumačenja pojmova javnog poretka i pravne sigurnosti. Odredbom članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama diskriminirani su stranci (uključujući tužitelja) i osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo. Tužitelj nije kažnjavan ni u državi rođenja (Kosovu), ni u državi svojedobnog boravka (Bosna i Hercegovina), ni u državi čiji je državljanin (Njemačkoj), ni u Hrvatskoj. Pri tome bi bilo nevjerojatno da bi neosuđivana bila osoba koja je, kako tvrdi Agencija, pripadnik međunarodnoga kriminalnog miljea. Tužitelj nije uskratio odgovore na pitanja poznaje li osobe za koje je pitan, ali sâmo poznavanje nekih od tih osoba ne može činiti razlog za ograničavanje već priznatog boravka. Pored toga, na štetu tužitelja povrijeđeno je načelo razmjernosti. Tužitelj opisuje i svoje poslovne aktivnosti u Republici Hrvatskoj, kao i duljinu planiranog boravka, veze stvorene s Hrvatskom i s time povezan stupanj integracije, obiteljske prilike, izostanak veze s državom podrijetla i državom državljanstva, te svoje osobno ponašanje u Hrvatskoj. Analizira pojam međunarodnoga kriminalnog miljea i uspoređuje ga s pojmom međunarodne kriminalne organizacije, uz zaključak da pripadnost hrvatskog državljanina međunarodnome kriminalnom miljeu sâmo po sebi nije kažnjivo, a tuženik nije naveo nijednu okolnost iz koje bi proizlazilo da je tužitelj povezan s kriminalnim djelovanjem. Jednako je u drugom predmetu odlučeno u odnosu na njegova sina A. K., što je dovelo do razdvajanja obitelji, jer se tužiteljevi unuci i dalje školuju u Poreču, gdje žive sa svojom majkom, a time i do povrede tužiteljeva prava na poštovanje obiteljskoga i privatnog života. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da sam riješi stvar obustavom predmetnoga upravnog postupka. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 15.625,00 kuna (PDV uključen).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporavanog rješenja, te dodaje, u bitnome, da interes tužitelja za ostanak u Hrvatskoj ne može biti jači od nacionalnog interesa vezanog uz sigurnosne zapreke za njegov ostanak. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 24. siječnja 2022. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Sud je, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12, u nastavku teksta: ZTP), obavio uvid u klasificirane podatke Agencije, na koje se tuženik pozvao a nisu priloženi odgovoru na tužbu. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 30. ožujka 2022., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Za tužitelja je, u svojstvu državljanina države Europskoga gospodarskog prostora (EGP), obavljena prijava privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u druge svrhe u vremenu od 17. srpnja 2021. do 17. srpnja 2021. godine.

8. Državljanin države članice EGP-a nema pravo na privremeni boravak ako predstavlja prijetnju za javni poredak ili nacionalnu sigurnost (čl. 15. st. 4. t. 1. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji, "Narodne novine" br. 66/19, 53/20 i 144/20, u nastavku teksta: ZDD).

9. Opće odredbe za ograničenje ulaska i boravka državljanina članice EGP-a propisane su u članku 44. ZDD-a, koji glasi:

(1) Državljaninu države članice EGP-a i članu njegove obitelji može se ograničiti pravo ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj ako predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, javni poredak ili javno zdravlje.

(2) Ograničenjem prava ulaska i boravka u smislu stavka 1. ovoga članka smatra se:

1. odbijanje ulaska u Republiku Hrvatsku

2. protjerivanje iz Republike Hrvatske

3. prisilno udaljenje u državu članicu EGP-a

4. smještaj u prihvatni centar za strance

5. druge mjere propisane ovim Zakonom kojima je svrha ograničenje prava ulaska i boravka državljaninu države članice EGP-a i članu njegove obitelji.

(3) Ograničenje iz stavka 1. ovoga članka ne smije se temeljiti na gospodarskim razlozima.

(4) Ograničenje iz stavka 1. ovoga članka odredit će se ako ponašanje državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji predstavlja stvarnu, trenutačnu i ozbiljnu opasnost za temeljni interes društva, u skladu s načelom razmjernosti.

(5) Postojanje samo prijašnje osuđujuće presude zbog počinjenog kaznenog djela ne smatra se razlogom za ograničenje iz stavka 1. ovoga članka. (6) Okolnosti koje nisu u uskoj vezi s konkretnim slučajem ili razlozi u svrhu generalne prevencije ne smatraju se razlozima za ograničenje iz stavka 1. ovoga članka.

(7) Ograničenje iz stavka 1. ovoga članka odredit će se na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti.

(8) O ograničenju prava ulaska i boravka državljaninu države članice EGP- a i članu njegove obitelji odlučuje rješenjem Ministarstvo u sjedištu ili putem policijske uprave odnosno policijske postaje.

10. Kada se primjenjuje protjerivanje, u vidu je potrebno imati i zaštitne odredbe članka 45. ZDD-a, koji glasi:

(1) Državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji može se protjerati ako predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje. (2) Prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji uzet će se u obzir duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje.

(3) Državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji koji su na stalnom boravku u Republici Hrvatskoj može se protjerati samo ako postoje ozbiljni razlozi zaštite javnog poretka ili nacionalne sigurnosti.

(4) Državljanina države članice EGP-a koji je u prethodnih deset godina boravio u Republici Hrvatskoj ili koji je maloljetan može se protjerati samo zbog nužnih razloga zaštite nacionalne sigurnosti.

(5) Maloljetnog državljanina države članice EGP-a iz stavka 4. ovoga članka može se protjerati samo ako je protjerivanje u najboljem interesu djeteta sukladno Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. (6) Rješenje o protjerivanju ne može se temeljiti samo na pravomoćnoj presudi donesenoj u kaznenom postupku, osim ako su ispunjeni uvjeti iz stavaka 1. do 5. ovoga članka i iz članka 44. stavaka 1., 3., 4., 5. i 6. ovoga Zakona. (7) Državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji ne može se protjerati ako se bolest koja ugrožava javno zdravlje pojavila tri mjeseca nakon ulaska u Republiku Hrvatsku.

(8) Ako postoji ozbiljna sumnja da državljanin države članice EGP-a i član njegove obitelji boluju od bolesti koja predstavlja opasnost za javno zdravlje, u roku od tri mjeseca od ulaska u Republiku Hrvatsku može se zatražiti da se podvrgnu besplatnom liječničkom pregledu, koji će se provesti na temelju individualne procjene u svakom pojedinačnom slučaju.

(9) Podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi ne smatra se razlogom za protjerivanje.

11. Zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina (čl. 47. st. 1. ZDD-a).

12. U obrazloženjima osporavanog rješenja citirane su i druge relevantne odredbe ZDD-a. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate. 13. Mjerodavna je i Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (Tekst značajan za EGP) (u nastavku teksta: Direktiva), koja ima posredan interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Pored uvodne izjave broj 22, ovdje su u prvom redu primjenjive sljedeće odredbe Direktive: članak 1. točka c); članak 3. stavak 1.; članak 7.; članak 8.; članak 27.; članak 28.; članak 30.; članak 31. stavak 1. Odredba članka 20. Direktive, na koju se tužitelj pozvao, nije relevantna, jer se odnosi na stalno boravište za članove obitelji koji nisu državljani države članice, a ne na privremeni boravak državljanina države članice (privremenom boravku u terminologiji Direktive odgovara pojam boravišta duljeg od tri mjeseca). U pogledu ovdje spornih pitanja nije od utjecaja ni članak 24. stavak 1. Direktive, vezan uz pravo na jednako postupanje kao prema državljanima te države članice unutar okvira Ugovora, jer državljani domaće države članice nisu ni podvrgnuti pravnim zahtjevima što se tiču reguliranja statusa stranaca.

14. Pored ustavnih i konvencijskih prava što se odnose na pravično suđenje, u provedbi europskog prava primjenjivo je i pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (čl. 47., povezan sa čl. 51. i 52. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u nastavku teksta: Povelja). Prema članku 52. stavku 3. Povelje, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije, što ne sprečava pravo Unije da pruži širu zaštitu.

15. Državljanstvo države članice Europske unije, a ponekad i ostalih država članica EGP-a, u hrvatskoj legislativi, usklađenoj s europskom pravnom stečevinom, u pravilu razumijeva povoljniji položaj u odnosu na državljane trećih zemalja i na apatride. Među spomenutim povoljnostima jest i režim privremenog boravka, po ZDD-u, u okviru transponiranja Direktive, kao i normativne razrade slobode kretanja i boravka (čl. 45. Povelje), koja ne pripada državljanima trećih zemalja. U pogledu regulacije privremenog boravka, državljani trećih zemalja u režimu su izdavanja rješenja o privremenom boravku, dok državljani članica EGP-a izravno prijavljuju privremeni boravak (o čemu dobivaju potvrdu, a pretpostavke za prijavu blaže su od pretpostavki što se primjenjuju u pogledu državljana trećih zemalja). Prijava boravka državljana članica EGP-a pritom podliježe kasnijim provjerama domaćih tijela, što je učinjeno i u odnosu na tužitelja.

16. Kako u pogledu slobode kretanja i boravka (priznate pravom Europske unije), tako i u odnosu na ovdje sporne elemente ustavnoga, konvencijskog i europskog prava na pravično suđenje (prije svega tzv. prava na obranu), zaštita javnog poretka i/ili nacionalne sigurnosti (kao priznatih ciljeva od općeg interesa) među dopuštenim je razlozima za ograničavanje sloboda i prava, uz dodatne pretpostavke zakonske određenosti, nužnosti i razmjernosti. Zaštita nacionalne sigurnosti i javnog poretka pridonosi ne samo zaštiti javnog interesa, već i zaštiti prava i sloboda drugih, s obzirom na to da svatko ima pravo ne samo na slobodu nego i na sigurnost, te kao takva predstavlja legitiman cilj kojim je moguće opravdati razmjerno ograničenje prava.

17. Odredba članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama, koju tužitelj problematizira, u upravnim stvarima ove vrste ne primjenjuje se, niti je u konkretnom slučaju primijenjena, izolirano, neovisno o cjelini mjerodavnoga pravnog okvira. Upravo zbog toga ova odredba ne daju podlogu za zaključak da ovlašćuje nadležna upravna tijela na potpunu uskratu razloga odbijanja ulaska odnosno boravka u Republici Hrvatskoj (osim u iznimnim okolnostima koje su predviđene ZDD-om odnosno odgovarajućim propisima EU-a). Spomenuto je izneseno, primjerice, u obrazloženju odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj: U-I- 1007/2012 i dr. od 24. lipnja 2020., u postupku ocjene ustavnosti odredbi, između ostalog, čl. 41. Zakona o sigurnosnim provjerama). Komplementarno tome, u članku 30. stavku 2. Direktive propisano je da se osobe na koje se to odnosi jasno i u cijelosti obavješćuju o razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja na kojima se temelji odluka donesena u njihovom slučaju, osim ako to nije u suprotnosti s interesima državne sigurnosti.

18. Tužitelj ne ulazi u krug osoba koje imaju pristup klasificiranim podacima, u svjetlu odredbi članka 18., 20. i 21. ZTP-a. U situacijama u kojima se činjenice odlučne za rješavanje upravne stvari, ili dio tih činjenica, temelje na rezultatima sigurnosne provjere i u njoj sadržanim klasificiranim podacima, ustavnosudska, sudska i upravna praksa razvile su instrumente kojima se, ovisno o posebnostima dotičnog predmeta, uravnotežuju javni interes potrebe zaštite pojedinih kategorija podataka s odgovarajućom mjerom ostvarivanja prava stranke na pravičan postupak. To uključuje i kombiniranje upoznavanja stranke s rezultatima sigurnosne provjere u ograničenoj mjeri s kontrolom javnopravnih tijela i upravnih sudova putem njihova potpunog uvida u klasificirane podatke. U dotičnom slučaju tužitelj je upoznat sa sadržajem neklasificiranog sažetka podataka koje je o njemu prikupila Agencija. Neklasificirani sažetak može, u okolnostima konkretnog slučaja, činiti valjan način obavješćivanja stranke o razlozima za negativne rezultate sigurnosne provjere. Tužitelju je tijekom upravnog postupka omogućeno izjašnjenje o onim činjenicama koje su mu učinjene dostupnima. U predmetnom je slučaju tužitelj tijekom upravnog postupka upoznat s glavnim razlogom mišljenja Agencije, po kojem tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, kao pripadnik međunarodnoga kriminalnog miljea, tj. kriminalne organizacije. Navedeno je i da postoje drugi podaci čije bi otkrivanje moglo naštetiti interesima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

19. Uvidom u klasificirane podatke u konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da je riječ o podacima u odnosu na koje preteže potreba njihove zaštite, jer bi njihovo otkrivanje moglo ozbiljno štetiti nacionalnoj sigurnosti. Posrijedi su, naime, podaci iz kojih se, u njihovu izvornom obliku, mogu razabrati metode prikupljanja informacija i njihovi izvori, operativne aktivnosti i njima obuhvaćene osobe, sadržaj, opseg i razina sigurnosnih saznanja Agencije o tužitelju i drugim osobama, i sl. Usto, svrha prikupljanja i zaštite ovih podataka nedvojbeno je sukladna potrebi zaštite nacionalne sigurnosti (u svjetlu sigurnosno-obavještajnog sustava – čl. 6. podst. 4. ZTP-a).

20. Sud se uvjerio da klasificirani podaci daju valjanu podlogu za općenito formulirane razloge za negativno mišljenje Agencije s kojima je tužitelj upoznat u upravnom postupku, koji su u uskoj vezi s konkretnim slučajem i primijenjeni na temelju individualne procjene. Uvid u navedene podatke ujedno daje podlogu zaključku Suda da se negativno mišljenje Agencije ne bazira isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika, niti, u kontekstu prakse Suda Europske unije, ostaje na razini naznaka, sumnji i mišljenja. U svjetlu te prakse, tužitelj predstavlja istinsku i ozbiljnu prijetnju za javni poredak. Riječ je o konkretnim, sigurnosno relevantnim saznanjima. Aktivnosti tužitelja, povezane s različitim oblicima organiziranog kriminala, utvrđene su prostorno (uključujući međunarodni aspekt) i vremenski opširno i precizno, uključujući oblike u kojima se ostvaruju, te bitna obilježja veza s osobama uključenima u organizirani kriminal. Opisana je i komunikacija Agencije s tužiteljem ostvarena povodom konkretnog zahtjeva tužitelja, iz koje komunikacije proizlazi da je tužitelj upoznat i s nekim dodatnim informacijama kojima Agencija raspolaže o njegovim aktivnostima, a ne samo o informacijama navedenima u neklasificiranom sažetku. Rečeni neklasificirani sažetak sumira ključne podatke koje Agencija posjeduje u pogledu aktivnosti tužitelja, zbog kojih podataka je opravdano dano negativno sigurnosno mišljenje. Posrijedi su višegodišnje, ustrajne i organizirane aktivnosti tužitelja, u vezi s drugim sigurnosno rizičnim osobama. Sud, stoga, utvrđuje da uskratom uvida u cjelinu navedenih klasificiranih nije došlo do povrede pri supstancijalnom ostvarivanju tužiteljevih postupovnih prava. Pritom je nedvojbeno da postoje osobe uključene u organizirani kriminalitet koje nisu osuđivane, niti je, prema mjerodavnome normativnom okviru, kaznena osuđivanost nužna pretpostavka za primjenu citiranih odredaba ZDD-a, sagledanih u kontekstu Direktive (u protivnom, dodatne sigurnosne provjere ne bi ni bile potrebne). Usto, nije na hrvatskim javnopravnim tijelima ocjenjivati predstavlja li konkretna stranka sigurnosni rizik za drugu članicu EGP-a čiji je državljanin, jer je pravni položaj državljana uređen različito u odnosu prema pravnom položaju stranaca, uključujući strance koji su državljani drugih država članica EGP-a. Naposljetku, u kontekstu Poveljom zajamčene slobode kretanja i boravka, osporavanim odlukama nije dovedena u pitanje bit ove slobode, a odluke odgovaraju ciljevima od općeg interesa, primjenom potrebnih i razmjernih ograničenja.

21. Sud je, nadalje, osnovanost tužbenog zahtjeva razmotrio i u pogledu pitanja razumijeva li tužiteljeva dužnost da Republiku Hrvatsku nerazmjerno ili na drugi način nedopušteno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na poštivanje privatnoga i obiteljskog života. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu Unuane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (koji ovdje nisu primjenjivi), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje. Tome je komplementarna odredba članka 45. stavka 2. ZDD-a, kao i članka 7. Povelje (vezano uz čl. 52. st. 3. Povelje).

22. Primjenom navedenih kriterija, imajući na umu i navode sâmog tužitelja, Sud utvrđuje sljedeće:

22.1. tužitelj je u Republici Hrvatskoj boravio vrlo kratko (pri čemu nije odlučno koliko je očekivao da će njegov boravak trajati) te nije s Hrvatskom uspostavio čvršće veze;

22.2. tužiteljev sin A. K. punoljetan je i ima vlastitu djecu školske dobi, pa se odvojenost tužitelja od snahe i unukâ ne utječe u bitnoj mjeri na poštovanje tužiteljeva obiteljskog i privatnog života, niti postoji zapreka da snaha i unuci posjećuju tužitelja u zemlji njegova državljanstva ili u drugoj zemlji u kojoj tužitelj legalno boravi;

22.3. s obzirom na kratkotrajnost boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, nije moglo doći do zbiljskog prestanka ranije uspostavljenih veza s državom čiji je tužitelj državljanin, neovisno o tužiteljevom navodu da je prodao nekretninu u Njemačkoj čiji je bio vlasnik;

22.4. kada se tome pridoda ozbiljnost sigurnosnog rizika koji tužitelj predstavlja za Republiku Hrvatsku (u što ulaze i rizici vezani uz njegove poslovne aktivnosti, u kontekstu ključnih razloga tužiteljeve sigurnosne rizičnosti), Sud ocjenjuje da je osporavano rješenje, u svjetlu ograničavanja prava na privatni i obiteljski život, nužno u demokratskom društvu, opravdano postojanjem prevladavajuće društvene potrebe (prije svega, zaštite javnog poretka) i razmjerne rečenome legitimnom cilju.

23. Zatim, odluka o trajanju zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je zabrana određena u okviru zakonom dane ovlasti i u granicama ovlasti. Sud ne nalazi da bi, u okolnostima predmetnog slučaja, određivanje četverogodišnje zabrane (približno na petini propisanog raspona) bilo protivno svrsi radi koje je dana ova diskrecijska ovlast.

24. Polazeći od dosad iznesenoga, ni u pogledu sâmog protjerivanja, ni u pogledu trajanja zabrane ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku, Sud ne nalazi da zaštitne odredbe članka 45. ZDD-a dovode u pitanje zakonitost osporavanog rješenja. Uzgredno, ozbiljni razlozi zaštite javnog poretka ili nacionalne sigurnosti normirani su kao razlog za protjerivanje u pogledu kojeg je normativna zaštita nižeg stupnja u odnosu na ostale razloge za protjerivanje. To stoga jer su ozbiljni razlozi zaštite javnog poretka ili nacionalne sigurnosti jedina osnova po kojoj se protjerati može i državljanina države članice EGP-a koji je u Republici Hrvatskoj na stalnom boravku (čl. 45. st. 3. ZDD-a), što može imati implikacije i pri tumačenju s time povezanih odredaba pri prestanku važenja privremenog boravka.

25. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su postupak donošenja osporavanog rješenja i sadržaj tog rješenja zakoniti (u širem konvencijskom smislu pravnosti), da su težili legitimnom cilju (zaštiti segmenata javnog interesa što se odnose na javni poredak i nacionalnu sigurnost), te da donesena odluka nepovoljna po tužitelja u tom svjetlu nije nerazmjerna, uzevši u obzir, između ostalog, da se osnovano može smatrati prikladnom i nužnom u demokratskom društvu, niti je došlo do neravnoteže između zaštite javnog interesa i postupovnih prava tužitelja na štetu potonjih prava. Tuženik je, dakle, u svjetlu regulacije ograničenja prava državljana drugih država članica EGP-a na kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, osnovano utvrdio da tužitelj predstavlja prijetnju za hrvatski javni poredak odnosno nacionalnu sigurnost.

26. Što se tiče prigovora diskriminacije, pored već navedenog u pogledu neprimjenjivosti članka 24. stavka 1. Direktive, Sud podsjeća da u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava. Zbog prethodno iznesenog, Sud ne nalazi da su ovdje ispunjena spomenuta obilježja. Uz to, u pogledu osnova diskriminacije iz članka 21. vezano uz članak 45. i članak 47. Povelje, iz članka 14. vezano uz članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno iz članka 14. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12) vezano uz članak 29. stavak 1. Ustava, tužitelj nije elaborirao neku od propisanih osnova diskriminacije, niti je postojanje diskriminacije učinio vjerojatnim, niti je predočio komparacijske podatke koji bi njegovoj tvrdnji išli u prilog.

27. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. U skladu sa člankom 79. toga Zakona, odbijen je zahtjev tužitelja, koji je u cijelosti izgubio upravni spor, za nadoknadu troškova spora. Podredno, i kada bi postojala osnova za dosuđenje troškova spora tužitelju, ne bi bilo pravnog temelja za prihvaćanje dijela tužiteljeva troškovnika što se odnosi na iskazivanje sastava prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe mimo sadržaja tužbe, ni sastava prijedloga za produljenje roka za napuštanje Republike Hrvatske (o tome se odlučuje u zasebnom postupku), niti za sastav dodatnog podneska, povrh mogućnosti izlaganja u tužbi (imajući u vidu dužnosti stranaka iz čl. 34. st. 1. ZUS-a) i na raspravi, s obzirom na to da bi trošak pristupa na raspravu, u slučaju uspjeha u sporu, bio priznat.

U Rijeci 1. travnja 2022.

Sudac

dr. sc. Alen Rajko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).