Poslovni broj: UsI-22/21-10
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja L. R. d.o.o., Z., OIB: …., kojega zastupa opunomoćenica D. P., odvjetnica u S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 25. ožujka 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. travnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-04-20-2 od 2. listopada 2020. godine.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
r i j e š i o j e
Odbija se tužitelj s prijedlogom za odgodnim učinkom tužbe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 7. siječnja 2021. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/102, URBROJ: 513- 04-20-2 od 2. listopada 2020. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, KLASA: UP/I-471-02/18-01/392, URBROJ: 513-07-01- 18-3 od 28. studenog 2018. godine. Potonjim rješenjem žalitelju, ovdje tužitelju, se u točki I.1. izreke utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada do 31. listopada 2016. godine u iznosu od 150.000,00 kn i kamata zbog nepravodobne uplate u iznosu od 18.441,99 kn. Točkom II. izreke nalaže se uplata obveze i kamate na odgovarajući račun Državnog proračuna, te obračun i uplata zakonske zatezne kamate; točkom III. izreke naloženo je poreznom obvezniku da nakon izvršenih uplata iz točke II. izreke provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama; točkom IV. izreke osporenog rješenja određen je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti, dok je u točki V. izreke predmetnog rješenja porezni obveznik upozoren da će se naplata izvršiti ovrhom u roku iz točke IV. izreke, ako ne izvrši uplate iz točke II. izreke rješenja.
2. Tužitelj navodi kako tijekom provođenja prvostupanjskog postupka nije na ispravan način primijenjen materijalni propis, što je rezultiralo nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Tijekom porezno-pravnog postupka porezno tijelo je počinilo niz bitnih povreda postupka, postupajući suprotno članku 126. stavak 3. Općeg poreznog zakona, članku 59. stavku 5. i 6. Općeg poreznog zakona i članku 4. Općeg poreznog zakona, s tim u vezi s člankom 95. Zakona o općem upravnom postupku. Predmetni zapisnik o poreznom nadzoru ima 13 stranica, od kojih je potpisana samo posljednja, ne i ostale kako nalaže članak 126. Općeg poreznog zakona. Budući je u uputi o pravnom lijeku u zapisniku ostavljen iznimno kratak rok od 6 (slovima: šest) dana za dostavu prigovora, tužitelj je zatražio produljenje tog roka kako bi, obzirom na složenost porezne problematike, imao dovoljno vremena za adekvatno i kvalitetno očitovanje. Nadalje, prilikom dostave poreznog akta - zaključka kojim se tuženik očitovao na zahtjev tužitelja, prekršeni su članci 59. stavka 5. i 6. Općeg poreznog zakona, kao i članak 95. Zakona o općem upravnom postupku, koji reguliraju način dostave pismena u porezno-upravnom postupku. Budući da druge dostave nije bilo, nije bilo niti pismene obavijesti o mjestu preuzimanja poreznog akta. U navedenim okolnostima pogrešne primjene i kršenja materijalnog prava od strane tuženika, tužitelju je bilo onemogućeno na transparentan i zakoniti način sudjelovanje u pravno-poreznom postupku. Tužitelj napominje da je u porezno- pravnom postupku koji se odnosi na isti predmet spora (predmetna tužba odnosi se na drugostupanjsko rješenje iz ponovljenog postupka nakon što je uvažena žalba u prethodnom postupku), Porezna uprava-tuženik uvažila žalbu koja je istaknuta od strane tužitelja vezano uz pogrešnu primjene materijalnog prava, odnosno povredu postupka poreznog nadzora propisanu odredbama članka 102. do 112. Općeg poreznog zakona. Ovakvim postupanjem, primjenjujući materijalni propis na drugačiji način na ime istih ili sličnih okolnosti, tužitelj krši načelo zakonitosti u poreznom postupku definirano u članku 6. Općeg poreznog zakona, što u poreznom postupku znači da tijelo koje rješava određenu upravno-poreznu stvar mora provoditi materijalne propise kakve primjenjuje u rješavanju upravne stvari, što vrijedi za sve radnje i ukupan rad tijela u rješavanju spora.
3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/102, URBROJ: 513-04-20-2 od 2. listopada 2020. godine. Isti potražuje naknadu troškova upravnog spora.
4. Tijekom upravnog spora tužitelj je postavio prijedlog za odgodu izvršenja poreznog rješenja od 2. listopada 2020. godine do pravomoćnog okončanja upravnog spora. Naime, tužitelj smatra da bi izvršenjem pojedinačne odluke ili ugovora tužitelju bila nanijeta šteta koja bi se teško mogla popraviti, te da odgoda izvršenja pojedinačne odluke ili upravnog ugovora nije protivna javnom interesu. Tako je tužitelj u prvih devet mjeseci tekuće godine uslijed poremećaja na tržištu uzrokovanih pandemijom korona virusa ostvario prihode iz redovnog poslovanja (računovodstvene usluge, revizijske usluge i usluge poreznog savjetovanja) u iznosu od 2.418.515,00 kn, dok je u istom razdoblju prethodne godine iznos prihoda iz redovnog poslovanja 2.852.970,00 kn, dakle u nominalnom iznosu 434.455,00 kn manje ili 16 %. Iznos prihoda od subvencija Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za razdoblje travanj-lipanj u iznosu od 241.875,00 kn ne pokriva nastale gubitke iz redovnog poslovanja, odnosno rezultira gubitkom u novčanom tijeku u iznosu od cca. 193.000,00 kn, budući su fiksne mjesečne obveze u promatranom periodu bile iste kao i u ranijim komparativnim razdobljima, osim dijela koji se odnose na otpis poreza i doprinosa za subvencionirani dio plaća, što ne predstavlja niti jednu trećinu manjka novčanog tijeka. Također, kako je odlukom Nacionalnog stožera civilne zaštite od 28. studenog 2020. godine, pa do daljnjeg zabranjen rad ugostiteljskim objektima, a tužitelj ostvaruje više od 30 % fiksnog mjesečnog prihoda, dakle više od 100.000,00 kn, obavljanjem usluga računovodstva ugostiteljskoj i srodnim djelatnostima za očekivati je da će u narednim mjesecima doći do dodatnog pogoršanja likvidnosti i solventnosti. Navedeno ukazuje na realnu mogućnost ugrožene likvidnosti i solventnosti u razdoblju prvog kvartala 2021. godine, što bi u uvjetima dodatnog odljeva cash flowa po poreznom rješenju učinila nemogućim normalno funkcioniranje tužitelja na tržištu, prije svega isplatu plaća zaposlenicima, koje čine najveći udio u strukturi troškova.
5. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
7. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19- 01/102, URBROJ: 513-04-20-2 od 2. listopada 2020. godine (stranica 4-8 spisa), zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru od 9. listopada 2018. godine (stranica 9-14 spisa), rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/742, URBROJ: 513- 04/17-2 od 5. svibnja 2017. godine (stranica 19-20 spisa), rješenje o ovrsi Ministarstva financija Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-415-02/2021-001/01249, URBROJ: 513-007-01/2021-01 od 12. ožujka 2021. godine (stranica 28-29 spisa), službenu zabilješku o razmatranju žalbenih navoda od 21. siječnja 2019. godine, porezno rješenje Ministarstva financija, KLASA: UP/I-471-02/18-01/392, URBROJ: 513-07-01-18-3 od 28. studenog 2018. godine, te zaključak od 25. listopada 2018. godine o produljenju roka radi podnošenja prigovora na zapisnik od 9. listopada 2018. godine.
8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 2. listopada 2020. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, KLASA: UP/I-471-02/18-01/392, URBROJ: 513-07-01-18-3 od 28. studenog 2018. godine. Naime, prema spisu predmeta porezno tijelo je nakon obavljena poreznog nadzora utvrdilo da je porezni obveznik, dana 7. listopada 2016. godine ispostavio račun za prodaju nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine, a kojim je stan u zgradi T., (kat. čest. 99) prodao za iznos od 600.000,00 kn, pri čemu na računu nije obračunao PDV pozivom na odredbu članka 40. stavka 1. točka j) Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ovu isporuku porezni obveznik je iskazao na PDV Obrascu kao oslobođenu isporuku pod stavkom I.8. - tuzemne isporuke i VIII.3.1. - isporuka nekretnina iz članka 40. stavka 1. točke j) i k) Zakona. Iz poslovne dokumentacije poreznog obveznika utvrđeno je kako je Ugovorom o kupoprodaji od 20. lipnja 2013. godine porezni obveznik kupio predmetnu nekretninu od društva M. d.o.o. iz O. za iznos od 85.000,00 EUR. Na računu prodavatelja M. d.o.o. (m. br. 1004/2013 od 20. lipnja 2013. godine) iskazano je kako slijedi: Vrijednost zemljišta i komunalnog uređenja - neoporezivo 183.956,73 kn; osnovica za PDV na građevinski dio nekretnine 361.416,07 kn; porez na dodanu vrijednost 90.354,02 kn; ukupno 635.726,82 kn. Prema obrazloženju pobijanog rješenja porezni obveznik je priznao iskazani pretporez od 90.354,02 kn u ukupnom iznosu, a kupljeni stan je evidentirao na kto 0250 kao materijalnu imovinu u pripremi sve do prodaje 7. listopada 2016. godine. Utvrđeno je kako ranije spomenuta nekretnina nije bila korištena više od dvije godine, zbog čega porezni obveznik nije imao pravo na oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost. Slijedom navedenog, a pozivom na odgovarajuće odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost, obavljenim poreznim nadzorom je na prodajnu cijenu nekretnine od 600.000,00 kn obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 150.000,00 kn. Pri tome se tuženik poziva na članak 4. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine”, broj: 73/13. do 115/16.) koji propisuje kako je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav. Odredbom članka 40. istog Zakona regulirano je pitanje oslobođenja od plaćanja PDV-a za ostale djelatnosti, gdje je stavkom 1. točka j) propisano oslobođenje od plaćanja PDV-a za isporuke građevina ili njihovih dijelova i zemljišta na kojem se one nalaze, osim isporuka prije prvog nastanjenja odnosno korištenja ili isporuka kod kojih od datuma prvog nastanjenja, odnosno korištenja do datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od dvije godine. Građevinom u smislu ovoga Zakona smatra se objekt pričvršćen za zemlju ili učvršćen u zemlji. Prvim nastanjenjem odnosno korištenjem u smislu stavka 1. točke j) ovoga članka smatra se trenutak stavljanja nekretnine u uporabu o čemu porezni obveznik mora imati odgovarajuću dokumentaciju. Prema odredbi članka 72.b stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost isporuka građevina ili njihovih dijelova i zemljišta na kojem se one nalaze prije prvog nastanjenja ili korištenja, odnosno kod kojih od datuma prvog nastanjenja odnosno korištenja do datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od dvije godine, oporeziva je PDV-om. Stavkom 2. istog članka propisano je kojim se dokaznim sredstvima dokazuje okolnost prvog nastanjenja, odnosno korištenja iz stavka 1. ovoga članka. Iznimno, ako se prvo nastanjenje, odnosno korištenje ne može dokazati jednim od dokumenata koji su propisani stavkom 2. ovoga članka, a nekretnina je bila korištena, datumom prvog nastanjenja ili korištenja smatrat će se datum prve isporuke, kako slijedi iz stavka 3. istog. Tuženik dalje navodi da je izvršio uvid u spis predmeta, te je stajališta kako zakonitost pobijanog akta nije dvojbena, budući je prvostupanjsko tijelo osnovom točno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog i postupovnog zakona osnovano utvrdio kao u izreci pobijanog rješenja. Predmetnim zaključkom žalitelju, ovdje tužitelju je dopušteno produljenje roka za izjavljivanje prigovora na maksimalnih dvadeset dana. Ovaj rok od dvadeset dana za izjavljivanje prigovora zakonski je rok propisan odredbom članka 126. stavka 3. Općeg poreznog zakona, koji se računa od dana primitka zapisnika, kako je izrijekom navedeno u ovoj zakonskoj odredbi. Žalitelj, ovdje tužitelj, očito ne poznaje pravo kada se poziva na odredbu članka 59. Općeg poreznog zakona, pri čemu tvrdi da mu je produženje roka za izjavljivanje prigovora trebalo priznati od dana dostave zaključka. Glede navoda o neurednoj dostavi zaključka valja naglasiti kako je iz dostavnice, koja prileži spisu predmeta i sastavljena je u smislu odredbe članka 61. stavak 4. Općeg poreznog zakona, razvidno da je dva puta pokušana dostava zaključka na spomenutu adresu, dana 30. listopada 2018. godine i dana 8. studenog 2018. godine, te da je pismeno vraćeno sa opaskom da „obaviješteni nije podigao pošiljku". Dostavnica predstavlja dokaz o izvršenoj dostavi, ali i o pokušaju dostave, kako slijedi iz odredbe članka 61. Općeg poreznog zakona. Slijedom navedenog niti prigovor žalitelja, ovdje tužitelja o neurednoj dostavi zaključka nije na zakonu osnovan, jer je očito da je dostava bila izvršena sukladno odredbi članka 59. Općeg poreznog zakona.
9. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da tužitelj kao porezni obveznik nije imao pravo na oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost, a vezano uz račun za prodaju nekretnine temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine, a kojim je stan u zgradi u T., prodao za iznos od 600.000,00 kn. Naime, ne plaća se PDV na isporuku građevine ili njenog dijela uključujući zemljište na kojem je, ako je ista građevina (ili njen dio) bila nastanjena, odnosno korištena i ako je od datuma prvog nastanjena, odnosno korištenja građevine do datuma sljedeće isporuke građevine proteklo više od dvije godine. Trenutak stavljanja nekretnine u uporabu smatra se prvim nastanjenjem/korištenjem, a o tome porezni obveznik mora imati odgovarajuću dokumentaciju. Dokaz može biti dokument nadležnog tijela o prebivalištu ili o uobičajenom boravištu ili knjigovodstvena evidencija kojom se građevina ili njezin dio stavlja u uporabu ili bilo koji drugi dokument (npr. ugovor o najmu, ugovor o isporuci vode, električne energije, plina i sl.), kojim se dokazuje korištenje nekretnine. Ako se prvo nastanjenje/korištenje ne može dokazati na naprijed navedeni način, a nekretnina je bila korištena, tada se datumom prvog nastanjenja/korištenja smatra datum prve isporuke. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao prvo nastanjenje, odnosno korištenje nekretnine niti jednom od navedenih dokumenata, te s obzirom na iznose troškova za vodu i električnu energiju za razdoblje dok je nekretnina bila u vlasništvu poreznog obveznika, tj. u razdoblju od kupovine nekretnine 20. lipnja 2013. godine do njene prodaje 7. listopada 2016. godine. Osim toga, zapisnikom o obavljenom očevidu predmetnog stana od 10. lipnja 2014. godine, između ostalog, utvrđeno je da stan nema nikakve opreme (posteljine, zavjesa, da u kuhinji ne postoji pribor), a ako je i zaposlenik samo prenoćio u stanu u T. tijekom službenog puta, to se ne može smatrati korištenjem nekretnine u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tužitelj u žalbi od 27. studenog 2014. godine tvrdi da se nekretnina nije koristila, iako iz dostavljenih putnih naloga proizlazi da se šest putnih naloga odnosi na vrijeme prije 27. studenog 2014. godine, tj. od 4. lipnja do 25. kolovoza 2014. godine), iz čega proizlazi da i sam porezni obveznik smatra da se samo noćenje zaposlenika ne smatra korištenjem nekretnine. Dakle, uvidom u dostavljenu knjigovodstvenu dokumentaciju utvrđeno je da se navedena prodana nekretnina nije amortizirala, te da je prodajom nadoknađena njena cjelokupnu knjigovodstvena vrijednost. Stoga je tužitelj obvezan platiti PDV na isporuku građevine (ili njenog dijela) koja nikada nije bila nastanjena, odnosno korištena uključujući zemljište na kojem se nalazi. Ukoliko bi tužitelj dokazao (a nije) da je predmetna nekretnina bila nastanjena, odnosno korištena, tada bi trebao platiti PDV na isporuku građevine ili njenog dijela uključujući zemljište na kojem se nalazi, kod koje od datuma prvog nastanjenja, odnosno korištenja do datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od dvije godine. Temeljem dostavljene dokumentacije, te dokumentacije s kojom raspolaže Porezna uprava, utvrđeno je da navedena nekretnina nije korištena više od dvije godine, te se tužitelj prilikom prodaje isti nije smio pozvati na oslobođenje, već je trebao obračunati PDV na cjelokupni iznos. Nadalje, treba naglasiti da je sud prihvatio i stajalište tuženika da nije došlo od strane poreznog tijela do bitne povrede postupka poreznog nadzora, budući da je tužitelj bio nazočan nadzoru po svom direktoru Tihomiru Laliću, kojemu je uručena obavijest o poreznom nadzoru, te s kojim je obavljen zaključni razgovor prije sastavljanja zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza kod tužitelja od 9. listopada 2018. godine. Pored toga, treba napomenuti da je tužitelj podnio prigovor na zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru dana 22. listopada 2018. godine, a podredno zahtjev za produljenje roka radi podnošenja prigovora na zapisnik, budući da zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru nije sastavljen na način propisan člankom 126. OPZ, odnosno da bi mogao podredno dokumentirati istaknuti prigovor o netočno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog propisa. U svezi s tim tuženik je donio zaključak dana 25. listopada 2018. godine, kojim prihvaća zahtjev tužitelja za produljenje roka radi podnošenja prigovora na zapisnik od 9. listopada 2018. godine, te mu se isti produljava na ukupan rok od 20 dana od dana primitka zapisnika. Taj zaključak je uredno dostavljen temeljem članka 59. OPZ, a u svezi s člankom 61. stavkom 4. istog Zakona. Dakle, prigovor tužitelja o neurednoj dostavi zaključka nije na zakonu osnovan, s time da je isti izjavljen na zapisnik o poreznom nadzoru, koji je porezni obveznik osobno preuzeo dana 15. listopada 2018. godine. Stoga nema mjesta primjeni priloženog rješenja tuženika uz tužbu, a od strane tužitelja, KLASA: UP/II-471-02/14-01/742, URBROJ: 513-04/17-2 od 5. svibnja 2017. godine.
10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
11. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
12. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, budući da isti nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz članka 26. stavka 2. ZUS-a, a posebice u odnosu na iskazane prihode i rashode kao u prijedlogu za odgodu izvršenja poreznog rješenja. Osim toga, priloženo rješenje o ovrsi Ministarstva financija, KLASA: UP/I-415-02/2021-001/01249, URBROJ: 513-007-01/2021-01 od 12. ožujka 2021. godine temelji se na ovršnoj ispravi ovršenika, ovdje tužitelja na zaduženje PDV-a po nadzoru za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 31. siječnja 2021. godine.
U Zagrebu, 1. travnja 2022. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za odgodnim učinkom tužbe nije dopuštena žalba (članak 67. stavak 1. ZUS-a).
