REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-1399/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljâ 1. T. M. i 2. mlt. A. M., oboje iz F., 43. i. d. 6, koje zastupa opunomoćenica M. B., odvjetnica u P., R. u., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupaju službene osobe Kata Barić i Danijela Buršić, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 18. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/17-01/2175, URBROJ: 511-01-203-21-66 od 1. rujna 2021., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/17-01/2175, URBROJ: 511-01- 203-21-66 od 1. rujna 2021. odbijen je zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo prvotužitelja T. M. (po osnovi redovitog prirođenja) i njegove kćeri drugotužiteljice mlt. A. M. (na temelju prirođenja maloljetnog djeteta). Tuženik je u odnosu na prvotužitelja utvrdio dvije zapreke za usvajanje navedenog zahtjeva: propuštanje dostave otpusta iz državljanstva Republike Srbije unutar dvogodišnjeg roka zajamčenja, te nepoštivanje pravnog poretka Republike Hrvatske, jer je evidentiran kao počinitelj kaznenog djela u Hrvatskoj za koje nije nastupila rehabilitacija. U odnosu na drugotužiteljicu utvrđeno je da ni jedan od njenih roditelja nije stekao hrvatsko državljanstvo.

2. Tužitelji u tužbi i poslije u sporu osporavaju zakonitost tuženikove odluke i tvrde, u bitnome, sljedeće. Nadležna tijela Republike Srbije još uvijek nisu odlučila o zahtjevu prvotužitelja za otpust iz srbijanskog državljanstva, za što nije odgovoran prvotužitelj, koji je učinio sve što je u njegovoj moći da otpust dobije. Zbog toga tuženik zanemaruje odredbu članka 8. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, propustivši ujedno postupiti u skladu s načelom pomoći stranci. Prvotužitelju je pravomoćnom presudom izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci uz rok kušnje u trajanju od dvije godine. Kaznena presuda odnosi se na fizički obračun prvotužitelja i druge muške osobe (starije, tjelesno nadmoćnije i višestruko kažnjavane), kojom prilikom je prvotužitelj bio napadnut. To nije dovoljno za zaključak da prvotužitelj ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, niti je takav zaključak sukladan načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. K tome, tužitelj je s oštećenikom sklopio sudsku nagodbu, isplativši mu naknadu štete u iznosu od 45.000,00 kuna. Nejasno je zbog čega tuženik tretira prvotužitelja državljaninom Republike Srbije. Ostali članovi prvotužiteljeve obitelji stekli su hrvatsko državljanstvo prirođenjem, dok je zahtjev njegove majke još uvijek u obradi. S time u vezi, prvotužitelj elaborira razloge zbog kojih smatra da je u njegovom predmetu tuženik neutemeljeno postupio različito u odnosu na odlučivanje o zahtjevima članova obitelji koji su primljeni u hrvatsko državljanstvo. Tužitelji se pozivaju i na praksu Europskog suda za ljudska prava vezanu uz dugotrajnosti boravka stranke u konkretnoj zemlji i obiteljskim okolnostima stranke. Tužitelji predlažu da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traže i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 12.500,00 kuna.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Članak 8. stavak 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu primjenjiv je samo kada strana država ne dopušta otpust iz svog državljanstva ili za otpust postavlja prepreke kojima se ne može udovoljiti, što ovdje nije slučaj. Prvotužitelj je samoinicijativno, prije podnošenja zahtjeva za otpust iz srbijanskog državljanstva, dao izjavu da se odriče tog državljanstva. Potom je dostavio dokaz da je podnio zahtjev za otpust iz državljanstva Republike Srbije, te je od strane Generalnog konzulata Republike Srbije u Rijeci upozoren da se zahtjev za otpust ne podnosi putem pošte i da je zahtjevu potrebno priložiti uvjerenje da je uveden u srbijansku vojnu evidenciju. Nakon traženja tuženika da dostavi dokaz da je postupio po uputi Generalnog konzulata, tužitelj je, tek pet mjeseci prije isteka prekluzivnoga dvogodišnjeg roka određenog zajamčenjem, dostavio potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije da je predao zahtjev za otpust. Republika Kosovo je nezavisna država postala 2008., a prvotužitelj do tada nije bio apatrid, već je po zakonu stekao srbijansko državljanstvo, a i sam se u zahtjevu kojim je pokrenuo predmetni upravni postupak izjasnio državljaninom Srbije, što je kasnije u postupku ponovno potvrdio. Tuženik nije bio dužan po službenoj dužnosti pribavljati dokumente od strane Republike Srbije, jer je riječ o dokazima koje je uz zahtjev dužna priložiti stranka. Tuženik objašnjava razlike koje, u pogledu dostave otpusta iz srbijanskog državljanstva, postoje u predmetima primitka prvotužiteljeva oca i sestre u hrvatsko državljanstvo prirođenjem u odnosu na predmet prvotužitelja. Pored toga, prema tuženiku, utvrđeno je da tužitelj ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, jer je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede. Sudska nagodba o naknadi štete u osnovi je priznanje krivnje tužitelja za štetni događaj i ne može negirati postojanje pravomoćne osuđujuće kaznene presude. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze uvidom u spis predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spis ovog spora. Raspravnim rješenjima od 30. ožujka 2022. i 11. svibnja 2022. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljâ, zbog razloga iznesenih u tim rješenjima, kao i razlozima koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Mjerodavne odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu, „Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11 i 110/15) glase:

Članak 8.

Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;

5. Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti samim prirođenjem.

Ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod pretpostavkom stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog državljanstva.

Članak 8.a, stavci 3. i 4.

Strancu koji je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, a u trenutku podnošenja zahtjeva nema otpust iz stranog državljanstva ili nema dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo, može se izdati zajamčenje primitka u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ostalim pretpostavkama iz članka 8., stavka 1., ovoga Zakona.

Zajamčenje se izdaje s rokom važenja od dvije godine.

Članak 13.

Prirođenjem stječe hrvatsko državljanstvo maloljetno dijete:

1. ako oba roditelja stječu državljanstvo prirođenjem, ili

2. ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, a dijete živi u Republici Hrvatskoj i ima odobren boravak, ili

3. ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, drugi je bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva, a dijete živi u inozemstvu.

7. Sud, prije svega, naglašava da se konvencijska praksa na koju su se pozvali tužitelji tiče statusa stranaca, naročito kada im prijeti protjerivanje ili dužnost napuštanja odnosne države po drugoj osnovi, kojeg rizika u odnosu na tužitelje nema. Nema ustavnog prava na primitak u hrvatsko državljanstvo, niti konvencijskog prava na primitak u državljanstvo pojedine države. Uz to, tužitelji nisu apatridi, pa ne uživaju ni zaštitu po Konvenciji o pravnom položaju osoba bez državljanstva („Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori“, broj 9/59, vezano uz točku I.36. Odluke o objavi mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, „Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 12/93). U državljanskim predmetima ustavni i konvencijski aspekt očituju samo u pogledu zaštite prava na pravično suđenje, koje ovdje nije povrijeđeno. Posebnost predmeta primitka u hrvatsko državljanstvo prirođenjem, u kojima se primarno odlučuje o tome treba li biti uspostavljena državljanska veza između Republike Hrvatske i konkretne osobe, naročito kada su posrijedi osobe koje su već ostvarile stabilan status stranca, utječe i na interpretaciju načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (čl. 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) u predmetima te vrste.

8. Nadalje, ustaljeno je stajalište ovog Suda da kaznena osuđivanost u razdoblju prije nastupa rehabilitacije sâma po sebi nužno ne razumijeva da stranka ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, u smislu članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu. U svakom je slučaju ponaosob u obzir potrebno uzeti, između ostalog, broj počinjenih djela te njihovu vrstu i težinu, stupanj krivnje, težinu izrečene kazne, te protek vremena od počinjenja djela, kao i ponašanje stranke prije i poslije osude, u okviru cjelovitog sagledavanja svih pravno odlučnih aspekata, primjenjujući i načelo razmjernosti.

9. No, stajalište izraženo u praksi ovog Suda jest i da kriterije iz točke 8. ovog obrazloženja nije opravdano interpretirati u korist stranke kada je u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno odlučivanja o zahtjevu, još uvijek u tijeku rok kušnje određen uvjetom osudom. Nesporno je da je u vrijeme donošenja osporavanog rješenja tuženika prvotužitelj bio podvrgnut dvogodišnjem roku kušnje određenom pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: K-… od 18. ožujka 2020. (pravomoćne 26. listopada 2020.). U prilog zaključku da prvotužitelj, prema stanju stvari u vrijeme donošenja osporavanog rješenja, poštuje pravni poredak, ne ide ni priroda počinjenoga kaznenog djela (teška tjelesna ozljeda), pri čemu javnopravna tijela u upravnom postupku, ni upravni sud u upravnom sporu, nisu ovlašteni razmatrati je li pravomoćna kaznena presuda pravilna. Na koncu, nagodbeno isplaćena naknada štete prije svega je zadovoljština oštećeniku, ali učinak te isplate na ocjenu rizika za javni interes vezan uz članak 8. stavak 1. točku 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu nije takav da bi pretegnuo u odnosu na netom izneseno vezano uz dotičnu osuđujuću kaznenu osudu prvotužitelja. Sud, stoga, utvrđuje da je tuženik u predmetnom slučaju pravilno utvrdio da prvotužitelj ne ispunjava kumulativnu pretpostavku za primitak u hrvatsko državljanstvo propisanu člankom 8. stavkom 1. točkom 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ovo utvrđenje Suda dovoljno je za odbijanje tužbenog zahtjeva.

10. Podredno, premda to - zbog navedenog u točki 9. ovog obrazloženja - nije od utjecaja na ishod ovog spora, Sud je suglasan s razlozima za negativnu odluku o zahtjevu tužiteljâ koje je tuženik iznio u pogledu (ne)primjenjivosti članka 8. stavka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu u konkretnom slučaju. Ti su razlozi tužiteljima poznati.

11. Pri negativnoj odluci o zahtjevu prvotužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, u svjetlu članka 13. Zakona o hrvatskom državljanstvu nije bilo pravne osnove ni za usvajanje zahtjeva drugotužiteljice.

12. Ishod ovoga upravnog spora nije zapreka za legalni boravak tužiteljâ u Republici Hrvatskoj (zajedno s njihovom obitelji), niti je zapreka za ponovno podnošenje zahtjeva tužiteljâ za stjecanje hrvatskog državljanstva po nekoj od propisanih osnova, ako i kada tužitelji za to budu ispunjavali pretpostavke, o kojem zahtjevu bi se odlučivalo u novome (zasebnom) upravnom postupku.

13. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Podredno, u pogledu troškova spora, ni u slučaju uspjeha tužiteljâ u sporu, ne bi bio prihvaćen dio troškovnika što se odnosi na sastav podneska od 10. svibnja 2022., sadržaj kojeg je mogao biti iznesen i na raspravi.

U Rijeci 18. svibnja 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.