Poslovni broj: Usž-574/22-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. B., N., V. B., B., P. B., B., Z. K., N. Z., M. B., B., i Ž. P., S. L., svi iz Republike Slovačke, koji su, kao opunomoćenika za primanje pismena, imenovali V. Ž., D. M., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbama tužitelja M. B., S. B., Z. K., P. B. i Ž. P. protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2916/20-14 od 29. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2916/20-14 od 29. rujna 2021.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijaju se tužbeni zahtjevi za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/20-01/157, urbroj: 514-05-02-01-02/15-20-06 od 18. rujna 2020., kojim se odbijaju žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-942-01/20-13/1, urbroj: 251-19-01-20-3 od 10. veljače 2020., a kojim se odbacuje njihov zahtjev za povrat u vlasništvo, odnosno utvrđivanje prava na naknadu zgrade u Z., sagrađene na zk.č.br. 849/7, površine 920 m², upisane u zk.ul.br. 10874 k.o. G. Z..
2. Tužitelji M. B., S. B., Z. K., P. B. i Ž. P. (dalje: žalitelji) su protiv osporene presude izjavili zasebne žalbe, kojima zakonitost presude pobijaju iz identičnih žalbenih razloga. Smatraju da prvostupanjski sud nije ocijenio izjavu tuženika u smislu zakona i Ustava, jer se u njegovoj izjavi ne uzima u obzir odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999., kojom se u Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.-dalje u tekstu: Zakon o naknadi), u članku 65. stavku 3. ukidaju odredbe o roku za podnošenje zahtjeva prijašnjeg vlasnika ukoliko se odnose na prijašnjeg vlasnika-stranu fizičku osobu, a u članku 65. stavku 4. ukidaju se odredbe o posljedicama propuštanja roka ukoliko se odnose na prijašnjeg vlasnika-stranu fizičku osobu. Naglašavaju da je Zakon o naknadi donesen sa svrhom ispravljanja ili barem ublažavanja nepravde koja je od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti počinjena prijašnjim vlasnicima imovine na teritoriju Republike Hrvatske oduzimanjem te imovine iz njihovog vlasništva u izvršavanju propisa i odluka nadležnih tijela, donesenih od strane te vlasti. Iako to izrijekom ne navode, iz sadržaja žalbe proizlazi da predlažu ovom Sudu poništiti osporenu presudu i rješenja upravnih tijela.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbe.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.-dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbene zahtjeve žalitelja, te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.
6. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da su žalitelji strani državljani te da se na njih, glede roka za podnošenje zahtjeva za naknadu oduzete imovine, primjenjuje članak 7. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 80/02. i 81/02.-dalje u tekstu: ZID Zakona o naknadi), prema kojem zahtjev za naknadu oduzete imovine mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnijeti prijašnji vlasnici, koji su pravo na povrat ili naknadu za oduzetu imovinu stekli po odredbama ovoga Zakona, a nisu do sada podnijeli zahtjev ili im je zahtjev pravomoćno odbijen, odnosno odbačen, i to prijašnji vlasnik državljanin Republike Hrvatske koji na dan donošenja Zakona o naknadi nije imao hrvatsko državljanstvo (članak 7. stavak 1. podstavak 1.). Prema stavku 2. citirane zakonske odredbe, zahtjevi podneseni po proteku tog roka odbacit će se.
7. ZID Zakona o naknadi stupio je na snagu 5. srpnja 2002., slijedom čega je rok od šest mjeseci propisan citiranom zakonskom odredbom istekao 5. siječnja 2003., što posljedično znači da su žalitelji svoje zahtjeve za naknadu oduzete imovine bili dužni podnijeti najkasnije do toga dana. Kako to nesporno nisu učinili jer su zahtjeve podnijeli 11. siječnja 2020., to su ostvareni uvjeti propisani člankom 7. stavkom 2. ZID Zakona o naknadi za njihov odbačaj, a što sve ukazuje na zakonitost odluka donesenih u predmetnom upravnom postupku i upravnom sporu.
8. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi, u kojima žalitelji smatraju odlučnim to što je u ZID Zakona o naknadi izostala odredba kojom se kao pravna posljedica podnošenja nepravodobnog zahtjeva po tom Zakonu, određuje gubitak prava. Naime, taj je Zakon donesen u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 21. travnja 1999. (na koju i žalitelji upiru ali je pogrešno tumače), a kojom je, pored ostalog, ukinuta odredba članka 65. stavka 4. Zakona o naknadi o posljedicama propuštanja roka ukoliko se odnose na prijašnjeg vlasnika-stranu fizičku osobu. Međutim, uvažavajući okolnost da je gubitak prava kao posljedica podnošenja nepravodobnog zahtjeva propisan za hrvatske državljane, ovaj Sud je, cjelovitim tumačenjem odredaba Zakona o naknadi, shvaćanja da ista posljedica mora nastupiti i u slučaju kad zahtjev nepravodobno podnesu kategorije građana određene člankom 7. stavkom 1. ZID Zakona o naknadi. Drukčije tumačenje citirane zakonske odredbe dovelo bi do neravnopravnosti hrvatskih i stranih državljana i njihove nejednakosti pred zakonom, kao i do diskriminacije hrvatskih državljana, a što je ustavnopravno neprihvatljivo.
9. Nije pravno odlučno niti pozivanje na svrhu Zakona o naknadi, koja nije ni upitna ni sporna, ali ista ne isključuje ograničenja propisana glede roka za podnošenje zahtjeva upravo tim Zakonom, koji izričito određuje da će se nepravodobno podneseni zahtjevi odbaciti, a što čini zapreku da se o osnovanosti takvih zahtjeva uopće raspravlja te donese meritorna odluka.
10. Slijedom izloženog, žalbeni prigovori nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbi.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbe odbiti kao neosnovane.
U Zagrebu 1. travnja 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
