Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kžzd-4/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. R., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kzd-1/2020. od 3. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom R. R. utvrđuju kazne zatvora za kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, i to za kazneno djelo iz članka 191. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 1) izreke te presude, na temelju članka 191. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 4 (četiri) godine, a za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. opisano pod točkom 2) izreke presude, na temelju te zakonske odredbe u trajanju od 12 (dvanaest) godina pa se optuženi R. R. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode od 16. veljače 2020. pa nadalje.
II Odbija se žalba optuženog R. R. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kzd-1/2020. od 3. prosinca 2021. optuženi R. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1) izreke pobijane presude i zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. KZ/11. opisanog pod točkom 2) izreke pobijane presude, kako je to činjenično i pravno opisano u izreci te presude. Za počinjena kaznena djela optuženiku su utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz članka 191. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. na temelju članka 191. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. na temelju članka 110. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina pa je optuženi R. R. za počinjena kaznena djela, na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom R. R. je u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 16. veljače 2020. nadalje.
1.2.Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom R. R. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, odnosno do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje 3 (tri) godine.
1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08 optuženi R. R. je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici i optuženi R. R. po braniteljici N. V., odvjetnici u Z.
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.
2.2. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači "na način da donese oslobađajuću presudu, podredno da optuženiku izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u kraćem trajanju".
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Spis je, u skladu sa odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.
6. Prije svega, ovaj drugostupanjski sud je, u povodu podnesenih žalbi, ispitao pobijanu presudu u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. ZKP/08., te je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.
7. Iako je optuženik u uvodu žalbe kao žalbenu osnovu naveo samo odluku o kazni, iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija ispravnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na počinjenje kaznenog djela ubojstva. Tako ističe da nitko od saslušanih svjedoka nema neposrednih saznanja u odnosu na kazneno djelo ubojstva, da je u vrijeme inkriminiranog događaja, prema iskazu vještakinje S. V. P., bio pod utjecajem droga i lijekova odnosno psihoaktivnih tvari, da je bio intoksiciran, srednjeg stupnja intoksikacije i smanjene ubrojivosti u blažem stupnju, da je provedenim biološkim vještačenjem utvrđeno da su analizom odrezanih noktiju djeteta E. B. utvrđeni miješani DNA profili u kojima dominira DNA profil E. B., a da je vještak iskazao da miješani DNA profil upućuje o biološkim tragovima druge osobe koje nije moguće interpretirati kao i da iz iskaza vještakinje V. P. proizlazi da je vrijeme smrti E. B. moglo biti negdje oko 22 sata navečer ili čak možda i nešto malo ranije.
7.1. Dakle, optuženik na temelju tako iznesenog sadržaja dokaza, ustraje u tome da zbog utjecaja droga i alkohola nije bio u stanju počiniti kazneno djelo ubojstva te da je spavao pa nije znao niti mogao znati što se u to vrijeme događa u stanu niti tko se u stanu nalazi, čime upućuje na to da je neka druga osoba mogla počiniti kazneno djelo ubojstva.
7.2. Međutim, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud dokaze koji se odnose na kazneno djelo ubojstva savjesno i detaljno analizirao, kritički ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao, ne može uspješno prigovarati žalbenim navodima zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva.
7.3. Naime, iz nalaza i mišljenja liječnika psihijatra doc.prim.dr.sc. S. V. P. proizlazi da je optuženik bio smanjeno ubrojiv u blažem stupnju u kojem stanju je osoba sposobna rasuđivati zbog čega njegovi žalbeni navodi da zbog utjecaja droga i alkohola nije bio u stanju počiniti kazneno djelo ubojstva, nisu prihvatljivi. Nadalje, niti žalbenim navodima o mogućnosti da je, dok je spavao, neka druga osoba mogla doći u stan i počiniti ubojstvo što potkrepljuje činjenicom nemogućnosti interpretacije bioloških tragova druge osobe utvrđene analizom odrezanih noktiju žrtve i po vještakinji V. P. utvrđenim vremenom smrti žrtve, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju jer iz rezultata sudsko-medicinskog i biološkog vještačenja, iskaza svjedoka o kretanju i komunikaciji sa optuženikom, analize optuženikove telekomunikacije odnosno iscrpne analize i ocjene dokaza iznesene u točkama 33.-39. pobijane presude, koju u potpunosti prihvaća i drugostupanjski sud, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva djeteta E. B., zbog čega je činjenično stanje u odnosu na to kazneno djelo pravilno utvrđeno.
8. Zbog odluke o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik.
8.1. Državni odvjetnik nalazi da su pojedinačne kazne zatvora utvrđene za svako od počinjenih kaznenih djela "preniske". Ističe da je optuženiku u odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 2. KZ/11. pogrešno olakotnom okolnošću prvostupanjski sud uzeo što je žrtvu/dijete E. B. primio u stan bez ikakve naknade, čime ju je sklonio s ulice jer da mu je bilo poznato da je žrtva maloljetna, da je u bijegu iz roditeljske kuće i da trenutno nema adekvatne skrbi, da je od ranije sklona konzumaciji droga, a što nije krila kako od njega tako niti od njegova društva zbog čega smatra da je optuženik trebao o tome gdje se ona nalazi, makar anonimno, izvijestiti policiju, centar za socijalnu skrb ili njene roditelje koji su je aktivno tražili. Nadalje, ističe da nije dovoljno cijenjena činjenica što je optuženik od 25. siječnja 2020., kada je žrtva došla u njegov stan, pa do veljače 14. veljače 2020., kada ju je usmrtio, svakodnevno joj omogućavao konzumaciju marihuane i amfetamina, koje droge je on nabavljao i donosio u stan radi zajedničke konzumacije. Također, u žalbi se ističe da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio optuženikov raniji život i to da je dva puta osuđivan, zbog kaznenih djela iz članka 190. stavak 2. i članka 228. stavak 1. KZ/11.
8.2. U odnosu na kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. žalitelj državni odvjetnik navodi da su olakotne okolnosti precijenjene, a otegotne nedovoljno cijenjene, jer je prvostupanjski sud optuženiku propustio cijeniti otegotnom izrazitu upornost i visok stupanj kriminalne volje pri izvršenju kaznenog djela, okolnosti počinjenja kaznenog djela, njegovo ponašanje i poduzete radnje nakon počinjenja kaznenog djela koje su bile usmjerene na manipulaciju mrtvim tijelom kako bi od sebe otklonio odgovornost te izostanak iskrenog žaljenja zbog smrti žrtve.
8.3. Optuženi R. R. smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir olakotne okolnosti dok je otegotne previše cijenio. Navodi da u odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 2. KZ/11. nije dovoljno cijenjena okolnost da je žrtva u njegov stan došla kao ovisnica o drogi, da joj je pružio krov nad glavom i da nije tražio novac za boravak u stanu, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, iako u blažem stupnju, da je osoba s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti miješanog tipa i ovisnik o psihoaktivnim tvarima.
8.4. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u ovako suprostavljenim gledištima stranaka te je zaključio da opravdano državni odvjetnik prigovara visini pojedinačno utvrđenih kazni zatvora i visini izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok žalba optuženika u odnosu na visinu jedinstveno izrečene kazne zatvora nije prihvatljiva.
8.5. Naime, u pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud optuženiku olakotnim pogrešno ocijenio što je žrtvu E. B. primio u stan bez ikakve naknade i tako je sklonio s ulice jer iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik od nje tražio da mu preda svoj mobitel i računalo koje je otuđila iz roditeljske kuće, što je optuženik prodao te za isto dobio novac i drogu koju su zajedno konzumirali. Kako je optuženik znao da je žrtva dijete, u bijegu iz roditeljske kuće i od ranije sklona konzumaciji droga, umjesto da je roditeljima ili institucijama dojavio gdje se ona nalazi, sklanjanjem s ulice zapravo je žrtvi omogućio daljnju konstantnu konzumaciju alkohola, marihuane i amfetamina jer, da je ostala na ulici, droga joj zasigurno ne bi bila dostupna u tim količinama te bi je možda pronašla policija ili roditelji koji su je intenzivno tražili ili bi se sama vratila kući, kako to državni odvjetnik opravdano ističe. U tom smislu nisu osnovani navodi optuženika o tome da po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti nisu dovoljno cijenjene.
8.6. Prvostupanjski sud je kao jedinu otegotnu okolnost u odnosu na kazneno djelo iz članka 191. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. cijenio okolnost što je optuženik žrtvi ostavio dostupnom svoju metadonsku terapiju, no navedena okolnost predstavlja bitno obilježje tog kaznenog djela pa se ne može dvostruko cijeniti. Također se, suprotno stavu državnog odvjetnika, otegotnim ne može cijeniti da optuženik ne izražava iskreno žaljenje niti preuzima odgovornost za svoje postupke, s obzirom da se isti tijekom postupka izjasnio da se ne smatra krivim.
8.7. No, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud propustio otegotnim cijeniti okolnost što je optuženik ranije dva puta osuđivan i to jednom zbog istovrsnog kaznenog djela, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama te jednom zbog kaznenog djela krađe, koja osuđivanost upućuje na to da ga dosadašnje osude nisu odvratile od daljnjeg činjenja kaznenih djela, štoviše njegovo protupravno postupanje je progrediralo. Dakle, spomenuta dosadašnja osuđivanost optuženika te duže vremensko razdoblje počinjenja kaznenog djela iz članka 191. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., i po drugostupanjskom sudu, su takve okolnosti da opravdavaju utvrđivanje kazne zatvora u duljem trajanju i to u trajanju od 4 (četiri) godine.
8.8. Protivno žalbenim navodima optuženika da, u odnosu na kazneno djelo iz članka 110. KZ/11., prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu što je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv u blažem stupnju te da se radi o osobi s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti miješanog tipa i ovisniku o psihoaktivnim tvarima, ocjena je drugostupanjskog suda da je tu okolnost prvostupanjski sud precijenio. Naime, iz rezultata provedenog psihijatrijskog vještačenja (točka 23. pobijane presude) proizlazi da zbog navedene dijagnoze optuženik ima velikih problema u kontroli vlastitog ponašanja no da u situaciji kakva je ovdje, kada postoji pretpostavka da će nestati psihoaktivne tvari u dogledno vrijeme, a ne postoji silna afektivna tenzija, nije za očekivati da osoba odreagira suženjem svijesti i nemogućnošću kontrole svojih nagonskih pulzija uz eskalaciju agresivnog naboja i reagiranja jer za to trebaju biti ispunjeni uvjeti teške apstinencijske krize uz izraziti acting out i afektivnu tenziju. Premda vještakinja navodi da se ta druga varijanta kod optuženika ne može sa 100%-tnom sigurnošću isključiti, uzme li se u obzir da je optuženik bio smanjeno ubrojiv, ali u blažem stupnju, u kojem je sposoban rasuđivati, kao i način počinjenja kaznenog djela i to da je prvo šakama žrtvi zadao 15-tak udaraca po tijelu, a potom joj na glavu stavio jastuk i stiskao ga unatoč njenom otimanju i borbi za zrak kao i naknadnom promišljenom sklanjanju tijela, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je kazneno djelo ubojstva "rezultat trenutnog gubitka kontrole zbog činjenice da je žrtva popila zadnju bočicu optuženikova metadona pa da kazneno djelo nije planirano." Stav prvostupanjskog suda da se radi o jedinom ekscesnom ponašanju prema žrtvi, a imajući u vidu ponašanje optuženika prema žrtvi prije kritičnog dana, pri čemu prvostupanjski sud misli na okolnost da je žrtvi pružio krov nad glavom i da nije tražio novac za boravak u stanu, nije prihvatljiv jer je optuženik upravo od djeteta žrtve prisvojio mobitel i računalo i primio ju je u stan te je istoj omogućio trošenje opojnih droga, a što se ne može smatrati ispadom u navodno dobrom ponašanju prema žrtvi.
8.9. Stoga je u pravu državni odvjetnik da je prvostupanjski sud propustio optuženiku otegotnim cijeniti izrazitu upornost i visok stupanj kriminalne volje pri izvršenju kaznenog djela ubojstva, okolnosti počinjenja kaznenog djela, njegovo ponašanje i poduzete radnje nakon počinjenja djela kada je želio prikriti mrtvo tijelo, koje je obukao, umotao u tepih, odvukao iz stana te bacio u stubište obližnje zgrade, a potom poduzeo radnje kako bi pobjegao iz grada, koji postupci upućuju na njegovu bešćutnost uz potpuni izostanak empatije prema žrtvi. Zbog navedenog, a uzevši u obzir dosadašnju osuđivanost, osnovano državni odvjetnik prigovara visini utvrđene kazne za to kazneno djelo pa je, po ocjeni drugostupanjskog suda, uvažavajući kao olakotnu okolnost smanjenu ubrojivost u blažem stupnju te optuženikovu dijagnozu zbog koje ima velikih problema u kontroli vlastitog ponašanja, opravdano optuženiku za kazneno djelo ubojstva izreći kaznu zatvora u duljem trajanju i to u trajanju od 12 (dvanaest) godina.
9. Drugostupanjski sud ocjenjuje da će se utvrđenim strožim pojedinačnim kaznama te odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 15 ( petnaest) godina, koja odražava pojedinačno utvrđene kazne zatvora, težinu i povezanost počinjenih kaznenih djela i odgovara ličnosti optuženika, izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te će se takvom kaznom utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela. Istovremeno, ta kazna će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.
9.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 16. veljače 2020. pa nadalje, a na temelju članka 478. ZKP/08. utvrđeno je da je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama iz članka 69. KZ/11. izrečena u skladu sa svim zakonskim pretpostavkama za njezinu primjenu.
10. Stoga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni, a žalba optuženika je odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.
11. Slijedom navedenog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 31. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.
