Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-199/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek- Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te punomoćnika oštećenika, odvjetnika R. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-67/2019. od 23. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i punomoćnika oštećenika trgovačkog društva I.-p. d.o.o. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 23. travnja 2021. broj K- 67/2019. optuženi B. B. je na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u prvostupanjskoj presudi.

2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 3. ZKP/08. (omaškom ispuštena naznaka zakona u izreci presude) oštećeno trgovačko društvo I.-p. d.o.o. je s imovinsko- pravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

3. Na temelju članka 149. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika po službenoj dužnosti o visini koji će se na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. odlučiti posebnim rješenjem nakon što se pribave ti podaci, padaju na teret proračunskih sredstava.

4. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i punomoćnik oštećenog trgovačkog društva I.-p. d.o.o.

5. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjenim vijećem na ponovno suđenje.

6. Oštećeno trgovačko društvo I.-p. d.o.o. putem punomoćnika, R. K., odvjetnika u Z., podnijelo je žalbu zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka te predlaže da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje "uz odgovarajuću uputu po članku 487. ZKP/08. u pogledu učinjenih povreda, relevantnih dokaza, kvalifikacije djela i obaveze obrazlaganja razloga presude i činjenica koje valja utvrditi."

7. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Žalbe državnog odvjetnika i oštećenog trgovačkog društva nisu osnovane.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja iz članka 467. stavak 1. točka 3. i članka 470. ZKP/08. državni odvjetnik u žalbi ističe da je ocjena suda o vjerodostojnosti i dosljednosti iskaza svjedoka R. H. pogrešna, jer je taj svjedok u iskazu objasnio kako su odnosi između njega i B. B. jedno vrijeme bili dobri i radilo se o familijarnim odnosima, a nakon ustupa poslovnih udjela, B. B. je u trgovačkom društvu bio prokurist društva i da zbog toga nije vidio problem u tome da optuženi B. B. daje upute svjedoku R. H. da se izvrši povrat pozajmice na račun Ž. B. i A. V., inače brata i sestre B. B., a ne na račun B. B., tim više što je i optuženi B. B. obećao da će sa Ž. B. sklopiti ugovor o ustupanju tražbine. Žalitelj obrazlaže da je taj svjedok detaljno pojasnio da je takav ugovor i sačinjen, a nalazi se u spisu, ali nije potpisan od Ž. i B. B. nego samo od R. H. te time državni odvjetnik smatra da to samo potvrđuje navode R. H. i njegovu dobru vjeru u cijelom postupanju. Nadalje se u žalbi upire da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude neosnovano naveo da je trebao biti sklopljen ugovor o cesiji sa Ž. B. i B. B., a opunomoćenik oštećenika I.- p. d.o.o. predložio je u postupku da se pročita presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, a iz koje je vidljivo da je utvrđeno postojanje ugovora o ustupanju tražbine na temelju kojeg je I.-p. d.o.o. kao dužnik na račun vjerovnika Ž. B. uplatio iznos od 50.000,00 (pedesettisućakuna) kuna koji iznos je I.-p. d.o.o. bio dužan starom vjerovniku B. B.. Također se u žalbi navodi da je na raspravnom zapisniku od 9. veljače 2021. predloženo pribavljanje spisa broj P-302/2018. koji je pribavljen i u koji je izvršen uvid, te da je prvostupanjski sud zaključio da je izrijekom presude, u koju je izvršen uvid, potvrđeno postojanje "neke pozajmice" Ž. B. I.-p.-u d.o.o. od 50.000,00 (pedesettisućakuna) kuna, što bi upućivalo na činjenicu da se tu doista radilo o još nekim manjim kratkoročnim pozajmicama. Međutim, državno odvjetništvo navodi da se radi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na ovaj dio obrazloženja presude jer prihvaćajući predloženo izvođenje dokaza vršenjem uvida u spis P-302/18., za prvostupanjski sud nije postojao nikakav razlog da osim u izreku pravomoćne presude izvrši uvid i u dokaze koji su u tom postupku po sudu provedeni, te u materijalnu dokumentaciju na temelju koje je u postupku izvođenja dokaza, sud donio pravomoćnu presudu, jer bi tako prvostupanjski sud utvrdio da su u tom parničnom postupku ispitani Ž. B. te R. H. te izvršio uvid u presliku dokumentacije koja je dostavljena uz tužbu. U žalbi se navodi na koju dokumentaciju se to odnosi, te da je u tom parničnom postupku R. H. u cijelosti i identično iskazivao kao i u ovom kaznenom postupku. Stoga je po mišljenju državnog odvjetnika trebalo izvršiti uvid u cjelokupni spis P-302/18. Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, pa je iz tog razloga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer je izvršen uvid samo u izreku presude, a time je došlo i do pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda, jer je čitanjem izreke, utvrđeno da se u ovom kaznenom predmetu radi i o nekim drugim kratkoročnim pozajmicama, a ne samo o pozajmici od 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna, koje navodi optužba. Nadalje se navodi da je nejasan zaključak prvostupanjskog suda naveden u obrazloženju presude da je evidentna činjenica da je I.-p. d.o.o. od kada ga preuzimaju M. i R. H. i to za vrijeme od 4 (četiri) godine, uspio vratiti 110.000,00 (stodesettisućakuna) kuna na ime pozajmice koja je nedvojbeno postojala, a što upućuje na zaključak da oni glavnu pozajmicu nisu imali namjeru vraćati kako je to naveo optuženi B. B. u svojoj obrani, već su zapravo htjeli prikazati sve ranije isplate izvršene na ime vraćanja upravo te pozajmice. U žalbi se dalje analizira i iskaz svjedoka I. K. za kojeg je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da potvrđuje postojanje kratkoročne pozajmice, međutim, žalitelj ocjenjuje da je takav zaključak suda pogrešan, jer je svjedok iskazivao o saznanjima samo za razdoblje dok je radio u društvu, a to je bilo do 2007., te ne zna što se događalo vezano za inkriminirano poslovanje društva 2016. Također se navodi da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio kako iskaz svjedoka R. H. nije vjerodostojan i sukladan dokumentaciji u spisu, već suprotno tome da su iskazi svjedoka M. i R. H. vjerodostojni i prihvatljivi u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu te nalazom i mišljenjem knjigovodstveno-financijskog vještaka, dok su iskazi svjedoka Ž. B. i A.

V. u cijelosti usmjereni, kao i obrana optuženog B. B., na izbjegavanje kaznene odgovornosti optuženika, jer navodi o kratkoročnim pozajmicama nisu ničim potvrđeni u smislu postojanja materijalnog traga te za to ne postoji nikakav ugovor. Stoga se po mišljenju državnog odvjetništva u slučaju davanja pozajmica u novcu od strane ovih osoba iste imaju smatrati privatnim pozajmicama. Upravo iz iskaza svjedoka M. i R. H. proizlazi da je društvo I.-p. d.o.o. primilo od optuženog B. B. pozajmicu u iznosu od 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna za koju jedino i postoji ugovor u spisu te je izvršenim uplatama u iznosu od 510.000,00 (petstodesettisućakuna) kuna društvo vratilo dio baš te pozajmice optuženom B. B., pa je on podnošenjem zadužnice na naplatu u iznosu od 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna, sebi pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 510.000,00 (petstodesettisućakuna) kuna za koje je i oštetio trgovačko društvo. Stoga žalitelj predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu.

10. Suprotno žalbenim navodima, za istaknuti je da analizom ugovora, te iskaza ispitanih svjedoka kao i iz obrane optuženika, te nalaza i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije proizlazi da je društvo I.-p. d.o.o. od kada su ga preuzeli R. i M. H. 28. prosinca 2012., na ime povrata manjih pozajmica isplatilo iznos od 110.000,00 (stodesettisućakuna) kuna i to u razdoblju od 8. srpnja 2013. do 5. veljače 2016., a za vrijeme dok je u društvu kao direktor bio optuženi B. B. zajedno sa R. H. to se uspjelo učiniti u dva mjeseca i to u iznosu od 400.000,00 (četristotisućakuna) kuna, sve na račun Ž. B. nakon čega su se isplate na ime povrata pozajmica, čije postojanje nije osporeno, usporile po preuzimanju društva od strane R. i M. H.. Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 22.1. i 22.2. obrazloženja pobijane presude naveo da je ugovor o cesiji samo potpisao R. H. kao direktor dužnika I.-p. d.o.o., dok ga nisu potpisali vjerovnici B. B. kao stari vjerovnik i novi vjerovnik Ž. B. te da isti nema pravnu valjanost i nikakav značaj s obzirom da nije potpisan i od ovih strana. Međutim, unatoč tome što R. H. nije imao potpisan ugovor o ustupu od drugih strana, koje takav ugovor moraju potpisati i nakon odlaska B. B. s mjesta direktora društva, svjedok R. H. daje nalog I.- p. d.o.o. da se nastavi s uplatama i to na račune ne samo Ž. B., brata optuženog B. B. nego i sestre optuženika A. V., a to čini i 2016., odnosno protekom 4 (četiri) godine od datuma koji je naveden u ugovoru o ustupu i za kojeg je čekao da bude potpisan. Svjedok R. H. to sve čini pored navođenja da je jednom prilikom tražio da mu se vrati puno manja pozajmica od Ž. B. i to u iznosu od 16.000,00 (šesnaesttisućakuna) kuna, jer da mu optuženi B. B. nije znao objasniti zbog čega je Ž. B. izvršio to plaćanje na račun društva I.-p. d.o.o. Stoga je ispravno prvostupanjski sud obrazložio da je takvo postupanje R. H. nedosljedno, jer istovremeno nema ništa protiv toga da optuženi B. B. plati na račun I.-p. d.o.o. 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna koje je pozajmio od svoga brata Ž. B., te ne reagira kada se vrši povrat pozajmice na račun Ž. B. koji nema ugovor, već to dopušta i nekoliko godina, pravdajući navedeno očekivanjem potpisivanja ugovora o ustupu koji je trebao biti potpisan 2012. kada je i datiran, a koji nije potpisan, te osim toga u uplate uključuju i račun A. V., s kojom također nema nikakve ugovorne odnose. Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 25.1. obrazloženja pobijane presude naveo da se ne može prihvatiti iskaz svjedoka R. H. kada navodi kako je mislio da I.-p. d.o.o. uplatama na račune Ž. B. i A. V. zapravo vraća konkretnu pozajmicu od 750.000,00, kuna, te je u tom pravcu prvostupanjski sud dao jasne i uvjerljive razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 11. Suprotno žalbenim navodima u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi vezano za uvid u spis P-302/2018. Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge koje je obrazložio pod točkom 22.6. pobijane presude, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Također prilikom izvođenjem ovog dokaza na raspravi bio je nazočan i državni odvjetnik koji nije stavljao nikakve primjedbe u pogledu izvođenja dokaza u odnosu na čitanje i uvid u izreku te pravomoćne presude. Ni u tom pravcu nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer provedeni dokazi u građanskom postupku ne obvezuju kazneni sud. Naime, na temelju članka 450. ZKP/08. sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi.

12. Stoga nije nejasan ni zaključak koji se navodi u obrazloženju presude da se iz iskaza svjedoka M. i R. H. zaključuje da su sa nekoliko uplata u ukupnom iznosu od 110.000,00 (stodesettisućakuna) kuna u razdoblju od 4 (četiri) godine željeli izbjeći povrat glavne pozajmice od 750.000,00 (sedamstopedesttisućakuna) kuna, a dotadašnje isplate sa računa I.-p. d.o.o. u iznosu od 400.00,00 (četristotisućakuna) kuna prikazati kao dio pozajmice od 750.000,00 (sedamstopedesttisućakuna) kuna koja to nije bila, jer je sud dao valjano obrazloženje pod točkom 23.1. i 23.2. pobijane presude, kao i pod točkom 23.3. pobijane presude, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza svjedoka I. K. proizlazi da se isti očitovao samo za razdoblje kada je bio zaposlen u trgovačkom društvu I.-p. d.o.o. jer je isti jasno naveo da ne zna otkuda novac R. H. koji su radnici dobivali na ruke na ime dijela plaća, te je iz I.-p. d.o.o. otišao kada je došao R. H. koji je sve počeo mijenjati, dobio je otkaz kao i većina stalnih radnika, koja je odlazila, ali je s R. H. ostao u korektnim odnosima. Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud zaključio da I.-p. d.o.o. zapravo ništa nije vraćao na ime glavne pozajmice od 750.000,00 (sedamstopedesttisućakuna) kuna optuženom B. B. kao što to proizlazi i iz analize dokaza u spisu i to aneksa ugovora o zajmu zaključenog 10. siječnja 2013. kojim je samo mijenjan rok povrata pozajmice iz osnovnog ugovora i skraćen je sa 5 (pet) godina na 3 (tri) godine. Međutim iz samog aneksa jasno proizlazi da iznos pozajmice nije smanjen već je ostao isti i to 100.000,00 (stotisućaeura) eura unatoč tome što je do tada I.-p. d.o.o. na račune Ž. B. već uplatio iznose od 400.000,00 (četristotisućakuna) kuna. Stoga je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 24.1. pobijane presude zaključio da se uplate novca od strane I.-p. d.o.o. do trenutka zaključenja tog aneksa i to 400.000,00 (četristotisućakuna) kuna, ne odnose na konkretnu pozajmicu već na ostale kratkoročne pozajmice, jer bi bilo nelogično da se optuženi B. B. unatoč tome obvezuje kao fizička osoba svome bratu vratiti cjelokupni iznos od 100.000,00 (stotisućaeura) eura, koliko mu je ovaj pozajmio. Slijedom toga ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 24.2. pobijane presude naveo da je aneks ugovora sačinjen neposredno nakon što je optuženik prenio poslovne udjele na svoju kćer i zeta i kada su njihovi međusobni odnosi još uvijek bili dobri pa da nije za očekivati da bi ignorirao činjenicu da je upravo na ime povrata pozajmice od 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna Instal-prom d.o.o. već na račun Ž. B. isplatio iznos od 400.000,00 (četristotisućakuna) kuna. Ispravno je prvostupanjski sud stoga zaključio da se te isplate ne odnose na povrat glavne pozajmice već na manje kratkoročne pozajmice, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ujedno, pod točkom 25.1. obrazloženja pobijane presude se ispravno navodi kako se ne može prihvatiti iskaz R. H. gdje on navodi da je u stvari mislio da I.-p. d.o.o. uplatama na račune Ž. B. i A. V. vraća pozajmicu od 750.000,00 (sedamstopedesettisućakuna) kuna, jer je isti bio direktor I.-p. d.o.o., najprije zajedno sa B. B., a zatim je kasnije prilikom preuzimanja firme nastavio i dalje obavljati tu dužnost sa suprugom M. H., te mu je trebalo biti jasno da trgovačko društvo ne može vršiti plaćanje na račune fizičkih osoba bez valjane dokumentacije i podloge, a što je dodatno obrazloženo i pod točkom 28. pobijane presude. Zbog svega navedenog nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kako navodi državni odvjetnik u žalbi.

13. U odnosu na žalbu oštećenika I.-p. d.o.o. podnesenu putem punomoćnika odvjetnika R. K. u kojoj traži da ga se izvijesti o sjednici vijeća, za istaknuti je da se sukladno članku 475. ZKP/08. na sjednicu vijeća pozivaju stranke ako su to u žalbi zahtijevale. Međutim, sukladno članku 202. stavak 2. točka 13. ZKP/08. stranke su tužitelj (u ovom slučaju državni odvjetnik) i optuženik koji nisu tražili obavijest o sjednici vijeća, već punomoćnik oštećenika, koji nije stranka pa nije izvješten o sjednici vijeća.

14. Na temelju članka 464. stavak 4. ZKP/08. oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Iz obrazloženja žalbe proizlazi da se oštećenik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prava, te u tom dijelu žalba nije razmatrana, jer oštećenik nema pravo žalbe zbog tih osnova.

15. Suprotno žalbenim navodima punomoćnika oštećenika u odnosu na žalbene razloge koji se odnose na imovinsko-pravni zahtjev i troškove postupka, s obzirom da je činjenično stanje ispravno utvrđeno, a što je obrazloženo u prethodnom dijelu presude, ispravno je prvostupanjski sud u obrazloženju pod točkom 30. naveo da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava s obzirom da je optuženi B. B. oslobođen optužbe te da se oštećeno trgovačko društvo I.-p. d.o.o. s imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, a koja odluka je donesena sukladno članku 158. stavak 1. i 3. ZKP/08. Stoga nije osnovana žalba punomoćnika oštećenika.

16. Drugostupanjski sud postupajući po članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi bile počinjene povrede kaznenog postupka kao ni povrede kaznenog zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

17. S obzirom na sve izneseno donesena je odluka kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 31. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.