REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-391/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja W. O. V. I. G. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., (ranije: B.), protiv 1. tuženika C. o. d.d., Z., OIB ... i 2. tuženika A. Z.-M. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S., Z., radi isplate iznosa od 18.324,41 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-398/17 od 2. prosinca 2020., 31. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-398/17 od 2. prosinca 2020. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z. da tužitelju W. o. W. I. G. d.d., Z., isplati iznos od 18.324,41 kn (osamnaesttisućatristodvadesetčetiri kune i četrdesetjedna lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 10.300,00 kn teku od 23. rujna 2015., te na iznos od 8.024,41 kn od 16. listopada 2015., i to u razdoblju do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, po stopi od 8,05% godišnje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 17. travnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. po stopi od 0%, od 19. listopada 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89%, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, te po stopi od 5,49% od 1. siječnja 2022. sve do isplate, sve u roku od osam dana.

2. Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z. da tužitelju W. o. W. I. G. d.d., Z., isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 10.016,00 kn (desettisuća-šesnest kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos od 2. prosinca 2020. (kao dana donošenja prvostupanjske presude) teku po stopi 5,89% do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, te po stopi od 5,49% od 1. siječnja 2022. sve do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.628,98 kn (dvijetisućešestodvadesetosam kuna i devedesetosam lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos od 31. ožujka 2022. (kao dana donošenja ove drugostupanjske presude) teku po stopi od 5,49% sve do isplate, a sve u roku od osam dana.

3. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn (tisućuosamstosedamdesetpet kuna).

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-92/2020-14 od 21. siječnja 2022.

- u točki I. izreke odbio je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Nalaže se 1. tuženiku C. o. d.d., Z., OIB: ... da tužitelju tužitelju W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB: ... isplati iznos od 18.324,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom Na iznos Od datuma 10.300,00 kn 23. rujna 2015. Do isplate 8.024,41 kn 16. listopada 2015. Do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana. II. Nalaže se 1. tuženiku C. o. d.d., Z., OIB: ... da naknadi tužitelju tužitelju W. o. W. I. G. d.d., Z., OIB: 52848403362 parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na iznos parničnog troška teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“;

- u točki II. izreke odbio je u cijelosti kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se 2. tuženiku A. Z.-M. d.o.o., Z., OIB: ... da tužitelju tužitelju W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB: 52848403362 isplati iznos od 18.324,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom Na iznos Od datuma 10.300,00 kn 23. rujna 2015. Do isplate 8.024,41 kn 16. listopada 2015. Do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana. II. Nalaže se 2. tuženiku A. Z.-M. d.o.o., Z., OIB: ... da naknadi tužitelju tužitelju W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB: ... parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na iznos parničnog troška teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“;

- u točki III. izreke naložio je tužitelju da drugotuženiku A. o. d.d., Z., OIB ... naknadi trošak postupka u iznosu od 14.682,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude tj. od 21. siječnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na regres štete koja se sastoji u tužiteljevu trošku plaćanja troškova popravka motornog vozila, nesporno osiguranog kod tužitelja po polici kasko osiguranja, oštećenog u nezgodi koja se dogodila 26. kolovoza 2015. uslijed naleta na divlju životinju (lisica) na autocesti kojom gospodari drugotuženik, koji je nesporno od odgovornosti u tom periodu bio osiguran kod prvotuženika. Pasivna legitimacija prvotuženika stoga nije sporna, a prometnim vještačenjem otklonjen je i drugotuženikov prigovor doprinosa vozačice (tj. da se šteta mogla izbjeći sporijom vožnjom), jer je vještak utvrdio da je na autocesti, gdje je ograničenje brzine 130 km/h, vozilo u trenutku naleta na lisicu išlo brzinom od 125 km/h, a nalet se mogao izbjeći jedino da je brzina bila manja od 89 km/h, s time da je vještak ocijenio i da je visina štete, koja proizlazi iz računa ovlaštenog servisa, korektna i u skladu s okolnostima nezgode. Međutim, o spornoj osnovi i visini, tj. o spornoj odgovornosti drugotuženika (a slijedom toga i prvotuženika) odlučeno je u korist oba tuženika, jer je, ispitavši kao svjedoka i djelatnika drugotuženika (ophodara) koji je navedenog dana u više navrata provodio kontrolu zaštitne ograde, prvostupanjski sud ocijenio da je drugotuženik poduzeo sve potrebne zaštitne propisane mjere da to takvog naleta lisice ne dođe, budući da prema iskazu ophodara i dnevnicima ophodnje i zapisnicima MUP-a s očevida nije bilo rupa ili oštećenja na zaštitnoj ogradi (kao ni popravaka takvih eventualnih oštećenja), kako u satima prije same nezgode, tako ni u satima nakon toga. S obzirom na to da nije bilo koncesionarovih propusta u održavanju autoceste, za koje bi on kao drugotuženik bio odgovoran, ocijenjeno je da nema ni odgovornosti drugotuženika (a slijedom toga ni prvotuženika kod kojega je on osiguran od takve odgovornosti) za nesporno nastalu štetu na vozilu. Stoga je, uvažavajući načelo iz č l. 1045. Zakona o obveznim odnosima u vezi čl. 50. Zakona o cestama, tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na jednog i drugog tuženika.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj, pobijajući je u točkama I., II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je obrazloženje nejasno i proturječno, jer prvostupanjski sud unatoč pravilnom navođenju odredaba materijalnog prava koje se imaju primijeniti u ovom slučaju navedene odredbe pogrešno tumači. Ukazuje na to da je do prometne nesreće došlo isključivo iz razloga što je na autocesti, kojom upravlja drugotuženik, došlo do naleta vozila na lisicu, koja se nije smjela nalaziti na autocesti, te tvrdi da iz same te činjenice proizlazi da je na žičanoj ogradi postojala rupa ili procjep, a to što su ophodari obavljali svoj posao i nisu uočili nikakvu rupu, ne znači da rupe nije bilo, odnosno ne znači da nije bilo propusta i odgovornosti tuženika za nastalu štetu. Poziva se i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci poslovni broj Revx 230/2012 od 8. studenoga 2012. iz koje proizlazi upravo takvo (žaliteljevo) shvaćanje, jer divljač koja se zatekla na kolniku autoceste ne predstavlja slučaj, kao i na praksu nižih i žalbenih sudova u sličnim slučajevima (npr. Pž-2145/2018 od 2. ožujka 2020.). Predlaže pobijanu odluku preinačiti u korist tužitelja (i naložiti prvotuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, kao i trošak ovog žalbenog postupka (u iznosu od 2.628,98 kn), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), ili podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu podnio je drugotuženik, osporavajući žalbene navode. U bitnom navodi da je tužitelj trebao dokazati neki konkretan propust drugotuženika u ispunjavanju propisanih obveza, a da tužitelj nije dokazao ni štetnu radnju, jer lisica je hipotetski na autocestu mogla dospjeti i na neki drugi način (npr. motornim vozilom iz kojega je puštena).

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da ona nije pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je isplata štete koja se sastoji u tužiteljevu trošku plaćanja troškova popravka motornog vozila, nesporno osiguranog kod tužitelja po polici kasko osiguranja, oštećenog u nezgodi koja se dogodila 26. kolovoza 2015. uslijed naleta na lisicu na autocesti kojom gospodari drugotuženik, koji je nesporno od odgovornosti u tom periodu bio osiguran kod prvotuženika. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, s obzirom na nalaz i mišljenje angažiranog vještaka prometne struke, pravilno otklonio prigovor doprinosa tužiteljeve osiguranice nesreći, tj. nastanku štete na vozilu, jer je utvrđeno da je ona vozila dopuštenom brzinom, a brzina pri kojoj bi nesreća mogla biti izbjegnuta, izračunata kao maksimalno 89 km/h, znatno je niža od dopuštene (štoviše, tek nešto viša od najniže dopuštene brzine na autocesti, što znači da bi vožnja takvom ili nižom brzinom zapravo ugrožavala sigurnost prometa na autocesti, zbog povećane opasnosti naleta na brža vozila koja ga sustižu). Visinu nastale štete, koja proizlazi iz računa ovlaštenog servisa, za koju je prometni vještak naveo da je korektna s obzirom na okolnosti (tj. čak i niža od njegove procjene), tuženici nisu osporavali, a nije bilo ni prigovora na dokumentaciju kojom je tužitelj, kao kasko osiguratelj oštećenog vozila, dokazivao svoju aktivnu legitimaciju.

8. Za tužitelja u žalbi ostaje sporna pravilnost ocjene utvrđenih odlučnih okolnosti koje proizlaze iz provedenih dokaza, a tiču se postojanja odgovornosti tuženika za to što se lisica zatekla na kolniku.

9. Za razliku od prvostupanjskog suda i tuženika, tužitelj drži da propust na strani osobe odgovorne za održavanje autoceste postoji već zbog same činjenice da se divlja životinja zatekla na kolniku, unatoč postavljenoj zaštitnoj ogradi, odnosno, da iz same činjenice da se dogodilo nešto što je zaštitna ograda trebala spriječiti proizlazi da je postojao propust u postavljanju i održavanju te ograde.

10. Ovaj sud ocjenjuje takve žalbene navode osnovanima.

11. Odredbom čl. 50. st. 2. Zakona o cestama propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta – o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da na autocesti nema znakova koji bi se odnosili na divljač, već se na autocesti nalazi žičana ograda koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu. Nesporno je da je do prometne nezgode došlo na način da je pred vozilo osiguranice tužitelja izletjela divljač – lisica, pa bi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilan zaključak bio da je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja prometnice, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo.

13. Naime, upravo činjenica da se divljač (lisica) našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima). Činjenica da su ophodari tog dana izvršili ophodnju autoceste, kao ni njihova izjava da nisu primijetili nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo. S obzirom na to da drugotuženik upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste (odnosno u konkretnom slučaju regresirati je njegovu kasko osiguratelju) jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu.

14. U donošenju pobijane presude počinjena je stoga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tužitelj, a ovaj sud, s obzirom na vrijeme pokretanja parničnog postupka na nju pazi i po službenoj dužnosti.

15. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, imajući u vidu način na koji je postavljen tužbeni zahtjev (primarno samo u odnosu na prvotuženika, kod kojega se drugotuženik nesporno osigurao od upravo ovakve odgovornosti), valjalo preinačujućom odlukom samo prvotuženiku naložiti plaćanje tužbenim zahtjevom zatražene glavnice u iznosu od 18.324,41 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke po stopi propisanoj za ostale odnose. Kako je preinačujućom presudom tužbeni zahtjev za isplatu glavnice i sporednih potraživanja prihvaćen u odnosu na prvotuženika, slijedom čega ovaj sud nije odlučivao o tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženika, jer je taj zahtjev postavljen kao eventualno (subjektivno) kumuliran (u tužbi je tužitelj izričito naveo da isplatu glavnice i sporednih potraživanja od drugotuženika potražuje tek podredno, za slučaj da tužbeni zahtjev ne bude prihvaćen u odnosu na prvotuženika), o tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženika ovaj drugostupanjski sud nije donosio odluku.

16. S obzirom na izmijenjeni omjer uspjeha u sporu (tužitelj je uspio u cijelosti, a tuženici uopće nisu uspjeli), valjalo je preinačiti i odluku o troškovima, te u korist tužitelja dosuditi opravdano zatražene i troškovnikom (list 189. spisa) precizirane parnične i žalbene troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose.

17. Tužitelju su priznati kao osnovano zatraženi troškovi sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1 OT), troškovi zastupanja na trima ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9.1 OT) 29. srpnja 2019., 22. listopada 2019. i 4. studenoga 2020., trošak obrazloženog podneska od 7. studenoga 2019. (Tbr. 8.1 OT), ukupno odvjetničkih troškova 5.000,00 kn uvećano za PDV 25% (tj. 6.250,00 kn), kao i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 633,00 kn, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 633,00 kn, trošak predujma za prometno vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn, (ukupno materijalnih troškova 3.766,00 kn), odnosno sveukupno na ime parničnih troškova nastalih pred prvostupanjskim sudom u iznosu od 10.016,00 kn. Tužitelju nisu priznati troškovi „ročišta 9. svibnja 2018.“ u iznosu od 1.000,00 kn + PDV 25%, jer iz uvida u spis proizlazi da tog datuma nikakvo ročište nije održano, kao ni troškovi „podnesaka“ od 27. ožujka 2019. i 27. prosinca 2019. u iznosima od po 250,00 kn (Tbr. 8.3 OT) uvećano za PDV 25%, jer je riječ o požurnici, odnosno o obavijesti sudu o tome da tužitelj ne predlaže nikakvog konkretnog prometnog vještaka, što se prema ocjeni ovog suda ne može podvesti pod troškove potrebne za vođenje postupka, a slijedom toga ni pod "ostale podneske" za koje bi tužitelj imao pravo na nagradu. Troškovi žalbenog postupka tužitelju su priznati u zatraženom iznosu od 2.628,98 kn, a sastoje se od troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1 OT) uvećano za PDV 25% i troška pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 1.066,48 kn, s tim da je tužitelj u žalbi izričito i na parnične i na žalbene troškove zatražio zakonske zatezne kamate, pri čemu se napominje da je u tužbi zatezne kamate na troškove zatražio „od dana donošenja presude“, pa je zatezne kamate ovaj sud tužitelju na parnične troškove dosudio od dana donošenja prvostupanjske presude, a na žalbene troškove od dana donošenja drugostupanjske presude.

18. S obzirom na to da su tužiteljevi žalbeni navodi osnovani, valjalo je u pobijanim točkama presudu preinačiti kao u izreci presude ovog suda na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a.

Zagreb, 31. ožujka 2022.

Sudac Ivana

Mlinarić