Broj: Ppž-10306/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sutkinja - Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D.V. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17., 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenog D.V., podnesenoj putem branitelja P.P., odvjetnika u Z., protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, broj: 21. Pp-2205/2021. od 11. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba okrivljenog D.V. odbija se kao neosnovana i pobijana presuda potvrđuje.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c) u vezi sa člankom 139. stavkom 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18.), okrivljeni D.V. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 dana računajući od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni D.V. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci, te je, na temelju istog propisa, kažnjen novčanom kaznom od 7.200,00 kuna, u koju kaznu je, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona, uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 600,00 kuna novčane kazne tako da za platiti ima još 6.600,00 kuna novčane kazne, koja će se smatrati u cjelini plaćenom ako okrivljenik u danom mu roku plati dvije trećine iste.

1.1. Istom presudom je okrivljenik obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

2. Protiv pobijane presude je okrivljenik, pravodobno, putem branitelja, podnio žalbu zbog: bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, oduzimanja imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Okrivljenik navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. Prekršajnog zakona. Okrivljenik navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio krivnju tj. nije utvrdio niti obrazložio subjektivni odnos okrivljenika prema prekršaju, a niti je u izreci presude, u činjeničnom opisu, sadržan opis krivnje. Nadalje, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je mjera opreza na snazi dok je van posla, a na poslu se mjera opreza ne može ostvarivati jer on i oštećenica rade zajedno. Također, prvostupanjski sud uzima u obzir i zapisnik o njegovom alkotestiranju iako se radi o nezakonitom dokazu i sud ga je trebao izdvojiti. U odnosu na povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. Prekršajnog zakona, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe članka 36., 37. i 43. Prekršajnog zakona, imajući u vidu da je ovako izrečena kazna retributivnog karaktera, a kojem se ne ostvaruje svrha kažnjavanja, a da je sud primijenio navedene odredbe i uzeo u obzir da okrivljenik do sada nikada nije prekršajno kažnjavan u prometu, izrekao bi sudsku opomenu i time ostvario svrhu kažnjavanja. Nadalje, da je dozvolio iznošenje obrane i saslušanje svjedoka, utvrdio bi da uopće nije došlo do psihičkog nasilja. Također je prvostupanjski sud morao primijeniti odredbe članka 117. Prekršajnog zakona prema kojima branitelj može predlagati dokaze. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz članka 197. Prekršajnog zakona, okrivljenik tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li on počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Okrivljenik navodi da je morao priznati počinjenje prekršaja jer mu je sutkinja prijetila istražnim zatvorom. On je osuđen samo na temelju prijave oštećenice, dakle po principu „rekla- kazala“, a da je već u starom Rimu postojala praksa da se presuda protiv neke osobe ne može utemeljiti samo na iskazu samo jednog svjedoka. Apsolutno ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi upućivao na možebitnu prijetnju osim iskaza oštećenice koja je u fazi razvoda pa se nameće pitanje vjerodostojnosti njezine prijave. A nikad prije nije prijavila nikakve devijacije vezane za okrivljenika. Osim toga, okrivljenik navodi kako je tijekom postupka utvrđeno da je sin D. spavao u svojoj sobi sa zatvorenim vratima te nije bio nazočan dok je on proglašen krivim za nasilje prema oštećenici u nazočnosti maloljetne djece. Nameće se pitanje kako je oštećenica znala da se sin u drugoj sobi probudio kad nije izlazio iz sobe. Prvostupanjski sud nije ispitao niti jednog susjeda, niti djecu kako bi utvrdio na koji točno način se inkriminirani događaj zbio. Prvostupanjski sud nije proveo suočenje okrivljenika i oštećenice, saslušanje D.V., D.V. niti možebitnih svjedoka – susjeda. Na kraju, vezano za kaznu, okrivljenik navodi kako mu nije jasno zašto je prvostupanjski sud izrekao kaznu od 7.200,00 kuna, ako je tužitelj predložio kaznu od 7.000,00 kuna te okrivljenik ističe načelo zabrane preinačenja na teže. Jer kao zakon drukčije ne propisuje, kazna koju izrekne sud ne smije biti veća od one koju je predložilo tužiteljstvo.

2.1. Okrivljenik predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da izrekne opomenu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj Sud, u skladu sa gore navedenom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

5. Nadalje, uvidom u pobijanu presudu utvrđeno je da je prvostupanjski sud tijekom postupka ispitao okrivljenika, koji je prekršaj priznao, a u svojstvu svjedoka ispitana je oštećena D.V.. Osim toga, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta.

5.1. Žalbeni navodi okrivljenika kojima osporava točnost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neosnovani. Uvidom u zapisnik o njegovom ispitivanju (list 33-34 spisa) utvrđeno je da se okrivljenik očitovao na način da se smatra krivim, te je detaljno opisao predmetni događaj, priznajući sve relevantne činjenice. Izrazio je žaljenje i obećao da se tako nešto neće više ponoviti, a nije imao daljnjih dokaznih prijedloga. Takav zapisnik je okrivljenik bez primjedbi potpisao, a ispitivanju je bio prisutan i branitelj, koji je bio prisutan i ispitivanju oštećenice čijem iskazu nije prigovarao, niti je predlagao izvođenje drugih dokaza. Dakle, iz navedenog je vidljivo da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i to prvenstveno na temelju obrane okrivljenika, a da okrivljenik niti njegov branitelj tijekom prvostupanjskog postupka niti su imali ikakvih prigovora vezano za vođenje postupka i postupanje suda, niti su imali ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

6. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, proglasivši okrivljenika krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, tj. za nasilničko ponašanje prema supruzi u nazočnosti djeteta. Neosnovano okrivljenik problematizira nazočnost djece i to u prvom redu sina D., navodeći da ukoliko sin nije bio nazočan (jer da je spavao u susjednoj sobi), okrivljenik nije mogao počiniti psihičko nasilje prema oštećenici. Psihičko nasilje je jedan od oblika nasilja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja, i za njegovo počinjenje je bitno je li kod žrtve nasilja prouzročena posljedica u vidu povrede dostojanstva ili uznemirenosti, a nazočnost djece je element koji osnovni oblika nasilja pretvara u kvalificirani oblik. Dakle, budući da je kvalifikatorni element – nazočnost djeteta, onda je taj element i u konkretnom slučaju bio ispunjen neovisno o tome je li dijete Dorian bilo neposredno pored okrivljenika, ili je bilo iza zatvorenih vrata u susjednoj sobi. Naime, okrivljenik je bio svjestan da je dijete u drugoj sobi, i unatoč tome je bio nasilan prema supruzi.

7. Nadalje, prvostupanjski je sud za svoju odluku dao valjane i dostatne razloge. Navodi okrivljenika o neobrazlaganju mjere opreza su neosnovani iz razloga jer prvostupanjski sud nije niti izricao mjeru opreza pobijanom presudom pa nema razloga nešto takvo niti obrazlagati.

8. Činjenica je da prvostupanjski sud nije posebno obrazlagao oblik krivnje sa kojim je prekršaj počinjen, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke kojom je proglašen krivim za predmetni prekršaj budući je taj prekršaj moguće počiniti i sa najblažim stupnjem krivnje tj. sa nehajem, a zakon nije propisao kažnjavanje samo za taj oblik krivnje pa da bi isto bilo potrebno posebno utvrđivati, a pogotovo nije potrebno stupanj krivnje unositi u činjenični opis prekršaja.

9. Što se tiče odluke o kazni, neosnovano okrivljenik tvrdi da je prvostupanjski sud morao izreći opomenu jer u konkretnom slučaju uopće ne postoje uvjeti za primjenu opomene sukladno članku 43. Prekršajnog zakona. Na temelju odredbe članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona opomena se može primijeniti samo za one prekršaje za koje je kao jedina kazna propisana novčana kazna i to do 5.000,00 kuna, a što ovdje nije slučaj.

9.1. Također, prvostupanjski sud nije u odluci o kazni vezan prijedlogom ovlaštenog tužitelja, kako to tvrdi okrivljenik, a zabrana preinačenja na teže propisna je odredbom članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona na način da je propisano da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika ako je žalba podnesena samo u njegovu korist.

9.2. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud, prilikom odluke o kazni, pravilno uzeo u obzir sve okolnosti u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, i okrivljeniku izrekao mjeru i vrstu kazne primjerenu svim okolnostima kao i ličnosti

novčana

samog okrivljenika. Napominje se da je za predmetni prekršaj propisana kazna u iznosu od najmanje 7000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana.

10. Ispitujući odluku o troškovima prvostupanjskog prekršajnog postupka određenim okrivljeniku u paušalnom iznosu od 300,00 kuna, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, pravilno i zakonito, na temelju članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao okrivljenika na platež navedenih troškova, a koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka te njegovom imovinskom stanju.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno članku 138. stavku 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, i imovno stanje okrivljenika.

12. Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 31. ožujka 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Bastić, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 7 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu, nadležni Centar za socijalnu skrb i tužitelja.