REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: UsI-2829/2020-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Petre Šarić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. M. iz P., kojeg zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Š. j.t.d., Č., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi razmjernog dijela starosne mirovine, 31. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/20-03/05012416995, URBROJ: 341-99-06/2-20-3903 od 9. rujna 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., KLASA: UP/I 140- 02/1903/05012416995, URBROJ: 341-20-06/2-19-24508 od 15. travnja 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-03/05012416995, URBROJ: 341-99- 06/2-20-3903, broj spisa: 566124 od 9. rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., KLASA: UP/I 140-02/19-03/05012416995, URBROJ: 341-20-06/2-1924508 od 15. travnja 2020., kojim je tužitelju, korisniku razmjernog dijela starosne mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 31. prosinca 2013. te je uspostavljena isplata mirovine od 1. ožujka 2017.
2. Tužitelj u tužbi navodi da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V. od 24. listopada 2016. priznato svojstvo osiguranika počevši od 1. siječnja 2014., s obrazloženjem da je prema članku 12. ZOMO obvezan na mirovinsko osiguranje kao direktor I.-C. d.o.o. Navedenim rješenjem nije utvrđen kraj razdoblja u kojem mu je svojstvo osiguranika priznato, a rješenje nije pravomoćno, već se vodi upravni spor radi poništavanja rješenja. Ističe da ostavka direktora ima konstitutivan učinak u skladu s odredbom članka 424.a Zakona o trgovačkim društvima, slijedom čega je prestao biti direktor I. C. d.o.o. 28. prosinca 2015., koju okolnost je prihvatio i Općinski sud u Čakovcu u postupku broj: G-296/2019 utvrdivši je u obrazloženju presude. Obrazlaže kako je upis brisanja u sudski registar deklaratorne naravi, što proizlazi iz odredbe članka 425. stavka 4. Zakona o trgovačkim društvima, pa činjenica da je brisanje provedeno 28. veljače 2017. ne znači da je bio direktor društva do 28. veljače 2017. Smatra kako je pored činjenice da je bio direktor od 1. siječnja 2014. do 28. prosinca 2015., a ne do 28. veljače 2017., važno utvrditi da u tom razdoblju on nije bio u radnom odnosu niti je obavljao djelatnost, jer se prema odredbi članka 99. stavka 1. ZOMO, isplata mirovine obustavlja korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje. Odredbom stavka 3. istog članka propisane su iznimke od stavka 1., na način da se mirovina ne obustavlja primjerice korisniku starosne mirovine koji se tijekom korištenja mirovine zaposli do polovice punog radnog vremena ili korisniku koji ostvaruje drugi dohodak odnosno obavlja drugu djelatnost. Zaključuje da obustavu mirovine valja tumačiti vrlo usko, a on je obvezno osiguran temeljem članka 12. ZOMO, jer je bio direktor trgovačkog društva, a ne zbog toga što je bio u radnom odnosu ili obavljao djelatnost, pri čemu su osobe koje su obvezno osigurane zbog obavljanja djelatnosti navedene u odredbama članka 10. stavka 1. točkama 2., 4., 5., i članka 11. ZOMO. U situaciji kad se mirovina ne obustavlja onim radnicima koji rade u polovici radnog vremena, smatra nezakonitim obustavljati mirovinu nekom tko uopće nije radio te nije ostvario nikakav prihod, ni po osnovi rada niti po osnovi obavljanja djelatnosti. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troška.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je rješenjem Područne službe u V., broj 119879 od 21. kolovoza 2008. tužitelju priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine počevši od 31. prosinca 2007. prema odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju s Republikom Slovenijom (Narodne novine-Međunarodni ugovori br. 3/98). Rješenjem Područne službe u V., broj 119879 od 5. siječnja 2017. tužitelju je priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje počevši od 1. siječnja 2014. Navedenim rješenjem je utvrđena obveza osiguranja po članku 12. ZOMO, s obzirom da je upisan u Sudski registar u statusu direktora trgovačkog društva. Člankom 99. stavkom 1. ZOMO propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje obustavlja isplata mirovine. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 29. ožujka 2022. Sud je odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja, jer se sve relevantne činjenice za rješavanje predmetne upravne stvari mogu utvrditi uvidom u isprave koje prileže spisu.
6. Iz spisa predmeta je razvidno da je rješenjem Područne službe u V., broj 119879 od 5. siječnja 2017. tužitelju priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje počevši od 1. siječnja 2014., temeljem članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju, s obzirom da je tužitelj upisan u Sudski registar u statusu direktora trgovačkog društva. Tužitelj je navedeno rješenje osporavao žalbom te potom u upravnom sporu, u kojem je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 4845/18-2 od 12. prosinca 2018. spor pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva, čime je rješenje od 5. siječnja 2017. postalo pravomoćno.
6.1. Spisu prileži i rješenje Područne službe u V., broj 119879 od 26. travnja 2017., kojim je tužitelju prestalo svojstvo osiguranika s danom 28. veljače 2017.
7. Prema članku 99. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje ZOMO) korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja.
7.1. Daljnjim odredbama istoga članka propisane su iznimke od navedenog načelnog pravila da je nespojivo istodobno korištenje mirovine s trajanjem svojstva osiguranika za koje vrijeme se ostvaruje i mirovinski staž.
8. Kako su prema članku 12. ZOMO obvezno osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruge ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno te kako odredbama članka 99. ZOMO nije propisano da se mirovina ne obustavlja korisniku koji je obvezno osiguran kao član uprave trgovačkog društva, ako za tu funkciju ne prima naknadu, to prema mišljenju suda nema osnove za poništenje osporenog rješenja, jer istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. To stoga što su odredbama članka 99. ZOMO propisane iznimke kada svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje temeljem kojeg se ostvaruje mirovinski staž ne dovodi do obustave isplate mirovine, a propisane iznimke ne uključuju konkretnu situaciju.
8.1. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-2188/21-2 od 9. studenoga 2021., u kojoj se navodi da je konačnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela tužiteljici priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja kao članu uprave trgovačkog društva, a po osnovi članka 12. ZOMO. Zbog toga, u slučaju kada je tužiteljica u spornom razdoblju primala mirovinu i bila u obveznom mirovinskom osiguranju, stekle su se pretpostavke za obustavu isplate mirovine, prema članku 99. stavku 1. ZOMO- a. Budući da je izvršnim rješenjem tužiteljici priznato svojstvo osiguranika za razdoblje u kojem joj se isplaćivala starosna mirovina, postojala je valjana pravna osnova za obustavu isplate te mirovine.
9. Slijedom navedenoga, prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.
10. Odluka o trošku upravnog spora u točki II. izreke temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a.
U Zagrebu 31. ožujka 2022.
Sutkinja
Lidija Prica, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
