Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 Povrv-245/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj tužitelja M.-Ž. d.o.o., iz C., OIB: ….., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz N. M., protiv tuženika J. V., iz S., OIB: ….., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., Pisarnica V., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 4. ožujka 2022. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja te punomoćnika tužitelja i tuženika te punomoćnika tuženika, te objave presude 31. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V. poslovni broj Ovrv- 274/2021 od 2. lipnja 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku J. V., iz S., OIB: ….., da tužitelju M.-Ž. d.o.o., iz C., OIB: ….., isplati iznos od 6.500,00 kn (šest tisuća petsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V. poslovni broj Ovrv-274/2021 od 2. lipnja 2021. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

III. Nalaže se tuženiku J. V., iz S., OIB: ….., da tužitelju M.-Ž. d.o.o., iz C., OIB: ….., naknadi troškove postupka u iznosu od 3.924,50 kn (tri tisuće devetsto dvadeset četiri kune i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj M.-Ž. d.o.o., podnio je kao ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu protiv ovršenika, sada tuženika J. V., kojim potražuje isplatu iznosa od 6.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i radi naplate nastalih troškova ovršnog postupka, temeljem kojeg je javni bilježnik T.H. iz V. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-274/2021 od 2. lipnja 2021.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik je pravovremeno podnio prigovor pa je ovosudnim rješenjem broj Povrv-245/2021-2 od 6. srpnja 2021. isto stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle kao parnični postupak.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik u cijelosti pobija predmetno rješenje o ovrsi navodeći kako je u sezoni 2018/2019 i dijelom u sezoni 2019/2020 bio nogometni trener u NK N. iz C., te je između uprave navedenog nogometnog kluba, tužitelja i tuženika bilo dogovoreno da će se tuženiku umjesto isplate dogovorenog honorara za mjesto trenera izvesti određeni radovi na njegovoj kući. Ističe kako tuženik nikada nije dogovarao niti naručivao izvođenje bilo kakvih radova od tužitelja, niti je potpisao bilo kakav ugovor s njim, a niti se obvezao platiti bilo kakve radove. Navodi kako je izvođenje i plaćanje svih radova dogovarala isključivo Uprava NK N. iz C. s tužiteljem, a sve kako bi kompenzirali svoj dug prema tuženiku s osnove dogovorenog honorara za mjesto trenera, koji je iznosio 30.000,00 kn po sezoni. Tuženik navodi kako su svi radovi bili odrađeni tijekom 2019., a 2020. godine od kada datira račun tužitelja u iznosu od 6.500,00 kn, tuženik više nije ni bio trener imenovanog nogometnog kluba, zbog čega osporava da bi tužitelj 2020. obavljao bilo kakve radove na njegovoj kući. Tuženik također osporava količinu i visinu izvedenih radova.

4. U podnesku od 23. kolovoza 2021., kojim se očitovao na prigovor tuženika, tužitelj ističe kako je tuženikov prigovor paušalan, neosnovan i usmjeren na odugovlačenje postupka. Tražbina tužitelja temelji se na usmenom ugovoru o djelu – izradi, dostavi i montaži PVC stolarije na obiteljskoj kući na adresi prebivališta tuženika, a koji su dogovorili zaposlenik tužitelja I. Ž. i tuženik osobno. Tužitelj navodi kako je svoju obvezu izvršio u onim količinama i vrijednostima koje su prikazane na utuženom računu, dok su detalji izrađenog, dostavljenog i montiranog vidljivi u ponudi broj 19-0691 od 5. lipnja 2019. koju je tužitelj izradio nakon što je po zahtjevu tuženika izvršio izmjeru na licu mjesta. Tužitelj je po odrađenom poslu ispostavio račun R1 broj 21/01/1 od 9. ožujka 2020. u skladu sa stvarno isporučenim i izvedenim radovima kojima je u cijelosti izvršio svoju obvezu, a navedeni račun tuženik nije ni djelomično podmirio. Tužitelj ističe da nije bilo nikakvog dogovora koji bi u predmetnom poslu uključivao NK N. iz C., a da se radilo o takvom navodnom dogovoru, u toj udruzi morao bi biti vidljiv trag u njihovim poslovnim knjigama. Osim toga, posve je nelogično da bi se honorar tuženika u iznosu od 30.000,00 kn po sezoni kompenzirao uslugom tužitelja u vrijednosti od 6.500,00 kn. Tužitelj smatra da bi se tuženik u tom smislu trebao očitovati koji je dio njegovog honorara time navodno plaćen te predočiti o tome odgovarajuću dokumentaciju o čemu je teret dokaza na tuženiku. Ističe da tuženik neposredno po primitku radova nije negirao dug, što je vidljivo iz SMS poruka koje su međusobno razmijenili tuženik i I. Ž.

5. U podnesku od 10. rujna 2021. tuženik osporava da bi s tužiteljem sklopio bilo kakav usmeni ugovor o djelu o izradi, dostavi i montaži PVC stolarije, osporava da bi primio ponudu tužitelja od 5. lipnja 2019. kao i da bi istu prihvatio. Spomenuti usmeni ugovor o djelu sklopili su tužitelj i NK N. iz C., pa tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Ponavlja navode o isplati svojeg honorara za angažman u NK N. iz C. kroz radove na obiteljskoj kući u kojoj živi i to tako da je dio honorara naplaćen izradom nadstrešnice od strane K.-G. K. d.o.o. u vrijednosti od cca 15.000,00 kn, a dio izradom PVC stolarije, dok ostatak do iznosa od 30.000,00 kn tuženiku nikada nije ni isplaćen prema dogovoru budući da mu je ugovor raskinut s danom 15. siječnja 2020. Tuženik ističe činjenicu da je tužitelj radove izvršio u lipnju 2019., a tuženiku se javio tek u siječnju 2020. odmah nakon raskida ugovora tuženika s NK N., dok je račun izdao tek 9. ožujka 2020., dakle 9 mjeseci nakon izvršene usluge čime je prekršio odredbe Općeg poreznog zakona i Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a u vrijeme tuženikovog angažmana u NK N. tj. u razdoblju od lipnja 2019. do 15. siječnja 2020. niti jednom nije pozivao tuženika na platež izvršene usluge, za što obrazloženje tuženik nalazi upravo u dogovorenoj isplati tuženikova honorara kao trenera, a što je vidljivo i iz dostavljenih SMS poruka. Tuženik dodaje i da je djelatnik tužitelja I. Ž. prilikom izmjere kojoj je prisustvovao i otac tuženika kao vlasnik kuće istome na pitanje o tome tko će riješiti trošak montaže i izrade odgovorio da ne mora ništa brinuti te da će se sve to riješiti preko kluba.

6. U podnesku od 12. listopada 2021. tužitelj osporava navode tuženika iz prethodno spomenutog podneska, ističe da je ponudu zatražio tuženik koja je stoga i naslovljena upravo na njega, a ne na nogometni klub, te ju je i prihvatio. Također ističe da dogovor između triju stranaka koje spominje tuženik nije logičan jer nije financijski i pravni provediv jer bi u takvom slučaju obveznik plaćanja radova trebao biti tuženik (koji ima potraživanje prema nogometnom klubu), a nogometni klub bi trebao imati potraživanje prema tužitelju (po osnovi donacije ili bilo kakvom drugom osnovu), čime bi postojali uvjeti za provedbu kompenzacije. Međutim, tužitelj nikada nije imao obvezu prema NK N. po bilo kojoj osnovi, bilo novčano ili nenovčano. Štoviše, tuženik niti nije imao nenamirenu tražbinu prema nogometnom klubu. Naime, tužitelj ističe da tuženik nije odradio cijelu sezonu 2019/2020, već samo pola (ugovor mu je raskinut s danom 15. siječnja 2020.), pa očito nije ostvario pravo na puni honorar (30.000,00 kn), već samo polovicu (15.000,00 kn) koja mu je očito isplaćena, ako je zaista točno ono što tvrdi o radovima na nadstrešnici.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i to: otvorene stavke od 10. svibnja 2021. priložene uz prijedlog za ovrhu, ispis SMS poruka priložen uz podnesak tužitelja od 23. kolovoza 2021. sa stranica 22 do 25 spisa, ponudu tužitelja od 5. lipnja 2019., račun od 9. ožujka 2020., raskid ugovora o treniranju od 15. siječnja 2020., izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u z.k. ul. 2519 k.o. M., provedeno je saslušanje svjedoka D. K., J. H. i D. V., a provedeno je i saslušanje stranaka, s time da je za tužitelja saslušan njegov zakonski zastupnik – direktor I. Ž.. Na ročištu 4. ožujka 2022. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje očevida i građevinskog vještačenja budući da je tuženik na istom ročištu odustao od prigovora vezanih uz količinu i visinu izvedenih radova tako da nadalje isto više ne osporava odnosno ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

8. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

9. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnova ugovora o djelu kojim se tužitelj obvezao izraditi, dostaviti i montirati PVC stolariju na obiteljskoj kući u kojoj živi tuženik.

10. Među strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj svoju obvezu preuzetu ovim ugovorom u cijelosti i izvršio, no za istu mu nije plaćena ugovorena naknada.

11. Sporna je pasivna legitimacija tuženika za isplatu naknade po osnovi predmetnog ugovora o djelu s obzirom na to da tuženik tvrdi kako se on nije obvezao tu naknadu isplatiti tužitelju, odnosno da on nije taj koji je sklopio predmetni ugovor s tužiteljem, već je to NK N. iz C., na koji je način tuženiku trebao biti namiren dio njegovog honorara kao trenera u navedenom nogometnom klubu za sezonu 2019/2020.

12. Odredbom čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Navedeni ugovor neformalni je pravni posao, pa tako za njegovu valjanost nije potrebno da bude sačinjen u određenom obliku što se ističe s obzirom na nespornu činjenicu da predmetni ugovor nije sklopljen u pisanom, već je sklopljen u usmenom obliku. Slijedom navedenog, odlučnu činjenicu tko je s tužiteljem kao naručitelj posla sklopio ugovor i time se obvezao na isplatu naknade tužitelju kao izvođaču valjalo je utvrđivati na temelju druge dokumentacije u spisu kao i personalnih dokaza odnosno iskaza svjedoka i stranaka.

13. Odredbom čl. 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a odredbom čl. 253. st. 1. ZOO propisano je da je ponuda prijedlog za sklapanje ugovora učinjen nekoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke nekog ugovora.

14.1. Uvidom u tužiteljevu ponudu broj 19-0691 od 5. lipnja 2019. utvrđeno je da se ista odnosi na izradu, dostavu i montažu PVC stolarije koja je točno specificirana u toj ponudi, te je ista izdana na ime tuženika J. V., iz S., i to za iznos od 6.500,03 kn.

14.2. Uvidom u tužiteljev račun R1 broj 21/01/1 od 9. ožujka 2020. utvrđeno je da je isti izdan upravo radi naplate izvršenog posla sukladno navedenoj ponudi i to za iznos od 6.500,00 kn, a račun je izdan tuženiku J. V.

14.3. Iz ovdje navedene dokumentacije proizlazi kako se ista odnosi na tuženika kao naručitelja, no tuženik negira da to potvrđuje njegovu pasivnu legitimaciju jer osporava da bi primio predmetnu ponudu te istu prihvatio, kao što ističe i da je tužitelj predmetni račun izdao tek nakon 9 mjeseci, nakon što je tuženiku raskinut ugovor s nogometnim klubom.

15.1. Iz nespornih SMS poruka priloženih u spis vidljiva je međusobna komunikacija zakonskog zastupnika tužitelja I. Ž. i tuženika u vezi obavljanja posla (poruke od 17. i 19. lipnja 2019.) te poziv zakonskog zastupnika tužitelja tuženiku na plaćanje duga za stolariju (poruke od 23. siječnja 2020. i 4. veljače 2020.), odgovor tuženika o dogovorenoj kompenzaciji preko kluba (12. siječnja 2020.) kao i povratni odgovor zakonskog zastupnika tužitelja (12. siječnja 2022.) o tome kako je naručitelj u konkretnom slučaju bio tužitelj, a ne klub, kako je račun napravljen na tuženikovo ime te ni u jednom trenutku zakonskom zastupniku tužitelja nije bilo rečeno (niti od tuženika niti od uprave kluba) da će to biti nekakva kompenzacija, cesija ili bilo što takvo te kako uprava kluba negira postojanje dogovora o kojem govori tuženik, zbog čega tužitelj ponovo poziva tuženika na podmirenje duga za izvedene radove.

15.2. Iz sadržaja navedenih SMS poruka proizlazi kako su upravo tužitelj i tuženik međusobno komunicirali u vezi obavljanja posla, štoviše u SMS poruci od 19. lipnja 2019. tuženik je potvrdio da je zadovoljan obavljenim poslom te da se stranke još samo moraju "čuti u vezi računa", a naplatu duga tužitelj je zatražio tek u siječnju odnosno veljači 2020. te je tek tada tuženik spomenuo kompenzaciju preko kluba.

16.1. Tuženik u svom iskazu iskazuje da su ga J. H., tajnik kluba i A. Ž., predsjednik uprave kluba uputili da se u vezi PVC stolarije obrati I. Ž. i da se sve dogovori s njim, a da će oni to riješiti, kao i da je svima to bilo dobro poznato, uključujući i I. Ž., no niti sam ne iskazuje o bilo kakvim konkretnim dogovorima između predstavnika kluba i tužitelja odnosno nema neposredna osobna saznanja o sklapanju ugovora za obavljanje predmetnih radova upravo između tih osoba. S druge strane svjedok J. H., tajnik NK N., iskazuje kako plaćanje radova za PVC stolariju kod tuženika nije bilo dogovarano s klubom odnosno s predsjednikom uprave, o čemu on osobno nema saznanja, već ima posredna saznanja od predsjednika uprave o čemu je s njim razgovarao kada je dobio sudski poziv te mu je isti tada rekao da klub o tome nije imao nikakve dogovore da bi se i to platilo, pri čemu je istaknuo da tuženik nije odradio niti honorar u vezi kojeg je napravljena nadstrešnica, a kamoli da bi se financirala i izrada PVC stolarije. I iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja proizlazi da s predstavnicima nogometnog kluba nije ugovarao ništa u vezi izvođenja predmetnih radova (što iznosi i u SMS poruci), već je o tome da se financiranje tih radova mora riješiti preko kluba saznanje dobio tek iz SMS komunikacije s tuženikom. Jedino svjedok D. V., uz tuženika, iskazuje da mu je prilikom dolaska na izmjeru zakonski zastupnik tužitelja I. Ž. na pitanje tko će platiti radove rekao da ništa ne brine, jer će se to nekako riješiti preko kluba NK N., a što je I. Ž. u svom iskazu negirao navodeći da sa svjedokom nije razgovarao ništa u vezi plaćanja radova i da bi se to rješavalo preko kluba. Međutim, iz iskaza svjedoka D. V. proizlazi kako mu, osim ove jedino relevantne činjenice, nisu poznati nikakvi drugi detalji odnosno okolnosti vezani uz predmetne radove i njihovo financiranje. Osim toga, svjedoku nisu poznate niti bilo kakve okolnosti vezane uz plaćanje radova na nadstrešnici za što sam navodi da se o tome nije interesirao, iako je iskazao da ga je financiranje radova u vezi PCV stolarije zanimalo jer je vlasnik kuće, zbog čega nije logično da ga isto pitanje ne zanima i u pogledu nadstrešnice također izgrađene na njegovoj nekretnini. Slijedom navedenog, iskaz ovog svjedoka sud ocjenjuje pristranim, budući da je isti otac tuženika.

16.2. Iz iskaza stranaka nedvojbeno je da se upravo tuženik obratio tužitelju sa zahtjevom da mu se odradi predmetni posao, što iskazuju kako zakonski zastupnik tužitelja (koji iskazuje da je tuženik došao k njemu u firmu s tim zahtjevom) tako i tuženik (koji iskazuje da je pitao I. Ž., s time da se ne sjeća točno je li to bilo poslije neke od utakmica, da bi trebalo odraditi radove na PVC stolariji, iako tuženik pri tome iskazuje da je na to upućen od strane uprave kluba). Osim toga, nedvojbeno je i da je upravo tuženik bio taj koji je tužitelju davao podatke potrebne za obavljanje posla odnosno stavljao konkretne zahtjeve u pogledu posla koji treba obaviti, što proizlazi iz iskaza stranaka te svjedoka D. V. (tuženikovog oca) o tome kako je prilikom dolaska zakonskog zastupnika tužitelja I. Ž. na izmjeru, tuženik bio taj koji je dogovarao detalje konkretnog posla. Prema tome, logična je i životno uvjerljiva činjenica da je upravo na temelju takvog naloga (narudžbe) tuženika tužitelj i izradio ponudu kojom je obuhvatio sve tražene elemente posla, pri čemu među strankama nije sporno da su upravo u ponudi navedeni radovi i izvršeni te da tuženik na iste nije imao prigovor, kako to proizlazi i iz SMS poruka.

16.3. Iako je tuženik tijekom postupka izričito osporavao da bi tužiteljevu pisanu ponudu od 5. lipnja 2019. primio i prihvatio, u svom iskazu nije bio tako kategoričan u tom osporavanju, već je iskazao da se ne može sa sigurnošću izjasniti je li tu ponudu vidio, da li mu ju je tužitelj dao osobno ili na e-mail budući da u svom poslu svakodnevno dobiva puno e-mailova, odnosno da li je supruzi dao ponudu na nekoj od utakmica, iako ponovo navodi da tu ponudu nije tražio niti je gledao, niti se obvezao na plaćanje. Vezano uz dostavu ove ponude zakonski zastupnik tužitelja s druge strane iskazuje da je istu tuženiku dostavio putem e-maila koji u spis nije priložio jer je smatrao da neće biti potrebno. Ovdje valja primijetiti i da je doista uz naznaku osobnih podataka tuženika na predmetnoj ponudi navedena i njegova e- mail adresa, što upućuje na točnost tvrdnji zakonskog zastupnika tužitelja o načinu dostave ove ponude tuženiku, pogotovo što iz tuženikovog iskaza proizlazi kako je komunikacija putem e-maila njegova uobičajena svakodnevna komunikacija. Osim toga, kao poslovno i životno logičnu činjenicu sud smatra dostavu ponude naručitelju prije početka radova jer radovi zasigurno ne bi započinjali prije točno konkretiziranih i prihvaćenih svih detalja bitnih za obavljanje posla. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je na ovaj način tužitelj navedenu ponudu tuženiku doista i dostavio, te je tuženik tu ponudu i prihvatio, što potvrđuje činjenica da su obavljeni upravo radovi koji su navedeni u toj ponudi, što ne osporava ni sam tuženik, a potvrdio je i svjedok D. V.

16.4. Stoga sud zaključuje kako su predmetni radovi izvršeni sukladno uputama odnosno nalogu tuženika, pa kako niti iz jednog dokaza provedenog tijekom postupka ne proizlazi da bi NK N. od tužitelja naručio izradu, dostavu i montažu PVC stolarije na obiteljskoj kući u kojoj živi tuženik, sud utvrđuje da je upravo tuženik taj posao naručio od tužitelja, pa se tako dakle pojavljuje kao ugovorna strana ugovora o djelu kojim se tužitelj obvezao izvršiti spomenuti posao na PVC stolariji, a tuženika kao naručitelja tereti obveza plaćanja naknade za taj izvršeni posao. Iako tuženik u svom iskazu tvrdi kako se on nije obvezao na plaćanje ove naknade, kako se zapravo nije niti bavio pitanjem cijene PVC prozora (budući da iskazuje da nije niti tražio druge ponude niti gledao koliko ti prozori koštaju s obzirom da je sve bilo dogovoreno preko kluba), i sam navodi da se u razgovoru s I. Ž. spominjala cijena oko 5.000,00 do 6.000,00 kn, što znači da je tuženik s tom cijenom bio upoznat, a iz samog njegovog iskaza ne proizlazi da bi prigovarao toj cijeni odnosno da s istom ne bi bio suglasan.

16.5. Slijedom svega navedenoga, sud utvrđuje da upravo tuženika kao naručitelja odnosno ugovornu stranu predmetnog ugovora o djelu, a ne NK N. Štoviše, ukoliko bi bili točni navodi tuženika o načinu namirenja njegovog honorara od strane NK N. putem kompenzacije, to bi bila i pretpostavka za provođenje iste, budući da bi za to pretpostavka, između ostaloga, bilo i to da tužitelj ima određenu tražbinu prema tuženiku, kako će to niže biti obrazloženo.

17.1. Naime, kako je već rečeno, tuženik u svom iskazu obrazlaže kako su mu predstavnici NK N. (predsjednik uprave A. Ž. i tajnik J. H.) ponudili da mu se umjesto isplate honorara za trenerski angažman u klubu na kući u kojoj stanuje odrade neki poslovi, budući da u klubu ima članova koji imaju svoje firme te su nakon toga dogovorili da mu se umjesto honorara na kući napravi nadstrešnica koju je odradio D. K. odnosno njegova firma K.-g. K. d.o.o., a koji su radovi koštali 15.000,00 kn, zatim da se odradi PVC stolarija, za što su mu sami H. i Ž. rekli da se obrati tužitelju i da se sve dogovori s njim, a osim toga za nekakav ostatak od otprilike 7.000,00 kn trebalo je još odraditi neke soboslikarske radove. O ovakvom načinu isplate honorara razgovarao je i dogovarao se s H. i Ž. koji su mu rekli da se sve samo dogovori, a da će oni to riješiti, a svi su oni, uključujući i I. Ž. jako dobro u sve upućeni, održavani su i sastanci te je svima to bilo poznato. Iz navedenog dijela tuženikovog iskaza ne proizlazi na koji bi konkretno način NK N. "riješio" pitanje isplate naknade za te radove odnosno kakva bi bila pravna priroda njihovog odnosa s tužiteljem u tom pogledu, no ovi navodi kao i SMS komunikacija između stranaka (u kojoj se također spominje "kompenzacija preko kluba") upućuju na neki način kompenzacije tj. prijeboja međusobnih potraživanja više osoba, kako to tijekom postupka iznosi i tužitelj. Da je u NK N. bilo takvih dogovora odnosno načina financiranja honorara potvrđuje i iskaz svjedoka J. H. koji je iskazao da se radi o takvoj praksi amaterskih klubova koji na sve načine pokušavaju smanjiti troškove. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka D. K. koji je potvrdio da je njegova firma K.-G. K. d.o.o. bila sponzor NK N. iz C. te su radovi na nadstrešnici tuženika odrađeni sponzorski odnosno kao neka donacija klubu NK N. u kojem je tuženik u to vrijeme bio trener te je ovaj svjedok tako dogovorio s upravom kluba – predsjednikom i tajnikom koji su mu rekli da napravi radove, a da će se oni dalje dogovarati s tuženikom, iako mu nije bilo poznato oko čega tj. je li u pitanju bilo umanjenje honorara. Ovom svjedoku, međutim, nije poznato ništa u pogledu ovdje predmetnih radova izvedenih od strane tužitelja odnosno njihova plaćanja.

17.2. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da bi o ovakvom načinu sponzoriranja kluba trebala postojati odgovarajuća (računovodstvena) dokumentacija, iz iskaza svjedoka D. K. proizlazi da niti u njegovom slučaju takva dokumentacija nije sačinjena što međutim, po stavu ovoga suda, ne utječe na sam nastanak takvog pravnog posla višestruke kompenzacije, a eventualno kršenje financijskih i računovodstvenih propisa nije predmet ovog parničnog postupka niti je u istom relevantna činjenica (što vrijedi i za tuženikov prigovor da je suprotno propisima predmetni račun izdan tek nakon 9 mjeseci od obavljenog posla).

18. Naime, "višestruka" kompenzacija nije posebno regulirana niti u jednom pozitivnom zakonskom propisu kao zaseban ugovor ili procedura, pa se isti valja promatrati kao i svaki drugi ugovor u kojem sudjeluje više strana, uz određene specifičnosti vezane za učinke prijeboja (čl. 195. do čl. 202. ZOO). Tako višestruka kompenzacija predstavlja ugovor između više sudionika od kojih svaki duguje sljedećem u lancu, a lanac se zatvara tako da posljednji duguje prvom u lancu. Stoga, osim utvrđivanja postojanja međusobnih potraživanja, u takvom ugovoru mora postojati i izjava volja da se potraživanja zatvore upravo na navedeni način, a što proizlazi iz već spomenute odredbe čl. 247. ZOO prema kojoj je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o njegovim bitnim sastojcima, a to bi u slučaju višestruke kompenzacije svakako bio iznos međusobnih potraživanja/dugovanja i volja da se ista zatvore upravo na navedeni način. Slijedom navedenog, upravo su to pretpostavke koje bi tuženik trebao dokazati o nastanku takvog ugovora kojim bi prestala njegova obveza na plaćanje naknade za izvršeni posao tužitelju, a koje pretpostavke očigledno nisu bile sporne u pogledu prestanka obveze tuženika na isplatu naknade za radove na nadstrešnici od strane sponzora kluba K.-G. K. d.o.o. s obzirom na tuženikovu tražbinu prema istom klubu s osnova dijela honorara, kako to proizlazi iz u tom dijelu suglasnih iskaza tuženika, svjedoka J. H. i svjedoka D. K.

19.1. Iako tuženik tijekom postupka navodi kako je prema NK N. imao tražbinu s osnova honorara za sezonu 2019/2020, nesporno je, a proizlazi i iz pisanog raskida ugovora o treniranju od 15. siječnja 2020. da je ugovor o treniranju između tuženika i NK N. iz C. raskinut 15. siječnja 2020. te se u istom samo navodi kako su sva potraživanja obiju strana u cijelosti namirena, no iz istog se ne može utvrditi koja su to potraživanja, u kojim iznosima i na koji način namirena, pa se tako ne može utvrditi niti je li dio honorara tužitelja namiren i izvođenjem predmetnih radova od strane tužitelja, kako to u postupku tvrdi tuženik, odnosno je li uslijed raskida ugovora tuženik uopće imao pravo potraživati cjelokupni honorar za cijelu sezonu 2019/2020. Štoviše, iz iskaza svjedoka J. H. proizlazilo bi upravo suprotno tj. kako uprava NK N. smatra da tuženik nije odradio niti honorar u vezi kojeg je napravljena nadstrešnica, a kamoli da bi se još financirala i izrada PVC stolarije. Slijedom navedenog, sud nije mogao utvrditi postojanje potraživanja tužitelja s osnova honorara za trenerski honorar prema NK N. za sezonu 2019/2020, kako to tvrdi tuženik, koje bi eventualno bilo predmet višestruke kompenzacije.

19.2. Također, tuženik tijekom postupka nije dokazao niti da bi tužitelj s osnova eventualnog sponzorstva NK N. imao prema tom nogometnom klubu kakvu novčanu obvezu, a iako je svjedok J. H. potvrdio da je tužitelj M.-Ž. d.o.o. sponzor NK N., zakonski zastupnik tužitelja I. Ž. navodi kako sponzor kluba nije firma, već on osobno.

19.3. Osim toga, na temelju iskaza tuženika koji paušalno navodi da je sa J. H. i A. Ž. dogovarao vršenje određenih radova na kući umjesto isplate honorara, o čemu je razgovarao samo s njima, te s druge strane iskaza J. H. koji negira da bi osobno sudjelovao u takvim razgovorima, već o tome ima posredna saznanja od predsjednika uprave kluba A. Ž., te iskaza zakonskog zastupnika tužitelja koji svi redom negiraju bilo kakve takve dogovore tužitelja s klubom, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da bi sve osobe koje bi trebale biti uključene u takav ugovor o višestrukoj kompenzaciji postigle suglasnost volja da se bilo kakva njihova međusobna potraživanja zatvore na način višestruke kompenzacije kako je obrazloženo pod točkom 17.

19.4. Slijedom ovdje navedenog, sud ocjenjuje kako tuženik nije dokazao da bi između njega, tužitelja i NK N. nastao ugovor o višestrukoj kompenzaciji kojim bi prestala njegova obveza na isplatu naknade za radove na PVC stolariji izvršene po tužitelju.

20. Iako je tijekom postupka tuženik upućivao na protek vremena od izvođenja radova do izdavanja računa (9 mjeseci) koji je izdan tek nakon raskida ugovora tuženika s NK N., kao i da je u SMS porukama tužitelj počeo tražiti plaćanje duga tek nakon tog raskida ugovora, a čime očito želi ukazati na točnost svojih tvrdnji o načinu financiranja njegovog honorara od strane kluba, valja reći da doista neuobičajeno djeluje činjenica da izvođač posla ne naplaćuje obavljeni posao kroz tako dugi period ukoliko za to ne postoje posebni razlozi. Međutim, zakonski zastupnik tužitelja u svom je iskazu i za to naveo određene razloge navodeći da nije forsirao izdavanje računa ni naplatu budući da je tuženika poznavao kao trenera NK N., niti je znao kako će tuženik platiti radove, da li će ih platiti u gotovini, fiskalno ili preko računa ili će to platiti njegov otac kao vlasnik kuće navodeći da je pretpostavljao da bi u tome mogao biti problem jer iako je ponuda išla na tuženika koji je to i prihvatio, tužitelj masu puta ima problem da kasnije plati vlasnik kuće te traži da se račun izda na njegovo ime, a ovi se razlozi također ne mogu odbaciti kao nelogični i neživotni također imajući u vidu ranije međusobne dobre odnose stranaka. Stoga sama činjenica vremenskog odmaka do izdavanja računa nije dovoljna da bi sud sa sigurnošću zaključio o točnosti navoda tuženika o načinu financiranja njegovog honorara putem radova izvedenih od strane sponzora kluba.

21. Slijedom svega navedenog, sud ocjenjuje u cijelosti osnovanom tužiteljevu tražbinu kako po osnovu, tako i u visini, zbog čega je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća računa, a na koju kamatu tužitelj ima pravo sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO.

22.1. Što se tiče naknade troškova postupka, treba istaknuti da je postupak u ovom predmetu započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a po prigovoru ovršenika rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje sukladno čl. 58. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ), te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave treba smatrati tužbom za izdavanje platnog naloga iz čl. 446. i čl. 448. ZPP, pa stoga nema mjesta razdvajanju troška postupka na trošak ovrhe iz dijela postupka kada je postupak bio ovršni i na parnični trošak kada je postupak postao parnični. Stoga je o cjelokupnim troškovima postupka valjalo odlučiti ovom odlukom sukladno čl. 164. st. 4. ZPP, pa je tako u točki II. izreke presude platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut u pogledu odmjerenih troškova ovrhe.

22.2. Tužitelju je, od nastalih ovršnih troškova zatraženih prijedlogom za ovrhu, priznat trošak javnobilježničke naknade i to po osnovi predujma naknade sukladno čl. 7. st. 1. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 9/2021, dalje: Pravilnik) u iznosu od 25,00 kn te ostatak naknade javnog bilježnika sukladno čl. 7. st. 2. Pravilnika u iznosu od 75,00 kn. Tužitelju su priznati troškovi sastava ovršnog prijedloga sukladno tbr. 11. toč. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) u iznosu od 750,00 kn, dok nije priznat trošak javnog bilježnika u iznosu od 50,00 kn budući da prema čl. 6. Pravilnika javni bilježnik ima pravo na naknadu troškova dostave drugog pokušaja te svake daljnje dostave rješenja u ovršnom postupku na adresu stranaka, no iz spisa je vidljivo da je ovršeniku rješenje o ovrsi javnog bilježnika dostavljeno odmah prilikom prvog pokušaja dostave, pa tako dakle nije bilo troškova dostave drugog pokušaja odnosno daljnjih dostava za koje bi javni bilježnik imao pravo na naknadu troškova sukladno čl. 6. Pravilnika. Na naprijed navedene priznate nastale javnobilježničke troškove ovršnog postupka priznat je i zatraženi PDV sukladno čl. 9. Pravilnika u iznosu od 37,50 kn, pa tako ukupni nastali troškovi ovršnog postupka iznose 937,50 kn.

22.3. Nadalje, prema troškovniku tužitelja od 4. ožujka 2022. koji se odnosi na daljnji tijek postupka, tužitelju je priznat trošak obrazloženog podneska od 23. kolovoza 2021. kojim se tužitelj očitovao na prigovor protiv rješenja o ovrsi sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 750,00 kn te zastupanja na ročištima 10. studenoga 2021. i 4. ožujka 2022. sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, za svako ročište u iznosu od 750,00 kn, kao i na ročištu za objavu presude u iznosu od 375,00 kn sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife. Priznat je i putni trošak zakonskog zastupnika tužitelja za ročište 4. ožujka 2022. na relaciji Cirkovljan - Varaždin, ali ne u zatraženom iznosu od 140,00 kn (70 km x 2,00 kn), već u iznosu od 62,00 kn, a to sukladno tbr. 6. i 7. u svezi s čl. 24. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" broj 8/1988, 3/1994 i 150/2005) u visini troška povratne autobusne karte kao najekonomičnijeg prometnog sredstva javnog prometa na navedenoj relaciji, koji je trošak utvrđen uvidom u cijene karata na mrežnim stranicama autobusnih prijevoznika. Nije priznat trošak podneska od 12. listopada 2021. kojim se tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 10. rujna 2021. budući da mu je taj podnesak dostavljen na znanje uz poziv za pripremno ročište za koje mu je ročište trošak i dosuđen te se na tom ročištu tužitelj mogao neposredno očitovati na navedeni podnesak tuženika, zbog čega je trošak podneska od 12. listopada 2021. nepotreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Priznat je i zatraženi trošak pristojbe na ovu presudu u iznosu od 300,00 kn sukladno Tarifi sudskih pristojbi.

22.4. Na taj način tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 3.924,50 kn, koje mu je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi tuženik budući da je u cijelosti izgubio spor, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Varaždinu 31. ožujka 2022.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP).

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćniku B. R., odvjetniku iz N. M.

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Zagreba, Pisarnica V.