Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 1 P-791/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: ...., po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K., OIB: ..., iz V., ranije na adresi T. B., kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V. u V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: . . ., koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik iz O. društva G. & G. u Z., radi isplate, nakon na dan 28. veljače 2022. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 31. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: ..., da tužitelju Ž. K., OIB: ..., T. B., sada na adresi V., isplati iznos od 36.975,34 kn (trideset šest tisuća devetsto sedamdeset pet kuna i trideset četiri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

– na iznos od 70,32 kuna kamata od 01.03.09.

– na iznos od 96,07 kuna kamata od 01.03.09.

– na iznos od 123,07 kuna kamata od 01.04.09.

– na iznos od 130,07 kuna kamata od 01.05.09.

– na iznos od 104,07 kuna kamata od 01.06.09.

– na iznos od 99,07 kuna kamata od 01.07.09.

– na iznos od 103,07 kuna kamata od 01.08.09.

– na iznos od 103,07 kuna kamata od 01.09.09.

– na iznos od 104,07 kuna kamata od 01.10.09.

– na iznos od 98,07 kuna kamata od 01.11.09.

– na iznos od 118,07 kuna kamata od 01.12.09.

– na iznos od 123,07 kuna kamata od 29.12.09.

– na iznos od 138,07 kuna kamata od 30.01.10.

– na iznos od 143,07 kuna kamata od 28.02.10.

– na iznos od 164,07 kuna kamata od 31.03.10.

– na iznos od 151,07 kuna kamata od 01.05.10.

– na iznos od 168,07 kuna kamata od 01.06.10.

– na iznos od 243,07 kuna kamata od 01.07.10.

– na iznos od 226,07 kuna kamata od 01.08.10.

– na iznos od 275,07 kuna kamata od 01.09.10.

– na iznos od 258,07 kuna kamata od 01.10.10.

– na iznos od 230,07 kuna kamata od 31.10.10.

– na iznos od 278,07 kuna kamata od 30.11.10.

– na iznos od 343,07 kuna kamata od 28.12.10.

– na iznos od 308,07 kuna kamata od 01.02.11.

– na iznos od 323,07 kuna kamata od 02.03.11.

– na iznos od 304,07 kuna kamata od 03.04.11.

– na iznos od 307,07 kuna kamata od 01.05.11.

– na iznos od 400,07 kuna kamata od 01.06.11.

– na iznos od 412,07 kuna kamata od 01.07.11.

– na iznos od 469,07 kuna kamata od 30.07.11.

– na iznos od 433,07 kuna kamata od 01.09.11.

– na iznos od 391,07 kuna kamata od 29.09.11.

– na iznos od 344,07 kuna kamata od 01.11.11.

– na iznos od 340,07 kuna kamata od 01.12.11.

– na iznos od 358,07 kuna kamata od 31.12.11.

– na iznos od 380,07 kuna kamata od 31.01.12.

– na iznos od 381,07 kuna kamata od 01.03.12.

– na iznos od 368,07 kuna kamata od 31.03.12.

– na iznos od 373,07 kuna kamata od 03.05.12.

– na iznos od 375,07 kuna kamata od 01.06.12.

– na iznos od 375,07 kuna kamata od 26.06.12.

– na iznos od 374,07 kuna kamata od 01.08.12.

– na iznos od 368,07 kuna kamata od 01.09.12.

– na iznos od 352,07 kuna kamata od 02.10.12.

– na iznos od 369,07 kuna kamata od 01.11.12.

– na iznos od 376,07 kuna kamata od 01.12.12.

– na iznos od 371,07 kuna kamata od 01.01.13.

– na iznos od 341,07 kuna kamata od 01.02.13.

– na iznos od 366,07 kuna kamata od 01.03.13.

– na iznos od 365,07 kuna kamata od 30.03.13.

– na iznos od 360,07 kuna kamata od 30.04.13.

– na iznos od 337,07 kuna kamata od 19.05.13.

– na iznos od 333,07 kuna kamata od 29.06.13.

– na iznos od 336,07 kuna kamata od 31.07.13.

– na iznos od 340,07 kuna kamata od 27.08.13.

– na iznos od 360,07 kuna kamata od 27.10.13.

– na iznos od 360,07 kuna kamata od 24.11.13.

– na iznos od 365,07 kuna kamata od 01.12.13.

– na iznos od 368,07 kuna kamata od 22.12.13.

– na iznos od 368,07 kuna kamata od 30.01.14.

– na iznos od 381,07 kuna kamata od 01.03.14.

– na iznos od 378,57 kuna kamata od 01.04.14.

– na iznos od 369,07 kuna kamata od 01.05.14.

– na iznos od 365,07 kuna kamata od 01.06.14.

– na iznos od 366,07 kuna kamata od 01.07.14.

– na iznos od 376,07 kuna kamata od 01.08.14.

– na iznos od 387,07 kuna kamata od 01.09.14.

– na iznos od 385,07 kuna kamata od 01.10.14.

– na iznos od 395,07 kuna kamata od 01.11.14.

– na iznos od 400,07 kuna kamata od 01.12.14.

– na iznos od 398,07 kuna kamata od 01.01.15.

– na iznos od 15.431,55 kuna kamata od 01.02.15.

sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: ...., da tužitelju Ž. K., OIB: ... naknadi parnični trošak u iznosu od 13.121,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 31. ožujka 2022. do isplate, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 36.391,41 kn protiv tuženika R. A. d.d. . U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita 9.4.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ... za kupnju motornog vozila, te da je isti u cijelosti otplatio 2015. godine. Navodi da mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.873,64 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Naveo je da je u čl. 2. bila ugovorena kamata po stopi od 6,75% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Naveo je da je u čl. 6. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tvrdi da je odredba čl. 2. Ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke, temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetna. Nadalje, tvrdi da navedena ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, tvrdi da je činjenica promjenjivosti obveze nje kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a. Tvrdi da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a, kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora te da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Tvrdi da budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je on u obvezi plaćati tuženiku, je promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, tvrdi da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a njemu je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Napomenuo je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, presudio odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru o kreditu broj 136-213/2008 od 20.8.2008. između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Istaknuo je da je kamatna stopa na dan sklapanja iznosila 6,75% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjao kamatnu stopu. Nadalje, tvrdi da je tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na njega kao potrošača, je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81. i čl. 82., kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO- a. Napomenuo je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje i valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je i vezana glavnica švicarski franak, naveo je da si je, smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, te utvrdio da je više plaćeni iznos 36.391,41 kn. Predložio je prihvati tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu preplaćenog iznosa i troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno prigovarao mjesnoj nenadležnosti suda. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da je neosnovan stav tužitelja da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazao je na stavove VTSRH izražene u presudi pol. br. Pž-6632/17. Naveo je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Naveo je da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Naveo je da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Istaknuo je da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Naveo je da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Naveo je da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Naveo je da je institut valutne klauzule u RH uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Naveo je da je sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Naveo je da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Naveo je da je odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Naveo je da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Naveo je da obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su mu poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Naveo je da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Naveo je da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Napomenuo je kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. Naveo je da to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Naveo je da, s obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Istaknuo je da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Naveo je da su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Naveo je da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Naveo je da, s obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Naveo je da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Naveo je da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Naveo je da ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Naveo je da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Naveo je i da razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Istaknuo je kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Naveo je da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, te da je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. Naveo je da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Naveo je da je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Naveo je da je takvo postupanje bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naveo je da je u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Naveo je da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Naveo je da prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. Naveo je da ovi opći uvjeti i akti služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Naveo je da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Naveo je da navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Naveo je da je ovo potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Naveo je da je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Naveo je da promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Naveo je da je sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Naveo je da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Naveo je da, s obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Prigovorio je visini tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

3. Tužitelj je konačno je precizirao tužbeni zahtjev za isplatu podneskom 7. rujna 2021. (list 163-165 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje. Tužitelj je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom povisio tužbeni zahtjev, odnosno zatražio isplatu iznosa od 36.975,34 kn (ranije 36.387,18 kn), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku.

4. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sud je ocijenio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka te je u konačnici dopustio preinaku tužbe, s obzirom da smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je valjalo riješiti kao u izreci rješenja sadržanoj u ovoj odluci.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju na listu 5-12 spisa, koja se sastoji od ugovora o kreditu, punomoći, potvrde o solemnizaciji, otplatne tablice – kredita informativnog izračuna, prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 30.3.2019., zatim je pročitana dokumentacija na listu 43-46 spisa, koja se sastoji od zahtjeva za kredit, promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal, dokumentaciju u kuverti na listu 56 spisa, koja se sastoji od rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2066/17-2 od 15.11.2018., rješenja Županijskog suda u Slavonskog Brodu u odnosu na potrošački ugovor – broj 10 Gž-531/2017-2 od 16.4.2018., rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2054/2018-2 od 3.12.2018., presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., str. 64 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., obrazloženja prof. dr. sc. Vladimira Čavraka s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, presude ovog suda broj P- 961/15 od 16.5.2017., presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1161/2017-2 od 5.4.2018., predavanja suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske doc. dr. sc. Jadranka Juga. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.-O. Što se tiče dokaznih prijedloga tuženika za saslušanjem tužitelja, svjedoka Dijane Prka i javne bilježnice R. B., sud je s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u istovrsnom predmetu i navode tužitelja, u konačnici iz razloga ekonomičnosti postupka, odlučio da neće izvoditi te dokaze te da je činjenično stanje u dovoljnom mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.873,64 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,75% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 9.4.2008. zaključen Ugovor o kreditu broj ... između R. A. d.d. Z. i K. Ž., kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos od 18.873,64 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 6,75% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva u skladu sa propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseca, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj također u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Dakle, glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene su ništetnima naprijed spomenutom presudom i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,75% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,75% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

15. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.-O. kojoj je naloženo da se očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku, zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu broj 320-50- 4814505 od 6,75% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kroz period od početka otplate kredita do njegove otplate u cijelosti, uz navođenje datuma od kojih bi tekla zakonska zatezna kamata za svaki pojedini anuitet preplate.

16. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje V. S.-O. zaprimljenog 22. srpnja 2021. proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu i to Ugovora o kreditu broj .... (listovi 5-7 spisa), otplatne tablice – informativnog izračuna (list 8-9 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 10-12 spisa), kao i izvoda iz arhive tečajnih lista tuženice. Iz nalaza stalne sudske vještakinje proizlazi da je 9.4.2008. zaključen Ugovor o kreditu broj .... koji je odobren na iznos od CHF 18.873,64 uz redovnu kamatu od 6,75% godišnje. Rok otplate kredita je 7 godina (84 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 214,72 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF. Navela je da se plan otplate uz Ugovor o kreditu broj .... nalazi u prilogu 1., te da spisu nisu priložene odluke tuženika prema kojima je mijenjao visinu kamatne stope. Promjena visine kamatnih stopa po kreditu broj .... prikazana je u tabeli 1. U tabeli 2. prikazan je otplatni plan po kojem je tužitelj otplaćivao kredit, dok je u tabela 3. prikazana razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da razlika između anuiteta po Ugovoru o kreditu broj .... od 9. travnja 2008. i anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje od 31.05.2008. do 31.01.2015., tj. do prijevremene otplate kredita, ukupno iznosi CHF 419,44, odnosno preračunato po tečaju korištenja od 1 CHF=4,573075 kuna, iznosi ukupno kuna 1.918,30. Razliku radi promjene tečaja prikazala je u tabeli 4. Navela je da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platio kuna 36.979,65, te ako se taj iznos umanji za obračunatu kamatu kuna 4,31, (točka 5., tabela 6. Nalaza) preplata iznosi kuna 36.975,34. Nadalje, iz nalaza proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit 14.04.2008. po tečaju 1 CHF = 4,573075 kuna tj. ukupno kuna 86.310,57, da anuitet iznosi CHF 214,72 x tečaj na dan korištenja 4,573075 = kuna 981,93. Navela je da je tužitelj u razdoblju od 31.05.2008. do 26.01.2009. uplaćivao manji iznos od mjesečne obveze iskazane na opisan način (CHF 214,72 x tečaj na dan korištenja 4,573075 = kuna 981,93) pa je za navedeno razdoblje obračunata zatezna kamata radi kašnjenja u podmirenju obveza. Navela je da je tužitelj je 31.01.2015. u cijelosti, prijevremeno otplatio kredit. U tabeli 7. prikazan je obračun zatezne kamate na dužne iznose, a koja je obveza podmirivana iz prve uplate. U konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 6,75% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 31.01.2015., tj. do prijevremene otplate kredita, više uplatio kuna 36.975,34, te je specificirala iznose po mjesecima za utuženo razdoblje.

17. Vještakinja V. S.-O. je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 11. siječnja 2022. Ostala je u cijelosti kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pismenom obliku. Tu valja napomenuti da je sud preotvorio glavnu raspravu radi dopunskog očitovanja stalne sudske vještakinje, te je ista na ročištu održanom 28. veljače 2022. iskazala da je tužitelj izvršio utuženja primjenom tečaja na dan sklapanja ugovora o radu, a u mojem nalazu i mišljenju je primijenjen je tečaj na dan isplate kredita te se razlike između ranije utuženog iznosa i njezinog nalaza odnose nas promjene tečaja.

18. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, a tuženik je naveo da je vještakinja pretvorila ugovor u kredit s fiksnom kamatnom stopom, te da nije nalazom i mišljenjem utvrđeno jesu li promjene kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača. Naveo je i da je pitanje tijeka zateznih kamata pravno pitanje primjene čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Glede prigovora tuženika valja reći da je sud odredio zadatak vještakinji i ona je u cijelosti postupila u skladu sa zadatkom koji joj je odredio sud i sud je u konačnici u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje V. S.-O. kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

19.Naime, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

20.U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužitelj u konkretnom slučaju konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 36.975,34 kn na ime preplaćenih anuiteta na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, i u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno počinje teći od 14. lipnja 2014. što znači da bi zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 14. lipnja 2019. Za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 što znači da će ista nastupiti tek 15. lipnja 2023. Uz okolnost da je tužba za isplatu iznosa od 36.391,41 kn podnesena 10.lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa. U odnosu na preinačeni dio tužbe (583,93 kn), sud je imajući u vidu dopunsko očitovanje stalne sudske vještakinje V. S.- O. iz kojeg proizlazi da se ta razlika odnosi na promjenu tečaja CHF, te na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka ocijenio da nije nastupila zastara niti u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, odnosno da nije nastupila zastara za niti jedan dio konačno preciziranog tužbenog zahtjeva i to i u pogledu glavnog potraživanja i u pogledu zatraženih zakonskih zateznih kamata.

21. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te je sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 36.975,34 kn, sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,75 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,75 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 1.250,00 kn, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Za sastav podneska od 12.8.2019., 16.4.2021., 7.10.2021. i 7.12.2021. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 312,50 kn, za svaki, sukladno tbr. 8.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Naime, tužitelj se tim podnescima očitovao na dosadašnji tijek postupka, odnosno istima nije odgovarao na navode iz odgovora na tužbu, niti se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, tako da je sud zauzeo stajalište da tužitelju za sastav tih podnesaka ne pripada naknada po tbr. 8.t.1. Tarife. Za sastav podnesaka od 20.5.2020. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i 7.9.2021. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.250,00 kn, za svaki, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife.

Za zastupanje na ročištu održanom 4.5.2020. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odnosno o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti tužitelju je priznat trošak u iznosu od 625,00 kn, sukladno tbr. 9.t.2. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50.

Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 5.5.2021., 11.1.2022. i 28.2.2022. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 1.250,00 kn, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Za pristup na ročište održano 17.2.2022. koje je odgođeno prije početka raspravljanja tužitelju je priznat trošak u iznosu od 312,50 kn, sukladno tbr. 9.t.5. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 625,00 kn, sukladno tbr. 9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Sud nije ocijenio potrebnim za vođenje parnice trošak sastav podnesaka od 12.10.2020. kojim tužitelj požuruje postupanje suda i podnesak od 7.6.2021. uz koji tužitelj dostavlja dokaz da je platio predujam za vještačenje. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznato ukupno 9.687,50 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 714,00 kn i na presudu u iznosu od 720,00 kn, sukladno Tar. br. 1. točka 1. i Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19) i vrijednosti predmeta spora za tužbu u iznosu od 36.391,41 kn te presudu u iznosu od 36.975,34 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 13.121,50 kn, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17).

23. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 31. ožujka 2022.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku M. F., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V. u V.

2. Tuženiku po punomoćniku J. G., odvjetniku iz O. društva G. & G. u Z.