Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-316/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća, Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Nade Sambol kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz G., ... OIB:..., kao nasljednice sada pokojnog tužitelja D. R. iz G., OIB:..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. V. i K. V., odvjetnici u O., ..., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., ..., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik V. D., dipl. pravnik, zaposlenik tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1901/2021 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1901/2021 od 22. listopada 2021.:

-potvrđuje i to u točki I. izreke, te u točki II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 15.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2021. do isplate;

-preinačuje u dijelu točke II. izreke kojim je tužiteljici naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2021. do isplate tako da se u tom dijelu odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U izreci citiranom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom novčane naknade tržišne vrijednosti oduzetog dijela čest. zem. 2988/3 zk. ul. 643 k. o. G. u iznosu 22.940,00 eura u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju HNB- a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od dana podnošenja tužbe, te zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova (točka I. 1. i I. 2. izreke), a tužiteljici je naloženo u roku od 15 dana tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu 18.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 22. listopada 2021. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu podnosi tužiteljica po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presuda preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na snošenje parničnih troškova tužiteljici ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Žaliteljica konkretno ne opisuje, niti obrazlaže u čemu nalazi postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje samo pukim pozivanjem na taj zakonom propisani žalbeni razlog, a postupajući na temelju ovlasti iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) utvrđeno je kako donošenjem pobijane presude i u postupku koji je tome prethodio nije počinjena bitna procesna povreda na koje se pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovani su i ostali žalbom istaknuti razlozi jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

7. Naime, iz činjenična utvrđenja i izvedenih dokaza proizlazi da je preko čest. zem. 2988/3 pašnjak upisane u zk. ul. broj 643 k.o. G. u razdoblju 2006. - 2008. izgrađena dionica autoceste A1 Z.-S.-D. (dionica Š.- Z.) za koju je uporabna dozvola izdana 11. svibnja 2009. (pravomoćna 21. lipnja 2009.), da se prednik tužiteljice – tijekom postupka preminuli tužitelj, njezin suprug D. R. 3. ožujka 2011. upisao u zemljišnim knjigama kao suvlasnik te zemljišne parcele u 2294/962364 dijela na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Omišu, poslovni broj: P-1745/09 od 15. prosinca 2010. (pravomoćna 31. siječnja 2011.), koja je donesena u postupku koji je on vodio protiv tužene R. H., da je nakon njegove smrti na temelju rješenja o nasljeđivanju kao suvlasnica u tom udjelu upisana tužiteljica, te da je R. H. u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnik te zemljišne parcele u 960070/962364 dijela.

8. Polazeći od takva utvrđenja i činjenična osnova tužbe koji se temelji na navodima tužbe da je preko predmetne zemljišne čestice bez suglasnosti prednika tužiteljice kao suvlasnika zemljišta izgrađena autocesta, a da mu za to nije isplaćena novčana naknada, pravilno je prvostupanjski sud osnovanim ocijenio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. To iz razloga što se tužba ne temelji na institutu naknade štete, već na institutu stjecanja bez osnove reguliranom odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) prema kojem je u pogledu pitanja pasivne legitimacije bitno utvrditi tko je u konačnici stekao predmetnu nekretninu.

9. Odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 153/09., dalje: ZID ZJC) izmijenjena je odredba čl. 2. tog Zakona tako da je, između ostalog, propisano kako su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je izmijenjenom odredbom čl. 3. tog Zakona (čl. 2. ZID ZJC-a) propisano da se javne ceste upisuju u zemljišne knjige na temelju pravomoćne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske s pravom upravljanja Hrvatskih autocesta d.o.o. na autocesti.

10. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. U situaciji kada je na predmetnoj zemljišnoj parceli u suvlasništvu tužiteljice, ranije u suvlasništvu njezina pokojnog supruga D. R., sagrađena jedna dionica autoceste, a da im pritom u vrijednosti tog suvlasničkog udjela nije isplaćena naknada, niti je više fizički moguć povrat tog zemljišta preko kojeg prolazi autocesta, tada je polazeći od sadržaja i smisla prethodno citiranih zakonskih odredbi suprotno stajalištu žaliteljice do stjecanja bez osnove došlo u korist Republike Hrvatske koja je po sili zakona (čl. 2. Zakona o javnim cestama – "Narodne novine", broj 180/04.,82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09., 73/10., dalje: ZJC) postala vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena autocesta, a ne u korist tuženika koji je po zakonu samo ovlašten upravljati izgrađenom autocestom. U tom se kontekstu stoga neodlučnom ukazuje žalbena tvrdnja kojom žaliteljica pozivajući se na u žalbi citirane zakonske odredbe ukazuje da upravo tuženik upravljajući autocestom ostvaruje korist naplatom cestarine.

12. Prema tome, pravilno zaključujući da je izgradnjom autoceste preko zemljišta u suvlasništvu tužiteljice korist stekla Republika Hrvatska, koja je po samom zakonu postala vlasnik zemljišta na kojem se proteže autocesta, a ne tuženik koji samo upravlja tom autocestom, prvostupanjski je sud pravilno osnovanim ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije i shodno tomu pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a te čl. 1. i čl. 2. ZID ZJC-a u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

13. Nije u pravu žaliteljica ni kada osporavajući zakonitost odluke o troškovima parničnog postupka iznosi tvrdnju da tuženiku priznati troškovi zastupanja na ročištima 29. veljače, 5. travnja, 18. svibnja, 23. rujna i 16. studenoga 2016. nisu bili nužni za vođenje parnice, te kada u prilog osnovanosti takva stajališta navodi da je tuženik i u vrijeme održavanja navedenih ročišta imao pravnu službu s pravnicima s položenim pravosudnim ispitom koji su ga mogli zastupati i na tim ročištima, kao što su to činili na ostalim održanim ročištima tijekom ovog postupka.

13.1. Naime, u smislu odredbe čl. 89. st. 1. ZPP-a stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili putem punomoćnika, a odredbom čl. 151. st. 2. ZPP-a propisano je da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika koji se prema čl. 155. st. 2. ZPP-a određuju u skladu s odvjetničkom tarifom. Iz sadržaja i smisla odredbe čl. 151. st. 2. ZPP-a proizlazi da ista ne isključuje i ne ograničava pravo stranke, bilo fizičke ili pravne osobe, na zastupanje po kvalificiranom punomoćniku - odvjetniku, niti isključuje pravo stranke na naknadu tih troškova zastupanja sukladno Odvjetničkoj tarifi, dok se u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a ocjenjuje samo jesu li pojedine radnje koje je u zastupanju stranke poduzeo odvjetnik bili potrebni za vođenje parnice.

13.2. Dakle, stranka je, pa bila to i pravna osoba koja ima zaposlene diplomirane pravnike s položenim pravosudnim ispitom, ovlaštena autonomno organizirati svoje stručno zastupanje pred sudom, to jest hoće li ju tijekom cijelog postupka ili u jednom njegovom dijelu zastupati njezini zaposlenici ili će za zastupanje angažirati kvalificirana punomoćnika – odvjetnika, pa su neodlučne i bez zakonskog uporišta žalbene tvrdnje da su tuženika i na navedenim ročištima mogli zastupati njegovi zaposlenici i da shodno tomu troškovi zastupanja po odvjetniku na tim ročištima nisu bili nužni za vođenje parnice.

14. Međutim, pazeći kraj vremena pokretanja ovoga postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka (arg. iz čl. 117. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19) utvrđeno je da je ostvaren taj žalbeni razlog kada je prvostupanjski sud neosnovano priznao tuženiku i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu 2.500,00 kn. To iz razloga što prema podacima spisa taj trošak – izdatak u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP-a tijekom postupka nije niti nastao. Naime, tuženik pristojbu nije platio (u odgovoru na tužbu iznio tvrdnju da je po samom zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi), prvostupanjski ga sud nije pozvao na plaćanje pristojbe, niti je proveden postupak njezine prisilne naplate, a u međuvremenu je protekao zakonski rok u kojem se prema zakonu važećem u vrijeme nastanka obveze prisilnim putem mogla zahtijevati naplata pristojbe na odgovor na tužbu.

15. Kada se priznati troškovi tuženika u iznosu 18.125,00 kn umanje za neosnovano priznat iznos od 2.500,00 kn, tada pravilno odmjereni ukupni troškovi tuženika koje mu je tužiteljica dužna nadoknaditi na temelju čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP- a iznose 15.625,00 kn.

16. Slijedom svih prethodno navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti, pa na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari, a djelomično ju potvrditi i preinačiti u odluci o troškovima parničnog postupka na način pobliže opisan u izreci ove presude.

17. Neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe jer je ona u žalbenom postupku samo djelomično uspjela, i to samo u odnosu na visinu troškova parničnog postupka. Naime, prema odredbi čl. 35. ZPP-a vrijednost predmeta spora čini samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se parnični troškovi i kamate ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, pa okolnost da je pobijana presuda djelomično preinačena samo u pogledu odluke o visini troškova parničnog postupka nema u smislu odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a za posljedicu obvezu tuženika da tužiteljici nadoknadi zahtijevani trošak žalbe.

18. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

Bjelovar, 31. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija, v.r.