Poslovni broj: Usž-494/22-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Blanše Turić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz O., kojeg zastupa H. B., odvjetnik u O., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Z., kojeg zastupa S. V., predsjednica Odbora, radi troškova prijevoza na posao, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-11/21-15 od 13. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-11/21-15 od 13. listopada 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-112-07/17-01/630, URBROJ: 566-01/13- 20-2 od 12. studenog 2020. godine i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave K., broj: 511-05-05-01/02-79/64-2012-2019 od 26. kolovoza 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 59. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i slijedom takve primjene donio nepravilnu odluku. Razvidno je da sud ne pravi razliku između stvarne udaljenosti u kilometrima od mjesta prebivališta do mjesta rada tužitelja i činjenica je da navedenoj relaciji nema organiziranog međumjesnog javnog prijevoza, radi čega službeniku pripada pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području. Iz dokumentacije priležeće u spisu vidljivo je da cijena mjesečne karte na relaciji S. – M. iznosi 1.287,00 kn, a koja udaljenost iznosi oko 30 km, što je više nego dvostruko manja udaljenost od relacije koju tužitelj prelazi, tj. oko 70 km, te bi svakako cijena prijevoza bila viša od iznosa koji prima tužitelj. Slijedom svega iznijetog, tužitelj predlaže da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz nadoknadu prouzrokovanog troška upravnog spora.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu (članak 71. stavak 3. ZUS-a).
5. Žalba nije osnovana.
6. Suprotno tvrdnji tužitelja, upravni sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, a tužitelj određeno niti ne obrazlaže u čemu bi se sastojala povreda pravila sudskog postupka. U obrazloženju svoje presude sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a, te je ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.
7. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke (članak 33. stavak 2.). Po ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako su utvrđene u postupku pa zbog toga i ovaj Sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje na koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.
8. Naime, iz spisa predmeta je vidljivo da od mjesta stanovanja tužitelja (O.) do mjesta rada (M.) nije organiziran međumjesni javni prijevoz iz razloga što ne postoji izravna autobusna linija na relaciji O. – M., ali je organiziran javni prijevoz na relaciji O. – K. i K. – M.. Primjenom odredbe članka 59. stavka 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike propisano je da ako međumjesni javni prijevoz nije organiziran službenik i namještenik ima pravo na mjesečnu naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području. Stoga je pravilno prvostupanjsko tijelo tužitelju utvrdilo pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnog prijevoza na naprijed navedenoj relaciji prema cjeniku voznih karata po udaljenosti od 1. rujna 2009. godine javnog prijevoznika (Autopromet S.), te je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud, kao i tuženik, pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe naprijed citiranog Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, radi čega je prigovore u žalbi kao neosnovane valjalo odbiti.
9. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
10. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 31. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Karlovčan-Đurović
