REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 227/2017-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. C. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. i 56/15.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog I. C., optužene M. B. i optuženog B. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2016., broj K-33/07, u sjednici održanoj 30. ožujka 2022. uz prisutnost javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optužene M. B., odvjetnika P. K. i branitelja optuženog B. B., odvjetnika N. B.. i odvjetnika V. M.,
r i j e š i o j e i p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u točkama 4) i 5) oslobađajućeg dijela izreke te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
II. Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. B., ukida se pobijana presuda u točki 1) osuđujućeg dijela izreke u odnosu na tog optuženika te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Žalba državnog odvjetnika je u tom dijelu bespredmetna.
III. Uslijed odluke pod točkom II. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog B. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi B. B. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano u točki 2) osuđujućeg dijela izreke, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1
I Kž 227/2017-18
(jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te mu se, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izriče djelomična uvjetna osuda time da se neuvjetovani dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
IV. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. B. te u cijelosti žalbe optuženog I. C. i optužene M. B. te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi I. C. proglašen je krivim za tri kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te mu je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz točke 1), a za kaznena djela iz točaka 2) i 3) utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, nakon čega je taj optuženik, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i jedanaest mjeseci. Potom je optuženom I. C., na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je određeno će se izvršiti dio izrečene kazne u trajanju jedne godine i pet mjeseci zatvora, a preostali dio kazne u trajanju jedne godine i šest mjeseci zatvora da se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Istom presudom je optužena M. B. proglašena krivom za dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te su joj, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđene kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz točke 1) izreke te kazna zatvora u trajanju jedne godine za kazneno djelo iz točke 2) izreke, nakon čega je ta optuženica, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca. Potom je ovoj optuženici, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je određeno da će se izvršiti dio izrečene kazne u trajanju jedne godine i jednog mjeseca zatvora, a preostali dio kazne u trajanju jedne godine i jednog mjeseca zatvora da se neće izvršiti ako optuženica u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
1.2. Pobijanom je presudom optuženi B. B. proglašen krivim za dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te su mu, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđene kazna zatvora u trajanju dvije godine za kazneno djelo iz točke 1) i kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz točke 2) izreke, nakon čega je optuženi B. B., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine.
I Kž 227/2017-18
1.3. istom su presudom optuženi I. C. (točka 4. pobijane presude) i optuženi B. B. (točka 5. pobijane presude) oslobođeni optužbe da bi počinili po jedno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97). Također je optužena E. Z. oslobođena optužbe da bi počinila tri kaznena djela (točke 6., 7. i 8. presude) zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 6. KZ/97. Na temelju članka 5. stavka 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10.; dalje ZPOIK) odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od 107.623,28 kn od optuženog I. C. za koje je oslobođen od optužbe pod točkom 4. izreke presude.
1.4. U odnosu na troškove je, na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13.- dalje: ZKP/08.-13) optuženom I. C., optuženoj M. B. i optuženom B. B. naloženo solidarno podmirivanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 40.586,90 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a tim optuženicima je naloženo i plaćanje paušalnih iznosa troškova u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, i to optuženom I. C. 4.000,00 kn, optuženoj M. B. 5.000,00 kn i optuženom B. B. 2.500,00 kn, a tom je optuženiku naloženo i plaćanje troškova zastupanja po branitelju po službenoj dužnosti, o čijoj visini će se naknadno donijeti rješenje. U. odnosu na optuženu E. Z. je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-13., odlučeno da troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci te optuženice kao i nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, optuženi I. C., optužena M.
B. i optuženi B. B..
2.1. Državni se odvjetnik žali zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na oslobađajući dio presude, i to u odnosu na kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavaka 3. i 1. KZ/97 iz točke 4) i optuženog I. C. te iz točke 5) i optuženog B. B., također u odnosu na kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 6. KZ/97. iz točaka 6), 7) i 8) i optuženu E. Z.. U tom dijelu predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i o troškovima postupka u odnosu na osuđujući dio presude za optuženog I. C., optuženu M. B. i optuženog B. B. i u tom dijelu predlaže izreći im pojedinačne i jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju i bez primjene djelomične uvjetne osude, uz izricanje novčanih kazni kao sporednih, kao i odmjeravanje paušalnog troška u višim iznosima.
2.2. Optuženi I. C. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku M. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se presuda u osuđujućem dijelu pod u točkama 1), 2) i 3) preinači na
I Kž 227/2017-18
način da se optuženi I. C. oslobodi optužbe, podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2.3. Optužena M. B. žali se po branitelju, odvjetniku T. G. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Zatražila je obavijest o sjednici.
2.4. Optuženi B. B. žali se osobno i po branitelju, odvjetniku Ž. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Budući da se te dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, u ovoj odluci će se tretirati kao jedna žalba optuženog B. B.. Zatražena je i obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.
3. Optužena M. B. po branitelju, odvjetniku T. G. i optužena E. Z. po branitelju, odvjetniku D. Š. podnijele su odgovore na žalbu državnog odvjetnika u kojima predlažu njeno odbijanje.
4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-13., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti zamjenika branitelja optužene M. B., odvjetnika P. K.. te branitelja optuženog B. B., odvjetnika N. B.. i odvjetnika V. M., a, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) koji se sada primjenjuje, u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optužene M. B. i optuženog B. B. koji su uredno obaviješteni o sjednici.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. B. djelomično je osnovana, djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana. Žalba optuženog B. B. djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana dok su žalbe optuženog I. C. i optužene M. B. neosnovane u cijelosti.
U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka:
7. Optužena M. B. i optuženi B. B. su u žalbama naznačili da se žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
7.1. Obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-13 optužena M. B. u žalbi na više mjesta i za oba kaznena djela za koja je proglašena krivom navodi da je presuda arbitrarna, no iz daljnje žalbene razrade te tvrdnje proizlazi da žaliteljica polemizira s činjeničnim stavovima suda, smatrajući da je na temelju provedenih dokaza trebalo donijeti drugačije zaključke. Optuženi B. B. također tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-13 u svim vidovima navedenima u toj odredbi te tvrdi da je poslovne odnose trebalo "promatrati dinamički", odnosno u
I Kž 227/2017-18
zavisnosti od drugih poslovnih događaja te nudi činjenične argumente u tom pravcu. Također smatra da sud nije dao razloge za neke od odlučnih činjenica (poput iskaza svjedoka V. B. i B. O., načina nastanka dogovora o kreditnom zaduženju, nedostacima nalaza financijskog vještaka, pitanja isplata plaća i dr.), no i ti se žalbeni navodi sadržajno odnose na činjenična pitanja.
7.2. Optuženi B. B. u okviru navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka tvrdi da u presudi „nema niti jedne jedine riječi“ o sadržaju iskaza B. D., D. V. i V. B., a niti objašnjenja iz kojih razloga su navedeni iskazi zanemareni pa tvrdi da je to bilo očito „u funkciji da se bitne činjenice koje idu u prilog optuženicima zanemare i izostave“. Navedeni žalbeni navod nije točan u pogledu iskaza svjedoka D. V. čiji se bitan sadržaj spominje u 5. odjeljku lista 25. presude, a propust suda da analizira iskaze svjedoka B. D. i V. B. nije takav da se presuda ne bi mogla ispitati, a to je uvjet da bi se radilo o istaknutoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Osim toga, sud nije dužan reproducirati i analizirati s jednakom pažnjom sve dokaze izvedene tijekom postupka, nego samo one koji su odlučujućeg značaja, a ovdje se o takvim dokazima ne radi.
7.3. Vezano za tvrdnje o arbitrarnosti suda i namjernom izostavljanju iz presude činjenica koje optuženicima idu u korist, ovaj sud je razmotrio pobijanu presudu i nije našao takve propuste. Upravo suprotno, sud je za svoja stajališta dao razloge, očitovao se na sve relevantne primjedbe obrane te je svestrano razmotrio sva bitna činjenična i pravna pitanja. Također je dao razloge i u pogledu visine i vrste izrečenih kazni, što problematiziraju u svojim žalbama optužena M. B. i optuženi B. B..
7.4. Optuženi B. B. ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-13 tvrdnjom da je teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali ne daje niti jedan konkretni argument koji bi se odnosio na takvu povredu.
7.5. Stoga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u povodu svih podnesenih žalbi prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Drugo je pitanje je li sud na pravilan način utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon, a o tome će biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke vezano za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povrede kaznenog zakona.
U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje:
8. Optuženi I. C., optužena M. B. i optuženi B. B. u žalbama detaljno i vrlo opširno osporavaju činjenične zaključke suda u pogledu kaznenih djela za koja su proglašeni krivima.
8.1. U odnosu na kazneno djelo iz točke 1) izreke osuđujućeg dijela presude svo troje žalitelja iznosi brojne argumente kojima nastoje dovesti u pitanje zaključak suda o njihovoj kaznenoj odgovornosti.
I Kž 227/2017-18
8.2. U tome je dijelu u pravu jedino optuženi B. B.. Naime, tom točkom izreke on je proglašen krivim da je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i da je na taj način pribavio drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist te prouzročio štetu onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, i to na način da je, postupajući po prethodnom zajedničkom dogovoru s I. C. i M. B., koristeći svoje ovlasti sa ciljem pribavljanja znatne nepripadne koristi za trgovačko društvo „B=B.“ d.o.o. protivno Zakonu o trgovačkim društvima, kao zamjenik predsjednice nadzornog odbora trgovačkog društva „I.“ d.d. s predsjednicom tog odbora donio suglasnost nadzornog odbora na temelju koje je sklopljen ugovor o kratkoročnom kreditu između društva „I.“ d.d. i društva „B=B.“ d.o.o. s velikim nerazmjerom između danog kredita od 600.000 kn i vrijednosti nekretnina društva „I.“ d.d. čije vlasništvo je fiducijarno preneseno kao osiguranje tog kredita, nakon čega je društvo „B=B.“ d.o.o. zbog nevraćanja kredita steklo vlasništvo tih nekretnina i tako steklo korist od 4.289.652,50 kn. Dakle, suština njegove kaznene odgovornosti je sudjelovanje u ovom pravnom poslu kao zamjenika predsjednice nadzornog odbora društva „I.“ d.d. Za prvostupanjski sud nije bilo dvojbe da ovaj optuženik nije sudjelovao u sjednici nadzornog odbora na kojoj je bilo govora o zajmu i mogućnosti opterećivanja nekretnina, a niti na idućoj sjednici na kojoj je verificiran zapisnik o tome s prethodne sjednice, kao i da nije potpisao odluku nadzornog odbora od... kojom se daje suglasnost za opterećenje nekretnina koje je utanačeno ugovorom o kratkoročnom kreditu. Pri tome nije sporno sudjelovanje optuženog B. B. u tom poslu na strani trgovačkog društva „B=B.“ d.o.o. kao vlasnika udjela, no to nije odlučno za njegovu kaznenu odgovornost jer se kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim može počiniti samo na štetu trgovačkog društva o čijim interesima je počinitelj dužan brinuti, ali ne i u korist tog trgovačkog društva. Prvostupanjski sud svoj zaključak o sudjelovanju ovog optuženika u počinjenju tog djela izvodi iz činjenice da je on bio upoznat sa svim okolnostima koje su se odnosile na sklapanje štetnog ugovora o kreditu i da je taj ugovor rezultat prethodnog dogovora tog optuženika (B. B.) i optužene M. B. s direktorom oštećenog društva, optuženim I. C..
8.3. No, imajući u vidu da optuženi B. B. u svojoj obrani osporava sudjelovanje u sjednicama nadzornog odbora na kojima je dana suglasnost i verificiran zapisnik koji sadrži tu suglasnost te u odsutnosti neke druge utvrđene optuženikove radnje sudjelovanja u spornom poslu u svojstvu zamjenika predsjednice nadzornog odbora oštećenog trgovačkog društva kojom bi on na odlučujući način pridonio zaključenju spornog ugovora, zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti ukazuje se preuranjenim i za sada pogrešnim. Na navedeno s pravom ukazuje u žalbi optuženi B. B. pa je njegova žalba u tom dijelu osnovana te je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-19., djelomično prihvaćena tako da je ukinuta pobijana presuda u točki 1) osuđujućeg dijela izreke u odnosu na tog optuženika te je predmet u tom dijelu upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kao što je riješeno u točki II. izreke ove odluke. Uslijed takve odluke, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni za to djelo i zbog troškova kaznenog postupka u odnosu na optuženog B. B. postala je bespredmetna.
I Kž 227/2017-18
8.4. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1) pobijane presude, optuženi I. C. i optužena M. B. u žalbama tvrde da je njihova namjera bila pokriće troškova i isplata plaća radnika, nakon čega detaljno elaboriraju nepovoljne prilike u trgovačkom društvu „I.“ d.d. koje su prethodile zaključenju spornog ugovora o kreditu kao što su pritisak sindikata i prijetnje štrajkom radi isplate plaća, problemi sa zalihama, sukobi između uprave i radnika, naslijeđeni dugovi i drugo. Također opisuju i naknadne poslovne odnose, odnosno sporazume od ..., ... i ..., za koje smatraju da opovrgavaju njihovu namjeru da se nanese šteta trgovačkom društvu „I.“ d.d. Sud je sve to, suprotno žalbama, uzeo u obzir u svojoj analizi činjeničnog stanja i pri tome je donio pravilne zaključke. Okolnosti istaknute u žalbama zapravo nisu sporne, ali one nisu ni od nikakvog utjecaja na zaključak o štetnosti ugovora o kratkoročnom kreditu br. ... kojim trgovačko društvo B=B." pozajmljuje društvu I. d.d. iznos od 600.000 kuna uz fiducijarni prijenos vlasništva tri nekretnine čija je ukupna vrijednost iznosila 4.889.672,50 kn. Žalbama se prethodno citiranim tvrdnjama odvlači pozornost od suštine protupravnosti koja se sastoji u nerazmjeru navedenih činidaba iz opisanog ugovora, a nepovoljne okolnosti u trgovačkom društvu „I.“ d.d. su od strane ovo dvoje optuženika iskorištene na način da su optuženi I. C. i optužena M. B., pod prividom rješavanja tih problema i održavanja poslovanja trgovačkog društva „I.“ d.d., sklopili ugovor čiji je krajnji cilj bio otuđenje vrijedne imovine društva „I.“d.d. bez odgovarajuće koristi za to društvo. Optuženici nisu u svojim obranama, a niti u žalbama dali bilo kakvo objašnjenje za nerazmjer između vrijednosti pozajmljenog novca i vrijednosti nekretnina koje su dane kao osiguranje kredita, a s obzirom na to da vrijednost nekretnina nadmašuje više od osam puta vrijednost primljenog kredita. Treba dodati i da institut fiducije stavlja dužnika u nepovoljniji položaj nego drugi instrumenti osiguranja povrata kredita jer je takvim prijenosom prava vlasništva dužnikove stvari na vjerovnika dužnik izložen većem riziku u odnosu na druge oblike osiguranja tražbina – gubitku vlasništva nad tako opterećenim nekretninama bez mogućnosti povrata dijela njihove vrijednosti koja premašuje osiguranu tražbinu. Optuženici također nisu ponudili prihvatljivo obrazloženje zbog čega je korišten instrument osiguranja kredita koji je tako nepovoljan za dužnika umjesto, primjerice, uobičajene hipoteke. Ta okolnost dodatno potvrđuje intenciju oboje optuženika da se, u situaciji nepovoljnih prilika u društvu „I.“ d.d. i predvidivoj nemogućnosti vraćanja kredita, nekretnine društva „I.“ d.d. otuđe u korist društva „B=B.“ d.o.o. na što jednostavniji i brži način. Svaki posao nekog poslovnog subjekta podrazumijeva svoje gospodarsko opravdanje, no za pravni posao s takvim nerazmjerom protučinidaba na štetu trgovačkog društva „I.“ d.d. koji je predmet kaznenog djela nije bilo nikakve ekonomske, ni druge logike jer je društvo „I.“ d.d. ostalo bez vrijednih nekretnina, a nije ostvarilo niti približno razmjernu korist. Okolnost što je naknadno došlo do povrata nekretnina društvu „I.“ d.d. i uređenja odnosa s društvom „B=B.“ d.o.o. nije od utjecaja na kaznenu odgovornost optuženika jer je kazneno djelo bilo dovršeno stjecanjem vlasništva predmetnih nekretnina od strane društva „B=B.“ d.o.o. Ovi optuženici naknadne sporazume između trgovačkih društava tumače na način da oni opovrgavaju kaznenu odgovornost oboje optuženika, ali ti sporazumi značajni su jedino u smislu olakotnih okolnosti zbog kojih su optuženicima izrečene puno blaže kazne od onih koje bi bile primjerene da ti naknadni ugovori nisu bili zaključeni.
I Kž 227/2017-18
8.5. Optuženi I. C., optužena M. B. i optuženi B. B. osporavaju utvrđenja suda i u odnosu na točku 2) pobijane presude, a njihovi žalbeni navodi se uglavnom odnose na pobijanje zaključka prvostupanjskog suda o tržišnoj vrijednosti nekretnine. Pri tome se žalitelji pozivaju na činjenice da je knjigovodstvena vrijednost nekretnine iznosila nešto više od 210.000 kn, da ju je porezna uprava procijenila na iznos 320.000 kn, da nekretnina nije bila upisana u zemljišne knjige kao vlasništvo trgovačkog društva „I.“ d.d. što je, prema žaliteljima, otežavalo njezin pravni promet i time smanjivalo tržišnu vrijednost, da vještak nije uzeo u obzir troškove sanacije objekata na nekretnini, a da svjedoci M. P. i B. O. nisu kao potencijalni kupci bili spremni ponuditi višu cijenu, što je žaliteljima argument koji opovrgava interes tržišta za nekretninama koje su predmet kaznenog djela.
8.6. Međutim, prvostupanjski je sud u prvom i drugom odjeljku na listu 35. dao jasne i logične razloge zbog čega je o tržišnoj vrijednosti nekretnine zaključio na temelju nalaza građevinskog vještaka, a ne na temelju procjene porezne uprave ili njene knjigovodstvene vrijednosti. Te razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se žalitelji na njih upućuju radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja. Nema sumnje da nalaz vještaka o tržišnoj vrijednosti nekretnine prema njenom stanju u trenutku prodaje s ostalim parametrima koje je vještak koristio (najniža vrijednost građevinskog zemljišta, komunalni doprinos po m² iz Odluke Grada N. i vrijednost priključaka) predstavlja najpouzdaniji izvor saznanja o toj okolnosti, zbog čega su svi žalbeni navodi kojima se to pokušava osporiti paušalni i neprihvatljivi. Okolnost što je vještak svojim dopunama mijenjao rezultate vještačenja sukladno primjedbama obrane ne kompromitira vještakovu stručnost niti konačnu verziju njegovog nalaza jer je logično da se tijekom postupka činjenična situacija razvija i mijenja u skladu s promjenama u stanju predmeta.
8.7. Optužena M. B. i optuženi B. B. osporavaju počinjenje ovog kaznenog djela tvrdnjom da nadzorni odbor nije odlučivao niti sudjelovao u prodaji nekretnine i da bez donošenja takve odluke nema njihove kaznene odgovornosti. Međutim, takvi žalbeni navodi u suprotnosti su s njihovim obranama jer je optuženica iskazala da je nadzorni odbor odobrio spornu prodaju kako bi se društvo „I.“ d.d. riješilo neprofitne imovine koja je stvarala obveze, a optuženi B. B. je također naveo da je do prodaje predmetnih nekretnina došlo na temelju zaključka nadzornog odbora „I.“-a. Stoga je sud pravilno na temelju ovakvih obrana oboje optuženika zaključio o njihovom sudjelovanju u kaznenom djelu.
8.8. Osporavajući kaznenu odgovornost optuženi B. B. poziva se i na ustup strojeva društvu „I.“ d.d. bez naknade, odnosno na kompenzaciju u vrijednosti 535.629,90 kn. Niti ovaj žalbeni navod nije prihvatljiv jer u spisu nema podataka o povezanosti između ustupa strojeva i pravnog posla koji je predmet kaznenog djela iz točke 2) izreke osuđujućeg dijela presude.
8.9. Optuženi I. C. u žalbi osporava i činjenično stanje koje je sud utvrdio u odnosu na točku 3) izreke osuđujućeg dijela presude. Ističe da je društvo „B-B.“ d.o.o. imalo pravo na proviziju umjesto ranijih zastupnika i to na temelju realiziranog prometa s inozemnim kupcima, a da je V. B. za inozemne kupce obavljao dnevnu
I Kž 227/2017-18
korespondenciju u smislu dogovora o narudžbi, rokova isporuke, rješavanje pitanja kvalitete, rješavanje sadržaja dokumentacije i prosljeđivanja društvu „I.“ d.d.
8.10. Ovdje žalitelj ispušta iz vida da je provedeno vještačenje sve dostupne dokumentacije društva „I.“ d.d. i društva „B=B.“ d.o.o. te da knjigovodstveni vještak nije pronašao niti jednu ispravu koja bi potkrijepila poslove zastupanja kod inozemnih društava „K.“ i „S.“ koje bi obavilo društvo „B=B.“ d.o.o. Kod takvog stanja stvari, neosnovani su ovi žalbeni navodi optuženog I. C. i u odnosu na kazneno djelo iz toč. 3) presude.
8.11. Stoga žalbenim tvrdnjama svih optuženika, osim onih optuženog B. B. u odnosu na točku 1) izreke osuđujućeg dijela presude, nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na osuđujući dio presude, jer se ta utvrđenja temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, zbog čega nisu osnovane žalbe ovih optuženika podnesene iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.-13.
U odnosu na povrede kaznenog zakona:
9. Državni odvjetnik je u pravu kada navodi da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona u točkama 4) i 5) izreke oslobađajućeg dijela presude kada je zaključio da u postupanju optuženog I. C. opisanom u točki 4) i postupanju optuženog B. B. opisanom u točki 5) izreke ne postoji pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. (koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja) u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude) i obrazloživši to tvrdnjom da u činjeničnim opisima radnji tih djela nije naznačena šteta koja je bitno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavaka 2. KZ/11. Naime, prema već ustaljenoj sudskoj praksi, za utvrđenje postojanja pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. ne traži se da istovremeno budu ostvarena imovinska korist i da nastupi šteta. Dovoljno je ispunjenje jedne od tih sastavnica, dakle, ili pribavljanje imovinske koristi ili prouzročenje štete. Budući da je u činjeničnom opisu točke 8) optužnice o kojoj je odlučeno u točki 4) izreke oslobađajućeg dijela presude i u činjeničnom opisu točke 10) optužnice o kojoj je odlučeno u točki 5) izreke oslobađajućeg dijela presude naznačena imovinska korist, i to u iznosu od 107.623,28 kn koju bi ostvario optuženi I. C., te u iznosu od 745.473,60 koju bi optuženi B. B. ostvario za B. P., to je dostatno za ostvarenje pravnog kontinuiteta. Prema tome, oslobođenjem optužbe na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08.-13. optuženog I. C. u točki 4) izreke oslobađajućeg dijela presude i optuženog B. B. u točki 5) izreke oslobađajućeg dijela presude sud je počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1) ZKP/08.-13. u pitanju je li djelo za koje se optuženici progone kazneno djelo. Budući da se ovakva povreda kaznenog zakona, koja je rezultirala propustom utvrđenja odlučnih činjenica, ne može sanirati preinačenjem presude, pobijanu presudu je u tom dijelu, na temelju članka 483. stavka 1) ZKP/08.-19. trebalo ukinuti, kao što je riješeno u točki I. izreke ove odluke i predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
I Kž 227/2017-18
9.1. Međutim, neprihvatljiva je daljnja žalbena tvrdnja državnog odvjetnika o povredi kaznenog zakona koja se odnosi na kaznena djela iz točke 6), 7) i 8) izreke oslobađajućeg dijela presude. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u radnjama optužene E. Z. koje su kvalificirane kao tri kaznena djela iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 6. KZ/97. nisu ostvarena obilježja niti jednog kaznenog djela po KZ/11., odnosno da, s obzirom na činjenične opise tih djela, ne postoji pravni kontinuitet koji bi bio ostvaren u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Žalitelj nije u pravu jer je obilježje počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. počiniteljeva dužnost zaštite imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja. Optužena E. Z. u odnosu na oštećeno društvo „I.“ d.d. nije imala takvo svojstvo jer je u događajima koji su opisani u navedenim točkama sudjelovala odnosno radnje stavljene joj na teret poduzimala kao odgovorna osoba u društvu „B=B.“ d.o.o., dakle, u društvu kojem je pribavljena korist, a to znači da tim radnjama nije mogla ostvariti obilježje kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. koje se sastoji u povredi imovinskih interesa onoga čije imovinske interese je dužan štititi. Stoga se na nju ne može primijeniti niti odredba članka 252. Zakona o trgovačkim društvima jer ona nije vodila poslove oštećenog društva „I.“ d.d. Prema tome, u konkretnoj situaciji, u odnosu na optuženu E. Z. i radnje koje su joj stavljene na teret ne postoji kontinuitet između kaznenih djela na koji se poziva državni odvjetnik pa sud nije povrijedio kazneni zakon kada ju je oslobodio optužbe na temelju 453. točke 1. ZKP/08.-13.
9.2. Optuženi I. C. također se žali zbog povrede kaznenog zakona tvrdeći da radnje zbog kojih je proglašen krivim u točkama 1), 2) i 3) izreke oslobađajućeg dijela presude predstavljaju jedno produljeno kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97. i članka 61. KZ/97. Stav o produljenosti radnji kaznenih djela objašnjava njihovom vremenskom povezanošću (tijekom .... i ....), počinjenjem na isti način (provođenjem odluka većinskog vlasnika i po odobrenju nadzornog odbora) te u korist iste pravne osobe (trgovačkog društva „B=B.“ d.o.o.).
9.3. Doista postoje određeni objedinjujući elementi između radnji kaznenih djela opisanih u točkama 1), 2) i 3) izreke oslobađajućeg dijela presude, no oni nisu dovoljni za zaključak da se radi o produljenom kaznenom djelu prema članku 61. KZ/97 odnosno članku 52. KZ/11. Naime, kod kaznenih djela iz točaka 1) i 2) različite su kombinacije supočiniteljstva, dok je kazneno djelo pod točkom 3) optuženi I. C. počinio sam. Osim toga, način počinjenja, odnosno predmet radnji svakog od tih kaznenih djela su različiti pravni poslovi (ugovor o kreditu u točki 1., ugovor o kupoprodaji nekretnina u točki 2. i ugovor o zastupanju u točki 3.). Kod takvog stanja stvari, nije prihvatljiva tvrdnja da ta djela čine jedinstvenu cjelinu, a neosnovan je i sličan žalbeni navod o produljenom kaznenom djelu koji ističe optužena M. B. u odnosu na kaznena djela za koja je ona proglašena krivom pod točkama 1) i 2) izreke oslobađajućeg dijela presude jer i kod njih nedostaje jedinstvenost njezine namjere i načina počinjenja.
9.4. Suprotno žalbenim navodima optuženog I. C., u njegovom slučaju se ne radi o kaznenom djelu nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz članka 291. stavka 2. u
I Kž 227/2017-18
vezi stavka 1. KZ/97. jer se njegovo postupanje opisano u izreci ne može podvesti pod „očito nesavjesno poslovanje“ (a to je radnja počinjenja kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97) s obzirom na to da optuženikove radnje sadrže veću i drugačiju kriminalnu količinu u vidu povrede dužnosti zaštite imovinskih prava i pribavljanje drugoj osobi znatne imovinske koristi.
9.5. U okviru iste žalbene osnove iz članka 467. točke 2. ZKP/08.-13. optužena M. B. i optuženi B. B. tvrde da kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. nije blaže od kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. jer propisuje strožu kaznu. Okvir propisane kazne je kod kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. doista blaži (kazna zatvora od jedne do osam godina) od okvira kazne kod kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (kazna zatvora od jedne do deset godina). Međutim, kada je u pitanju obilježje kaznenih djela u vidu znatne imovinske koristi, blaže je kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. jer sužava tu kaznenu odgovornost tako da ta korist mora prelaziti 60.000 kn, za razliku od KZ/97. gdje se ulazi u zonu kvalificiranog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. već i s pribavljenom koristi od 30.000,00 kuna, a prilikom odmjeravanja kazne za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. sud je vezan posebnim maksimumom propisanim u članku 292. stavku 2. KZ/97.
9.6. Prema tome, neosnovane su žalbe svo troje optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-13.
9.7. Ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19. ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu bilo kojeg od optuženika na neki drugi način koji nije istaknut u žalbama, došlo do povrede kaznenog zakona.
U odnosu na odluku o kazni i troškovima postupka:
10. Žalbe zbog odluke o kazni podnijeli su državni odvjetnik u odnosu na optuženog I. C., optuženu M. B. i optuženog B. B., zatim optužena M. B. te optuženi B. B.. Odredba članka 478. ZKP/08.-19. propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni pa je ovaj sud ocijenio i primjerenost izrečene kazne optuženom I. C. koji se nije žalio u tom dijelu.
10.1. Pritom je, budući da je prvostupanjska presuda ukinuta u točki 1) izreke osuđujućeg dijela u odnosu na optuženog B. B. i u tom je dijelu predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, žalba državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni i troškove postupka u odnosu na ovog optuženika postala bespredmetna (v. točku 8.3. ove odluke).
10.2. Zalažući se za strože kažnjavanje optuženog I. C. i optužene M. B., državni odvjetnik tvrdi da sud nije dovoljno vrednovao visinu štete koja višestruko premašuje cenzus od 60.000 kn (kao kvalifikatorno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11.). Smatra da takvo nadmašivanje iznosa kvalifikatornog obilježja ne opravdava izricanje kazni u minimalnom trajanju, a niti primjenu djelomične uvjetne
I Kž 227/2017-18
osude te tvrdi da je optuženicima bilo potrebno izreći visoke novčane kazne kao sporedne kazne.
10.3. No, ovaj sud nije našao opravdanja za strože kažnjavanje ovih optuženika u smislu visine i vrste kazni kakvo predlaže državni odvjetnik jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti značajne za izbor vrste i odmjeravanje visine kazne. Naime, vezano za olakotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, treba izdvojiti da su ovo dvoje optuženika neosuđivane osobe te su naknadno razriješeni svi imovinskopravni odnosi između oštećenog trgovačkog društva i društva „B=B.“ d.o.o.. Osim toga, optužena M. B. ima značajnih zdravstvenih problema, o čemu je priložila i odgovarajuću dokumentaciju. Kod takvog stanja stvari i zbog proteka vremena od događaja, nije svrhovita primjena strožih sankcija, a niti sporednih novčanih kazni.
10.4. Nema osnove niti za blaže kažnjavanje na koje apelira optužena M. B.. U njenoj žalbi nije istaknuta niti jedna suštinski nova okolnost ili okolnost koja sudu nije bila poznata, nego je predloženo procijeniti postojeće okolnosti u pravcu davanja većeg značaja olakotnim okolnostima.
10.5. Optuženi B. B. u svojoj žalbi također traži preocjenu utvrđenih okolnosti te dalje ističe da mu je sud propustio cijeniti njegove poslovne odluke u korist trgovačkog društva „I.“ d.d., sudjelovanje u Domovinskom ratu i dugotrajnost postupka. Imajući u vidu ove argumente, a i s obzirom na ukidanje prvostupanjske presude u točki 1) izreke osuđujućeg dijela u odnosu na ovog optuženika, preinačena je ta presuda na način da je ovaj sud prihvatio kaznu iz prvostupanjske presude za točku 2) izreke osuđujućeg dijela i tog optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci i potom mu je, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrekao djelomičnu uvjetnu osudu odredivši da se neuvjetovani dio kazne u trajanju od devet mjeseci ima izvršiti, a da se uvjetovani dio kazne u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da će se upravo ovakvom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Kod takvog stanja stvari, nije osnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni za ovog optuženika i točku 2) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude s obzirom da višestruko premašivanje imovinskog cenzusa u konkretnoj situaciji, s obzirom na olakotne okolnosti (neosuđivanost, protek vremena i razrješenje imovinskih odnosa između pravnih osoba) nije takvo da bi zahtijevalo strože kažnjavanje, odnosno izricanje sporedne novčane kazne. Slijedom navedenog i na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove odluke.
10.6. Razmatranjem izrečene kazne optuženom I. C. ovaj drugostupanjski sud je zaključio da nema mjesta blažem kažnjavanju jer je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere sankcije vodio računa o svim kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11. i pravilno utvrdio sve okolnosti (otegotnih u vidu visine štete, iskorištavanja poslovnih poteškoća te olakotnih u vidu neosuđivanosti te razrješenja imovinskopravnih pitanja između involviranih društava). Pojedinačnim kaznama navedenima u točki 1.3. ovog obrazloženja i jedinstvenom kaznom od dvije godine i jedanaest mjeseci, uz primjenu
I Kž 227/2017-18
djelomične uvjetne osude na način da će se izvršiti dio izrečene kazne od jedne godine i pet mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju jedne godine i šest mjeseci se neće izvršiti pod pretpostavkom da optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, će se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, postići svrha kažnjavanja propisana u članku 41. KZ/11. Njome će se prvenstveno utjecati na ovog optuženika, ali i na druge osobe da više ne čine kaznena djela, čime će se u potpunosti ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.
10.7. Zbog troškova postupka žalbu je podnio državni odvjetnik smatrajući da je trebalo odmjeriti paušalni trošak u višem iznosu imajući na umu činjenicu da je održano više od 20 ročišta, a da je minimalni propisani iznos paušala 300 kn pa da nema razloga da se svako pojedino ročište vrednuje ispod tog minimalnog iznosa. Međutim, suprotno navodima žalbe, paušalni trošak je određen primjereno trajanju i složenosti ovog postupka, o čemu je prvostupanjski sud dao razloge na listu 51. pobijane odluke koje prihvaća i ovaj sud.
11. Slijedom svega navedenog, a u smislu članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. prvostupanjska presuda je ukinuta i preinačena kao u točkama I. do III. ove izreke, a budući da su neosnovane u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. B. te u cijelosti žalbe optuženog I. C. i optužene M. B., na temelju čl. 482. ZKP/08.- 19. potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu kao u točki IV. izreke ove odluke.
12. U odnosu na točku 1) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude i optuženog B. B. te u odnosu na točke 4) i 5) izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku iznova provesti raspravu i sve potrebne dokaze te će otkloniti nedostatke na koje je ukazano u ovoj odluci. Utvrdit će činjenično stanje na temelju savjesne ocjene dokaza i potom donijeti novu i pravilnu presudu koju će valjano obrazložiti sukladno članku 459. ZKP/08.-19.
13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 30. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Vesna Vrbetić, v. r.
