Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-806/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ž., OIB…, iz G., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB…, Z., zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini poslovni broj P-63/2020-17 od 7. veljače 2022. godine, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-63/2020-23 od 14. veljače 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30 ožujka 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini poslovni broj P-63/2020-17 od 7. veljače 2022. godine, ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-63/2020-23 od 14. veljače 2022. godine.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-4290661 koji su dana 30. srpnja 2007. g. sklopili tužitelj Ž. Ž. (OIB:…) kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. (OIB…) kao kreditor u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. (OIB…) da tužitelju Ž. Ž. (OIB…) isplati iznos od 25.836,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 5,58 kn počam od 30.11.2007.g.,

- na iznos od 33,97 kn počam od 31.01.2008.g.,

- na iznos od 55,86 kn počam od 29.02.2008.g.,

- na iznos od 93,37 kn počam od 31.03.2008.g.,

- na iznos od 37,00 kn počam od 30.04.2008.g.,

- na iznos od 14,70 kn počam od 31.05.2008.g.,

- na iznos od 42,16 kn počam od 30.06.2008.g.,

- na iznos od 1,85 kn počam od 31.07.2008.g.,

- na iznos od 3,84 kn počam od 31.08.2008.g.,

- na iznos od 27,74 kn počam od 30.09.2008.g.,

- na iznos od 208,75 kn počam od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 87,48 kn počam od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 241,63 kn počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 265,32 kn počam od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 276,03 kn počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 246,53 kn počam od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 252,16 kn počam od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 207,04 kn počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 173,81 kn počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 182,65 kn počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 200,16 kn počam od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 198,64 kn počam od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 180,94 kn počam od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 214,16 kn počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 240,79 kn počam od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 278,68 kn počam od 31.01.2010.g.,

- na iznos od 2690,99 kn počam od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 321,41 kn počam od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 311,66 kn počam od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 330,66 kn počam od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 495,22 kn počam od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 461,34 kn počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 564,84 kn počam od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 529,08 kn počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 471,56 kn počam od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 592,91 kn počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 747,29 kn počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 637,98 kn počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 676,31 kn počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 627,56 kn počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 636,31 kn počam od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 843,26 kn počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 863,42 kn počam od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 1.036,32 kn počam od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 947,51 kn počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 850,28 kn počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 839,85 kn počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 832,36 kn počam od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 878,74 kn počam od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 919,17 kn počam od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 924,58 kn počam od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 896,62 kn počam od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 915,50 kn počam od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 928,42 kn počam od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 906,68 kn počam od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 912,40 kn počam od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 896,10 kn počam od 31.07.2012.g.,

sve do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

III Tuženik R. A. d.d. (OIB…) dužan je tužitelju Ž. Ž. (OIB:…) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.020,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počam od 7. veljače 2022. kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud navodi da uvidom u Ugovor o kreditu između R. A. d.d. kao kreditora i Ž. Ž. kao korisnika kredita od 30. srpnja 2007. vidljivo je da je Ž. Ž. odobren kredit u iznosu od 25.989,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i da je ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

5. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka D. B. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno plaćao odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sve ukupno iznose 25.790,96 kune, od čega se iznos od 25.836,17 kuna odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno – 45,21 se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, stoga sud prvog stupnja pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu.

6. Prije svega, treba reći da iz činjeničnog supstrata tužbe je razvidno da tužitelj a na temelju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 traži da se utvrde da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

7. S druge strane, iz obrazloženja prvostupanjske presude je razvidno da sud usvajanje tužbenog zahtjeva obrazlaže da su ništetne ugovorne odredbe jer je u razdoblju od sklapanja ugovora tuženik svojevoljno u više navrata mijenjao kamatnu stopu a koje kamatne stope se nisu mogle mijenjati jednostranom odlukom banke pri čemu i sam tuženik u svojoj žalbi pobija takav pravni stav prvostupanjskog suda u materijalnopravnom smislu.

8. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud više po službenoj dužnosti ne pazi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti u odnosu na prethodno navedeno tuženik ističe da je počinjena ta bitna povreda odredaba parničnog postupka, međutim, ovaj sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP odlučio je kao u izreci ove presude imajući u vidu da je u tijeku ovog postupka knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena visina štete koja je tužitelju nastala plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena.

9. Vezano uz ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj, po mišljenju ovog suda one nisu učinjene te je u odnosu na te istaknute povrede prvostupanjska presuda sačinjena u svemu sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP.

10. I ovaj sud se poziva na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Dakle, imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

10.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st.1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

12. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe čl. 502. c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu, jer je kredit otplaćen. Naime, činjenica da je ugovor o kreditu otplaćen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno da se utvrdi ništetnost pojedinih odredbi takvog ugovora. Ovo stoga, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužitelj nema pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

15.2. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 28. ožujka 2008. bio na snazi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. francima nepoštene, te da je

prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 30. srpnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja odnosno dio

ništetan.

odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi preplatio tuženiku ukupno iznos od 25.836,17 kn, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime preplaćene valutne klauzule na temelju izračuna financijskog vještaka koji je sačinjen sukladno zadatku suda iz rješenja od 4. listopada 2020. pri čemu neosnovano tuženik ponavlja u žalbi da je vještak trebalo uračunati i manjkove tj. one anuitete kada je tužitelj manje platio iznose anuiteta, jer je sud donio odluku u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP.

21. Suprotno žalbenim navodima pravilno je ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine. Stoga, kako u konkretnoj situaciji kako je sudska odluka u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, a u vezi ugovorene valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a tužba je podnesena 18. veljače 2020. godine, a zastarni rok za potraživanje po osnovu stjecanja bez osnove je pet godina, to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

22. Na žalbene navode koji se odnose na zastaru zakonske zatezne kamate, valja reći da zakonske zatezne kamate su akcesorno potraživanje glavnom potraživanju, pa ukoliko glavno potraživanje nije zastarjelo, tada nisu ni kamate, pri čemu valja reći da kada se za kamate propisuje trogodišnji zastarni rok, tada se ima u vidu situacije kada se samostalno potražuju kamate u situaciji kad je glavno potraživanje prestalo postojati, a što ovdje nije slučaj.

23. Vezano uz navode žalbe kojim se tužitelju odriče svojstvo potrošača valja reći da u smislu Direktive 93/13 potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima koji su obuhvaćeni tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a iz sadržaja ugovora, kao i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju automobila pa se stoga ne može tužitelju odreći svojstvo potrošača.

24. I odluka o trošku je pravilna i zakonite (čl. 154. st. 1. ZPP).

25. Zbog navedenog, a temeljem čl. 373.a. st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

26. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 30. ožujka 2022. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.