Poslovni broj: 10 UsI-1383/21-4
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Z. K., Ž.
D., Č., P. A. S….., zastupan po opunomoćeniku J.
M., odvjetniku u S., S…, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih
poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi teže povrede službene dužnosti, izvanraspravno, 30. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Klasa: UP/II-114- 04/20-02/86, Urbroj: 511-01-158-20-4 od 21. prosinca 2020. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114- 04/20-02/270, Urbroj: 511-01-158-20-6 od 5. listopada 2020.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II- 114-04/20-02/86, Urbroj: 511-01-158-20-4 od 21. prosinca 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog sudovanja S., Klasa: UP/I-114-04/20-02/270, Urbroj: 511-01-158- 20-6 od 5. listopada 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).
2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kao neosnovana, te se po službenoj dužnosti vrši pravna prekvalifikacija djela činjenično i pravno opisanog u pobijanom rješenju te se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji opisana kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".
3. Prvostupanjskim rješenjem se tužitelj, policijski službenik, utvrđuje odgovornim da je dana 27. svibnja 2020. u 06,00 sati, neovlašteno prevezao svoju suprugu L. K. sa službenim vozilom O. A., reg. Oznake …-…, od
D. do mjesta P. na otoku K., gdje je imenovani temeljem radnog naloga
broj 12-05/2020 trebalo obavljati poslove nadzora remontnih radova na ophodnom brodu tip "A", P-107 do 3.6.2020., nakon čega je samovoljno omogućio supruzi korištenje smještaja u apartmanu F. M. u mjestu P. od 27. svibnja
2020. do 2. lipnja 2020., a koji je plaćen iz proračuna MUP-a, za potrebe smještaja policijskih službenika tijekom obavljanja službe u P., otok K., pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 10. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019, dalje Zakon o policiji) opisanu kao "neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva", te mu se temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji , izriče disciplinska kazna – novčana kazna u visini 10 % od posljednje plaće koje je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x10%).
4. Tužitelj u tužbi kojom pobija zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja u bitnom navodi da iako drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja i vrši pravnu prekvalifikaciju djela u bitnome na taj način tuženik potvrđuje da je prvostupanjsko rješenje bilo neosnovano, a žalbeni razlozi kojim je tužitelj upirao protiv istog osnovano usmjereni na poništenje istog. Dakle, da oba stupanja upravnog postupka postupaju isključivo inkivzitorno derogirajući osnovno pravo stranke, ovdje tužitelja da žalbom osporava, a na kraju i ospori nezakonito rješenje. U odnos na meritum spora, tužitelj ističe da i dalje ne spori da je postupio točno onako kako je opisano u činjeničnom dispozitivu pobijanog prvostupanjskog rješenja. Međutim tužitelj spori da bi takvo ponašanje predstavljalo težu povredu službene dužnosti i spori da bi opisano predstavljalo nenamjensko ili neovlašteno trošenje sredstava Ministarstva kao i da bi to predstavljalo nedolično ponašanje u službi ili izvan službe. Dakle, u konkretnom slučaju se isključivo radi o pravnom pitanju. Drugostupanjsko tijelo da je djelomično počelo razmatrati to pravno pitanje, međutim lakonski je samo izvršilo prekvalifikaciju u drugu težu povredu. Tek ta druga teža povreda službene dužnosti iz drugostupanjskog rješenja je apsolutno neprihvatljiva i neosnovana i neutemeljena na dokazima koje prileže spisu, te i drugostupanjsko pobijano rješenje ignorira činjenicu da se vodi postupak protiv policijskog službenika za težu povredu službene dužnosti, koju notorno isti nije niti mogao počiniti (kako onu osnovno označenu, tako i ovu nakon pravne preinake). Tužitelj ponovno mora apostrofirati nesporne činjenice: tužitelj je dobio radni nalog za obavljanje policijskih poslova u P. na otoku K., te je upućen da na K. otide službenim vozilom; tužitelj je temeljem putnog i radnog naloga zadužio vozilo i otišao na otok K., te se po obavljenim radnim zadacima vratio u D.;
tužitelj je najkraćim i jedinim putem odvozio dionicu D.- otok K.-D.,
bez skretanja sa rute i bez dodatne kilometraže, dakle bez ikakvih dodatnih troškova;
radni zadaci su obavljeni u cijelosti i sukladno propisanim i zadanim parametrima; sukladno uputi nadređenih tužitelj je u P. na otoku K., kako to i inače rade svi policijski službenici i to već godinama, unajmio smještaj, za koji smještaj mu je uredno izdani račun: (napominje se da je smještaj bio iznimno loš, bez hlađenja, televizije, kuhinje i jedva podoban za boravak, a prosječno jeftiniji od uobičajene cijene koju djelatnici MUP-a plaćaju na u tom mjestu za svoj boravak); nitko nije imao nikakvih primjedbi na tijek putovanja, tijek boravka i na obavljene radne zadatke, kao ni na unajmljeni smještaj i ostale troškove; zajedno sa tužiteljem u vozilu se do otoka K. vozila njegova supruga i boravila je zajedno s njim u njegovom smještaju (dijelili su jedan krevet, stol i stolicu); zbog činjenice da se ista vozila u automobilu sa tužiteljem i boravila u njegovom smještaju nije nastao nikakav dodatni trošak u novcu niti na bilo koji drugi način (potrošnja goriva na dionici D.-otok K.-D.) je bila
identična, kao i trošak smještaja; supruga tužitelja je sama podmirila boravišnu pristojbu za smještaj na otoku K., prehranu, te sve svoje troškove.
Odlaskom na K., boravkom u smještaju na K. i činjenicom što je supruga tužitelja pravila društvo tužitelju nije nastao apsolutno ikakav dodatni trošak, a tužitelj nije koristio nikakva sredstva Ministarstva, a posebno ne neovlašteno ili nenamjenski. Da je tome tako ukazuje okolnost i što Ministarstvo nije tražilo naknadu štete ili povrat sredstava od tužitelja niti njegove supruge, jer nikakva sredstva oni nisu ni koristili. Dakle u ponašanju tužitelja nije se ostvarilo bitno obilježje teže povrede koja se stavlja na teret tužitelju niti bilo koje druge povrede službene dužnosti, a nije se ostvarilo ni obilježje teže povrede nedoličnog ponašanja u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije. Naime, takvo postupanje tužitelja je sasvim prirodno, uobičajeno, naučeno od nadređenih i drugih kolega, jer svi postupaju godinama na identičan način i nikada nitko za isto nije odgovarao. Notorna je neistina i maliciozna tvrdnja da bi ikako štetila ugledu policije radnja da se u vozilu sa tužiteljem vozi ili u stanu sa tužiteljem živi njegova supruga. Imajući u vidu sve gore iznesene okolnosti i nesporne činjenice koje su utvrđene tijekom dokaznog postupak, ostavlja se pitanje u čemu bi se u ponašanju policijskog službenika sastojala protupravnost. Drugostupanjsko upravno tijelo na neki način potvrdilo prvostupanjsko rješenje (barem u njegovom dispozitivu, jako je promijenilo pravnu kvalifikaciju, što je nepošteno, štetno i nezakonito za tužitelja) ni drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko ne daje niti jedan razlog radi čega bi tužitelj bio odgovoran i u čemu bi se ostvarilo obilježje teže povrede koja mu se sada stavlja na teret. Posebno tužitelj ukazuje na apsolutno neprihvatljivu procesnu situaciju, da mu drugostupanjsko tijelo drugostupanjskim rješenjem mijenja pravnu kvalifikaciju, ne ukida prvostupanjsko rješenje, već odbija njegovu žalbu, te mu na navedeni način uskraćuje sva prava koja mu zakon jamči u postupku, a posebno mogućnost da se izjasni o povredi koja mu je stavljena na teret, da predlaže dokaze koji mu idu u prilog i sudjeluje u postupu, te na kraju da sudjeluje u kontradiktornom postupku pred sudom. S obzirom da su sva osnovna prava policijskog službenika, ovdje tužitelja uskraćena u upravnom postupku, čime su mu povrijeđena sva prava, posebno Ustavom RH i Međunarodnim Konvencijama zajamčena prava na pravično suđenje, tužitelj vjeruje da će Naslovni sud sudskom kontrolom upravnih akata poništiti oba osporena upravna akta i sam riješiti predmetnu stvar. Tužitelj i dalje smatra da je tijelo koje je pokrenulo disciplinski postupak jednostavno imalo pogrešnu percepciju o radnji i ostvarenju obilježja predmetne teže povrede, a jednako tako neosnovan i neutemeljen stav prihvatio je i prvostupanjski disciplinski sud, drugostupanjski disciplinski sud, iako nije prihvatio takav stav, umjesto da štiti tužitelja kao stranku koja osnovano osporava prvostupanjsko rješenje, vrši pravnu prekvalifikaciju, čime derogira u cijelosti prvostupanjsko rješenje, ali na nepošten i štetan način za tužitelja utvrđuje ga odgovornim za sasvim drugu težu povredu službene dužnosti bez mogućnosti da se ista utvrdi u kontradiktornom postupku ili da se dade mogućnost tužitelju da u istome sudjeluje. Da je tome tako proizlazi iz znanstvenog komentara Suca Disciplinskog suda MUP-a u S., D. J., obavljenog na portalu H. s..hr, a u kojem znanstvenom osvrtu se izrijekom navodi da neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva čini policijski službenik koji neovlašteno koristi sredstva Ministarstva ili povjereno sredstvo koristi suprotno uvjetima i namjeni, primjerice ako službeno vozilo ili telefon koristi za privatne svrhe, dakle ako povjereno sredstvo koristi za osobni interes ili nezakonite aktivnosti. U konkretnoj situaciji, policijski službenik je povjerena sredstva koristio isključivo ovlašteno, namjenski, za potrebe ispunjenja radnih zadataka i sukladno svim pravilima. Nikakvi osobni interes niti nezakonita aktivnost nije ostvarena činjenicom što se pored tužitelja u vozilu na mjestu suvozača vozila njegova supruga, te što je sa istom podijelio krevet. U svemu navedenom ukazuju se sasvim osnovanim razlozi na koje je u tijekom postupka u svojoj žalbi ukazivao tužitelj i to povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je u svojoj žalbi ukazivao i na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji se ostvario u činjenici što u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nisu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka, predloženih policijskih službenika i to na okolnosti koje je tužitelj iznio tijekom postupka, a iz kojih bi se utvrdilo kakve su inače navike radne karakteristike tužitelj, te kako se inače ponašaju drugi policijski službenici kada su upućeni na obavljanje radnih zadataka na otok K., kao što je to bio upućen tužitelj. Suprotno navodima iz osporenog obrazloženja drugostupanjskog rješenja u pogledu teže povrede iz čl. 96. st. 1. 1. 7.
Zakona o policiji, koja se nakon pravne prekvalifikacije stavlja tužitelju na teret, tužitelj navodi da iz niti jedne njegove radnje ili aktivnosti ne bi proizlazilo nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije i to iz razlog što u obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da se tužitelj nije zakonito i moralno ponašao, a što je netočno jer niti jednim propisom u policiji nije zabranjeno u službeno vozilo ukrcati člana obitelji, koji boravi na otoku K. sa tužiteljem u njegovo slobodno vrijeme (za vrijeme rada od 8 sati na službenom plovilu supruga tužitelja nije sa tužiteljem), što također niti jednim propisom u policiji nije zabranjeno pa prema tome ne šteti ugledu policijske službe u cjelini. Službu je tužitelj sam obavljao zakonito i savjesno te nije bilo neprihvatljivog ponašanja policijskog službenika. Na kraju ukazuje se na činjenicu da je u postupku koji je prethodio podnošenju ove tužbe formalno propušteno utvrditi tko je uistinu bio sa tužiteljem na K. i u kojoj je ulozi bila ta osoba (supruga tužitelja, ako je bila, op.a.), budući u spisu ne postoji niti jedan materijalni dokaz o tome. Što se tiče Etičkog kodeksa policijskih službenika (NN br. 64/12), tužitelj isti nije prekršio jer isti propisuje da se treba osiguravati naklonost, ugled poštovanje javnosti prilikom ophođenja s ljudima (građanima) u svom su radu koji je principijalan, dosljedan, odlučan, ustrajan, pravedan, stručan, pristojan i korektan što u ovom slučaju nije povrijeđeno. Građanima RH policija je servis jer na vratima službenih vozila piše "povjerenje i sigurnost", a vrijednost i vrline policije su služiti ljudima (građanima). Naposljetku navod da je nevjerojatno da tuženik insinuira što bi predstavljalo nedolično ponašanje da bi time bio narušen ugled policije činjenica da je tužitelj bio u vozilu i živio u istom stanu sa svojom suprugom, posebno u Republici Hrvatskoj u kojoj je obitelj ustavna kategorija, stup društva, što čini ponašanje tužitelja preporučljivo, uzorno, pozitivno i visoko moralno, a ničim nema negativnog utjecaja na javnost niti daje loš primjer. Suprotno osporenim upravnim aktima, tužitelj nije postupio protupravno niti je počinio obilježje niti jedne povrede službene dužnosti, te se radi toga njegova tužba ukazuje osnovanom u cijelosti. Slijedom navedenog, predlaže donijeti presudu kojom se tužba uvažava, poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i tužitelj oslobađa odgovornosti za težu povredu službene dužnosti normirane u čl. 96. stavku 1. točki 10. Zakona o policiji koja mu je stavljena na teret Zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka, te da je dužan tuženik isplatiti tužitelju troškove upravnog spora.
5. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom nakon iznošenja sadržaja tužbe, naveo da tužba nije osnovana, da je prvostupanjskim rješenjem tužitelj oglašen odgovornim što je dana 27.05.2020. godine u 06,00 sati, neovlašteno prevezao svoju suprugu L. K. sa službenim vozilom Opel Astra, reg, oznake …-…, od
D. do mjesta P. na otoku K., gdje je imenovani temeljem Radnog
naloga 12-05/2020, trebao obavljati poslove nadzora remontnih radova na ophodnom brodu 1o A. P-107, do 03.06.2020. godine, nakon čega je samovoljno omogućio supruzi korištenje smještaja u apartmanu F. M. u mjestu P. od
27.05.2020. godine do 02.06 2020. godine, a koji je plaćen iz proračuna MUP-a, za potrebe smještaja policijskih službenika tijekom obavljanja službe u P., otok K.,
pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz čl.96. st. 1. t. 9. Zakona o policiji opisanu kao neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva", te mu je temeljem čanka 110. st. 2. L1. Zakona o policiji, izrečena disciplinska kazna novčana kazna u visini od 10% od posljednje plače koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x10 %). Postupajući po žalbi tužitelja, Drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba, ovdje tužitelja neosnovana, budući je tijekom disciplinskog postupka Prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje te da je nesporno da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti. Međutim, Drugostupanjski sud utvrdio je da terećenim ponašanjem policijski službenik, ovdje tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz č. 96. st. 1. 19 Zakona o policiji opisanu kao neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva, već da je opisanim ponašanjem počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 7. Zakona o policiji, opisanu kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, slijedom čega je sukladno čl. 106. istog Zakona izvršilo pravnu prekvalifikaciju teže povrede službene dužnosti. Budući se u predmetnom slučaju nije radilo o izmjeni činjeničnog opisa povrede službene dužnosti, već o pravnoj prekvalifikaciji iste, a koja je dozvoljena i propisana spomenutim Zakonom, neutemeljeni su tužiteljevi navodi da bi mu u ovom postupku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, iz navedene odredbe članka 106. Zakona o policiji proizlazi kako Disciplinski sud nije vezan za predloženu pravnu kvalifikaciju iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, iz čega slijedi da je za zaštitu procesnih prava tužitelja mjerodavno očitovanje o činjeničnom opisu terećenog dijela, dok promjena pravne kvalifikacije (u odnosu na onu o kojoj se policijski službenik očitovao tijekom disciplinskog postupka) nije odlučna. Stoga, nema razloga da i tuženik kao drugostupanjsko tijelo ne izvrši promjenu pravne kvalifikacije terećenog disciplinskog djela bez obveze da o tome tužitelju pruži mogućnost izjašnjavanja (recentna sudska praksa-presuda Upravnog suda u Zagrebu, posl. broj: Usl-1558/20-8 od 15.03.2021.).
Nadalje, da je osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, slijedom čega je u potpunosti neutemeljen navod tužitelja da je Drugostupanjski sud postupao na inkvizitoran način i da je time derogirao osnovno pravo tužitelja da žalbom osporava i ospori nezakonito rješenje. Tužitelj ne spori djelo koje mu se činjeničnim opisom stavlja na teret, međutim spori da bi takvo ponašanje predstavljalo težu povredu službene dužnosti te da bi opisano predstavljalo neovlašteno i nenamjensko trošenje sredstava Ministarstva kao i nedolično ponašanje u službi ili izvan službe. Nastavno na isto, drugostupanjskim rješenjem jasno je pojašnjeno u čemu se sastoji nedolično ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju te se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na navedeno. Nadalje,
u radnom nalogu br. 12-05/2020. izdanom na ime tužitelja, vidljivo je kako je isti izdan tužitelju radi obavljanja poslova nadzora remontnih radova na ophodnom brodu tip A, P-107, u vremenu od 27.05.2020. do 03.06.2020. na brodogradilištu P. na otoku
K.. Nadalje, uvidom u Odobrenje izdano od strane PU dubrovačko-neretvanske,
PPP D., broj: 511-03-15-63/17-20. od 21.05.2020. vidljivo je kako je isto također izdano na ime tužitelja kojim mu se odobrava korištenje usluge smještaja za vrijeme obavljanja službenih poslova u mjestu P., na otoku K. u vremenu od
27.05. do 03.06.2020. te da će u navedenom vremenu uslugu smještaja pružiti
M. u ukupnom iznosu od 1.750,00 kuna. Navedeno odobrenje potpisano je od strane načelnika PPP D. i načelnika PU dubrovačke neretvanske, a
supotpisano od strane tužitelja. Dakle, iz navedenog je jasno razvidno kako su Radni nalog i navedeno Odobrenje bili izdani isključivo na tužitelja poradi obavljanja naloženih poslova, odnosno da mu je vozilo bilo povjereno i smještaj plaćen isključivo zbog potrebe obavljanja službenih radnji, a ne kako bi isto koristio za odmor svoje obitelji. U svezi navoda tužitelja da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nisu izvedeni dokaz saslušanja svjedoka, a iz kojih bi se utvrdilo kakve su inače navike i radne karakteristike tužitelja te kako se inače ponašaju drugi policijski službenici kada su upućeni na obavljanje radnih zadataka na otok K. napominje se da je Drugostupanjski sud svom rješenju pojasnio postupak dokazivanja sukladno Zakonu o općem upravnom postupku te se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na navedeno. Nastavno na isto, a u svezi navoda tužitelja kako je takvo postupanje tužitelja sasvim prirodno, uobičajeno, naučeno od nadređenih i drugih kolega, jer da svi postupaju godinama na identičan način i nikada za isto nitko nije odgovarao, ističe se kako na odgovornost tužitelja ne utječe što takvo navodno i ničim dokazano ponašanje dugih nije otkriveno i sankcionirano, niti je to predmet ovog postupka. Nadalje, navodi tužitelja kako je u konkretnoj situaciji povjerena sredstva koristio isključivo ovlašteno, namjenski i za potrebe ispunjenja radnih zadataka i sukladno svim pravilima, ukazuju se bespredmetnim, budući je ta pravna kvalifikacija izmijenjena i kao takva više nije predmet terećenja. Nadalje, bespredmetan je navod tužitelja kako je u žalbenom postupku bilo formalno propušteno utvrditi tko je uistinu bio sa tužiteljem na otoku K. i u kojoj je ulozi bila ta osoba, budući u spisu o tome ne postoji nijedan materijalni dokaz. Naime, ni sam tužitelj ne osporava da je njegova supruga u inkriminiranom vremenu bila s njim na otoku K., kako to proizlazi iz navoda tužitelja istaknutih u žalbi od dana 20.10.2020. i u tužbi od dana 25. veljače 2021. da je cit.:"supruga tužitelja sama podmirila boravišnu pristojbu za smještaj na otoku K., prehranu te sve svoje troškove". Isto tako u svezi navoda tužitelja kako svojim ponašanjem nije povrijedio ni odredbe Etičkog kodeksa policijskih službenika koje isti navodi, ponovno se ističe kako su policijski službenici sukladno Etičkom kodeksu policijskih službenika u svim prilikama dužni čuvati svoj ugled, ugled policijske službe, te da za sebe ili druge ne traže bilo kakve povlastice. Navodi tužitelja kako je obitelj ustavna kategorija, stup društva te da je navedeno ponašanje tužitelja preporučljivo, uzorno, pozitivno i visoko moralno te da nema negativnog utjecaja na javnost niti daje loš primjer, također se ukazuju bespredmetnim i pravno promašenim, kao i nejasnim, jer nije jasno da li tužitelj smatra da nema nedoličnosti u njegovu ponašanju jer je na izvršenje službenog zadatka vodio baš suprugu, odnosno da li bi smatrao da je bilo nedoličnosti u njegovu ponašanju kada bi na takvo službeno putovanje vodio i bilo koju drugu neovlaštenu osobu. Slijedom svega navedenog, nesporno je dokazano da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret, činjenično i pravno opisanu u izreci pobijanog rješenja. Posebno se ističe da tuženik u cijelosti u cijelosti ostaje kod iznesenih navoda u pobijanim rješenjima. Slijedom navedenog, s obzirom da su pobijana rješenja tuženika u svemu zakonito donesena, tuženik predlaže tužbu i tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane u cijelosti.
6. Dostavljanjem navedenih podnesaka, strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje: ZUS-a). Potom je u ovome sporu, presuđeno bez rasprave, jer su se, s obzirom na navode stranaka u tužbi i odgovoru na tužbe, za to ispunile pretpostavke iz članka 36. točke 4. ZUS-a.
7. Pritom je ovaj sud uzeo u obzir dokaze odnosno isprave u spisu ovoga spora i u spisu predmetnoga upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.
8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Predmet ovog upravnog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.
10. Među strankama nije sporno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije sporno da je tužitelj postupio upravo onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu djela koje se tužitelju stavlja na teret sadržanog u izreci prvostupanjskog rješenja.
11. Međutim, sporno je među strankama je li takvim postupanjem tužitelja počinjena teža povreda službene dužnosti kako se to osporenim rješenjima stavlja na teret tužitelju.
12. Odredbom članka 93. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019; dalje: Zakon o policiji) propisana je odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe. Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.
13. Odredbom članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.
14. Odredbom članka 97. stavka 2. Zakona o policiji, je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.
15. Odredbom članka 106. Zakona o policiji je propisano da disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti, ali da je vezan za činjenični opis povrede službene dužnosti.
16. Odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji propisano je da za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe.
17. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.
18. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva načelnika Policijske uprave dubrovačko-neretvanske za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja radi postajanja osnovane sumnje da je počinio težu povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 10. Zakona o policiji.
19. S obzirom na podatke spisa predmeta, te među strankama nesporne činjenice, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, osporenim rješenjem tuženika uz obrazloženje koje je istim dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
20. Osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, te je izvršena pravna prekvalifikacija djela činjenično i pravno opisanog u prvostupanjskom rješenju na način da se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji opisana kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije", uz obrazloženje u bitnom da je je tijekom disciplinskog postupka prvostupanjski disciplinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je nesporno da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti, međutim da drži da terećenim ponašanjem tužitelj nije počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavak. 1. točka 9. Zakona o policiji opisanu kao "neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva", već da je opisanim ponašanjem počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavak 1. točka 7. Zakona policiji opisanu kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije", pa je sukladno članku 106. istog Zakona tuženik izvršio pravnu prekvalifikaciju teže povrede službene dužnosti. Nadalje, se navodi da tuženik drži da je tužitelj neovlaštenim prijevozom svoje supruge sa službenim vozilom na otok K., te omogućavanjem istoj korištenje smještaja u apartmanu koji je plaćen iz proračuna MUP-a, narušio svoj vlastiti ugled kao policijskog službenika, a time i ugled policijske službe kao cjeline. Tužitelju je službeno vozilo povjereno i smještaj plaćen zbog potrebe obavljanja službenih radnji, a ne kako bi iste koristio za odmor svoje obitelji. Prilikom procjene da li neko neprimjereno ponašanje policijskog službenika šteti ugledu službe je narušavanje ugleda službe u očima ostalih pripadnika službe, koji svoju službu shvaćaju odgovorno i stoga se i u profesionalnom i u privatnom životu pridržavaju društvenih i pravnih normi ponašanja, izbjegavajući upravo ona ponašanja koja policijska služba sprječava i sankcionira. Naime, iako za MUP nisu nastali dodati troškovi zbog prijevoza supruge prijavljenog službenim vozilom na K. i njezinim smještajem u apartmanu koji je plaćen iz proračuna MUP-a, takvo postupanje nije primjereno niti u skladu s poslovima koje prijavljeni kao policijski službenik obavlja. Kako bi policija mogla uredno i učinkovito funkcionirati, njeni pripadnici moraju biti pouzdane i moralne osobe u pogledu kojih ne postoje nikakve sumnje da će službu obavljati zakonito i savjesno, da će profesionalno, dosljedno i nepristrano primjenjivati pravne propise i sprečavati, odnosno sankcionirati protupravna ponašanja. Zbog toga što policija ima važnu društvenu funkciju suzbijanja neprihvatljivih društvenih ponašanja, pri čemu je ovlaštena koristiti i represivna sredstva, od njenih pripadnika se osobito očekuje zakonito moralno ponašanje, te se prilikom kažnjavanja neprihvatljivih ponašanja policijskih službenika primjenjuju znatno stroži kriteriji u odnosu na kriterije koji se primjenjuju prema ostalim državnim službenicima, pa i građanima. Upravo radi specifične uloge koju policija ima u društvu, interes službe da u njoj rade osobe pouzdane za obavljanje policijskih poslova, kao i javni interes za učinkovitom i zakonitom policijskom službom, imaju prednost pred interesom policijskog službenika.
21. Ovakvo obrazloženje osporenog rješenja tuženika u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj sud, dok prigovore tužitelja da nespornim opisanim postupanjem tužitelja nisu ostvarena obilježja teže povrede službene dužnosti kako se to tužitelju stavlja na teret osporenim drugostupanjskim rješenjem, drži u cijelosti neosnovanim, te upravo suprotno prigovorima tužitelja da tuženik nije dao razloge u čemu se sastoji nedolično ponašanje tužitelja, tuženik je, po ocjeni ovog suda, dao jasno, valjano i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
22. S tim u vezi, glede tužbenih prigovora i navoda tužitelja kako je u konkretnoj situaciji povjerena sredstva koristio isključivo ovlašteno, namjenski i za potrebe ispunjenja radnih zadataka i sukladno svim pravilima, pa da time nije počinio težu povredu službene dužnosti iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 9. Zakona o policiji opisanu kao "neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva", za navesti je da su isti u cijelosti bespredmetni, obzirom da je u povodu žalbe tužitelja tuženik našao osnovanim žalbene navode u tom dijelu, te izvršio pravnu prekvalifikaciju djela, pa se stoga tužitelja više niti tereti da bi počinio navedenu težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 9. Zakona o policiji.
23. Ne stoji niti prigovor tužitelja da mu je postupanjem tuženika koji mijenja pravnu kvalifikaciju djela, ne ukida prvostupanjsko rješenje, već odbija njegovu žalbu, te da mu na takav način onemogućava izjašnjavanje o povredi koja mu se stavlja na teret, predlaganje dokaza i sudjelovanje u kontradiktornom postupku, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ovo stoga jer iz naprijed citirane odredbe članka 106. Zakona o policiji jasno proizlazi da disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti, ali da je vezan za činjenični opis povrede službene dužnosti, a iz čega proizlazi da je za zaštitu procesnih prava tužitelja mjerodavno očitovanje tužitelja o činjeničnom opisu terećenog djela, dok promjena pravne kvalifikacije u odnosu na onu o kojoj se tužitelj očitovao tijekom postupka nije odlučna. Stoga, kako je iz podataka spisa predmeta razvidno da je tužitelju omogućeno izjašnjavanje tijekom upravnog postupka, ovaj sud ne nalazi povredu u postupanju tuženika da kao drugostupanjsko tijelo vrši promjenu pravne kvalifikacije djela bez da je o tome tužitelju pružio mogućnost izjašnjavanja.
24. Nadalje, glede navoda tužitelja da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja nisu izvedeni dokazi saslušanjem predloženih svjedoka, a iz kojih bi se utvrdilo kakve su inače navike i radne karakteristike tužitelja, te kako se inače ponašaju drugi policijski službenici kada su upućeni na obavljanje radnih zadataka na otok K., kao što je to bio upućen, za navesti je da isti ovaj sud ne nalazi osnovanim. Naime, i po ocjeni ovog suda pravilno je postupilo prvostupanjsko tijelo kada je odbilo izvođenje predloženih dokaza uz valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
25. Naposljetku, glede prigovora tužitelja da u postupku koji je prethodio ovom sporu formalno propušteno utvrditi tko je uistinu bio sa tužiteljem na K. i u kojoj je ulozi bila ta osoba, budući u spisu ne postoji niti jedan materijalni dokaz o tome, za navesti je da isti nije osnovan. Ovo stoga, jer sam tužitelj niti tijekom upravnog postupka, pa tako niti tijekom ovog spora, ne spori činjenicu da je upravo njegova supruga u navedenom spornom vremenu bila s njim na otoku K., štoviše sam tužitelj u svojim iskazima tijekom upravnog postupka, u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, kao i u predmetnoj tužbi navodi da je upravo njegova supruga putovala i boravila s njim na otoku K..
26. Prvostupanjsko tijelo je prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imalo u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji, pa je tako na strani tužitelja utvrdilo postojanje olakotnih okolnosti i to: dosadašnju disciplinsku nekažnjavanost, dobre godišnje ocjene, korektno držanje na usmenoj raspravi, činjenicu da je otac dvoje djece, dok na strani tužitelja nije utvrdilo postojanje otegotnih okolnosti. Stoga je po ocjeni ovog suda izrečena disciplinska kazna adekvatna težini počinjene povrede i stupnju odgovornosti tužitelja, ocjenjujući da će kao takva postići svoju svrhu specijalne i generalne prevencije.
27. Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09, 110/21), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
28. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.
29. Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
30. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, to je u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, te riješiti kao pod točkom II. izreke.
U Splitu 30. ožujka 2022.
S U T K I NJ A
Danijela Čipčić Buzov, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).
DNA:
- Tužitelju, po opunomoćeniku,
- Tuženiku, uz povrat spisa po pravomoćnosti
- U spis
RJ./
1. Tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).
2. Spis u kalendar 30 dana.
