Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-3874/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. J. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica Z. Z. B., odvjetnica iz Z., protiv I. tuženika Grada Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica iz Z., i II. tužene Lj. C. iz Z., OIB: …, uz sudjelovanje umješača P. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Z. i G. F. iz Z., OIB: …, na strani II. tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-816/19-35 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-816/19-35 od 22. listopada 2021. pod točkama I. do III. izreke.

II Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništavim pravni posao – kupoprodajni ugovor zaključen dana 27.5.1998. godine između I-tuženika Grada Z. i V. J. iz Z., zaključen pod brojem SU- 012090/98 kojim ugovorom je I-tuženi prodao kupcu V. J., stan u Z., na adresi … i to stan u suterenu - ravno, površine od 45,16 m2, koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija, koji stan šifre: … se nalazi u zgradi šifre …, sagrađenoj na k.č.br. 939 k.o. C., zk.čest.br. 1047/7 k.o. G. Z., te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

2. Utvrđuje se da je tužiteljica F. J. iz Z., OIB. …, kao pravni slijednik pok. O. B. iz S., isključivi vlasnik stana u Z., suterenu – ravno, površini od 45,16 m2, koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija, a koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zk.čest.br. 1047/7 k.o. G. Z., upisanoj u z.k.ul. br. 13980 k.o. G. Z. što su tuženi dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime tužiteljice.

3. Tuženi su dužni solidarno naknaditi parnični trošak tužiteljici u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi I-tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.312,50 kn, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi umješaču P. K. parnični trošak u iznosu od 5.937,50 kn, u roku 15 dana.

IV. Odbacuje se zahtjev odvjetnika M. P. za naknadu troška zastupanja umješača G. F. te zahtjev odvjetnika M. P. za naknadu troška zastupanja prednice II- tužene V. J., kao nedopušten odnosno kao podnesen od neovlaštene osobe.“

2. Protiv ove presude pod točkama I. do III. izreke žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine odnosno preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tužiteljice prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje.

5. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Prvostupanjski sud navodi da predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavosti kupoprodajnog ugovora br. SU-012090/98 od dana 27. svibnja 1998., koji je zaključen između I. tuženika i prednice II. tužene V. J., te utvrđenje prava vlasništva tužiteljice nad stanom koji se nalazi u zgradi u Z., suterenu – ravno, u površini od 45,16 m[2] , koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija, a koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zk.čest.br. 1047/7 k.o. G. Z., upisanoj u z.k.ul. br. 13980 k.o. G. Z. (a koji stan je bio predmetom kupoprodajnog Ugovora broj SU- 012090/98 od dana 27. svibnja 1998.) uz upis prava vlasništva tužiteljice na tom stanu u zemljišne knjige.

7. Među strankama nije sporno da je prednica II. tužene pok. V. J. imala položaj nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu pobliže opisanom u točki I. izreke prvostupanjske presude. Nije sporno niti da je temeljem odredbi čl. 24. st. 1. Zakona o naknadi, između prednice II. tužene pok. V. J., kao kupca, i I. tuženika Grada Z., kao prodavatelja, temeljem Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine („Narodne novine“, broj: 92/96) i Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 6/97) glede predmetnog stana u Z. zaključen Ugovor o kupoprodaji stana broj SU-012090/98 od 27. svibnja 1998.

8. Iz zemljišnoknjižnog izvatka od 9. studenog 1998. priloženog na listu 5 spisa proizlazi kako je tada u zemljišnoj knjizi u zk. ul. broj 13980 k.o. G. Z. bila upisana O. B., prednica tužiteljice F. J., kao vlasnica nekretnine zk.č.br. 1047/7 Kuća u … ulici broj … i dvorište, površine 96,2 hvati odnosno 346 m[2] , dakle kao vlasnica zgrade u kojoj se nalazi stan koji je bio predmet spornog ugovora o prodaji stana od 27. svibnja 1998., dok je sada upisana tužiteljica, kao nasljednica iza O. B., što je sud utvrdio uvidom u e-sustav zemljišnih knjiga obzirom da se radi o javno dostupnom podatku budući da su zemljišne knjige javne knjige.

9. Prvostupanjski sud navodi da čl. 1. Zakona o nacionalizaciji određeno je da se nacionaliziraju i postaju društveno vlasništvo najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade dok se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju i postaju društveno vlasništvo i građevinska zemljišta. Odredbom čl. 8. st. 1. Zakona o nacionalizaciji bilo je propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta koji su nacionalizirani ovim zakonom postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu tog Zakona.

10. Odredbom čl. 12. Zakona o nacionalizaciji bilo je propisano da se danom stupanja na snagu istog Zakona nacionaliziraju, između ostalog, najamne stambene zgrade, tj. zgrade u građevinskom vlasništvu sa više od dva stana ili sa više od tri mala stana, dok je odredbom čl. 13. st. 1. istog Zakona bilo propisano da se izuzetno može ostaviti u vlasništvu građana stambena zgrada koja uz dva stana odnosno tri manja stana ima još jedan sporedni stan koji po svojoj namjeni ili po svojoj strukturi, položaju u zgradi ili udobnosti predstavlja sporedni dio zgrade, time da je prema čl. 17. istog Zakona bilo propisano da se u nacionaliziranoj zgradi ostavlja u vlasništvu prijašnjeg vlasnika, koji nije pravna osoba, na njegov zahtjev i prema njegovom izboru, jedan od stanova ili dva stana ako nemaju ukupno više od četiri sobe ne računajući sporedne prostorije.

11. Prvostupanjski sud navodi da u svom pisanom nalazu i mišljenju od 25. veljače 2020., građevinski vještak ing. M. O., koji je svoj nalaz i mišljenje izradio na temelju pregleda projektne dokumentacije i arhivskih nacrta predmetne zgrade (listovi 115- 150 priklopljenog ovosudnog spisa P-7695/98) te na temelju utvrđenja sa očevida održanog 15. siječnja 2020., u bitnom je utvrdio da predmetna zgrada na adresi …, u Z. predstavlja poluugrađenu stambenu kuću, katnicu, koja se sastoji od suterena, prizemlja, kata i mansarde. Zgrada je dio otvorenog stambenog bloka, koji sačinjavaju zgrade na adresi …, …, … i ... Zatečeno stanje odgovara položajnom nacrtu, koji je priložen na listu 150 priklopljenog ovosudnog spisa P-7695/98, a u zgradi se nalaze četiri stana - samostalne uporabne jedinice sa zasebnim ulazima, i to jedan jednosobni stan s kuhinjom i pomoćnim prostorijama u suterenu površine 45,16 m[2] , u prizemlju jedan dvosobni stan s kuhinjom i pomoćnim prostorijama površine 80,18 m[2] ,[2] na katu jedan dvosobni stan s kuhinjom i pomoćnim prostorijama površine 80,18 m te na mansardi jedan dvosobni stan s kuhinjom i pomoćnim prostorijama površine 80,22 m[2] . Nadalje, građevinski vještak je utvrdio da stanovi po svojim gabaritima odgovaraju arhivskim nacrtima priloženim u priklopljenom ovosudnom spisu P-7695/98 na stranici 144-146, kao i skicama u njegovom nalazu iz ovog predmeta. Zaključno, vještak je naveo kako se stan u suterenu, po svom položaju i udobnosti, može smatrati sporednim stanom. Vještak je naveo kako iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 25. veljače 2020., proizlazi da objekti na adresama …, …, … i …, odgovaraju priloženim projektima (koji prileže u priklopljenom ovosudnom spisu P-7695/98) po svojim gabaritima, strukturi, broju i veličini stambenih jedinica tj. da se može zaključiti da su ti objekti identični.

12. Prvostupanjski sud navodi da unatoč tome što iz provedenog građevinskog vještačenja proizlazi da predmetna zgrada na adresi … po projektima, po svojim gabaritima, strukturi, broju i veličini stanova, odgovara ostalim zgradama na adresi …, … i … (za koje prema dokumentaciji priloženoj na listovima 21-24 te 85-87 spisa proizlazi da je povodom žalbe vlasnika zgrade … doneseno rješenje Komisije za nacionalizaciju pri NO Grada Z. kojim je poništeno ranije rješenje o nacionalizaciji te zgrade, odnosno da su povodom zahtjeva vlasnika zgrada … i … donesena rješenja kojima je utvrđeno da se navedene zgrade ostavljaju u vlasništvu ranijih vlasnika), navedeno, smatra taj sud, samo po sebi ne upućuje na zaključak da je i predmetna zgrada na adresi … izuzeta iz nacionalizacije u smislu čl. 13. Zakona o nacionalizaciji.

13. Prvostupanjski sud navodi da ovo stoga što iz dokumentacije priložene spisu jasno proizlazi da su pojedini stanovi u predmetnoj zgradi na adresi … već nakon izgradnje iste, od strane prednika tužiteljice pok. O. K., a prethodno i od strane ranijeg vlasnika J. V. davani u najam, što proizlazi iz ugovora o najmu od 1. ožujka 1940., 1. travnja 1940. i 5. veljače 1948., koji prileže na listu 91-93 spisa, iz čega je vidljivo kako se radilo o zgradi koja je služila kao najamna, a ne obiteljska stambena zgrada, za razliku od stambenih zgrada na adresi …, … i … koje su služile kao obiteljske stambene zgrade. Da je tome tako, proizlazi iz rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO Grada Z. od 16. svibnja 1960. kojim se uvažava žalba dr. I. E. iz Z. te se stambena zgrada u Z., ostavlja u vlasništvu dosadašnjeg vlasnika. Naime, iz obrazloženja tog rješenja (list 21 spisa) vidljivo je kako je navedena zgrada smatrana obiteljskom, a ne najamnom stambenom zgradom, a i zgrade na adresi … i … smatrane su obiteljskim (porodičnim) stambenim zgradama, kako to proizlazi iz rješenja Komisije za nacionalizaciju od 13. srpnja 1960. i rješenja Komisije za nacionalizaciju od 17. prosinca 1959. (list 22-24 spisa). Naime, iz rješenja Komisije za nacionalizaciju od 13. srpnja 1960. proizlazi da se stambena zgrada u Z., ostavlja u vlasništvu dosadašnjeg vlasnika, a iz obrazloženja tog rješenja vidljivo je da se radi porodičnoj stambenoj zgradi, dok iz rješenja Komisije za nacionalizaciju od 17. prosinca 1959. i to iz same izreke tog rješenja proizlazi da nije nacionalizirana porodična stambena zgrada na adresi ... Niti tužiteljica niti njeni pravni prednici nisu podnijeli zahtjev za izuzetno ostavljanje u vlasništvu predmetne zgrade niti zahtjev da se pojedini stan u predmetnoj zgradi izuzme od nacionalizacije tj. ostavi u njihovom vlasništvu to nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 13. st. 1. i čl. 17.-21. Zakona o nacionalizaciji za izuzetno ostavljanje u vlasništvu predmetne zgrade odnosno jednog ili dva stana po izboru i na zahtjev vlasnika. Također je iz dokumentacije u spisu vidljivo kako je prednik I. tuženika, bivša općina Č., nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji raspolagala stanovima u predmetnoj zgradi u … u korist nositelja stanarskih prava, što proizlazi iz sadržaja u spisu priloženih rješenja i zapisnika o ponovnom utvrđivanju vrijednosti stana iz 1965. godine na listovima 45-57 spisa.

14. Slijedom svega prethodno navedenog, sud smatra da je z.k.č.br. 1047/7 k.o. G. Z., uključujući i zgradu …, koja u to vrijeme nije bila upisana u zemljišnoj knjizi, a time i predmetni stan kao posebni dio navedene zgrade, sukladno čl. 8. st. 1. Zakona o nacionalizaciji, danom stupanja istog Zakona na snagu nacionalizirani, čime su prestala vlasnička prava ranijim vlasnicima – prednicima tužiteljice, neovisno od upisanih vlasničkih prava u zemljišnoj knjizi, budući da su ta prava prestala po sili zakona (ex lege). Kako se radilo o nacionalizaciji po sili zakona irelevantni su navodi iz dopisa Grada Z., Gradskog ureda za opću upravu, Odjela za uredsko poslovanje, Pododsjeka za poslove pismohrane od 14. svibnja 1998. iz kojeg proizlazi da u Središnjem arhivu grada Z. nema rješenja o nacionalizaciji za predmetni stambeni objekt jer taka rješenja, kako je već prethodno obrazloženo, imaju samo deklaratorno značenje, pa podaci iz navedenog dopisa nisu dokaz da predmetna zgrada nije nacionalizirana.

15. Imajući u vidu da se radi o stanu koji se nalazi u zgradi koja je nacionalizirana po sili zakona, odnosno temeljem nacionalizacije prenesena u društveno vlasništvo, to proizlazi da predmetni Ugovor o prodaji stana broj SU-012090/98 od 27. svibnja 1998., zaključen između I. tuženika i prednice II. tužene V. J. nije suprotan prisilnim propisima. Navedeno stoga jer je prednica II. tužene V. J. temeljem stečenog stanarskog prava iskoristila svoje zakonsko pravo na otkup tog stana pa nije došlo do povrede prisilnih propisa jer se nacionalizirani stanovi ne vraćaju u vlasništvo prijašnjem vlasniku kojem pripada pravo na naknadu, već stanar ima pravo na otkup sukladno čl. 22. Zakona o naknadi, to prvostupanjski sud odbija tužiteljicu s traženom pravnom zaštitom.

16. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

17. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, na žalbene navode valja reći da odredbom čl. 8. Zakona o nacionalizaciji zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koja su nacionalizirana tim zakonom postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu, a rješenjem nadležnog tijela donesenim u postupku određenim tim Zakonom i propisima donesenim na osnovu njega utvrđuju se koji su objekti nacionalizirani. Odgovara da ovdje takvo rješenje nije doneseno, međutim valja reći da se nacionalizacijom stječe društveno vlasništvo na originaran način temeljem samog zakona danom stupnja na snagu Zakona o nacionalizaciji, a u kojem slučaju pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika prestaje i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva, pa onda nije pravno odlučno, a kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina prešla u društveno vlasništvo, to što je prednica tužiteljice, a naknadno, i sama tužiteljica temeljem rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik obzirom da se može naslijediti samo ono što je bilo nasljedivo, a kao što je prethodno rečeno pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika je prestalo kada je predmetna nekretnina postala društveno vlasništvo i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama.

18. Odgovara da iz stanja spisa nije moguće na neprijeporan način utvrditi, a na temelju priležećih ugovora o najmu stanova iz 1940. godine i 1948. godine da li je čitava stambena zgrada bila najamna stambena zgrada, ali valja reći da u smislu odredbe čl. 12. toč. 1. Zakona o nacionalizaciji danom stupanja na snagu tog Zakona se nacionaliziraju najamne stambene zgrade, tj., zgrade u građanskom vlasništvu s više od dva stana ili s više od tri mala stana.

19. Tu odredbu treba dovesti u vezi s odredbom čl. 2. Zakona o nacionalizaciji kojim je propisan maksimum koji građani mogu na teritoriju tadašnje Jugoslavije stjecati i imati u vlasništvu, a među ostalim, to je i porodična stambena zgrada, tj. zgrada s dva stana ili tri manja stanja pa u smislu tih odredbi bili su nacionalizirani svi oni stanovi koji su prelazili taj zakonski maksimum.

20. Među strankama nema prijepora, a to i utvrđuje prvostupanjski sud, da sada, a i u vrijeme izvršene nacionalizacije predmetna zgrada je imala četiri stana- samostalne uporabne jedinice sa zasebnim ulazima, i to jedan stan u suterenu površine 45,16 m[2] , dva dvosobna stana površine 80,18 m te jedan dvosobni stan površine 80,22 m[2] , s time da stan koji je predmet ove tužbe površine od 45,16 m se po svom položaju i udobnosti može smatrati sporednim stanom, a u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o nacionalizaciji po kojoj se izuzetno, može ostaviti u vlasništvu građana stambena zgrada koja uz dva stana odnosno tri manja stanja ima još jedan sporedni stan, koji po svojoj namjeni ili po svojoj strukturi, položaju u zgradi i udobnosti predstavlja sporedni dio zgrade. Makar, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud u odnosu na zgrade na adresi …, … i … da su ti objekti obzirom na priložene projekte po svojim gabaritima, strukturu, broju ili veličini stambenih jedinica identični objektu u kojem se nalazi stan koji je predmet ovoga spora, a u odnosu na koje zgrade su donesena rješenja da se ostavljaju u vlasništvu ranijih vlasnika, to samo po sebi ne znači da predmetna zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan nije nacionalizirana pa već iz razloga što se tri stana od preko 80 m[2] svakako ne mogu smatrati malim odnosno manjim stanovima u smislu odredbe čl. 2. toč. 1. i čl. 12. toč. 1. Zakona o nacionalizaciji, a onda, sukladno tome, nije u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o nacionalizaciji mogao ostati u vlasništvu kao sporedni dio zgrade i predmetni stan.

21. Pri tome ovaj sud i ukazuje na to, a što utvrđuje prvostupanjski sud, a i proizlazi iz stanja spisa, da na svim stanovima u predmetnoj zgradi pa i onome koji je predmet ovog spora je ustanovljeno stanarsko pravo. Pri tome ovaj sud ukazuje na odluku Europskog suda za ljudska prava po zahtjevu broj 49049/06 u predmetu Miroslav Gottwald-Markušić protiv Hrvatske od 30. ožujka 2010. u kojoj je utvrđeno da je zahtjev nedopušten zbog povrede čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU, broj: 18/97…2/10- dalje: Konvencija) smatrajući da, a uzimajući u obzir da zgrada o kojoj je riječ se sastoji od četiri stana i da je čl. 12. Zakona o nacionalizaciji popisivao nacionalizaciju svih najamnih zgrada s više od dva stana (ili više od tri mala stana) od dana stupanja na snagu, sudovi nisu povrijedili čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju uzimajući pri tome u obzir da su komunističke vlasti nakon toga dodijelili stanove raznim stanarima, a što podnositeljici zahtjeva nije moglo biti nepoznato, dakle, da je navedena zgrada bila nacionalizirana i prenesena u društveno vlasništvo.

22. Stoga, a cijeneći i to da je istovjetan pravni i stav u odnosu na ostale stanove u predmetnoj zgradi zauzet i u odlukama ovog suda poslovni broj Gž-336/2016, Gž- 5742/2017 i Gž-6641/2015, i ovaj sud je stajališta da je stan koji je predmet tužbe nacionaliziran te da ga je II. tužena imala pravo otkupiti temeljem čl. 22. Zakona o naknadi, dakle, kupoprodajni ugovor nije ništav, a posljedično tome je pravilno prvostupanjski sud odbio tužiteljicu i s tužbenim zahtjevom da se utvrdi vlasnicom predmetnog stana te da su tuženi dužni joj priznati to vlasništvo i trpjeti upis prava vlasništva na predmetnom stanu, a pogotovo u situaciji kada je tužiteljica kao takva upisana u zemljišnim knjigama na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojne prednice, a o čemu je ovaj sud u prethodnom obrazloženju već iznio pravni stav. 23. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I).

24. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu 30. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.