REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 464/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. p. u Z., protiv tuženika A. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, zabrane uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-570/2018-2 od 3. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1074/18-66 od 26. travnja 2018., ispravljena rješenjem istoga suda broj Pr-1074/18-70 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R- 570/2018-2 od 3. listopada 2019. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1074/18-66 od 26. travnja 2018., ispravljena rješenjem istoga suda broj Pr-1074/18-70 od 4. svibnja 2018., pod točkom I.5. i I.6. izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-570/2018-2 od 3. listopada 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1074/18-66 od 26. travnja 2018., ispravljena rješenjem istoga suda broj Pr-1074/18-70 od 4. svibnja 2018., pod točkom I.1, I.2, I.3, I.4, I.7 i II. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem od 4. svibnja 2018. je suđeno:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o radu na neodrađeno vrijeme, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01. svibnja 2009. godine i izmijenjenog Aneksom I Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01. lipnja 2010. godine, koji je tuženik dao tužitelju Odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 19. prosinca 2011. (datumu uvodu odluke), odnosno, od 20. prosinca 2011. (datum na kraju odluke), nedopušten.

2. Utvrđuje se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika dan 31. kolovoza 2015. godine.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu bruto plaće za period od 06. veljače 2012. do 31. kolovoza 2015. godine u iznosu od 711.226,45 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a koje dospijevaju kako slijedi:

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 16.540,15 kn, od 16. rujna 2015. do isplate, u roku od osam dana.

4. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 99.240,90 kn (šest prosječnih mjesečnih bruto plaća tužitelja isplaćenih u prethodna tri mjeseca), s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana 02. veljače 2012. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

5. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio dostojanstvo tužitelja uznemiravanjem na radu.

6. Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 20.000,00 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od 03. siječnja 2012. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

7. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene troškove ovog parničnog postupka, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude od isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 42.450,00 kn, u roku 8 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 21 Pr-1074/18-66 od 26. travnja 2018., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: 21 Pr-1074/18-70 od 4. svibnja 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 12.984,38 kuna.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 12.880,00 kuna.“

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti presude suda nižeg stupnja i prihvatiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presude suda nižeg stupnja uz naknadu troškova parničnog i revizijskog postupka.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje troškove odgovora na reviziju.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi članka 391. stavak 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz članka 382.a ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 20. prosinca 2011., te tim osnovom zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete, te naknadu plaće.

7.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja i na utvrđenje da je tužitelj uznemiravan na radnom mjestu čime su povrijeđena njegova prava na dostojanstvo i duševno zdravlje, te zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 20.000,00 kuna s zateznim kamatama.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac, 1. svibnja 2009. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto „voditelja servisa“,

- da su tužitelj i tuženik sklopili i Aneks I. ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2010., na temelju kojeg je tužitelj obavljao poslove "rukovoditelj servisne radione",

- da je tuženik 2. rujna 2011., bez suglasnosti tužitelja donio Odluku kojom je izmijenio ugovor o radu od 1. svibnja 2009. i članak 2. Aneksa I ugovora o radu, na način da je tužitelj razriješen dužnosti radnog mjesta „voditelja servisne radionice“, te imenovan na radno mjesto „zamjenika voditelja servisne radionice“,

- da je protiv Odluke tuženika od 2. rujna 2011., tužitelj pokrenuo postupak broj Pr-3619/11 radi utvrđenja da Odluka nije dopuštena, koji postupak je pravomoćno završen presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1972/14 od 15. ožujka 2016., kojom je utvrđeno da Odluka tuženika od 2. rujna 2011. nije dopuštena i da se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove „rukovoditelja servisne radionice“,

- da se tužitelj nalazio na bolovanju u razdoblju od 30. kolovoza do 16. prosinca 2011. i da se na posao vratio 19. prosinca 2011.,

- da se tužitelj obratio tuženiku pritužbom od 19. prosinca 2011. u svezi nepostojanja elementarnih uvjeta za rad i izostanka radnih zadaća, te da je 28. prosinca 2011. prekinuo s radom, ali da nakon prekida rada nije podnio pritužbu poslodavcu vezanu za uznemiravanje,

- da je tuženik 20. prosinca 2011. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, u kojoj se navodi da se tužitelju, koji obavlja poslove „zamjenika voditelja servisne radionice“, otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2009., zbog skrivljenog ponašanja – nemarnog izvršavanja radnih zadataka i neistinitog prikazivanja poslovanja,

- da iz obrazloženja Odluke o redovitom otkazu od 20. prosinca 2011. proizlazi da radnik (tužitelj) svojim višekratnim nesavjesnim i nepravovremenim obavljanjem radnih zadataka, ponašanjem i odnosom prema radu, sustavno nanosi štetu poslodavcu, narušava radnu atmosferu, te svojim ponašanjem prema poslovnom partneru nanosi štetu poslovanju i ugledu društva,

- da je tužitelj od strane tuženika bio više puta usmeno upozoren na propuste u radu,

- da iz Sistematizacije i pregleda poslova tuženika proizlazi da poslovi voditelja servisa, odnosno rukovoditelja servisne radionice obuhvaćaju organiziranje, vođenje, koordiniranje rada u servisu, predlaganje plana poslovne jedinice i odgovornost za realizaciju,

- da je tužitelj bio odgovoran za izvršavanje plana servisa, za kvalitetu, pravovremenost i obavljanje poslova u servisu vozila,

- da iz revizije poslovanja od 14-18. studenoga 2011. proizlazi da je u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2011. utvrđeno da postoji veliki broj pogrešaka u radu sa zahtjevima koji se odnose na servis u odnosu na prijem (radni nalozi) i radionu (servis), da je u 2011. godini pregledano 193 zahtjeva, od kojih su 192 bila s pogreškom, a u 2012. godini da je pregledano 100 zahtjeva, od kojih je 15 bilo s pogreškom,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka proizlazi da je tužitelj obavljao poslove „rukovoditelja servisa“, te da je otvaranje radnih naloga bilo u nadležnosti više radnika,

- da su na sastanku od 16. veljače 2011. utvrđene mjere za promjenu ponašanja i stanja.

9. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika od 20. prosinca 2011. nedopušten, sudovi nižeg stupnja su odbili zahtjev tužitelja i zaključili da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje takve odluke, budući da tuženik kao poslodavac ima pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja kao odgovorne osobe da savjesno ispunjava svoje radne obveze, a u okviru toga da se korektno, odgovorno i profesionalno ponaša na svom radnom mjestu. Kako tužitelj svoje obveze iz radnog odnosa nije obavljao savjesno i pravovremeno, što predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, takvim ponašanjem tuženiku je nanesena šteta. Stoga, sudovi zaključuju da je tužitelj postupao suprotno odredbi članka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR/13) i njegov zahtjev da se utvrdi da je otkaz nedopušten odbijaju.

9.1. S time u svezi, zaključuju sudovi nižeg stupnja, nije osnovan ni zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu, kao ni zahtjev za naknadu plaće i naknadu štete (članak 117. stavak 1. u vezi s člankom 103. ZR/13).

9.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem povrede njegovog dostojanstva i naknade neimovinske štete, sudovi nižeg stupnja su zaključili da zahtjev tužitelja nije osnovan, jer da u okolnostima konkretnog slučaja nije riječ o diskriminaciji niti po Zakonu o radu niti po Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 – dalje: ZSD). To iz razloga jer je za postojanje diskriminacije potrebna veza između diskriminatornog postupanja i neke od osnova diskriminacije navedene u Zakonu, a koje utvrđenje je u konkretnom slučaju izostalo.

10. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje suda nižeg stupnja da tužitelju ne pripada naknada štete za pretrpljene duševne bolove zbog kako tvrdi, protupravnog (šikanoznog) ponašanja tuženika.

11. Prema odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

12. Odredbom članka 5. stavak 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 5. stavka 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

13. Postupak zaštite dostojanstva radnika u smislu odredbe članka 130. ZR propisan je radi posebne zaštitu radnika od diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu.

14. Tužitelj se u konkretnom slučaju nije pozvao niti na jednu od navedenih osnova diskriminacije, te je stoga pravilan zaključak suda nižeg stupnja da tužitelju ne pripada pravo na zaštitu od diskriminacije odnosno uznemiravanja u smislu zakonskih propisa koji zabranjuju diskriminaciju, konkretno ZSD.

15. Tužitelj je tijekom postupka svojim navodima ukazivao i na mobing. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom zakonu, ali prema (sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno, psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale.

16. Za naknadu štete zbog „šikaniranja“ tužitelja, poslodavac odgovara po načelu krivnje (članak 1045. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza). Dakle, u smislu svega navedenog, prema tvrdnjama tužitelja, štetnu radnju predstavljaju (osim samog otkazivanja ugovora o radu), upravo pojedini (nepostojanje elementarnih uvjeta za rad i izostanka radnih zadaća) postupci tuženika koji imaju obilježje mobinga, zbog čega je tužitelj 28. prosinca 2011. prekinuo s radom.

17. Međutim, u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje suda nižeg stupnja da tužitelj nije dokazao da postupanja tuženika kao poslodavca, imaju općenite elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja tuženika s ciljem eliminacije tužitelja s radnog mjesta.

18. Iz navedenog slijedi kako u konkretnom slučaju nije dokazano da postoji štetna radnja tuženika (mobing), koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost. Već je ovo bilo dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se zahtjeva naknada neimovinske štete, pa nije bilo potrebno utvrđivati uzročno posljedičnu vezu između otkaza i štetnih posljedica (zdravstvenih problema koje je tužitelj tvrdio da ima).

19. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

20. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu nedopušten i nezakonit, tužitelj, u žalbi na prvostupanjsku presudu, kao i nastavno u reviziji protiv drugostupanjske presude, osnovano ističe da su u presudama suda nižeg stupnja izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali izloženu ocjenu sudova nižeg stupnja.

21. Predmet spora u tom dijelu valja razmotriti u smislu odredaba ZR i to:

- odredbe članka 107. stavak 1. točka 3. ZR, prema kojoj: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika)“,

- odredaba članka 111. ZR prema kojima: (stavak 1.) „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“, (stavak 2.) „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“.

22. Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe članka 131. stavak 3. ZR mora dokazati poslodavac.

23. Pritom kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

24. Imajući na umu sadržaj odredbi ZR, razlog otkaza ugovora o radu zbog toga što je radnik kršio obveze iz radnog odnosa, prije svega pretpostavlja da je poslodavac utvrdio da je upravo radnik kojem je dao otkaz ugovora o radu prekršio obveze iz ugovora o radu i da je poslodavac utvrdio u čemu se ta povreda sastoji odnosno kojim je to postupkom radnik prekršio obveze iz radnog odnosa (tako i ovaj sud u odlukama broj Revr-957/2017-2 od 27. studenoga 2018. i broj Revr-533/2015-2 od 31. kolovoza 2016.).

25. Naime, osnovano tužitelj u reviziji navodi da nije bio jedini radnik koji je otvarao radne naloge, a koji navodi proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka.

26. U situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno je da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu - tuženik je u smislu navedene odredbe članka 131. stavak 3. ZR i da bi uspio u sporu, a imajući na umu da svaki otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja individualizirati - i da odluka o dopuštenosti takvog otkaza ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, morao dokazati:

- da je tužitelj počinio bar jednu od povreda radnih obveza koje mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz ugovora o radu,

- i da „postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da pisano upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa“.

27. S druge strane, ZR ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa pa se dopuštenost otkaza u smislu odredbe članka 107. stavak 1. točka 3. ZR procjenjuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Međutim, skrivljeno ponašanje radnika je svakako ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje radnih obveza poput, neodgovornog postupanja prema radnim obvezama (neizvršavanje radnih zadataka), što se obrazloženjem predmetne odluke o otkazu stavlja na teret tužitelju.

28. Jesu li u konkretnom slučaju postojali opravdani razlozi za otkaz, te jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke koje nalaže odredba članka 111. ZR, sudovi nižeg stupnja su trebali (polazeći od tereta dokazivanja kako to nalaže odredba članka 131. stavak 3. ZR) utvrditi ocjenom provedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP.

29. Naime, pravo na ocjenu izvedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za sudove nižeg stupnja koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane. Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio na čemu zasniva svoju ocjenu da određene činjenice važne za odluku smatra istinitima, odnosno kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio. Obzirom na sadržaj izvedenih dokaza u postupku, upravo u svezi s prethodno izloženim činjenicama relevantnim za primjenu materijalnog prava u presudama suda nižeg stupnja nedostaju jasni razlozi.

30. Stoga, a budući se propuštanjem iznošenja navedenih razloga, presude suda nižeg stupnja ne mogu ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, valjalo je temeljem odredbe članka 394. stavak 2. ZPP u pobijanom dijelu ukinuti obje presude suda nižeg stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred drugog suca prvostupanjskog suda (članak 394. stavak 1. i 2. ZPP).

31. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano, te ponovno odlučiti o preostalom zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka – odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP.

32. Kako odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnim troškovima iz presuda suda nižeg stupnja, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 164. stavak 4. ZPP). Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (članak 166. stavak 3. ZPP).

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.