REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: U-zpz 18/2017-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja I. – I. N. d.d., Z., kojeg zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u R., protiv tuženika Ministarstva … R. H., Z., radi naknade za koncesiju na pomorskom dobru, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-19/2016-2 od 25. travnja 2017. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu UsIpor-5/15-9 od 30. prosinca 2016., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu suđeno je:

„Poništava se rješenje Ministarstva …R. H., Klasa: UP/II-471-02/14-01/257, Ur.broj: 513-04/14-2 od 10. studenoga 2014. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.“

2. Protiv navedene presude je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog povrede zakona predloživši da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

3. Tužitelj u odgovoru na zahtjev osporava osnovanost tog zahtjeva, s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan, uz naknadu troška sastava odgovora na zahtjev.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude je neosnovan.

5. Postupajući prema odredbi čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 – dalje: ZUS), Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

6. Predmet upravnog postupka je naplata koncesijske naknade (i kamata zbog nepravovremenog plaćanja te naknade) za korištenje prostora benzinske postaje tužitelja Z.-V. u određenom razdoblju tijekom 2012. i 2013. u ukupnom iznosu od 629.610,07 kuna.

7. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva…, Klasa: UP/I-042-01/14-01/04, Ur.broj: 513-08-04-02-14-1 od 4. veljače 2014., kojim je utvrđena naknada za koncesiju na pomorskom dobru (promjenjivi dio) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2012. u iznosu od 459.444,00 kuna (osnovica za obračun naknade su prihodi ostvareni na B. Z. - V.) i kamate zbog nepravovremenog plaćanja naknade za koncesiju obračunate od 1. svibnja 2013. do 20. studenoga 2013. u iznosu od 38.517,77 kuna; naknada za koncesiju na pomorskom dobru (stalni dio) za razdoblje od 1. siječnja do 22. svibnja 2013. u iznosu od 2.162,00 kuna (osnovica za obračun naknade je zauzeta površina pomorskog dobra); naknada za koncesiju na pomorskom dobru (promjenjivi dio) za razdoblje od 1. siječnja do 22. svibnja 2013. u iznosu od 129.486,30 kuna (osnovica za obračun naknade su prihodi ostvareni na B. Z. – V.), odnosno obveza je utvrđena u ukupnom iznosu od 629.610,07 kuna.

8. U postupku pred Upravnim sudom u Splitu je utvrđeno:

- da je kod tužitelja obavljen financijski nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 22. svibnja 2013., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 042-01/13-01/76, Ur.broj: 513-08-04-02-13-3 od 20. studenoga 2013.,

- da je u postupku nadzora utvrđeno da je tvrtka I. - I. N. d.d. Z., kao ovlaštenik koncesije sa Zadarskom županijom kao davateljem koncesije dana 21. rujna 1999. zaključila Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru, temeljem članka 60. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94.-43/96), a u vezi Odluke Županijske skupštine Zadarske županije o dodjeli koncesije na pomorskom dobru, Klasa: 342- 01/99-01/29 od 14. svibnja 1999., prema kojem davatelj koncesije dodjeljuje ovlašteniku koncesije ovlaštenje za gospodarsko korištenje pomorskog dobra benzinske postaje „V.“, na rok od 10 godina,

- da je tužitelju zadužena obveza po osnovi naknade za koncesiju na pomorskom dobru u 2008. u ukupnom iznosu od 90.000,00 kuna (koja se odnosi na zaduženje za mjesec prosinac 2007. i za mjesec siječanj do studeni 2008.) te obveza u 2009. u ukupnom iznosu od 72.750,00 kuna (koja se odnosi na zaduženje za mjesec prosinac 2008. i mjesec siječanj do rujan 2009.),

- da je u razdoblju od 01. siječnja 2008. do dana sastavljanja zapisnika 20. studenoga 2013. tužitelj izvršio uplate naknade za koncesiju na pomorskom dobru u ukupnom iznosu od 180.983,59 kuna,

- da je Izvansudskom nagodbom broj: N-DO-43/12 od 3. listopada 2012., sklopljenom između Republike Hrvatske zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru i tužitelja, uređeno plaćanje dospjele naknade za korištenje pomorskog dobra na kojem je smještena benzinska postaja „V.“, koju tužitelj duguje Republici Hrvatskoj po pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05), za razdoblje od prestanka važenja ugovora o koncesiji (ugovor je istekao s danom 21. rujna 2009.) do zaključenja nagodbe, jer iz objektivnih razloga još nije zaključen novi koncesijski ugovor, a tužitelj predmetno pomorsko dobro i dalje gospodarski koristi,

- da je porezno tijelo s obzirom na utvrđenje da tužitelj ni nakon zaključenja nagodbe od 3. listopada 2012. do dana sastavljanja zapisnika 20. studenoga 2013. nije ishodio koncesiju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, a gospodarski je koristio navedeno dobro, u skladu sa odredbom čl. 10. st. 2. i 3. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona, obračunalo naknadu za koncesiju na pomorskom dobru.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, Upravni sud u Splitu je pobijanom odlukom poništio rješenje upravnog tijela i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak izrazivši pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, a koji ugovor u spornom (nadziranom) razdoblju između tužitelja i tuženika nije bio sklopljen, zbog čega da i nije bilo pretpostavki naložiti tužitelju plaćanje koncesijske naknade za sporno razdoblje.

10. Takvo pravno shvaćanje iz pobijane presude kao pravilno prihvaća i ovaj sud. 11. Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11) propisano je da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim ili pravnim osobama dati koncesija.

12. Prema odredbi čl. 16. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama ili fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te pravo i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, time da se opseg i uvjet posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra uređuje odlukom ili ugovorom o koncesiji, sve u skladu sa odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te propisima donesenim na temelju tog Zakona.

13. Prema odredbi čl. 25. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama na osnovi odluke o koncesiji sklapa se ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja i ovlaštenika koncesije.

14. Ugovor o koncesiji se sukladno odredbama čl. 26. st. 4. i 5. i čl. 28. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 125/08) sklapa u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabranog najpovoljnijeg ponuditelja, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji, pri čemu je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji (kako to proizlazi i iz odredaba čl. 30. st. 5. i 7. i čl. 34. Zakona o koncesijama, „Narodne novine“, broj: 143/12).

15. Polazeći od citiranih odredbi nameće se ocjena kako nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji te da u takvom slučaju i nema mogućnosti primjene odredbe čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13).

16. U tom pravcu je ovaj sud već izrazio pravno shvaćanje u odluci Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. (na koju se osnovano poziva i Upravni sud u pobijanoj odluci), a identično pravno shvaćanje izraženo je i u recentnijim odlukama ovog suda npr. Uzpz- 2/19-10 od 8. siječnja 2020., Uzpz-5/18-6 od 11. veljače 2020. i Uzpz-22/19-11 od 5. svibnja 2020.).

17. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS-a, odbiti kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude te odlučiti kao u izreci ove presude.

18. Zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na zahtjev odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 79. st. 6. ZUS-a jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom zahtjeva.

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.