Poslovni broj: Usl-3748/21-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: M. P. iz Z., zastupan po opunomoćenici i supruzi T. P. iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 30. ožujka 2022. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-551-08/21-01/03305475976, URBROJ: 341-99-01/1-21-6121 od 17. studenog 2021. godine.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 17. studenog 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 20. veljače 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju odbijen zahtjev za priznavanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, s obrazloženjem da je u obveznom mirovinskom osiguranju.
Tužitelj u tužbi i tokom upravnog spora navodi da je u sustavu produženog mirovinskog osiguranja, da Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - ZMO) jasno razlučuje obvezno mirovinsko osiguranje od produženog osiguranja te da su to različite vrste osiguranja. Ističe da Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe (NN 62/20 - ZNN) u čl. 5. st. 1. t. 1. propisuje da tu naknadu ne može ostvariti osiguranik u obveznom mirovinskom osiguranju, ali da on nije osiguranik u obveznom mirovinskom osiguranju, već da je u dobrovoljnom produženom mirovinskom osiguranju i da produženo mirovinsko osiguranje nema obilježja obveznog osiguranja. Smatra da je pogrešno tumačiti dobrovoljno produženo mirovinsko osiguranje kao vrstu obveznog osiguranja samo zato što se pribraja obveznom osiguranju radi izračuna radnog staža. Navodi da dobrovoljno uplaćuje produženo mirovinsko osiguranje iz vlastitih sredstava bez ikakvih prihoda, odnosno bez radnog odnosa, sa svrhom ostvarivanja minimalnog radnog staža u trajanju od 15 godina i stjecanja prava na mirovinu. Ističe da je opterećen značajnim mjesečnim uplatama bez ikakvog prihoda i da je prema ZMO-u jasno razdvojen mirovinski staž stečen u obveznom osiguranju u odnosu na mirovinski staž stečen u produženom osiguranju. Zbog svega navedenog tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio ZNN te predlaže sudu da u cijelosti poništi drugostupanjsko rješenje i da mu se prizna pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, a u dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i dokumentacija u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je 21. prosinca 2020. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe. Prvostupanjskim rješenjem od 20. veljače 2021. godine je tužitelju taj zahtjev odbijen, pri čemu je navedeno da je u obveznom mirovinskom osiguranju.
Tuženik je 17. studenog 2021. godine donio osporavano drugostupanjsko rješenje kojim se žalba tužitelja odbija kao neosnovana, jer produženo mirovinsko osiguranje „u naravi ima obilježja obveznog osiguranja“.
U čl. 5. st. 1. t. 1. ZNN-a je propisano da pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe ne može ostvariti osiguranik u obveznom mirovinskom osiguranju. Na temelju čl. 1. st. 1. ZMO-a sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine (1) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, (2) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i (3) dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje. Na temelju čl. 1. st. 2. ZMO-a tim se zakonom uređuje samo obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti.
S obzirom na to da je produženo osiguranje regulirano baš ZMO-om (u čl. 18. st. 1.), proizlazi da je riječ o specifičnoj vrsti mirovinskog osiguranja unutar zakonom reguliranog obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, bez obzira na činjenicu da se u naravi radi o dobrovoljnom osiguranju. U tom smislu navod iz osporavanog drugostupanjskog rješenja o tome da produženo mirovinsko osiguranje u naravi ima obilježja obveznog osiguranja treba tumačiti na način da (osnovno) obvezno mirovinsko osiguranje i produženo osiguranje imaju istu svrhu - uračunavanje određenog razdoblja u osiguranikov staž osiguranja (čl. 25. ZMO-a) te da produženo osiguranje može egzistirati samo kao akcesorno osiguranje (osnovnom) obveznom mirovinskom osiguranju (čl. 18. st. 1. ZMO-a).
Nadalje, u čl. 13. st. 1. t. 2. ZNN-a je propisano da pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe prestaje i isplata se obustavlja u slučaju kada korisnik stekne status osiguranika prema propisima iz obveznog mirovinskog osiguranja po drugoj osnovi. Tužitelj je stekao status osiguranika prema propisima iz obveznog mirovinskog osiguranja (ZMO) po drugoj osnovi (po osnovi produženog osiguranja) pa bi dakle to bio razlog za prestanak prava na nacionalnu naknadu za starije osobe. Ako je nešto propisano kao razlog za prestanak prava, tada to isto predstavlja zapreku i za priznavanje tog prava, što je u konkretnom slučaju u cijelosti u skladu s čl. 5. st. 1. t. 1. ZNN-a i s tumačenjem ovog suda o tome da je produženo osiguranje specifična vrsta mirovinskog osiguranja unutar zakonom reguliranog obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, bez obzira na činjenicu da se u naravi radi o dobrovoljnom osiguranju.
Tužitelj sâm navodi da kroz produženo osiguranje kupuje neophodan staž radi mogućnosti ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, a osnovni smisao i svrha nacionalne naknade za starije osobe je u tome da se pravo na nju ne priznaje osobama koje su sadašnji ili potencijalni korisnici mirovine (osiguranici), već starijim osobama koje ni potencijalno ne ostvaruju pravo na mirovinu kao prihod za starost, barem u visini najniže mirovine.
Zaključno, iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj i kroz vid dobrovoljnog produženog osiguranja osiguranik zapravo u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja (na temelju generacijske solidarnosti) te da stoga nema mogućnosti da mu se prizna pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe. U skladu s tim, tuženik je pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu te je tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.
Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, jer je ocijenio da se radi o nepotrebnom i neadekvatnom dokazu, u situaciji u kojoj postoji sporno pravno pitanje.
U Zagrebu, 30. ožujka 2022. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
