Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 6 Gž-261/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Tante, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., …, OIB: …, koga zastupa gradonačelnik M. F., protiv tuženika M. K. iz M., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnica B. S.-R., odvjetnica u D., …, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Ps-6/2019 od 24. studenoga 2020., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja G. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Ps-6/2019 od 24. studenoga 2020.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
I.Tuženik M. K., OIB:…, dužan je stan na adresi …, katastarske oznake čest. zgr. … k.o. O., površine 51,30 m2, slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku-tužitelju, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II.Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, a sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna u roku od 15 dana."
2. Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da su iznijeti razlozi nejasni i nepotpuni. Prvostupanjski sud netočno utvrđuje da je tuženik socijalno ugrožena osoba, jer on nije ni u trenutku revizije, a ni tijekom postupka, dostavio potvrdu da je korisnik zajamčene minimalne naknade od strane Centra za socijalnu skrb, pa čak niti da je nezaposlen. Tužitelj tuženiku nikada nije jamčio da će ostati u stanu trajno već dok kumulativno ispunjava sve uvjete sukladno Odluci o najmu stanova u vlasništvu G. D., a bolest tuženikove sestre kod dodjele predmetnog stana bila je popratna okolnost koja je nosila određeni broj bodova. Nakon provedenog postupka revizije tuženik više ne ostvaruje uvjete za sklapanje novog ugovora o najmu stana za razliku od onih koji ispunjavaju uvjete i nalaze se na Listi reda prvenstva za dodjelu gradskog stana u najam. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da nije dokazan legitimni interes te da bi iseljenje tuženika bilo nužno u demokratskom društvu te da legitimni interes i nužnost iseljenja proizlazi isključivo da su ostvareni prihodi po članu kućanstva veći od propisanih odlukom tužitelja. Predmetni stan je tužitelju potreban za dodjelu na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja te je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a to je zaštita prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba. S obzirom na to da kod tuženika postoji svijest da istekom jednogodišnjeg roka može biti u obvezi iseliti ih iz predmetnog stana, da postoji mogućnost prestanka važenja ugovora za potrebe raspolaganja stanom na drugačiji način te da mu je predmetni stan dan u najam isključivo radi privremenog zbrinjavanja između ostaloga i kao socijalno ugroženoj osobi, nikada nije moglo doći do stvaranja jake, trajne i stvarne povezanosti tuženika i predmetnog stana. Prihvaćanje tvrdnje tuženika da bi se davanjem naloga za iseljenje sud neovlašteno miješao u njegovo pravo na dom, značilo bi stvaranje situacije u kojoj se jedinici lokalne samouprave onemogućuje ostvarenje vlasničkih prava i mogućnost urednog obavljanja poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana kroz reviziju postojećih ugovora o najmu stanova. Davanje naloga za iseljenje nije u skladu sa čl. 8. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda pod uvjetom da osobne okolnosti ''potencijalnih stanara'' odnose prevagu nad osobnim okolnostima trenutnog neovlaštenog korisnika, a sukladno raspisanom natječaju za dodjelu gradskih stanova u najam utvrđena je Lista reda prvenstva onih koji ispunjavaju uvjete po broju bodova što nije slučaj s tuženikom koji ne ostvaruje uvjete za dodjelu stana u najam i koristi ga bez valjane pravne osnove. Predlaže preinaku pobijane presude, a podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), jer pobijana presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.
5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana u M. na adresi …, katastarske oznake čest. zgr. … k.o. O., površine 51,30 m , za iseljenje tuženika i predaju stana slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju.
7. Na temelju činjeničnih utvrđenja:
- da je stan u D. na adresi u M., …, u zgradi …, … (razizemlje na sjevernoj strani zgrade), površine 51,30 m[2] , vlasništvo tužitelja za cijelo,
- da je tužiteljev otac P. K. bio prognanik od 1. listopada 1991. do 1. lipnja 1996. sa IV. kategorijom oštećenja stambenog objekta, smješten u hotelu "P." sa članovima svoje obitelji,
- da je P. K. kao najmoprimac 23. studenoga 1999. s tužiteljem kao najmodavcem sklopio ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom, kojim zajedno s najmoprimcem stan mogu koristiti supruga N. K., kćeri M. i A. K. i sin M. K.,
- da je tuženik kao najmoprimac 11. studenoga 2013. s tužiteljem kao najmodavcem sklopio ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, kojim se tuženik obvezao plaćati tužitelju zaštićenu najamninu počevši od 1. kolovoza 2013. u mjesečnom iznosu od 138,51 kn, da s najmoprimcem imaju pravo koristiti stan i članovi njegovog domaćinstva majka N. K. i sestra M. K., da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme i to za vremensko razdoblje od jedne godine s tim da ako ni jedna ugovorna strana u roku od najmanje 30 dana prije isteka roka od jedne godine ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora, da se ugovor produžava za naredno jednogodišnje razdoblje, da ugovor prestaje na temelju otkaza koji se daje pismeno i predaje drugoj ugovornoj strani neposredno uz potpis ili poštom preporučeno, sve sukladno odredbama glave VI te čl. 24. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06. i 68/18.; dalje ZNS), odnosno Odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja,
- da je sestra tuženika M. K. osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti na temelju rješenja od 3. svibnja 2012. i stavljena pod skrbništvo brata M. K. i korisnica prava na doplatak za pomoć i njegu u smanjenom opsegu od 350,00 kn mjesečno,
- da je tužitelj 3. listopada 2016. obavijestio tuženika o prestanku važenja ugovora o najmu s danom 11. studenoga 2016., uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. ("S. g. G. D.", br. 8/16) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni uz napomenu da će se s najmoprimcima zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke za davanje u najam stana namijenjenih socijalo ugroženih i osobama slabijeg imovnog stanja,
- da je tužitelj zaključkom od 11. siječnja 2018. odbio zahtjev tuženika za sklapanje ugovora o najmu stana zbog toga što tuženik ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova obzirom na iznos prosječnih mjesečnih primanja po članu obiteljskog domaćinstva, jer prosjek mjesečnih primanja po članu domaćinstva tuženika iznosi 3.438,99 kn, a čl. 6. Odluke o najmu stanova određeno je da mjesečna primanja po članu domaćinstva u prethodnoj godini ne prelaze 30 % iznosa prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj, a 30 % za 2015. je 1.713,30 kn,
- da je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž-3589/18-2 od 20. ožujka 2019. odbijena žalba i potvrđeno rješenje Upravnog suda u Splitu, broj Usl-163/18 od 16. svibnja 2018., kojim je odbačena tužba tuženika iz ovog spora radi poništenja zaključka G. D., Gradonačelnika od 11. siječnja 2018., a kojim zaključkom je odbijen zahtjev tuženika za sklapanje ugovora o najmu stana u M. na adresi … te je obvezan tuženik da G. D. kao vlasniku stana naknadi korist koju ima od uporabe stana bez valjanog pravnog temelja te je pozvan da predmetni stan vrati u posjed vlasniku stana, jer se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari o kojoj se odlučuje u upravnom postupku,
- da je tužitelj 16. svibnja 2018. sačinio konačnu listu reda prvenstva za davanje stanova u najam na kojoj su 63 podnositelja zahtjeva, na kojoj nije tuženik, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik s majkom N. Kr. i sestrom M. K. živi u predmetnom stanu od 11. kolovoza 2000., da mu je to jedini dom od 1991. od kada je njihov dom uništen u Domovinskom ratu koji zbog lošeg zdravstvenog stanja članova obitelji i teških materijalnih prilika nisu mogli obnoviti, da se radi se o netipičnom najamnom odnosu koji nije sklopljen da bi najmodavac kao vlasnik stekao imovinsku korist niti je obveza najmoprimca takva da bi stvarala realnu obvezu plaćanja, već kao odnos u kojem tijelo vlasti skrbi o socijalno ugroženom građaninu i po potpuno netržišnim kriterijima i cijenama omogućuje mu smještaj, pa okolnosti konkretnog slučaja zbog kojih je tužitelj dao stan na korištenje tuženiku, odnosno prije njega njegovom pravnom predniku i članovima obitelji, dugotrajnost korištenja i činjenica da im je u Domovinskom ratu uništena kuća koju zbog teškog zdravstvenog stanja članova obitelji i loših imovinskih prilika nisu uspjeli obnoviti predstavljaju takve okolnosti koje opravdavaju stvaranje jake, stvarne i trajne povezanosti tuženika i predmetnog stana koja se karakterizira kao dom.
7.1. Iako je tužitelj dostavio listu reda prvenstva za davanje stanova u najam od 16. svibnja 2018., njome nije dokazao da postoji osoba ili osobe koje bi na bilo koji način bile ugroženije od tuženika pa prvostupanjski sud ne može utvrditi da bi zaista postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženika i da bi skrb o takvom građaninu bila nužna i opravdavala iseljenje osobe koja je rođena sa celebralnom paralizom i mentalnom retardacijom (tuženikova sestra), umirovljenicu lošeg zdravstvenog stanja (tuženikova majka) i tuženika koji je također narušenog zdravlja i jedini je u mogućnosti privređivati i brinuti se za staru i bolesnu majku i bolesnu sestru, uz to ispodprosječnih primanja i bez nekretnine u vlasništvu. Iako tuženik koristi stan bez valjane pravne osnove, tužitelj ga nema pravo iseliti iz predmetne nekretnine jer bi time povrijedio pravo tuženika na dom, a bez dokazanog legitimnog interesa i dokaza da bi iseljenje tuženika bilo nužno u demokratskom društvu, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.
8. S obzirom na tuženikov prigovor prava na dom, prvostupanjski sud je utvrđivao bi li davanje naloga za iseljenje tuženiku, kao neovlaštenom korisniku predmetnog stana, predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Obveza suda je štititi, među ostalim, i međunarodnim ugovorima utvrđeni pravni poredak Republike Hrvatske i time prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje Konvencija).
8.1. Po čl. 8. st. 1. Konvencije, koju je 5. studenoga 1997. ratificirala Republika Hrvatska i stoga sukladno čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.; dalje Ustav RH) predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad nacionalnih zakona, svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a po st. 2. istog članka Konvencije je određeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
8.2. Dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. S obzirom da tuženik u predmetnom stanu živi preko dvadeset godina, a koje vremensko razdoblje ovaj sud cijeni razdobljem u kojem je tuženik ostvario jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom, utvrđenje je ovog suda da predmetni stan predstavlja njezin dom, radi čega je za odgovor na pitanje bi li davanje naloga za iseljenje tuženiku predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom valjalo provesti test razmjernosti. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog čl. 8. Konvencije, odnosno odgovora na pitanje: Bi li iseljenje tuženika u konkretnom slučaju predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.
8.3. Prvo od navedenih pitanje je slijedeće: "Je li miješanje utemeljeno na zakonu?" U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tuženik drži u posjedu, a kako je tijekom postupka utvrđeno da tuženik nema pravo na posjed istog te kako je čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZVDSP.
8.4. Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće: "Je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog ciljaˮ? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u čl. 8. st. 2. Konvencije. U konkretnom slučaju bi prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. Naime, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi na temelju Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D., predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud smatra legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su na temelju čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08., 36/09., 36/09., 150/11., 144/12., 19/13., 137/15. i 123/17.) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.
8.5. U odnosu, pak, na posljednje pitanje: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?", potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.
8.6. Općepoznata je činjenica da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja te da se legitiman cilj kojem tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe ogleda u zaštiti prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba. Isto tako, tuženikovom ocu je bilo poznato u trenutku useljenja u predmetni stan (u kolovozu 2000.) da je predmetni stan dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja njega i članova obitelji kao socijalno ugroženih osoba, dok se njihove socijalne prilike ne poprave, da je najam predmetnog stana koji je tuženikov otac dobio s osnove lošeg imovnog stanja podložan reviziji te da ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi jer je namjena predmetnog stana ta da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba te da tužitelj nikad nije jamčio tuženikovom ocu, a kasnije ni tuženiku da će u predmetnom stanu biti smješten trajno.
8.7. Međutim, okolnosti konkretnog slučaja u kojima je tuženikovom ocu sa članovima obitelji, koji su u razdoblju od 1991. do 1996. bili prognanici, dodijeljen predmetni stan u najam sa zaštićenom najamninom kao socijalno ugroženim osobama, da tuženik koji je narušenog zdravlja i jedini u mogućnosti privređivati i brinuti se za staru i bolesnu majku i sestru, ispodprosječnih primanja i bez nekretnine u vlasništvu, s majkom N., umirovljenicom lošeg zdravstvenog stanja i sestrom M., rođenom sa cerebralnom paralizom i mentalnom retardacijom o kojoj skrbi tuženik, živi u predmetnom stanu od 11. kolovoza 2000., da je tuženiku to jedini dom od 1991. od kada je njihov dom uništen u Domovinskom ratu koji zbog lošeg zdravstvenog stanja članova obitelji i teških materijalnih prilika nisu mogli obnoviti, dovode do zaključka da davanje naloga za iseljenje tuženika i članova njegove obitelji nije nužno u demokratskom društvu, odnosno da ne postoje opravdani razlozi koji bi ukazivali na to da bi za iseljenjem tuženika postojala prijeka društvena potreba, u smislu čl. 16. st. 2. Ustava RH i čl. 8. st. 2. Konvencije.
10. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćajući tuženikov prigovor zaštite prava na dom i odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja, kao i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), time što je naložio tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.
11. Stoga je trebalo na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, dakle odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zadru 30. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Marina Tanta, v.r.
