REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1151/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. J. iz C., ... OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica H. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2590/17-2 od 27. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4856/13- 66 od 15. ožujka 2017., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se (u odnosu na glavnu stvar) revizija tužitelja, kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se (u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka) revizija tužitelja, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4856/13-66 od 15. ožujka 2017., odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.578.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (st. I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 431.760,00 kn (st. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2590/17-2 od 27. lipnja 2017., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv ove drugostupanjske presude te odluke o troškovima postupka reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, navodeći kao revizijske razloge bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti drugostupanjsku presudu, podredeno prvostupanjsku presudu te donijeti odluku zasnovanu na zakonu. Potražuje trošak revizije.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

5. Revizija tužitelja nije osnovana u odnosu na glavnu stvar te nije dopuštena u odnosu na troškove parničnog postupka.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6.1. Suprotno tvrdnji tužitelja, tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To iz razloga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (saslušanje svjedoka I. Z. i N. B. kao i provođenje građevinskog vještačenja) čime sadržajno navodi da je počinjena bitna postupovna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

6.3. Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

6.4. U konkretnom slučaju tužitelju je raspravljanje o predmetu spora omogućeno tim što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni. Okolnost što nije prihvaćeno sve ono što je tužitelj predložio i zahtijevao i što je zbog toga nezadovoljan, ne opravdava prigovor o počinjenoj postupovnoj povredi.

6.5. Kad sud odluči da nije potrebno provoditi predloženi dokaz dužan je obrazložiti odluku o odbijanju prijedloga valjanim razlozima. U konkretnom slučaju sudovi su to i učinili jer su zaključili da je predmet spora dovoljno raspravljen te da se s provedenim dokazima i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu pa da nije potrebno provoditi još i daljnje dokaze.

6.6. Navodi revizije u kojima tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuju provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju te odluke (koji se odnose na počinitelje štete), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značenja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Nije osnovan ni prigovor tužitelja pravilnosti primijenjenog materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na ime uništenih nekretnina, strojeva, aparata i opreme u radionici te na ime uništenog namještaja i uređaja u iznosu od 3.578.000,00 kuna. Tužbu temelji na tvrdnji da su mu obje kuće, radionicu i skladište potpuno srušili a potom i spalili pripadnici Hrvatske vojske tijekom 1991. godine.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnom, da tužitelj nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o odgovornosti tuženice za štetu prema odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: Zakon o odgovornosti RH) budući da Republika Hrvatska odgovara samo za onu štetu koja nema karakter ratne štete. Nadalje, utvrđuju osnovanim istaknuti prigovor zastare jer je šteta nastala u rujnu 1991. (prema navodima tužitelja), a tužba je podnesena 25. rujna 2003. (čl. 376. Zakona o obveznim odnosima- "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), dakle protekom subjektivnog trogodišnjeg i objektivnog petogodišnjeg zastarnog roka.

10. Tužitelj tijekom postupka i reviziji ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti u izravnoj uzročnoj vezi s ratom već o štetnim radnjama vojnih osoba Republike Hrvatske tijekom razdoblja rata.

11. Prema odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti RH, Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. tog Zakona koja nema karakter ratne štete.

11.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ratnom štetom se u smislu istog Zakona smatra osobito šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.).

11.2. Prema st. 2. istog čl. pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratne štete) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

12. Tužitelj je tijekom postupka, trebao dokazati da se ne bi radilo o ratnoj šteti.

12.1. Tijekom postupka utvrđeno je da su nekretnine tužitelja bile smještene u naselju J., ..., kao dijelu grada G., u blizini prve crte bojišnice, odnosno u zoni borbenih djelovanja te su bile izložene djelovanju protivničkog topništva (dopis Ministarstva, Glavno tajništvo, Služba za opće poslove, pripremu i izradu akata, Središnji vojni arhiv od 5. svibnja 2014.).

12.2. Kuća tužitelja je uništena u prvoj polovici rujna 1991., dakle u vrijeme kada je dio grada G. (u kojem se kuća nalazila) bio u blizini prve crte bojišnice te u zoni borbenih djelovanja i bio izložen djelovanju protivničkog topništva. U isto vrijeme (prva polovina mjeseca rujna 1991.) G. je granatiralo i protivničko topništvo. Da mu je kuća uništena tužitelj je saznao već u rujnu 1991., jer su ga izvijestili susjedi (u ovoj parnici svjedoci koji nisu točno vidjeli tko bi uništio kuću tužitelja).

12.3. Iz navedenog proizlazi, kako to pravilno utvrđuju nižestupanjski sudovi, da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti za koju tuženica ne odgovara.

13. Nadalje, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da se štetni događaj zbio u rujnu 1991. kada je tužitelj i saznao za štetu.

13.1. S obzirom na to da je tuženica istakla prigovor zastare, nižestupanjski su sudovi prihvatili istaknuti prigovor polazeći od toga da je tužitelj za štetu saznao u rujnu 1991. a tužba je podnesena 2003., dakle nakon isteka zastarnog roka od 3 godine, predviđene odredbom čl. 376. ZOO.

14. Prema odredbi čl. 376. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

14.1. Prema odredbi čl. 377. ZOO-a kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete.

15. Kako osoba ili osobe koje su štetu počinile nisu poznate, u ovom slučaju ima se primijeniti samo objektivni rok u trajanju od pet godina sukladno odredbi čl. 376. st. 2 ZOO (tako i ovaj sud u Rev- 254/90 od 20. lipnja 1990.).

15.1. U konkretnom slučaju, za prosudbu zastare konkretne tražbine, ne dolazi u primjenu odredba čl. 377. ZOO, kako to pogrešno smatra tužitelj jer nije utvrđeno da bi postojala kaznena odgovornost za nastalu štetu tužitelju (uostalom počinitelj nije utvrđen). Okolnost da se u presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj K-11/01 od 24. ožujka 2003., navodi da je na ... području vršeno etničko čišćenje pripadnika ... nacionalnosti, da je sustavno paljena i pljačka imovina S. koji su napustili G., samo po sebi ne znači da su kaznenom presudom utvrđeni počinitelji štete na nekretninama tužitelja.

15.2. Tužba u ovom predmetu podnesena je 25. rujna 2003., dakle, nakon isteka zastarnog roka od 5 godina iz čl. 376. st. 2 ZOO .

16. Nadalje, tužitelj smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti Međunarodni ratificirani ugovor o pitanjima sukcesije ("Narodne novine" broj - Međunarodni ugovori 2/2004) i Aneks G jer je isti u obvezujućoj primjeni u pravno sustavu Republike Hrvatske od 29. lipnja 2001. kada je potpisan u Beču. Smatra da navedenim Ugovorom Republika Hrvatska jamči imovinu tužitelja i garantira mu, u slučaju štete, pravo na naknadu te štete s normama građanskog i međunarodnog prava.

16.1. Međutim, tužitelj se u odnosu na primjenu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, upućuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske znesenog u rješenju broj U-I-1777/2003 od 17. ožujka 2009. (objavljeno u "Narodnim novinama" broj 38/09.), gdje je, između ostalog, navedeno:

"Ustavni sud u prvom redu podsjeća da su Aneksom G ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba. To nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 4. Aneksa G, kojim je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

Dakle, odredbom toga članka Aneksa G ugovorena su osnovna načela na kojima se temelje pitanja sukcesije u pogledu privatne imovine i stečenih prava, kao što su: načelo jednakosti u priznavanju i zaštiti stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava stečenih do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ukoliko naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr. Države potpisnice obvezale su se poduzeti sve mjere kojima se osigurava provedba tih načela, pod kojim se mjerama podrazumijeva donošenje odgovarajućih zakonskih i podzakonskih akata, sklapanje međunarodnih ugovora i sl. (...)"

16.2. Stoga je za zaključiti da su Aneksom G ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije te navedeni sporazum predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovorenih strana u pogledu utvrđivanja postupka ostvarivanja prava na imovinu, odnosno njenu naknadu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju.

16.3. Pravno shvaćanje o primjeni odredbi Aneksa G sukladno je ovaj sud izrazio u brojnim odlukama (tako Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., te mnoge druge).

17. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci presude temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

18. Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi:

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

18.1. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

18.2. Posebno se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

19. Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u dijelu koji se odnosi na rješenje o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.