REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 256/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. G. d.o.o., OIB …, R., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženika E. & S. B. d.d., OIB …, R., kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Č. & p. d.o.o. Z., radi utvrđenja osnovanosti osporavanja, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5387/2020-3 od 1. lipnja 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu, poslovni broj P-164/2020-7 od 23. listopada 2020., na sjednici održanoj 30. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-5387/2020-3 od 1. lipnja 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-164/2020-7 od 23. listopada 2020., a zbog četiri pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik nije odgovorio.

3. Prijedlog nije dopušten.

4. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da niti jedno naznačeno pitanje u prijedlogu nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

5. Naime, tužitelj u prijedlogu ističe pitanja koja glase:

„1. Može li vjerovnik novčane tražbine biti i osobni stečajni vjerovnik u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom koji se nije obvezao osobno ispuniti tu novčanu tražbinu, već je pristao samo trpjeti prisilnu ovrhu na svojoj imovini radi namirenja tuđeg duga?

2. Može li se davatelja izjave, kojom pristaje na činidbu trpljenja prisilnog namirenja tuđeg duga iz svoje imovine, smatrati osobnim dužnikom novčane obveze, ako takvu novčanu obvezu na plaćanje duga nikakvom izjavom ili pravnim poslom nije preuzeo?

3. Može li se pod izrazom – cjelokupna pokretna i nepokretna imovina te materijalna prava – smatrati cjelokupnom imovinom pravne osobe?

4. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, ako ne obrazloži svoje stajalište i ocjenu o odlučnoj činjenici na kojoj zasniva presudu?“

5.1. Obrazlažući prijedlog tužitelj se poziva na pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama broj Pž-944/13-4 od 25. veljače 2013. i Pž-1763/06-3 od 20. prosinca 2006., kao i na pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama Rev-x-424/11 od 29. siječnja 2014., Rev-3288/1995-2 od 8. lipnja 1999., Revt-277/16-2 od 21. veljače 2017., Rev- 2896/1994-2 od 8. svibnja 1997. i Rev-1008/05 od 24. siječnja 2006.

6. Odgovor na prvo, drugo i treće pitanje usko je vezan uz utvrđene okolnosti konkretnog slučaja pa na njih nije moguće dati jednoznačan odgovor odnosno kao odgovor zauzeti načelno pravno shvaćanje, a koje bi bilo primjenjivo u većem broju, činjenično i pravno podudarnih slučajeva. Stoga niti jedno postavljeno pitanje (1.-3.) nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, već samo za odluku u konkretnom sporu, a što samo po sebi nije dostatan razlog za intervenciju revizijskom suda.

Naime, ta se tri pitanja u bitnom odnose se na odredbu čl. 7. t. 7.1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 7. lipnja 2017. (dalje: Sporazum) zaključenog među strankama i njene pravne učinke koje tužitelj osporava. Međutim, prema shvaćanju drugostupanjskog suda banka je tom odredbom stekla svojstvo stečajnog vjerovnika, a stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka imaju koju imovinskopravnu tražbinu prema njemu (čl. 137. st. 1. SZ).

6.1. Sudske pak odluke na koje se s tim u vezi poziva tužitelj (Pž-944/13, Pž- 1763/06, Rev – x -424/11, Rev- 3288/95, Revt – 277/16 i Rev-1994/94) odnose se na drugu činjeničnu i pravnu situaciju. Pritom treba reći da se u obrazloženju svih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje citira sam tužitelj govori o „hipotekarnoj tražbini“. Shvaćanje drugostupanjskog suda nije u suprotnosti s tim odlukama, jer nije doveo u pitanje da je zasnovano založno pravo (hipoteka) na nekretninama koje su navedene u Sporazumu (ali stečajni dužnik je u čl. 7. toga Sporazuma dopustio da se Banka može namiriti ne samo iz vrijednosti tih nekretnina nego na svim nekretninama, pokretninama, računima i materijalnim pravima).

6.2. Za četvrto pitanje koje se odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koje se u suštini odnosi na to je li drugostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, eventualno propustio ocijeniti i obrazložiti u odluci neke činjenice odnosno neki izvedeni dokaz, a na način koji predlagatelj smatra pravilnim, je pitanja postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju. U situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Pri tom, iz samog pitanja u kojem se navodi da drugostupanjski sud čini tu povredu „ako ne obrazloži svoje stajalište i ocjenu o odlučnoj činjenici na kojoj zasniva presudu“ proizlazi da se zbog njega revizija ne može dopustiti u konkretnom slučaju jer je odlučna činjenica u ovom sporu je li stečajni dužnik i osobni dužnik prema vjerovniku (banci kreditoru), a gotovo cijelo obrazloženje drugostupanjske presude odnosi se na tu činjenicu, tj. na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da iz odredbe čl. 7. st. 1. Sporazuma od 7. lipnja 2017. proizlazi da je stečajni dužnik i osobni (a ne samo založni) dužnik.

7. Stoga je, na temelju odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije (točka I. izreke).

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.