REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1592/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. B. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica V. K. M., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R - 1239/2020-2 od 4. studenog 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr – 135/2020-99 od 1. rujna 2020., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R - 1239/2020-2 od 4. studenog 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr – 135/2020-99 od 1. rujna 2020.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da ovaj sud donese rješenje kojim se odbacuje prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući sukladno odredbi 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Prva tri pitanja kako ih u prijedlogu postavlja tužitelj ne izlazi iz okvira prigovora postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i ne predstavljaju postupovnopravno pitanje zbog kojeg bi bila dopuštena revizija u smislu odredbe čl. odredbe čl. 385.a ZPP-a. Za preostala pitanja koja se odnose na određenje efektivnog radnog vremena vozača autobusa i vremena provedenog u svojstvu suvozača (raspoloživosti), načinu računanja radnog vremena, te prekovremenog rada kod obračuna plaće, treba reći da je ovaj revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje i uspostavio ujednačenu sudsku praksu u odnosu prema ovim pravnim pitanjima (u odlukama ovog suda broj Revr-804/06 od 23. siječnja 2008., Revr- 1761/09 od 9. ožujka 2008., Revr-53/09 od 3. studenog 2009.,. Revr-93/10 i dalje). Odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda, pa nema mjesta za dopuštenje revizije i intervenciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu. Naime, s obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje se odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive „radno vrijeme” određuje kao „vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom“. U tom smislu za rješenje ovog spora nije odlučno pravno shvaćanje u objedinjenoj odluci Europskog suda broj C-397/01 do C-403/01 od 5. listopada 2004. i dalje, na koje se tužitelj poziva u prijedlogu.

5. Kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.