REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 325/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Ž. G. iz G., OIB: …, s uobičajenim boravištem u S. R. N., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Ž., radi povećanja iznosa uzdržavanja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ob-667/20-3 od 3. studenog 2020. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P Ob-48/20-4 od 19. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ob-667/20-3 od 3. studenog 2020. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P Ob-48/20-4 od 19. kolovoza 2020.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava istaknute navode tužitelja, predlažući isti „odbiti “.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Naime, drugostupanjski sud je pobijanom odlukom potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim se taj sud, pozivom na odredbe čl. 53. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine", broj: 107/17 - dalje: ZMPP) i čl. 3. st. 1. toč. a. i b. Uredbe Vijeća (EZ) broj: 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnje u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja, oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu tužitelja. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tuženik ima uobičajeno boravište u R. N., dok tužitelj niti ne tvrdi da on osobno ima uobičajeno boravište u R. H., već navodi svoju adresu u N., a potvrda na temelju koje traži povišenje iznosa uzdržavanja ukazuje da se tužitelj školuje (redovno fakultetsko obrazovanje) u N..

5. U odluci Europskog suda C-499/15 od 22. rujna 2015. izraženo je shvaćanje: „ Članak 8. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 i članak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja treba tumačiti na način da, u predmetu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, sudovi države članice koji su donijeli pravomoćnu odluku u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću i obvezom uzdržavanja koje se odnose na maloljetno dijete više nisu nadležni za izmjenu odredaba donesenih tom odlukom jer se uobičajeno boravište tog djeteta nalazi na državnom području druge države članice. Za odlučivanje o tom zahtjevu nadležni su sudovi potonje države članice. “

6. Prema ocjeni ovog suda predmetno shvaćanje Europskog suda o nadležnosti suda druge države članice u kojoj je uobičajeno boravište maloljetnog djeteta (u konkretnom slučaju punoljetnog) nije nepodudarno shvaćanju drugostupanjskog suda u konkretnom predmetu. Uz navedeno, valja reći i da je drugostupanjski sud pobijanu odluku donio na temelju čl. 3. st. 1. toč. a. i b. Uredbe Vijeća (EZ) broj: 4/2009 zaključivši da se uobičajeno boravište obiju stranaka (dakle i tuženika, a ne samo tužitelja kao uzdržavane osobe) nalazi na području druge države članice (R. N.).

7. Nadalje, odluka Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-589/17-3 od 14. lipnja 2018. donesena je u primjeni odredaba Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 88/01), dok je pobijana odluka donesena u primjeni odredaba ZMPP-a. Stoga je riječ o drugačijim pravnim okolnostima od onih koji su navedeni u razlozima pobijane drugostupanjske odluke pa se ne može raditi o nepodudarnom pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda u odnosu na odluku na koju se predlagatelj poziva.

8. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 30. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.