Republika Hrvatska
Poslovni broj: Gž-429/2022-2
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Ankici Matić, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja S. B., OIB: … (djevojačko prezime S.) iz V., M., zastupane po punomoćnici M. K., odvjetnici u P., protiv tuženika S. d.d., OIB: … iz Z., (ranije: V. d.d., Z.), odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, poslovni broj P-415/2021-3 od 21. prosinca 2021., 30. ožujka 2022.
r i j e š i o j e
Prihvaća se tužiteljeva žalba i ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, poslovni broj P-415/2021-3 od 21. prosinca 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na daljnji postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem sud se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odlučio nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Protiv tog rješenja pravodobno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. u svezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP). Predlaže žalbenom sudu pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Tužitelj je 27. svibnja 2021. prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi isplate. Prvostupanjski je se sud po službenoj dužnosti proglasio mjesno nenadležnim nakon što je utvrdio da je sjedište tuženika u Z.
6. Već je zbog toga valjalo ukinuti pobijano rješenje jer je odredbom članka 20. stavka 2. ZPP-a propisano da se sud može po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekoga drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.
7. Budući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu proizišlu iz Ugovora o kreditu, dakle, potrošačkog ugovora, za kojeg zakonom nije propisana isključiva mjesna nadležnost nekog suda, prvostupanjski sud nije bio ovlašten proglasiti se mjesno nenadležnim po službenoj dužnosti.
8. Ipak, budući da se radi o potrošačkom ugovoru, kojim je ugovorena mjesna nadležnost sjedišta Kreditora, navesti je kako slijedi.
9. Pregledom priloženog Ugovora o kreditu broj 212871 od 10. prosinca 2007. utvrđeno je da su stranke u članku 11. 4. Ugovora za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu banke, dakle suda u Zagrebu.
10. Odredbom je članka 70. stavka 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.
11. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom članka 70. ZPP.
12. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom .
13. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
14. Ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost je nepoštena odredba kada pretjerano ograničava pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nadalje, odredba Ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak.
15. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću nacionalnih sudova za odlučivanje o tužbi za plaćanje kupoprodajne cijene koju je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protiv potrošača.
16. Navedeno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020., prema kojem je za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Nadalje, ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."
17. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.
14. Budući da je vrijednost predmeta ovoga spora 19.278,54 kuna, da tužitelj ima prebivalište u V., a udaljenost od V. do Z. je približno 240 km, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagrebu mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njezinog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).
15. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom odredbe članka 380. točke 3.
ZPP-a, odlučiti kao u izreci.
Split, 30. ožujka 2022.
Sutkinja:
Ankica Matić, v. r.
