Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 43 Gž-1225/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB:28406115764, kojeg zastupaju punomoćnici Dean Ilijevski i Damir Cibralić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ilijevski i Cibralić u Puli, protiv tuženika BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-95/2020-76 od 30. siječnja 2020., dana 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika BZ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-95/2020-76 od 30. siječnja 2020. pod stavcima I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika BZ za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-95/2020-76 od 30. siječnja 2020. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 18.509,64 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2004. pa do isplate. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 16.812,50 kuna. Stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Stavkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude pod stavcima I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanim dijelovima preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.662,50 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke o žalbi pa do isplate.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku u iznosu od 18.509,64 kune, koji iznos je tužitelj, kao osiguratelj tuženika, dana 25. kolovoza 2004. isplatio oštećeniku RZ na ime naknade materijalne štete nastale na vozilu marke Seat Cordoba 1.9SDI u njegovom vlasništvu, u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 14. lipnja 2004. na lokalnoj cesti 25078 na Dugom Vrhu na Varaždin Bregu, a koju prometnu nezgodu je skrivio tuženik vozeći pod utjecajem alkohola vozilo marke Zastava Yugo 55 Koral, registarske oznake [registarska oznaka], osigurano kod tužitelja policom broj [broj police].

5. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da mu je bila uskraćena ravnopravna mogućnost sudjelovanja u ovom postupku, a koji sadržajno upućuju na to da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude u pobijanim dijelovima počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, valja reći da su isti neosnovani budući da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj: Pn-5893/05-63 od 4. travnja 2019. (list 210-211 spisa) dopušteno ponavljanje postupka u ovom predmetu, te je ukinuta presuda prvostupanjskog suda poslovni broj: Pn-5893/05-48 od 22. siječnja 2014., sve iz razloga što je u vrijeme podnošenja tužbe tuženik imao prijavljeno prebivalište na adresi [adresa] (a ne [adresa]), pa mu dostava nije pokušana na adresu prebivališta. Stoga, imajući u vidu navedeno, valja reći da u ovom ponovljenom postupku nije bilo nezakonitog postupanja suda, niti je propuštanjem dostave uskraćena mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom.

6. Nadalje, suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda u pobijanim dijelovima može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika koji sadržajno upućuju na to da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude u pobijanim dijelovima počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanim dijelovima i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, a konkretno zapisnika o očevidu Policijske uprave Varaždinske od 14. lipnja 2004. (list 4-8 spisa), regresnog zahtjeva od 5. studenog 2004. (list 9 spisa), kopije uplatnice (list 10 spisa), računa br. 420-400988-3 od 8. srpnja 2004. (list 58-59 spisa), zapisnika o oštećenju vozila br. 03101 od 15. lipnja 2004. (list 60 spisa), zahtjeva za naknadu štete od 6. srpnja 2004. (list 61-62 spisa), kopije prometne dozvole (list 63-64 spisa), fotodokumentacije (list 65-66 spisa), situacijskog plana (list 81 spisa), Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti (list 84-85 spisa), podataka o prometnoj nezgodi (list 86-87 spisa), iskaza svjedokinje AZ (list 118-119 spisa), svjedokinje OZ (list 119 spisa), svjedokinje SZ (list 119 spisa) i svjedoka NZ (list 136-137 spisa), prometnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Igoru Jakopliću (list 99-103, 113-114 spisa), te prometnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Srećku Hlišću (list 147-153 spisa), prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da se 14. lipnja 2004. na lokalnoj cesti 25078 na Dugom Vrhu na Varaždin Bregu dogodila prometna nezgoda koju je skrivio tuženik, upravljajući osobnim vozilom marke Zastava Yugo 55 Koral, registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tužitelja policom broj [broj police],

- da je, iz zapisnika o očevidu, koji predstavlja javnu ispravu sukladno odredbi iz čl. 230. ZPP-a, i podataka o prometnoj nezgodi, utvrđeno da je do predmetne prometne nezgode došlo na način da se vozilo tuženika prednjim lijevim dijelom sudarilo s prednjim lijevim dijelom vozila marke Seat Cordoba 1.9SDI, registarske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljala AZ, a koje vozilo je u vlasništvu RZ, i da je, nestručnom procjenom, procijenjeno da je na vozilu nastala šteta od oko 10.000,00 kuna,

- da je tuženik vozio pod utjecajem alkohola, da mu je izvršenim alkotestiranjem alkometrom marke Drager tip 7410 plus očitana koncentracija od 2,64 g/kg alkohola u krvi, te da mu je privremeno oduzeta vozačka dozvola,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Hlišća proizlazi da je tuženik vozio nedozvoljenom brzinom od 70 km/sat, a da bi isti, u slučaju da je vozio brzinom do 50 km/sat koliko je na mjestu događaja bilo dozvoljeno, izbjegao nalet na vozilo kojim je upravljala AZ, a koje je dolazilo iz njemu suprotnog smjera krećući se bliže središnjoj liniji kolnika,

- da je za AZ, koja je upravljala osobnim vozilom po svojoj kolničkoj traci brzinom od oko 25 km/sat, sudar bio neizbježan, slijedom čega nije utvrđen njezin doprinos nastanku i opsegu štete,

- da je prometni vještak Hlišć otklonio prigovor tuženika da bi vožnja AZ bliže središnjem dijelu kolnika bila u uzročnoj vezi sa nastankom predmetne štete,

- da iz izvida štete broj 03101 i računa broj 402-400988-3 od 8. srpnja 2004., koje vještak Jakoplić smatra objektivnim i izrađenim prema važećim tržišnim cijenama u vrijeme obavljanja popravka, proizlazi da šteta na vozilu iznosi 18.509,64 kuna,

- da je vještak Jakoplić utvrdio da ukupna šteta na vozilu prema cijenama rezervnih dijelova kod ovlaštenog koncesionara i odobrenim cijenama radnih sati kod osiguravajućih društava na dan izrade nalaza s uključenim PDV-om iznosi 20.364,09 kuna,

- da je iz preslike naloga za plaćanje razvidno da je tužitelj izvršio isplatu iznosa od 18.509,64 kune dana 25. kolovoza 2004. na račun AC Vidak,

- da je, uzimajući u obzir račun br. 420-400988-3 AC Vidak d.o.o. Varaždin, zapisnik o oštećenju vozila, zahtjev za naknadu štete iz osiguranja automobilske odgovornosti, fotodokumentaciju i presliku prometne dozvole, razvidno da je predmetnom isplatom tužitelj naknadio štetu koja je nastala oštećeniku u predmetnom štetnom događaju,

- da činjenica što je visina štete u zapisniku o očevidu naznačena u iznosu manjem od visine štete koja je utvrđena po ovlaštenom servisu i prometnom vještaku Jakopliću, ne dovodi do proturječnosti te dokumentacije, s obzirom da je i u samom zapisniku naznačeno da je riječ o nestručnoj procjeni, a životno je da se visina štete može utvrditi tek po pregledu vozila u ovlaštenom servisu,

- da je vještak Jakoplić argumentirano otklonio prigovore tuženika glede procjene štete, navodeći kako ovlašteni koncesionari ne arhiviraju cijene važeće prije pet godina, a da su licence specijaliziranih programa za izračun visine štete predviđene u jednogodišnjem trajanju, slijedom čega je vještaku bilo jedino dostupno sačiniti izračun troškova prema cijenama na dan izrade nalaza i mišljenja, no da isto tako smatra izvid štete br. 03101 i račun br. 402-400988-3 objektivnim, sukladnim pravilima struke i izrađenim prema važećim tržišnim cijenama u vrijeme obavljanja popravka,

- da je odredbom iz čl. 939. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu do visine isplaćene naknade, po samom zakonu,

- da je odredbom iz čl. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti određeno da osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako je u trenutku prometne nezgode, kao vozač osiguranog vozila, pod utjecajem alkohola u visini od 0,5 g/kg i više,

- da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik u cijelosti odgovoran za nastali štetni događaj, imajući u vidu utvrđenu koncentraciju alkohola u krvi od 2,64 g/kg, zbog čega je tuženik izgubio prava iz osiguranja,

- da je temeljem odredbe iz čl. 939. ZOO/91 osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 18.509,64 kune, koji iznos je tužitelj isplatio oštećeniku, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. kolovoza 2004., kao kasnijeg dana od dana izvršene isplate, sve do isplate,

- da je odredbom iz čl. 360. ZOO/91 određeno da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te da ona nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze,

- da, prema odredbama iz čl. 361. i 362. ZOO/91, zastarijevanje počinje teći prvoga dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena,

- da je tužitelj nakon plaćanja naknade štete oštećeniku, subrogacijom stupio u pravnu poziciju oštećenika, pa iz te pozicije regresnom tužbom zahtijeva isplatu isplaćenog iznosa, slijedom čega se na njega ne primjenjuju odredbe o zastari potraživanja s osnove naknade štete iz odredbe čl. 376. ZOO/91, već odredbe o zastari potraživanja iz čl. 371. ZOO/91, pa prema tome regresni zahtjev tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima Rev-x 1227/13, Rev-x 899/11, Rev-x 1045/13 i Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetima U-III-3787/11, U-III-2571/14),

- da se, prema odredbi iz čl. 388. ZOO/91, zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, a da zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili svršen na drugi način, sukladno odredbi iz čl. 392. ZOO/91,

- da je do štetnog događaja došlo 14. lipnja 2004., a da je tužitelj 25. kolovoza 2004. izvršio predmetnu isplatu i 29. srpnja 2005. podnio tužbu u postupku koji još nije meritorno riješen, te je stoga podnošenjem tužbe dana 29. srpnja 2005. došlo do prekida zastarijevanja, a zastarijevanje nije počelo teći iznova budući da spor nije okončan, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

9. Činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju dokumentacije koja se u spisu nalazi već više od deset godina, a da nije izveo nijedan dokaz kojeg je tuženik predložio izvesti, valja reći da je iz predmetnog spisa razvidno da je na ročištu održanom 4. prosinca 2019. rješenjem suda tuženiku dodijeljen rok od 8 dana da izvrši uvid u spis i da se očituje pristaje li koristiti dokaze provedene u ovom postupku ili predlaže ponovno provođenje svih dokaza, u roku od 15 dana (list 221 spisa). Tuženik je u podnesku od 24. prosinca 2019. istaknuo prigovor zastare, te je osporavao navode tužitelja o tome da bi tuženik bio odgovoran za prometnu nezgodu, pri čemu isti nije predložio ponovno provođenje svih dokaza u predmetnom postupku (list 229-230 spisa). S obzirom na dugotrajnost predmetnog postupka, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je, imajući u vidu načela ekonomičnosti postupka i suđenja u razumnom roku, na ročištu od 14. siječnja 2020. na kojem je zaključena glavna rasprava, a na koju tuženik nije pristupio, iako je bio uredno obaviješten, odlučio da će se u postupku koristiti svi do tada provedeni dokazi, odnosno da se isti neće ponovno provoditi, pogotovo imajući u vidu da je ponavljanje postupka u konkretnom slučaju dopušteno zbog postupovne pogreške glede načina dostave pismena. Ovdje još valja istaknuti da je tuženik u ranijem postupku, kao i u ovom, bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku (odvjetniku) koji je u njegovo ime iznio sve primjedbe i prigovore koje je imao na raspolaganju i koje su raspravljene tijekom postupka. Što se tiče policijskog zapisnika o očevidu, u odnosu na kojeg tuženik u žalbi ističe da je predmetna presuda u cijelosti bazirana na tom zapisniku koji ima samo značaj indicije, a ne značaj dokaza, valja naglasiti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da isti predstavlja javnu ispravu, sukladno odredbi iz čl. 230. ZPP-a, te se predmnijeva istinitost sadržaja istoga, dok je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog. Kako je navedeni zapisnik suglasan ostaloj dokumentaciji u spisu iz koje nedvojbeno proizlazi isključiva odgovornost tuženika za nastanak konkretne prometne nezgode, tako su suprotni žalbeni navodi tuženika u cijelosti neosnovani.

11. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je u predmetnoj stvari nastupila zastara. Naime, u konkretnom radi se o regresnom zahtjevu osiguratelja prema svom osiguraniku iz Ugovora o osiguranju, te takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine u smislu odredbe iz čl. 380. st. 3. ZOO/91 kojom je propisan takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. S obzirom da zastara regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, a imajući u vidu da je tužitelj 25. kolovoza 2004. isplatio oštećeniku iznos od 18.509,64 kune, te da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 29. srpnja 2005., to proizlazi da je tužba podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka, te je stoga prigovor zastare neosnovan. Ovdje valja istaknuti da zastarijevanje nije počelo teći iznova time što je pravomoćna presuda prvostupanjskog suda od 22. siječnja 2014. ukinuta jer je dopušteno ponavljanje postupka u ovom predmetu, s obzirom da time nije pokrenut novi postupak, već se radi o istom postupku pokrenutom 29. srpnja 2005., kada je tužba u ovom predmetu podnesena, a na koji način je zastara prekinuta u smislu odredbe iz čl. 388. ZOO/91.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, sukladno odredbi iz čl. 939. st. 1. ZOO/91, u svezi čl. 155., čl. 174. st. 1., čl. 178. st. 1., čl. 185. i čl. 277. st. 1. ZOO/91, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) te čl. 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, odlučio kao pod stavkom I. izreke pobijane presude.

13. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1, Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16., 106/18. i 121/19) te Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a. Ovdje valja istaknuti da je, suprotno žalbenim navodima tuženika u kojima on ističe da je tužitelju trebalo priznati samo trošak dva podneska, i to sastava tužbe i podneska kojim se isti očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju, pored troška sastava tužbe od 29. srpnja 2005. i sastava podneska od 4. studenog 2008. (kojim se isti očitovao na nalaz i mišljenje vještaka), dosudio istome i trošak sastava podnesaka od 18. srpnja 2007. i 6. kolovoza 2012. po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podnesaka od 15. ožujka 2006., 8. prosinca 2008. i 6. prosinca 2019. po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a sve imajući u vidu da su navedeni podnesci, suprotno žalbenim navodima tuženika, bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

14. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 29. ožujka 2022.

Sutkinja:

Jadranka Travaš