P-2955/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja V. F. A. iz S., G. … , zastupane po punomoćniku J. J. odvjetniku u S. protiv tuženika R.

A. d.d, Z., M. c. …, OIB: …. radi utvrđenja

ništetnosti i isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. veljače 2022 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. J. odvjetničkog vježbenika u S. odvjetnika u S. te zamjenika punomoćnika tuženika I. G.

odvjetničke vježbenice u Z. na ročištu za objavu dana 29. ožujka 2022

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništavnim odredba čl. 2 i čl. 7 Ugovora o kreditu br. 418-50- 3433660 zaključen između tužitelja i tuženika 02.05.2006. g. na ime obračunatih anuiteta primjenom kamatne stope i valutne klauzule te se nalaže tuženiku roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju osnova razlike po osnovi kamata iznos od 3.598,11 kn te promjene valutne klauzule po osnovi anuiteta ukupan iznos od 12.813,57 kn sa zakonskim kamatama koje teku do konačne isplate a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5%, a koje teku na iznos od 3.598,11 kn kako slijedi;

-na iznos od 27,99 kn od 30.11.2007g. do konačne isplate

-na iznos od 27,84 kn od 31.12.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,35 kn od 31.01.2008, do konačne isplate

-na iznos od 29,10 kn od 31.03.2008 g. do konačne isplate

-na iznos od 28,38 kn od 30.04.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 42,13 od 31,05.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 42,66 kn od 30.06.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 41,89 ln od 31.07.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 41,92 kn od 31.08.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 42,38 kn od 30.09.2008 g. do konačne isplate

-na iznos od 45,83 kn od 31.10.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,52 kn od 30.11.2008.g. do konačne isplate

- na iznos od 46,46 kn od 31.12.2008.g. do konačne isplate

- na iznos od 46,91 kn od 31.01.2009 do konačne isplate

- na iznos od 47,12 kn od 28.02.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 69,49 kn od 31.03.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 69,64 kn od 30.04.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 65,83 kn od 31.05.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 67,42 kn od 30.06.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 67,67 kn od 31.07.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 68,16 kn od 31.08.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 68,12 kn od 30.09.2009. g. do konačne isplate

- na iznos od 67,62 kn od 31.10.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 68,58 kn od 30.11.2009.g. do konačne isplate

–na iznos od 69,32 kn od 31.12.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 70,40 kn od 31.01.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 70,16 kn od 28.02.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 71,62 kn od 31.03.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 71,33 kn od 30.04.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 71,88 kn od 31.05.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 76,56 kn od 30.-06.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 75,60 kn od 31.07.2010. g. do konačne isplate

–na iznos od 78,54 kn od 31.08.2010.-g. do konačne isplate

- na iznos od 77,52 kn od 30.09.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 75,88 kn od 31.10.2010. g. do konačne isplate

- na iznos od 79,34 kn od 30.11.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 83,73 kn od 31.12.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 80,62 kn od 31,01.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 81,71 kn od 28.02.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 80,33 kn od 31.03.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 80,57 kn od 30.04.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 86,46, kn od 31.05.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 87,03 kn od 30.06.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 89,61 kn od 31.07.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 87,15 kn od 31.08.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 84,46 kn od 30.09.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 79,15 kn od 31.10.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 78,96 kn od 30.11.2011g. do konačne isplate

- na iznos od 80,16 kn od 31.12.2011. do konačne isplate

- na iznos od 81,21 kn od 31.01.2012 g. do konačne isplate

- na iznos od 81,36 kn od 29.02.2012. g. do konačne isplate

- na iznos od 80,62 kn od 31.03.2012.g. do konačne isplate

- na iznos od 81,12 kn od 30.04.2012. g. do konačne isplate

- na iznos od 82,09 kn od 31.05.2012.g. do konačne isplate

- zakonske kamate koje teku na iznos od 12.813,57 kn kako slijedi:

-na iznos od 0,26 kn od 31.08.2006.g. do konačne isplate

-na iznos od 1,23 kn od 30.09.2006.g. do konačne isplate

- na iznos od 21,23 kn od 30.04.2007.g. do konačne isplate

- na iznos od 5,92 kn od 31.07.2007.g. do konačne isplate

- na iznos od 103,35 kn od 30.11.2008.g. do konačne isplate

- na iznos od 32.43 kn od 31.12.2008.g. do konačne isplate

- na iznos od 122,58 kn od 31.01.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 136,43 kn od 28.02.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 142,70 kn od 31.03.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 148,38 kn od 30.04.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 151,72 kn od 31.05.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 124,91 kn od 30.06.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 105,17 kn od 31.07.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 110,42 kn od 31.08.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 120,82 kn od 30.09.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 119,92 kn od 31.10.2009. g. do konačne isplate

- na iznos od 109,40 kn od 30.11.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 129,14 kn od 31.12.2009.g. do konačne isplate

- na iznos od 144,97 kn od 31.01.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 167,48 kn od 28.02.2010. g. do konačne isplate

- na iznos od 162,32 kn od 31.03.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 192,87 kn od 30.04.2020.g. do konačne isplate

- na iznos od 187,07 kn od 31.05.2020.g. do konačne isplate

- na iznos od 198,37 kn od 30.06.2020. g. do konačne isplate

- na iznos od 296,15 kn od 31.07.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 276,02 kn od 31.08.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 337,52 kn od 30.09.2010. g do konačne isplate

- na iznos od 316,27 kn od 31.10.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 282,09 kn od 30.11.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 354,20 kn od 31.12.2010 g. do konačne isplate

- na iznos od 445,93 kn od 31.01.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 380,98 kn od 28.02.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 403,76 kn od 31.03.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 374,79 od 30.04.2011. do konačne isplate

- na iznos od 379,99 kn od 31.05.2011 g. do konačne isplate

- na iznos ode 502,96 kn o d30.06.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 514,94 kn od 31.07.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 615,34 od 31.08.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 562,63 kn od 30.09.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 504,93 kn od 31.10.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 493,72 kn od 30.11.2011 g. do konačne isplate

- na iznos od 489,29 kn o d31.12.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 516,73 kn od 31.01.2012.g. do konačne isplate

- na iznos od 540,66 kn od 29.02.2012.g. do konačne isplate

- na iznos od 543,87 kn od 31.03.2012 g. do konačne isplate

-na iznos od 527,31 kn od 30.04.2012,g. do konačne isplate

- na iznos od 538,49 kn od 31.05.2012.g. do konačne isplate

- na iznos od 546,14 kn od 30.06.2012.g. do konačne isplate

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.450,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 29. ožujka 2022. do konačne isplate.

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi od 07. lipnja 2019 tužitelj je naveo:

Dana 02.05.2006 g. u S. tužitelj i tuženik su zaključili Ugovor o kreditu br. 418-50- 3433660 na iznos od 17.334,89 CHF koji je u cjelosti isplaćen. Tužitelj je u cjelosti redovito isplaćivao svoje obveze, koje su znatno povećane te plaćene kao i neosnovana tečajna razlika. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,20% koju je tuženik samoincijativno i bez upozorenja tužitelju zaračunavao veće kamatne stope te neosnovane tečajne razlike. Iz tog osnova tužitelj je više isplatio tuženiku iznos od 20.000,00 kn što i potražuje. Tuženik je u prethodno navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 1,čl. 2 i čl. 7 Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarskih franaka te je otplatu kredita Ugovora vezao uz ovu valutu i naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Odlukom o kamatnim stopama tuženika2) bez navođenja preciznih jasnih i tužitelju provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mjenjati. Postupajući na ovakav način a htio je da je u Ugovoru odradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka , odnosno odredbu o jedinstvenoj promjeni kamatnih stopa a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio precizne i egzaktne parametre te metodu izračuna koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) Zakona o obveznim odnosima (dalje OO) Načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnog načela obveznog prava te nadalje protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađeno u ZZP prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. radi ovakvog protupravnog postupanja vođeni su sudski postupci kolektivne zaštite interesa potrošača , a time i zaštite interesa tužitelja pod brojem P-1401/12-Trgovački sud Zagreb.

2.U svom odgovoru na tužbu od 23. ožujka 2020 tuženik je naveo:

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...)mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2.1 str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP)tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.O valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se oistoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 10.-11. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak one razumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF,a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu,posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“.Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije.

Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF,EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“10.Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe,tuženik se dalje očituje kako slijedi. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja .Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući uvidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim 10 str. 22 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt- 249/14 odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteženije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva,jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane,a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope11 str. 20 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt-249/14 jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja,već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

48. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisno poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. ovaj zakon u čl. 308. sadrži odredbu prema kojoj je banka dužna obavijestiti potrošača o promjeni kamatnih stopa, što je tuženik učinio i što tužitelj niti ne osporava. Odredba o regulaciji promjenjive kamatne stope (čl. 11.a) stupila je na snagu tek dana 19.10.2012. godine, s time da je nakon prvog stupanja na snagu naknadno mijenjana izmjenom od 2.12.2013., pa se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj. Od stupanja na snagu te odredbe tuženik postupa sukladno istoj. Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:6-mjesečnog Libor-a za CHF,3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011.

godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope,tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje odstrane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao prijepis knjigovodstvene kartice početne i ostale otplatne planove, promet po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa, ugovor o kreditu, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6.U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, tužiteljica ističe kako mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva mjesna nadležnost prema sjedištu trgovca treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora, kao i Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 15. travnja 1993., preuzeli su, te primjenjuju i naši sudovi u nizu odluka, primjerice Županijski sud u Varaždinu u odluci br. 35 Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019., Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi u odluci br. 17 Gž-565/2018-4 od 27. svibnja 2019., Županijski sud u Splitu u odluci br. Gž-1354/2019-2 od 16. srpnja 2019., Županijski sud u Bjelovaru u odluci br. Gž-759/2019-4 od 30. rujna 2019., Županijski sud u Zagrebu br. 17 Gž-1034/2020-2 od 12. ožujka 2020. Naveden je samo dio sudske prakse koja je zauzela stav da je ovakvim sporovima mjesno nadležan sud prema prebivalištu potrošača.

7.Pozivanje tuženika na ugovaranje nadležnosti suda na način kako je to određeno Ugovorom o kreditu broj: 418-50-4055937, odnosno suda koji nije nadležan za tužiteljicu je ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14).

Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici bi otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Nesporna je činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u podružnici tuženika u S., pečat tuženika kojim je ugovor ovjeren od strane tuženika je pečat podružnice tuženika u S., a tužiteljica je osoba s prebivalištem na širem području S., te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužiteljice i podružnice gdje je ugovor zaključen bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravedno prema tužiteljici. Tužiteljica smatra a su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. i 50. ZZP/14, jer se o odredbi koja se odnosi na mjesnu nadležnost nije pojedinačno pregovaralo i ista je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa takvu odredbu valja cijeniti ništetnom i ne prihvatiti prigovor tuženika.

8. Tužiteljica je u tužbi postavila određeni zahtjev kako u pogledu odredaba ugovora koje traži utvrditi ništetnima, tako i u pogledu isplate, s tim da napominje kako će se konačni zahtjev postaviti nakon provođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, na kojem dokazu tužiteljica ustraje, ako i nalaganju tuženiku dostave dokumentacije vezane za predmetni kredit, obzirom da će se nakon provođenja tog dokaza utvrditi točan iznos koji je tuženik dužan tužiteljici isplatiti po utuženim osnovama, a nakon što je kolektivnim sporom utvrđena ništetnost odredaba ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu švicarski franak. Tužiteljica osporava i ostale eventualne prigovore tuženika, obzirom da su neutemeljeni i usmjereni izbjegavanju odgovornosti u odnosu na tužiteljicu. Tužiteljica navodi kako je točkom 2. presude Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika iz ovog postupka i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačena je navedena presuda trgovačkog suda i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženih banaka, među kojima i tuženika iz ovog postupka, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

9.VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka, među njima i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke, među njima i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, među njima i tuženik u ovom postupku, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

10. Iz navedenog proizlazi da su odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Zakonom o zaštiti potrošača je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Zakonom o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj i ako tuženik tvrdi suprotno na njemu je da to dokaže shodno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na više, a da nije tužiteljici u obavijesti naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, te je ovakva ugovorna odredba i primjena od strane tuženika u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

11.Shodno navedenom, a u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima tužiteljica ima pravo tražiti vraćanje iznosa koji je primila po promijenjenim kamatnim stopama.

Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom. Šteta koju tužiteljica trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu višu od ugovorene kamatne stope.

IV. Tužiteljica navodi da su ugovorne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, odnosno tužiteljici nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužiteljicu kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka, odnosno tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača, odnosno tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, protuvrijednost kuna. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, odnosno tužiteljice protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Predmetni ugovor o kreditu u odnosu na sporne odredbe, s obzirom na sve naprijed navedeno za tužiteljicu kao prosječnog klijenta tuženika je nerazumljiv jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredaba kao potrošaču, dok je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

Nije točan navod iz odgovora na tužbu da je tužiteljici dao sve potrebne informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku. Tužiteljici je ugovor s CHF valutnom klauzulom od strane tuženika ponuđen kao najpovoljniji, povoljniji od EUR-o ili kunskog kredita, te je iz tog razloga ona takav ugovor zaključila.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

14.Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina, te je očito da do zastare u predmetnom postupku nije došlo.

15.Sud u cjelosti poklanja vjetru nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. J.

izu kojeg vještva bi nedvojbeno proizlazilo da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja valute CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 30.11.2007 do 08,.04.2014 platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili naplaćeni promjenom ugovorene kamatne stope i tečaja važećeg na dan isplate kredita u kunskoj protuvrijednosti ukupno 49.373,42 kn.

16. Zbog svega iznesenog valjalo je u cjelosti usvojit tužbeni zahtjev odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od pristupa na ročište od 16.03.2021., 14.11.2021., 14.02.2022., svako po 100 bodova, pristupa na ročište za objavu presude 50 bodova, sastava podneska od 04.05.2020., 100 bodova, sastava podneska od 28.12.2020., 50 bodova, pristupa na ročište od 26.02.2021., 100 bodova, pristupa na ročište od 27.10.2021., 100 bodova, pristupa na ročište od 15.12.2021., 100 bodova, odnosno ukupno 900 bodova, što uz vrijednost boda s paušalom da je iznos od 9.000,00 kn, koji iznos je uvećan naime 25% PDV odnosno 2.250,00 kn, troškova vještačenja 1.000,00 kn, sudskih pristojbi tužbe 500,00 kn i sudskih pristojbi presude 550,00 kn odnosno ukupno 12.450,00 kuna.

Split, 29. ožujka 2022.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja,

2. punomoćniku tuženika,

3. u spis