REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-210/2017

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Mirjani Rubić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. S., iz S., OIB: …,

zastupan po odvjetniku S. Š. iz odvjetničkog društva Š. i partneri d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv tuženika R. H.,

OIB: …, zastupana po O - G.

odjel u S., radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. veljače 2022. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice J. Š. i zz-a tuženika L. P., dana 29. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. Dužna je tužena R. H., OIB … s osnova

imovinske štete tužitelju J. S., S., OIB …

isplatiti iznos od 44.222,88 kn (četrdeset četiri tisuće dvjesto dvadeset dvije kune i osamdeset osam lipa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i to kako slijedi:

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. ožujka 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. travnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. svibnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. lipnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. srpnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. kolovoza 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. rujna 2014 pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. listopada 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. studenog 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. prosinca 2014. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. siječnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. veljače 2015 pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. ožujka 2015 pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. travnja 2015 pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. svibnja 2015 pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. lipnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. srpnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. kolovoza 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. rujna 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. listopada 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. studenog 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. prosinca 2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. siječnja 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. veljače 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. ožujka 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. travnja 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. svibnja 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. lipnja 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. srpnja 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. kolovoza 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. rujna 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. listopada 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. studenog 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. prosinca 2016. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. siječnja 2017. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. veljače 2017. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. ožujka 2017. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,76 kn od 10. travnja 2017. pa do isplate,

II. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 264.534,38 kn (od čega s cjelokupnim zahtjevom za razdoblje od 10. siječnja 1998. do 10. listopada 2005. (94 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 1.368,72 kn; od 10. studenog 2005. do 10. travnja 2008. (30 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.318,99 kn; od 10. svibnja 2008. do 10. kolovoza 2012. (52 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 1.303,87 kn; od 10 rujna 2012. do 10. veljače 2014. (18 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.298,69 kn te djelomično sa zahtjevom za isplatu preko dosuđenih iznosa u točki I (prvoj) za razdoblje od 10. ožujka 2014. do 10. travnja 2017. (38 mjeseci) u mjesečnim iznosima od 134,93, sve sa zatraženim zakonskom zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate.

III Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1.U tužbi upravljenoj prema R. H. a zaprimljenoj u ovom sudu

28. travnja 2017. se navodi kako je tužitelj uknjižen kao suvlasnik ½ dijela cjeline nekretnine upisane u ZU 9408 k.o. S., suvlasnički udio rednog broja 4., u naravi stana na I. katu koji se sastoji od četiri sobe i sporednih prostorija, na adresi K.

V. 15, S.. T. je već dugi niz godina, a svakako od 5. studenog 1997., pa do dana podnošenja ove tužbe (28. travnja 2017.) najmodavac predmetnog stana sa zaštićenom najamninom u odnosu na najmoprimca M. M..

Presudom E. suda za ljudska prava u predmetu B. i drugi protiv R. H. (Zahtjev broj 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) od 15. studenog 2016. utvrđena je povreda odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tj. Protokola uz Konvenciju, te je u istoj (str. 9. presude t. 38) navedeno-cit: "Sud smatra da su podnositelji zahtjeva sigurno pretrpjeli određenu imovinsku štetu kao rezultat nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za svoje stanove počevši od 5. studenog 1997. (dan kada je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stupila na snagu u odnosu na RH). Sud je već naveo u predmetu S. da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine koju sud smatra neodgovarajućom i odgovarajuće najamnine". S. stan sastoji se od četiri sobe i sporednih prostorija, nalazi se u centru S. kao vrhunskog turističkog središta zbog čega je za vrijeme od 1997. do danas idealan za djelatnost turističkog i drugog iznajmljivanja od kojeg je bilo moguće ostvarivati naknadu od prosječno 9.000,00 kn mjesečno uzevši u obzir i mogućnost dnevnog turističkog iznajmljivanja tijekom sezone u vrlo visokim iznosima. Stoga je tužitelju nastupila šteta zbog nemogućnosti iznajmljivanja uz slobodnu tržišnu najamninu koja se sastoji u razlici između zaštićene i tržišne najamnine, što je mogao ostvarivati počevši od 5. studenog 1997. kada je stupila na snagu Konvencija, pa do tužbe, a tržišna slobodno određena najamnina za tužiteljevu ½ dijela bi iznosila u prosjeku 4.500,00 kn za svaki mjesec uzevši u obzir i mogućnost dnevnog turističkog iznajmljivanja tijekom sezone.

U tom razdoblju zaštićena najamnina za stan iznosila je: od 5. studenog 1997. do 31. listopada 2005. mjesečno 183,16 kn; od 1. studenog 2005. do 8.svibnja 2008. mjesečno 282,63 kn; od 9. svibnja 2008. do 4. rujna 2012. mjesečno 312,87 kn, a od 5. rujna 2012. pa nadalje 323,22 kn mjesečno, pa je tužitelju, kada se od spomenute tržišne najamnine oduzme zaštićena najamnina, nastala šteta, računajući od 10. siječnja 1998. pa do tužbe, u sveukupnom iznosu od 1.018.376,00 kn. Tužitelj je citirajući odredbe Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, stajališta iz presude ESLJP u predmetu B. I. D. protiv

R. naveo kako na svom suvlasničkom dijelu nije mogao ostvariti pravo naplate - ubiranja realne ekonomsko- tržišne najamnine za svoj stan, čime mu je od strane tuženika ograničeno pravo korištenja pri čemu je tuženik u posebnom upravnom postupku uspostavio pravo povlaštenog najma najmoprimcu M. M. i samostalno odlučio o visini najamnine koja je zanemarivo niska u odnosu na tržišnu, sve suprotno pravnom poretku R. i mimo volje tužitelja koji trpi štetu zbog ograničenja svog prava vlasništva, čime je i diskriminiran u odnosu na druge građane koji imaju pravo vlasništva nad stanovima bez bilo kakvih ograničenja propisanih od strane tuženika.

Navodi i kako se prije tužbe obratio tuženiku radi mirnog rješenja spora koji zahtjev je odbijen, radi čega je zatraženo obvezati tuženika na isplatu štete od 10. siječnja 1998. do tužbe u visini od 1.018.376,00 kn s kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže u tužbenom zahtjevu navedeno.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i zahtjevu predlažući ga odbiti. Tužena smatra da tužitelj pogrešno tumači presude ESLJP pošto je sudska praksa pa i revizijski sud zauzeo stav o tome kako vlasnici stanova nemaju pravo na isplatu razlike između zaštićene i slobodne ugovorene najamnine. Navodi kako R. poduzima aktivnosti u pravcu pronalaženja optimalnog zakonodavnog rješenja kojim bi se postigla ravnoteža između dvaju suprotstavljenih interesa zaštićenog najmoprimca i vlasnika stana, što se može postići na razini samog zakonodavstva R. čime bi se izvršila obveza po presudama ESLJP. Smatra kako tužitelj ne može ostvariti svoja prava zajamčena presudama ESLJP podnošenjem tužbe za naknadu štete jer je spomenuti sud naglasio kako se temeljni problem " tiče samo zakonodavstva" te nadilazi pojedinačni interes podnositelja zahtjeva slijedom čega smatra da odluke tog suda imaju značaj samo u postupku na koji se odnose, pa je tužitelj trebao iscrpiti pravne lijekove prema zakonodavstvu R. i potom se obratiti ESLJP koji bi mu eventualno dosudio odgovarajuću naknadu. Također i da ostali tužbeni navodi upućuju na nepostojanje protupravnosti u ponašanju tužene jer je proveden postupak u skladu sa postojećim zakonima, slijedom čega nije ispunjena barem jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu. Navedeno je i kako nije jasno na koji način je tužitelj stekao suvlasništvo stana te je li zaključio ugovor sa zaštićenim najmoprimcem ili je taj status utvrđen sudskom presudom, što je sve odlučno za utvrđivanje odgovornosti tužene, pošto u situaciji nepostojanja ugovora o najmu odnosno presude koja ga zamjenjuje vlasnik stana može svoja prava ostvarivati tražeći iseljenje a kod stjecanja vlasništva pravnim poslom ili nasljeđivanjem štetu bi stjecatelj trpio od stjecanja time što u slučaju stjecanja pravnim poslom, ne bi ni imao pravo na naknadu jer bi se radilo o poslovnom riziku stjecatelja. Ukazujući kako je R. ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997. tvrdi kako je već tada tužitelju i njegovim prednicima bila poznata mogućnost nastanka štete s osnova izmakle koristi pa da je podnošenjem tužbe 2017. došlo do zastare samog prava. Prigovoreno je i visini tužbenog zahtjeva jer da na tu okolnost tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz a ako bi mu i pripadala razlika to ne bi bila ona između zaštićene i tržišne najamnine već između zaštićene i odgovarajuće najamnine koja bi se imala utvrditi u sudskom postupku upravo poštujući potrebe postizanja ravnoteže suprotstavljenih interesa zaštićenog najmoprimca i vlasnika stana.

3.Nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku za graditeljstvo tužitelj je podneskom od 7. siječnja 2021. (zaprimljen u sudu 12. siječnja 2021., list 155-162 spisa) zahtjev smanjio potražujući za isto razdoblje (od siječnja 1998. do travnja 2017.) ukupan iznos od 308.757,26 kn s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je tamo pobliže navedeno.

Tuženik se protivio i tako smanjenom zahtjevu posebno ustrajući u prigovoru zastare samog prava kao i prigovoru zastare svih potraživanja dospjelih do 10.veljače 2014. smatrajući da je protekao trogodišnji zastarni rok gledano od trenutka podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Tuženik također smatra da bi u slučaju eventualne dosude razlike zaštićene i primjerene najamnine isti svakako trebao umanjiti za iznos poreza koji bi tužitelj bio dužan platiti da bi mogao slobodno raspolagati stanom u svrhu davanja u najam, a to sve sukladno Zakonu o porezu na dohodak od imovine.

4.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom izračuna zaštićene najamnine G. S. za sporni stan za 1998., 1999, „ Izračun od 1.11.2005. i dalje“, “Izračun od 9.5.2008.“, „Izračun od 5.9.2012.“,obavijesti O. u S. broj:N-DO-76/2017 od 17. Ožujka 2017, z.k. izvatka ovog suda

za čest. zgr.3075 ZU 9408 od 09.02.2017-neslužbena kopija, pregledom presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu B. i dr protiv R. H. od

15. studenog 2016., presude Ž. suda u S. G.-1016/2016 od 10. lipnja 2016. i V. R.-207/08 od 23. rujna 2009. i R.-1018/08 od 27. siječnja 2010., presuda ovog suda P. 574/12 od 16. siječnja 2015., uvidom u spis ovog suda P.- 122/16 (ranije P.-574/2012), pregledom D. ugovora“ S., 8. decembra 1968.“, uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina, pregledom pismenog vještva sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Š. (O. d.o.o.) te usmenim izjašnjenjem

spomenutog vještaka na pitanja i primjedbe, pregledom dopisa PU,

I. S., K.: 410-23/2018-12/19 od 8.veljače 2019., i od 27. svibnja 2019.,

odgovora M. financija, P. uprave, S. ured Z. K.:410-

01/20-01/2550 od 9. ožujka 2021 upućenog M. prostornog uređenja,

graditeljstva i državne imovine u predmetu „I. poreza na dohodak od imovine“

5.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.Među parničnim strankama nije sporno da se tužitelj prije podnošenja tužbe predajom preporučene pošiljke pošti 40422804 6 Z. 25. travnja 2017. a zaprimljene u ovom sudu 28. travnja 2017., bio obratio nadležnom O. u S. sa zahtjevom za mirno rješavanje spora (zahtjev od

28. veljače 2017. zaprimljen kod O.- G. upravni odjel S. dana 1.

ožujka 2017.) koji je odbijen kao neosnovan dopisom O. S. N.-DO-76/2017 od 17. ožujka 2017., pa proizlazi kako je ovu tužbu u smislu odredbe iz čl.186.a. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03.,

88/05., 2/07.,84/08.,57/11.,25/13. i 70/19. dalje ZPP) smatrati dopuštenom.

6.1. Nadalje, glede postavljanja zahtjeva iz podneska od 3. svibnja 2021. kojim je umjesto ranije utuženog iznosa od 1.018.376,00 kn. tužitelj, prihvaćajući vještvo sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Š. zatražio za isto razdoblje isplatu iznosa od 308.757,26 kn, odgovoriti je kako tužitelj nije bio prekludiran u postavljanju takvog zahtjeva jer se ne radi o objektivnoj preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st.1. i 2. ZPP-a već o smanjenju tužbenog zahtjeva u odnosu na postavljeni u tužbi (čl. 191. st. 3. ZPP-a), čemu se tužena nije protivila, a inače je činjenično i pravno ista vrsta zahtjeva kakav je bio postavljen i u podnesku sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora koji je odbijen prije utuživanja jer se po tuženoj osporavao osnov potraživanja, pa u datoj situaciji kada je tijekom postupka zatražen samo niži iznos od ranije utuženog, ponovno obraćanje s ovako umanjenim zahtjevom radi mirnog rješenje nadležnom O. bilo bi potpuno neprihvatljivo i nesvrsishodno što zasigurno nije cilj i svrha odredbe čl.186.a ZPP-a.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete isplatom razlike između tržišne najamnine koju bi mogao ostvarivati i zaštićene najamnine koju ostvaruje za stan u njegovom suvlasništvu za ½ dijela i to za razdoblje od 10. siječnja 1998. do 10. travnja 2017. u ukupnom iznosu od 308.757,26 kn s pripadajućim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, pri čemu odgovornost tužene tužitelj u bitnome temelji na stajalištu ESLJP u predmetima B. i drugi protiv R. odnosno S. protiv R., G. protiv R., u kojima je utvrđena povreda odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje:Konvencija) i Protokola uz Konvenciju (dalje:Protokol) u smislu ograničenja vlasnika u pogledu vršenja ovlasti koja mu na njegovoj nekretnini pripadaju pošto uslijed regulative nametnute Zakonom o najmu stanova (“NN“ br.91/96.,48/98.,66/98.,

22/06., 68/18. i 105/20., dalje: ZNS) nije mogao ostvarivati pravo naplate i ubiranja realne ekonomske najamnine zbog uspostavljenog najamnog odnosa odnosno ograničenju prava korištenja uspostavljenog protivno ustavnopravnoj i zakonskoj zaštiti prava vlasništva.

8.Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, osnov odgovornosti tužene, je li nastupila zastara, a sporna je i visina zahtjeva.

9.O aktivnoj legitimaciji tužitelja je utvrditi kako je prema priloženom ZK izvatku u zemljišnim knjigama ovog suda, ZU 9408 k.o. S. upisana zgr. 3075 kao kuća stojna, 4. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO i baš stan na prvom katu koji se sastoji od četiri sobe i sporednih prostorija, koji je upisan za po ½ dijela na ime P.-K. A. i ovdje tužitelja.

O. je dodati kako je tužitelj po traženju suda spisu priložio Darovni ugovor od 8. prosinca 1968. čijim pregledom je utvrđeno da je svoj sada upisani suvlasnički dio predmetnog stana stekao darovanjem od svoje pratete F. M. udove J..

10.Sukladno navedenom, budući je tužitelj uknjiženi suvlasnik ½ dijela predmetnog stana sud nalazi kako je isti aktivno legitimiran na tužbu sa zahtjevom kakav je postavio, pošto je njegovo suvlasništvo ograničeno na način i u opsegu kako će se u nastavku navesti.

Glede prigovora da bi stjecanjem pravnim poslom preuzeo rizik na podnošenje tereta koji nosi pravom trećega opterećeni stan, odgovoriti je kako je, prema već utvrđenom, tužitelj suvlasnički dio stekao ugovorom o darovanju zaključenim sa svojom pratetom pa se ne bi radilo o nekom “poslovnom“ riziku kakvim se izlažu stjecatelji kod zaključivanja teretnih ugovora s trećima, već o besplatnom stjecanju od člana uže obitelji kod kojega se tada, a ni kasnije tužitelj nije odrekao prava koja mu kao suvlasniku stana na njegovo mirno, slobodno i bez ograničenja korištenje pripada niti je na ograničenje vlasništva pristao.

U odnosu na prigovor nedokazanog stambenog statusa osobe koja koristi stan, treba reći kako je prema rezultatima dokaznog postupka, u parnici tužitelja M. M. protiv tuženika A. P.-K. i J. S., radi

donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, ovaj sud 20. prosinca 2019. pod br. Ps-122/16, na temelju odredbe čl.33. st. 3. Zakona o najmu stanova (“NN“ br.91/96.,48/98.,66/98., 22/06., 68/18. i 105/20., dalje: ZNS) donio presudu kojom je nadomješten ugovor o najmu stana između tamošnjeg tužitelja M. M., kao najmoprimca i tuženika A. P.-K. i J.

S., kao najmodavaca, i to četverosobnog stana u S., anagrafske oznake …. površine 119,71 m2 smještenog u zgradi označenoj sa čest. zgr. 3075, kat. čest- 59621 k.o. S., na korištenju tamo tužitelja kao najmoprimca sa članovima domaćinstva, suprugom mu B. M. te kćerkom A.

M., uz obvezu najmoprimca na plaćanje zaštićene najamnine i režijskih troškova kako je tamo pobliže navedeno. S. presuda je djelomično preinačena presudom Ž. suda u S. G.-1071/2020-3 od 15. travnja 2021. u dijelu koji se odnosi na zaštićenu najamninu pošto je sud smatrao da najmodavac ne ispunjava uvjete za plaćanje zaštićene najamnine te je presudom obvezan plaćati najamninu u visini slobodno ugovorene u iznosu od 1.795,65 kn mjesečno kao i režijske troškove, tamo pobliže navedene, sve prema računima koje će predočiti najmodavac.

Naime, u tom postupku je utvrđeno da je najmoprimac suvlasnik nekretnine koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću sagrađenu na južnoj strani otočića D.

V. u blizini T., na kat. čest. 3269/1, 3269/2, 3274/1 i 3274/2 k.o. D., stečenu temeljem nasljeđivanja iza smrti oca V. I. M. umrlog 24.

prosinca 1995. čija imovina je raspoređena Rješenjem o nasljeđivanju O-212/96 od 24. veljače 2003., kojim je sjeverni dio kuće pripao u vlasništvo tamo tužiteljevu bratu I. M. za cijelo, dok je dio kuće na južnoj strani, prva etaža, izgrađena 1936., pripao u vlasništvo tamo tužitelju-najmoprimcu za cijelo, a obojici braće pravo nadogradnje. Obavljenim očevidom je utvrđeno da je obiteljska kuća udaljena od trajektne luke u D. V. oko 300 m te joj se pristupa preko asfaltirane rive,

kolne ulice, a stan se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, površine 41m2, sve opremljeno namještajem, a kuhinja i kupaonica potrebitim uređajima, sa instalacijama struje i vode iz gustirne, bez kanalizacije ali uz septičku jamu, bez telefonskog priključka.

Pregledom je sud utvrdio kako ukupan dojam ukazuje na zapuštenost uz činjenicu da se osjeća miris vlage i po zidovima su nađene mrlje od vlage. Imajući u vidu sve navedeno kako je utvrdio sud prvog stupnja, iako nije utvrđivana vrijednost nekretnine u vlasništvu najmoprimca, pošto je utvrđeno da je najmoprimac vlasnik trosobnog stana u kući na manjem otoku blizu T., s instalacijama, sa svom opremom i uređajima, položenu blizu trajektne luke, da ima pravo nadogradnje s drugim suvlasnikom, da se takve nekretnine na području D. prodaju po visokim cijenama, da dva člana njegova domaćinstva ostvaruju redovita mjesečna primanja (najmoprimac sa suprugom) dok je kći po završenoj srednjoj školi pauzirala s daljnjim školovanjem i nezaposlena iako je radno sposobna, drugostupanjski sud je zaključio da je najmoprimac solidnog imovinskog stanja, pošto ima vrijednu nekretninu koja mu omogućuje ostvarivanje prava na dom, a s druge strane da s obitelji stanuje u stanu najmodavaca površine 119,71m2 čija površina nadilazi potrebe tročlane obitelji, pa da bi u opisanim okolnostima ugovaranje plaćanja zaštićene najamnine za predmetni stan predstavljalo neravnotežu između prava vlasništva najmodavca s jedne strane i najmoprimca s druge te da bi bilo i nepravično radi čega je i obvezao na plaćanje slobodno ugovorene najamnine.

Utvrđeno je, nadalje, kako je Rješenjem VSRH Revd-4613/2021 od 3. studenog 2021. odbijen prijedlog tamo tužitelja za dopuštenje revizije u gornjem predmetu.

Ovdje je reći i kako je u tom predmetu (Ps-122/2016) pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev protutužitelja A. P. K. i J. S. prema protutuženiku M. M. na iseljenje i predaju spornog stana protutužiteljima.

Proizlazi prema navedenom kako je neosnovan prigovor tužene o nepostojanju dokaza glede stambenog statusa osobe koja koristi sporni stan budući je iz navedenog razvidno kako se radi o osobi s priznatim statusom najmoprimca te da je u postupku u kojemu je presudom nadomješten ugovor o najmu stana utvrđeno kako tamo najmoprimac ne ispunjava uvjete za plaćanje zaštićene najamnine koju je do tada plaćao radi čega je i obvezan plaćati najamninu u visini slobodno ugovorene.

11.Glede odgovornosti tužene je utvrditi kako je, po stavu ovog suda, tuženica donošenjem ZNS vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcima nametnula teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran individualni teret te je time povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, koje i predstavlja neprimjereno ograničenje prava vlasništva, suprotno odredbama članka 33. ZV, čl. 48. i 50. Ustava RH, ali i suprotno odredbama E. konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čijom se ratifikacijom tužena obvezala primjenjivati je, a slijedom toga postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što nije učinila, a preuzimanjem obveza priznala je jurisdikciju E. suda za ljudska prava (dalje: ESLJP)

Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, točnije čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju koja je u odnosu na tuženicu stupila na snagu 5. studenog 1997., a što je bio predmet razmatranja i stava u presudama ESLJP (predmet S. protiv H. od 10. srpnja

2014., B. i drugi protiv R.), čije odluke su za tuženicu obvezujuće u smislu dužnosti poduzimanja svih potrebnih mjera za njihovu provedbu kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti.

Proizlazi da se temeljni problem odnosno uzrok povrede Konvencije tiče samog zakonodavca te nadilazi pojedinačni interes podnositelja zahtjeva, slijedom čega R. H. (odnosno njezina nadležna tijela) trebaju poduzeti

zakonodavne i /ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane, što u bitnome znači da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije te ta dva suprotstavljena interesa treba uravnotežiti na pravičan način, pri čemu su nadležna državna tijela slobodna izabrati mjere kojima se taj cilj može postići.

Također, uzimajući u obzir da su se ranije spomenute odluke ESLJP kojima je potvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva, a koja su zajamčena E. K. za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1.

uz Konvenciju, temeljile na činjeničnom supstratu odgovarajućem činjeničnom osnovu koji je predmet raspravljanja i odlučivanja u ovom konkretnom parničnom postupku, proizlazi da su takve konačne odluke i nadalje obvezujuće za RH koja, iako je poduzela izmjene zakonskog okvira donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova („NN“ br. 68/18. i 105/20.), time nije pozitivnim propisima ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret još uvijek na jednoj društvenoj skupini, najmodavcima stanova, čime se ne rješava problem i ne postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavca i najmoprimca.

Stoga vlasnici stanova, pa tako i ovdje tužitelj kao suvlasnik, ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine ostvarene u utuženom razdoblju, pri čemu tužitelj kao suvlasnik stana ne treba dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik odnosno suvlasnik ima pravo.

Ovdje je još navesti da u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 41/08.,125/11.,78,15. i 29/18. dalje: ZOO/05) odnosno istovjetne odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj

53/91.,73/91.,3/94.,7/96., 112/99.,dalje: ZOO/91) jer u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje statusa zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, kakvo stajalište je zauzela sudska praksa, koje prihvaća i ovaj sud pošto takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva, kako je to ranije već navedeno (Rješenje VSRH Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.).

Dosljedno, prigovori tužene nepostojanju odgovornosti i pozivanju na raniju sudsku praksu dostavljenu uz odgovor na tužbu ukazuju se neosnovanim.

12.U odnosu na prigovor zastare valja reći kako prema stavu ovog suda, zastara sukladno odredbi članka 215. st. 1. ZOO/05 koja je istovjetna odredbi čl. 361. st.1. ZOO/ 91, počinje teći od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo, a zastara samog prava nije nastupila jer utužena šteta tužiteljima nastaje sukcesivno sve dok je nekretnina opterećena zaštićenim najmom.

U konkretnom slučaju radi se o tražbini tužitelja radi naknade štete-gubitka zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, što ima za posljedicu da se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st.1. ZOO/05 (čl. 376. st.1. ZOO/91).

Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st.1. ZOO/05 odnosno 277. st. 1. ZOO/91) a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO), pa se dan početka zastare poklapa s danom zakašnjenja.

Odredbom iz čl. 186.a. st.3. ZPP-a propisano je da podnošenjem zahtjeva iz st.1. istog članka (za mirno rješenje spora) zastarijevanje zastaje.

Odredbom čl. 186. a. st. 5. ZPP-a propisano je da ako zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegovog podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

Prema odredbi iz čl. 238.st.2. ZOO/05, odnosno 384.st.1. ZOO/91 ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ista nastavlja teći kada prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Ovdje je zastara počela teći prije nego su tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je zaustavio daljnji tijek zastare koja je nastavila teći pošto je taj uzrok otpao neprihvaćanjem pa budući je zahtjev od 28. veljače 2017. zaprimljen kod O.- G. upravni odjel S. dana 1. ožujka 2017.tada je nastupio zastoj do zaprimanja dopisa O. S. N.-DO-76/2017 od 17. ožujka 2017. kojim je taj zahtjev odbijen.

Sukladno ranije navedenom, do prekida zastare je došlo podnošenjem tužbe 25. travnja 2017. pa bi u zastari bile tražbine starije od tri godine prije podnošenja tužbe, dakle prije 25. travnja 2014., a kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu 1. ožujka 2017. došlo do zastoja zastarijevanja, taj zastoj je trajao do donošenja odluke o zahtjevu od 17. ožujka 2017. (čl. 186. st.5. ZPP-a) i vrijeme zastoja treba pribrojiti navedenom roku od tri godine (tako VSRH u presudi Revr-1204/15 od 11. srpnja 2017.), ali kako je tužena istakla-prigovor zastare potraživanja za vrijeme do 10. veljače 2014. to će se do tog dana, prihvaćanjem prigovora tužene, ocijeniti da je nastupila zastara potraživanja, a dosljedno-ne bi bila u zastari potraživanja od tog dana do kraja utuženog razdoblja.

Što se tiče prigovora tužene da je došlo do zastare samog prava reći je kako ovdje nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako ŽS Dubrovnik Gž-181/2020 od 17. studenog 2021.).

Pri tome je imati u vidu kako je ZNS donesen 1996., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH, kako je navedeno, stupila je na snagu 5. studenog 1997. i tužena se obvezala istu primjenjivati te postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama.

S tim u svezi je navesti kako Ustavni sud R. H. u Rješenju U-I-

762/1996 od 31. ožujka 1997. nije našao da bi odredbe čl. 6-8. ZNS-a bile protivne Ustavu i citiranoj Konvenciji te Protokolima 1.,4.,6., i 11. uz Konvenciju, što ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo, već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je to ovdje slučaj.

Prema izloženom, kao stajalištu sudske prakse (VSRH Presuda i Rješenje Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.) koje prihvaća i ovaj sud, nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenog 1997. u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka ESLJP, a posebnim propisom za tražbine kao što je utužena nije propisan izuzetak vezano za tijek zastare niti drugi zastarni rok pa nema uporišta utuženu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za druge okolnosti.

13.U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz rezultata postupka (Ugovor o najmu sadržan u presudi ovog suda Ps-122/2016), radi se o četverosobnom stanu položenom na I katu u S. na adresi … površine 119,71 m2, a

sastoji se od dnevnog boravka s blagovaonicom, četiri sobe, dva spremišta, kuhinje i WC-a s kupaonicom te pripadajućeg balkona s južne strane, a lociran je u centru grada S. u gradskom predjelu G. čije okruženje čine građevine slične namjene i građevinska zemljišta gospodarske namjene.

14.Provedenim vještačenjem po sudskom vještaku građevinske struke M. Š. utvrđena je visina najamnine koja bi se za ovaj stan mogla ostvariti u razdoblju od 1998. do travnja 2017. na iznos od 2.920,60 kn mjesečno. Vještak je procjenu utemeljio na Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina (NN

78/15.) te Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/15.) upotrijebivši poredbenu metodu i prethodno od G. S., S. za imovinsko pravne poslove, izgradnju i geodeziju tražeći poredbene ugovore o najmu. Tako mu je za usporedbu poslužio ugovor o najmu sklopljen 31. siječnja 2020. za k.č. 5967/1 koja predstavlja stan površine 65m2 koji se nalazi cca. 50 metara sjeverozapadno od procjenjivanog stana, a ugovorena cijena najma iznosila je 3.000,00 kn, pri čemu je vještak imao u vidu i protek vremena te koristio indekse cijena stambenih nekretnina DZS te korigirao taj iznos

najma na iznos od 3.021,77 kn mjesečno; koristio je i ugovor o najmu od 25. rujna 2019. za k.č. 8548/3, za stan površine 86 m2 s ugovorenom najamninom od 3.403,30 kn mjesečno, koji stan je smješten cca. 400 metara jugoistočno od spornog, pa je obzirom na protek vremena tu cijenu korigirao na 3.641,14 kn; koristio je podatke iz ugovora o najmu od 2. prosinca 2019. za k.č. 13667/46 za stan površine 59m2 s ugovorenom najamninom od 2.000,00 kn mjesečno, a koji stan se nalazi cca. 700 m istočno od spornog te zbog proteka vremena tu najamninu korigirao na 2.098,88 kn mjesečno. Prema navedenim podacima izračunao je mjesečnu najamninu koja bi za sporni stan u promatranom razdoblju iznosila 2.920,60 kn. Tuženik je smatrao da bi se najamnina trebala umanjiti za iznos poreza kojeg bi trebalo platiti radi iznajmljivanja prema Zakonu o porezu na dohodak od imovine, ujedno tvrdeći da bi tužitelj, budući je sporni stan u relativno zapuštenom stanju trebao imati određena ulaganja u svrhu dovođenja stana u stanje prikladno za iznajmljivanje.

O tome se usmeno i očitovao sudski vještak M. Š. navodeći kako prilikom pregleda stana nije utvrdio postojanje ozbiljnih konstruktivnih oštećenja smatrajući ujedno kako se sporni stan svakako može iznajmiti po cijeni najma koju je utvrdio. Što se tiče oštećenja na koja ukazuje tuženik vještak je određeno ustvrdio da bi se radilo o tzv. estetskim oštećenjima te da se stan može iznajmiti i bez obzira ako negdje eventualno nedostaje red pločica jer je to stvar estetike i tekućeg održavanja, dok u stanu nije naišao na ozbiljne pukotine niti na konstruktivne nedostatke. Što se tiče podataka koje je koristio za izradu nalaza i mišljenja vještak je obrazložio kako se u bazi podataka e-nekretnine ne nalaze podaci o stanju u kojem se pojedini stan nalazi, katnosti niti orijentaciji stana kategorički tvrdeći da bi cijena najma bila ista i da je stan moderno uređen i namješten te renoviran jer je kod procjene koristio parametre i podatke iz spomenute baze.

Navedeno vještvo kojemu tužitelj, nakon izjašnjenja vještaka da se procijenjeni iznos odnosi na cijeli stan, nije imao primjedbi već je prema istom smanjio tužbeni zahtjev, a na pitanja tužene je vještak jasno i obrazloženo odgovorio i primjedbe otklonio, po stavu suda obavljeno je kao radnja u okviru koje je vještak, kao osoba koja raspolaže posebnim znanstvenim ili stručnim znanjem i iskustvom, primjenjujući ta znanstvena i stručna znanja, vještine i metode na činjenice na koje je iscrpno u vještvu ukazao, vještačenje obavio stručno i objektivno a time se isto ukazuje potpuno prihvatljivim kao poseban dokaz –iskaz vještva.

15.Ovdje je posebno navesti kako iz dostavljenih obavijesti Porezne uprave o visini najamnine proizlazi da nema kriterija za određivanje visine najamnine za stambeni prostor te se ista utvrđuje prema cijenama iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini onako kako je navedena u ugovorima pa u toj situaciji iskaz vještva utemeljen na poredbenoj metodi koja je zasnovana na podacima iz baze e- nekretnine a vezano za područje na kojem se nalazi i sporni stan, sukladno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnina bi po stavu suda bio realni iskaz o stvarnim tržišnim cijenama najma, koji ovdje treba primijeniti.

Posebno, glede prigovora tuženika da tužitelju ne bi pripadala razlika između tržišne i zaštićene najamnine je ponoviti kako je to stvarna šteta koju tužitelj trpi o čemu se izjasnila recentna sudska praksa na koju je već ukazano a glede utvrđenja u predmetu Ps-122/2016 reći je kako najamnina utvrđena u tom postupku nije od značaja za ovu odluku jer, prema pribavljenim dokazima, ne bi obuhvaćala utuženo razdoblje.

16. Proizlazi kako je prihvaćanjem mišljenja sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Š., kao realnu valjalo utvrditi najamninu za sporni stan u visini od 2.920, 60 kn, pri čemu je sud mišljenja i kako se zasigurno za navedenu nekretninu može ostvariti značajna najamnina i preko utvrđene posebno cijeneći što se nalazi u centru dalmatinskog grada kao poznate turističke destinacije.

17.Međutim, po stavu ovog suda s pravom tužena smatra da najamnina predstavlja dohodak u smislu Zakona o porezu na dohodak („NN“, broj 115/16., 106/18.,121/19., 32/20. i 138/20.) pa sukladno odredbi iz čl. 57. stavak 1. tog Zakona kod obračuna poreza se priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine odnosno zakupnine. Navedeno znači kako je zakonodavac pretpostavio da kada stvar ne koristi vlasnik ili suvlasnik, već se stvar iznajmljuje ili daje u zakup da je potrebno uložiti 30% sredstava od zakupnine u održavanje stvari. Istu odredbu sadržavao je i raniji Zakon o porezu na dohodak (NN broj 177/04.,

73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.)

Dakle, kod obračuna poreza na najam taj se porez obračunava na najamninu umanjenu za paušalne troškove održavanja nekretnine od 30% i tako dobiveni iznos predstavlja poreznu osnovicu, na koju će se obračunati porez i prirez a od tako dobivenog iznosa odbiti zaštićenu najamninu pa bi tako dobiveni iznos predstavljao štetu (sukladno obračunu kakav je sastavljen po M. financija, P.

uprava, S. ured Z., Klasa 410-01/20-01/2550 od 9. ožujka 2021., list 186

spisa).

Slijedom navedenog, od utvrđene tržišne najamnine za cijeli stan od 2.920,60 kn proizlazi kako 30% izdataka odnosno troškova predstavlja iznos od 876,18 kn pa bi razlika od 2.044.42 kn predstavljala poreznu osnovicu.

Na navedenu osnovicu se obračunava porez na dohodak od tadašnjih 12 % (važeći do 31.12.2020) što daje iznos od 245,33 kn i predstavlja osnovicu za obračun prireza po stopi od tadašnjih 10% ( do 1. studenog 2017.) ili 24,53 kn tako da zbroj poreza i prireza daje iznos od 269.86 kn za koji se umanjuje tržišna najamnina i tako umanjena iznosi za cijelo razdoblje u kojemu nije nastupila zastara (od 10. ožujka 2014. do 10. travnja 2017) 2.650,74kn (2.920,60-269,86=2.650,74) mjesečno. Naravno, od tako utvrđene tržišne najamnine umanjene za porez i prirez, treba oduzeti utvrđenu zaštićenu najamninu.

Prema Izračunu zaštićene najamnine G. S., U. odjela za gospodarenje resursima, O. za poslove stanovanja dostavljenom uz dopis od10. veljače 2017. (list 24 spisa), kojemu nije bilo prigovora, zaštićena najamnina iznosila je od 5. rujna 2012. pa nadalje 323,22 kn mjesečno za cijeli stan.

17.1.Kada se promatra razdoblje za koje nije nastupila zastara počevši od 10.ožujka 2014. pa nadalje do 10. travnja 2017., proizlazi da od utvrđene mjesečne tržišne najamnine umanjene za porez i prirez od 2.650,74kn kn treba oduzeti utvrđenu i isplaćenu zaštićenu najamninu od 323,22 kn mjesečno, pa bi razlika za svaki mjesec iznosila 2.327,52 kn, što se odnosi na cijeli stan, pa proizlazi da šteta koju trpi tužitelj kao suvlasnik za ½ dijela, odgovara iznosu od 1.163,76 kn mjesečno koliko je tužitelju valjalo dosuditi ili ukupno za 38 mjeseci 44.222,88 kn s kamatama tekućim od 10. u mjesecu kako je zatraženo.

17.2.U preostalom dijelu za iznos od 264.534,38 kn tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti, od čega, zbog osnovanosti prigovora zastare, cjelokupni zahtjev za razdoblje od 10. siječnja 1998. do 10. listopada 2005. (94 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 1.368,72 kn; od 10. studenog 2005. do 10. travnja 2008.(30 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.318,99 kn; od 10. svibnja 2008. do 10. kolovoza 2012. (52 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 1.303,87 kn: od 10 rujna 2012. do 10. veljače 2014. (18 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.298,69 kn te djelomično sa zahtjevom za isplatu preko dosuđenih iznosa za razdoblje od 10. ožujka 2014. do 10. travnja 2017. (38 mjeseci) u mjesečnim iznosima od 134,93 preko dosuđenih, sve sa zatraženim zakonskom zateznim kamatama.

Radi svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

18.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 4., 155. i 164. ZPP-a.

S druge strane, "matematičkom" ocjenom bilo bi zaključiti kako je tužitelj uspio za 14 %, a tuženik za 86%, pa bi, a kada bi se primijenila odredba čl. 154. st. 2. ZPP- a, od većeg postotka trebalo oduzeti manji, iz čega slijedi uspjeh tuženika od 72%. Međutim, ovaj sud je u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove postupka smatrajući da bi obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženici predstavljalo povredu prava na mirno uživanje imovine prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prema testu razmjernosti koji se nužno ima provesti radi ocjene je li postupanjem tuženice u konkretnom parničnom postupku došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja (u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška) prije svega je zaključiti da podmirenje troškova prema kojem bi tužitelj bio obvezan naknaditi troškove zastupanja države u državni proračun svakako predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njegova vlasništva.Nadalje, kod činjenice da bi obveza naknade parničnog troška tuženici proizlazila iz odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, to ovaj sud cijeni da je miješanje države u mirno uživanje vlasništva tužitelja u konkretnom slučaju zakonito.

Načelo iz odredbe članka 154. stavak 2. ZPP samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokola br. 1 (tako i odluka ESKLJP K. protiv H. br. zahtjeva 28963/10) pa bi i država (čiji proračun nije

neograničen i njime treba pažljivo gospodariti) trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica slijedom čega potraživanje a potom i obvezivanje na naknadu troškova tužitelja tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

Konačno, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola br. 1., sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je ovdje pitanje naknade štete glede kojeg je ovaj sud zauzeo stajalište da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužitelju iz svih naprijed iznijetih razloga. Predmetna tužba tužitelja međutim, nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, ali je visina tražbine postavljena u iznosu koji je bio previsok. Ovdje tuženicu zastupa D. odvjetništvo i njegovi troškovi se procjenjuju na temelju OT iako se isto zapravo financira iz Državnog proračuna i samim time nije u istom položaju kao odvjetnik. S druge strane tužitelj je imao odvjetnika čije je sjedište ureda u Z., a imao je tužitelj i troškove postupka u vidu vještačenja po sudskom vještaku za graditeljstvo. Nadalje, imajući u vidu da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj suvlasnik stana ranije opisanog te da nije i zbog zakonskih ograničenja ne može biti u posjedu tog stana, to bi plaćanje troškova ovog parničnog postupka predstavljalo prekomjeran teret za tužitelja.

Slijedom svega naprijed iznijetog, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud cijeni da iznos troškova koje bi tužitelj trebao naknaditi tuženici nije neznatan i da isto predstavlja nerazmjeran teret za njega a što bi sve dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (tako i predmet C. i B. protiv H. zahtjev br. 72152/13), pa je odlučio primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. ZPP (svaka stranka snosi svoje troškove).

U Splitu, 29. ožujka 2022.

S U T K I NJ A:

Mirjana Rubić,.v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude objavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude objavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.