REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 422/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Z., Područni ured K., OIB …, protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik F.-K. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., Pisarnica Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4097/2019-2 od 29. lipnja 2020., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-192/2018-63 od 17. travnja 2019., u sjednici održanoj 29. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4097/2019-2 od 29. lipnja 2020., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P- 192/2018-63 od 17. travnja 2019.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja nekoliko postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio kako pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. O prvo postavljenom pitanju (je li tražbina prednika tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu za naknadu troškova liječenja i bolovanja osiguranika koji je stradao u prometnoj nesreći, a koju tužitelj potražuje od tuženika kao osiguratelja vozila kojim je prouzročena prometna nesreća, tražbina naknade štete po polici osiguranja od automobilske odgovornosti i zastarijeva li tražbina protekom roka od tri godine sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ili se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima) te o drugo postavljenom pitanju (može li tužitelj za tražbinu naknade troškova liječenja i bolovanja osiguranika stradalog u prometnoj nesreći, imati dulji zastarni rok za svoje potraživanje od izvornog oštećenika prema odgovornoj osobi koji iznosi tri godine s obzirom da se radi o tražbini naknade štete sukladno čl. 230. st. 1. ZOO, a sve imajući u vidu odredbe materijalnog prava prema kojima subrogacijom osiguratelj ne može steći veći prava od prava svog osiguranika) revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje. Shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem regresni zahtjev osiguratelja, koji je platio troškove liječenja za svog osiguranika, prema štetniku i njegovom osiguratelju zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, jer tužitelj pridržava pravo na subrogaciju, a ne pravo na naknadu štete pa se radi o subrogacijskim regresnim zahtjevima (tako i u Revx-1045/13 od 8. siječnja 2014. i Revx-1227/13 od 31. kolovoza 2016.),
4.2. O ovim pravnim pitanjima izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012., te broj: U-III-2571/2014 od 17. lipnja 2015., pri čemu je navedeno shvaćanje "(...) da je u konkretnom slučaju tužitelj podmirio (platio) troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pritom pravo da (naknadno) tužbom u redovnom sudskom postupku zatraži od tuženog podmirenje učinjenog plaćanja (isplata s pravom na subrogaciju) - što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog čl. 371. ZOO, a podredno i primjenu čl. 373. ZOO."
4.3. Stoga nije riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih a niti je riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
4.4. Treće i četvrto postavljena pitanje kojima tuženik problematizira početak tijeka zateznih kamata odnose se na primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), dok su u predmetnim nižestupanjskim odlukama sudovi glede prava na isplatu zatezne kamate primijenili odredbu čl. 62. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06 i 67/08).
4.5. Peto postavljeno pitanje (je li za utvrđivanje uzročne veze dovoljno postojanje teoretske mogućnosti kauzalnog neksusa i je li teret dokaza o postojanju uzročne veze na oštećeniku koji mora dokazati da je upravo zbog konkretne štetne radnje nastupila određena konkretna šteta) kojim tuženik, a što proizlazi iz obrazloženja postavljenog pitanja, tvrdi da je pobijanim odlukama prihvaćen trošak liječenja i bolovanja nakon 11. prosinca 2009., za koje troškove vještaci tvrde da nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, nije važno jer je prihvaćen tužbeni zahtjev koji se odnosi samo na troškove liječenja i bolovanja nastalih do 11. prosinca 2009, a ne nakon toga.
5. Slijedom izloženog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda sukladno čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 29. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
