REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1795/2017-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. i p. d.o.o. u Z., protiv tužene H. p. b. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. & Š. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-279/15-4 od 2. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-152/2014-8 od 11. srpnja 2014., u sjednici održanoj 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tuženoj se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-279/15-4 od 2. svibnja 2017. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-152/2014-8 od 11. srpnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos 547.200.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženoj na ime troškova postupka iznos 250.000,00 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužena je odgovorila na reviziju predloživši njezino odbijanje.

4. Revizija nije osnovana.

5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno revizijskim navodima tužitelja pobijana presuda je jasna i razumljiva jer u bitnom sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, te se pravilnost iste može ispitati, pri čemu određene jezične nepreciznosti iz obrazloženja te presude (str. 4. st. 4. – pogrešno se navodi da je tužitelj bio stranka ugovora od 8. srpnja 2011. i prijedloga sporazuma od 29. listopada 2010. jer je to bilo trgovačko društvo F. p. d.o.o., zastupan po tužitelju kao direktoru – zakonskom zastupniku!) ne čine je nerazumljivom.

7. Sud je obrazlažući razloge odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja, osim procesnopravnih razloga naveo i materijalnopravne razloge neosnovanosti tužbenog zahtjeva, u smislu pozivanja na odredbu čl. 40. i čl. 411. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/94, 146/08, 138/09, 52/00, 118/03, 107/07, 125/11, 111/12 i 68/13 – dalje: ZTD, a drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja ocjenjivao zahtjev tužitelja u svjetlu odredbi čl. 20. st. 1., čl. 247., čl. 251., čl. 145. i čl. 189. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) i u tom pravcu dao svoje viđenje ovog spora, obrazloživši ga, zbog čega su neosnovani revizijski prigovori o nerazumljivosti nižestupanjskih presuda, a zbog navodnog izostanka navođenja primijenjenih materijalnopravnih odredbi.

O pravilnosti tih primijenjenih materijalnopravnih odredbi u daljnjem nastavku obrazloženja ove presude će biti riječi, no za sada je dakle za ocijeniti da obje nižestupanjske presude nisu opterećene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a time ni drugostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

8. Nije u pravu tužitelj kada u reviziji ustraje u prigovoru da je prvostupanjski sud odbijanjem izvođenja dokaza predloženih od tužitelja, a pozivom na načelo ekonomičnosti postupanja odbio odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, a u čemu nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 2. i čl. 10. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 2. st. 1. i 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a propisano je da je sud dužan postupati bez odugovlačenja, u razumnom roku i što manje troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

9. Polazeći od sadržaja tužbe kojom je započet ovaj postupak, te podneska tužitelja od 28. svibnja 2014. i u njima priložene dokumentacije kojom tužitelj pokušava argumentirati osnovanost svog zahtjeva za izgubljenom dobiti iz poslovanja nerealiziranog projekta F. kod S., a bez da je tužitelj u tužbi te u tijeku ovog postupka pred prvostupanjskim sudom iznio konkretne činjenice na kojima temelji osnovanost svog zahtjeva za naknadu mu štete zbog izgubljene dobiti od tužene, kao i dokaze kojima utvrđuje i dokazuje te činjenice, obzirom na činjenice navedene u njoj, sud nije mogao drukčije ocijeniti tužbeni zahtjev.

U skladu s tim, a sagledavajući postupak nižestupanjskih sudova u svjetlu odredbe čl. 2. i čl. 7. ZPP-a, ocijeniti je da time što su nižestupanjski sudovi u dokazne svrhe pregledali u spisu priloženu dokumentaciju od strane tužitelja i na temelju takvih rezultata dokaznog postupka odbili tužbeni zahtjev tužitelja, ocijenivši da tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, pritom odbili izvesti priložene dokaze financijskim vještačenjem, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj upire.

10. Naime kod ovakvog stanja spisa predmeta u kojem tužitelj nije iznio valjane činjenice i pružio dokaze na okolnost nastanka mu štete i postojanja pretpostavki za odgovornost tužene za štetu tužitelju, doista nije bilo mjesta provoditi financijsko vještačenje predloženo po tužitelju, jer bi to pak u ovakvim okolnostima spisa predmeta značilo ne samo nepotrebno odugovlačenje ovog postupka, a što je suprotno načelu ekonomičnosti postupanja suda (čl. 10. st. 1. ZPP-a) već bi značilo i nepotrebno izlaganje tužitelja troškovima financijskog vještačenja. Pritom treba reći i to da u okolnostima konkretnog spisa predmeta, a kada za projekt F. za trajanja ovog postupka čak nije ni ishođena projektna dokumentacija, a time i mogućnost njegove realizacije, je doista nejasno na temelju kojih elemenata bi se moglo provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja imaginarne izgubljene dobiti tužitelja kao člana društva F. p. d.o.o.

11. Tužitelj u ovom postupku potražuje od tužene iznos 547.200.000,00 kn s osnova izgubljene dobiti, smatrajući da bi toliko iznosila njegova dobit kao člana društva i imatelja poslovnih udjela trgovačkog društva F. p. d.o.o., sve vezano za nerealizirani projekt F., a zbog nezakonitog postupanja tužene.

12. Nižestupanjski sudovi su polazeći od stanja spisa predmeta i rezultata provedenog postupka, između ostalog: da je trgovačko društvo F. p. d.o.o. kojeg je tužitelj član i jedini imatelj poslovnih udjela, za potrebe realizacije projekta F. osnovali trgovačka društva F. v. p. d.o.o., F. h. d.o.o., F. z. p. d.o.o. i F. s. d.o.o.; trgovačko društvo F. p. d.o.o. stupio u poslovni odnos sa tuženom, a na temelju dva realizirana ugovora o kreditu sklopljena između tužene i B. Š. u odnosu na koje je trgovačko društvo F. p. d.o.o. bio založni dužnik (u odnosu na ugovor o kreditu na iznos 33.000.000,00 kn), odnosno jamac platac (u odnosu na ugovor o kreditu od 7.000.000,00 kn), a koje kreditne obveze je na temelju odluke od 31. travnja 2009. preuzelo trgovačko društvo F. p. d.o.o.; da između trgovačkog društva F. p. d.o.o. i tužene unatoč pregovorima nije došlo do sklapanja nagodbe između njih u cilju uređenja njihovih poslovnih odnosa; da za projekt F. nije ishođena pravomoćna projektna dokumentacija i ovaj nije realiziran, ocijenili zahtjev tužitelja neosnovanim te ga odbili uz izraženo pravno shvaćanje da tužitelj nije dokazao nastalu mu štetu kao ni zakonske pretpostavke za postojanje odgovornosti tužene za štetu, sve u smislu odredbe čl. 1089. u vezi sa odredbom čl. 1045. ZOO.

13. Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju da je njegov zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene dobiti osnovan.

14. Kod činjenice, a koja ne bi trebala biti sporna da je poslovni odnos vezano za financiranje projekta F. na temelju ugovora o kreditu sklopljenih sa tuženom i preuzimanja obveza iz tih ugovora i s tim u vezi pokušaja sklapanja nagodbe, postojao između trgovačkog društva F. p. d.o.o. i tužene, dok tužitelj nije bio stranka u tom poslovnom odnosu, već on kao direktor trgovačkog društva F. p. d.o.o. dakle zakonski zastupnik, zastupao to trgovačko društvo, onda je ocijeniti da zahtjev tužitelja, a koji on temelji na neostvarenoj dobiti, kao člana i imatelja poslovnih udjela trgovačkog društva F. p. d.o.o. se ne može ocjenjivati uz primjenu odredbi čl. 247. i čl. 251. ZOO, a kako to čini drugostupanjski sud, jer pravni temelj ovog spora nije ugovorni obvezni odnos tužitelja i tužene, već izvanugovorni obvezni odnos vezano za navodno prouzročenje štete tužitelju od strane tužene.

Utoliko su neodlučni razlozi iz pobijane presude u kojoj se ocjenjuje značaj sporazuma od 29. listopada 2010. i prijedlog nagodbe od 8. rujna 2011. u svjetlu odredbe čl. 247. i čl. 251. ZOO, jer je u tim pravnim aktivnostima tužitelj nastupao isključivo kao zakonski zastupnik trgovačkog društva F. p. d.o.o., a ne u svoje ime i za svoj račun kao aktivna strana tog pravnog odnosa.

15. U skladu s tim zahtjev tužitelja za naknadu mu štete u vidu izgubljene dobiti kao člana imatelja udjela trgovačkog društva F. p. d.o.o. treba sagledati kroz primjenu odredbi čl. 1045.-1110. ZOO.

16. Prema odredbi čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Prema odredbi čl. 1062. st. 1. ZOO pravna osoba odgovora za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi obavljanja svojih funkcija.

Prema odredbi čl. 1089. st. 1. ZOO oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.

Prema odredbi stavka 3. tog članka pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

17. Opće pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu štete su: nastala šteta, štetna radnja štetnika, postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete, odgovornost štetnika.

Teret dokazivati postojanje ovih pretpostavki je na onome koji tvrdi da mu je šteta nastala.

U konkretnom slučaju znači da je na tužitelju bio teret dokazati da zbog neuspjelog poslovnog odnosa između trgovačkog društva F. p. d.o.o. i tužene, projekt F. nije realiziran, a zbog čega da tužitelj kao imatelj poslovnih udjela trgovačkog društva F. p. d.o.o., investitora tog nerealiziranog projekta nije ostvario dobit koju bi on kao imatelj udjela trgovačkog društva F. p. d.o.o. ostvario, a da je projekt F. realiziran. 18. Tužitelj u postupku nije dokazao da projekt F. nije realiziran zbog šikanoznog postupanja tužene u poslovnom odnosu sa investitorom trgovačkim društvom F. p. d.o.o., a kod činjenice da sam tužitelj ističe da projektna dokumentacija za izgradnju projekta F. za trajanja ovog postupka nije ishođena. Ne bi trebalo biti sporno da ishođenje projektne dokumentacije je obveza investitora i nije vezana za odnos investitora i banke. Dakle tužitelj nije dokazao štetnu radnju tuženika, niti dokazao da je tuženik štetnik.

Ujedno zbog činjenice što projektnu dokumentaciju za projekt F. investitor nije ishodio do danas, navodi na daljnju ocjenu da tužitelj u postupku nije dokazao ili bar učinio vjerojatnim da bi, a da je predložena nagodba između trgovačkog društva F. p. d.o.o. i tužene sklopljena, projekt F. bio realiziran, te je počeo ostvarivati prihode, a time i tužitelj stekao pravo na ostvarivanje dobiti kao imatelj udjela. Dakle u postupku nije dokazano postojanje štete u vidu izgubljene dobiti.

19. Iz navedenog je ocijeniti da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za potraživanje izvanugovorne odgovornosti za štetu koju je utužio, zbog čega je njegov zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor odlučeno je kao u izreci.

20. Tuženoj nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 29. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.