REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2880/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. S., L., S. R. Nj., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i M. M., u Z. protiv I-tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: ... (za filijalu V.), kojeg zastupa punomoćnica K. Č., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Č., M., Ž. Š., odvjetnicima u Z., i II-tuženika B. B. iz P., V., II- tuženik zastupan po punomoćniku I. P., odvjetniku u V., radi naknade štete odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2810/10-2 od 29. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4418/97 od 21. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija I-tuženika kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 147.059,29 EUR sa kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke, te da mu solidarno naknade parnični trošak u iznosu 211.989,80 kn, sve u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom odlukom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena prvostupanjska odluka. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Protiv presude suda drugog stupnja I-tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, dalje u tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode te predlaže reviziju I- tuženika odbiti kao neosnovanu.

5. Valja navesti da je Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem broj Pn-4418/97 od 11. rujna 2018. prekinuo ovaj postupak u odnosu na III-tuženika Zidar d.o.o. jer je isti brisan iz sudskog registra.

6. Revizija I-tuženika nije osnovana.

7. Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja (stranog osiguratelja i nositelja socijalnog osiguranja) protiv I. tuženika (domaćeg osiguratelja), II. tužitelja (koji je upravljao vozilom) i III. tužitelja (vlasnika vozila) radi isplate iznosa od 147.059,29 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s naslova isplaćene obiteljske rente udovici i djeci osiguranika tužitelja koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

9. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

- da je osiguranik tužitelja A. J. 12. listopada 1982. smrtno stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran II-tuženik B. B. koji je upravljao kamionom u vlasništvu

III-tuženika, koji je osiguranik I. tuženika,

- da je tužitelj udovici i kćerki pokojnog A. J. isplaćivao obiteljsku mirovinu,

- da je za razdoblje od 1. siječnja 1991. do 1. siječnja 2010. isplatio 147.059,29 EUR. - da nije iscrpljena svota osiguranja,

- da se u konkretnom slučaju primjenjuje materijalno pravo SR Njemačke i to odredba paragrafa 116. st. 1. Sozialgesetbuch u vezi s odredbom čl. 30. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između RH i SR Njemačke (slijedom čega nije potrebno utvrditi iznos razmjernog dijela mirovine sukladno čl. 86. Zakona o osiguranju).

10. Shodno navedenim utvrđenjima, nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužitelja te obvezali tuženike na solidarnu isplatu iznosa od 147.059,29 EUR s pripadajućim kamatama.

11. Iz sadržaja revizije I. tuženika proizlazi da I. tuženik reviziju podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog kojeg razloga reviziju uopće nije moguće izjaviti u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. To se posebno odnosi na pitanje prekoračenja svote osiguranja.

12. Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

13. Također, drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a od strane drugostupanjskog suda, a na koju sadržajno upire revident.

14. Nije počinjena niti povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju neosnovano I. tuženik smatra da je počinio prvostupanjski sud, a drugostupanjski sud time što ju nije sankcionirao. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog I. tuženika da se vještaka financijske struke i po drugi puta pozove dati dopunu nalaza i mišljenja na okolnost preostale svote osiguranja. Naime, vještak je nakon što je dao svoj nalaz i mišljenje pozvan od suda dati dopunski nalaz obzirom na prigovore I- tuženika. Obzirom da se vještak u dopunskom nalazu i mišljenju očitovao na sve prigovore I- tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud odbio prijedlog I-tuženika na davanje još jednog dopunskog nalaza i mišljenja vještaka na istu okolnost.

15. Pravilno su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje da se prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.

16. Naime, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (12. listopada 1982.) relevantne su odredbe čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke objavljenog u Službenom listu SFRJ, broj: 9/69 (sada: čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 7/98). Navedenom odredbom propisano je da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, navedena odredba Sporazuma sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, iz koje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo SR Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.

16.1. Osnova za regresno potraživanje tužitelja je činjenica da je smrću osiguranika tužitelja promijenjena pravna osnova temeljem koje tužitelj isplaćuje rentu jer tužitelj udovici i djetetu osiguranika isplaćuje davanje koje služi naknadi štete zbog gubitka uzdržavanja uzrokovanog smrću supruga i oca. Kako odredba čl. 116. st. 1. Zakonika o socijalnom osiguranju (SGB) X ne čini razliku u tužiteljevom pravu na naknadu- regres obzirom na radnopravni status osiguranika, odnosno s obzirom na to je li poginuli osiguranik bio osoba u radnom odnosu, umirovljenik, nezaposlen ili uzdržavana osoba, to je tuženik dužan regresirati tužitelju socijalna davanja koja je tužitelj isplatio udovici pokojnika, a zbog smrti supruga koju je uzrokovao osiguranik tuženika.

16.2. Naime, u situaciji kada je tužitelj tijekom trajanja života svom osiguraniku isplaćivao starosnu mirovinu, a nakon njegove smrti nastavio njegovoj udovici i djetetu isplaćivati tzv. obiteljsku rentu koju bi one imale pravo u vidu naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja potraživati od osobe odgovorne za smrt njihovog supruga i oca, a koji im je za svog života mirovinom koja je uključivala i dodatak za njezino uzdržavanje osiguravao uzdržavanje, to je tužitelj isplatom obiteljske rente stupio u pravnu poziciju udovice svog osiguranika.

16.3. Tužitelj, dakle, nije neposredno oštećeni, zbog čega nije u obvezi dokazati postojanje štete, već svoje pravo na povrat tražbina isplaćenih s naslova tzv. obiteljske rente crpi iz prava udovice i djeteta svog osiguranika, koje bi od štetnika (osiguranika tuženika) imale pravo zahtijevati naknadu štetu zbog uskraćenog uzdržavanja uslijed smrti supruga i oca, a koje bi im osiguravao sada pok. A. J. da nije smrtno stradao u štetnom događaju za koji je odgovaran osiguranik I-tuženika. Stoga su na tužitelja kao osiguratelja isplatom tzv. obiteljske rente po samom zakonu, do visine isplaćene rente, prešla sva osiguranikova prava (udovice i kćerke osiguranika tužitelja) prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a to je u ovom slučaju tuženik. Dakle, tužitelj je stupio u pravnu poziciju udovice i kćerke svog osiguranika i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećenih, koje je na njega prešlo subrogacijom.

17. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to time što nije primijenjena odredba o razmjernom iznosu mirovine (odredba čl. 22. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i osoba, „Narodne novine“, broj: 53/77. i 10/86.) budući da pravo tužitelja na regres isplaćenih iznosa proizlazi iz međunarodnog ugovora i propisa SR Njemačke i to par. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju jer je isplatom davanja obiteljske mirovine od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od I-tuženika kao osiguratelja štetnika.

18. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 370/14-2 od 5. studenog 2014., Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014., Revx-166/15 od 15. veljače 2020.

19. Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju I-tuženika.

20. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 29. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.